Čaša razbijena znakom križa

SV. BENEDIKT

Kad je ostupila napast, Božji čovjek, poput zemlje od trnja očišćene i obrađene, davao obilatiji rod u njemu usađenih kreposti. Glas tako izvrsna života učinio ga je čuvenim.
Nedaleko odatle bio je samostan kojemu je bio umro opat. Čitava samostanska zajednica dođe k časnom Benediktu i mnogo ga molila da im postane starješinom. On ih je dugo odbijao te im napovijedi da se neće moći složiti s njihovim životom. No svladan molbama napokon prista. Tada je u onom samostanu počeo paziti na obdržavanje redovničkog života, tako da nitko nije smio, kao prije, nedopuštenim se činima sklanjati s redovnog puta nadestno ili nalijevo. Od njega preuzeta braća stadoše najprije sama sebe ludo kriviti i optuživati što su ga isprosili sebi za starješinu. Njihova se, naime, zloća spoticala o njegovo pravilno vladanje.
Pošto su vidjeli da im pod njim ono što je bilo zabranjeno više nije dopušteno, i kad im se nije dalo promijeniti običaje, jer im je zastarjelim duhom bilo teško shvatiti nove zbilje, kao što je uvijek život dobrih težak ponašanju zlih, stadoše nešto smišljati za njegovu smrt. Dogovoriše se dakle i pomiješaše otrova u vino. Kad su po samostanskom običaju čašu sa smrtnosnim napitkom donijeli pred opata na blagoslov, Benedikt podiže ruku i učini znak križa. Na to se čaša, što su je malo podalje držali, razbi kao da je čašu pogodio ne križem nego kamenom. Božji je čovjek odmah shvatio da je u njoj morao biti smrtonosan napitak, kad nije mogla podnijeti znak života. Ustavši istog časa, blaga lica i mirne duše progovori sakupljenoj braći: ''Neka vam se smiluje svemogući Bog, braćo! Zašto ste htjeli ovo učiniti? Nisam li vam napovjedio da se vaš i moj život ni najmanje ne slažu? Idite i tražite sebi opata po svojoj ćudi, jer nakon ovoga mene više nikako ne možete imati.''
Tada se vratio na mjesto svoje obljubljene samoće i sam je bio sa sobom pred očima svevišnjeg gledaoca.
                                                                                                                                                       17.6.2018.
Kada ne želiš vidjeti poruku koju ti šalje Bog


Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka.

Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas.

Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se.

Za moju pripovjedačicu to je bilo odviše.

– Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je.

– Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.

Pogledao sam ju i rekao:

– Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!

Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj:

– Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi…

U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.

Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.

Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, prevaren je dan.

Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo.

I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati.

Stjepan Lice

                                                                                                                                                  12.5.2018.

ANEGDOTA SVETOG JERONIMA
Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu, u jednoj pećini, učeni je Časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naučitelja u svojim je staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio: “Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?” A Isus će na to Jeronimu: “Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo bjedniji.” Tada opet progovori Jeronim: “Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!” Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus: “Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan.” No Jeronim govori dalje: “Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti.” Tada odgovori Božansko Dijete: “Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!” “A što ćeš s time učiniti?” Uzvrati mu Jeronim sav smeten. Dijete Isus odgovori: “Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.” Na to Jeronim proplaka: “Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!”

Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao:
“Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen ne može biti.”
                                                                                                                                                 (22.4.2018)

BOŽJE MILOSRĐE


Benediktincu, p. Riccardiu, došao mladić sav zbunjen. Bacio se na koljena govoreći:
– Oče, počinio sam sve grijehe.
– Sve, osim jednog – odgovori ispovjednik.
– Ja vam kažem sve, jer nema ga koji nisam učinio.
– A ja opet ponavljam: sve osim jednog.
– Kojeg?
– Nisi posumnjao u Božje milosrđe. I zato si se došao ispovijediti. Može biti da si ti i počinio sve grijehe, grijehe svake vrste. Ali, budući da nisi posumnjao u Božju dobrotu, Bog će ti ih sve oprostiti.


                                                                                                                                                                    15. 4. 2018.

BOŽJI PRIJEDLOG


Živio jednom čovjek koji je imao petoro djece.
Svaki dan se žalio Bogu na težak život i na loše ljude koji ga okružuju. Uvijek je za probleme krivio Boga.
Govorio bi: Zašto si Bože dopustio ovo, zašto si dopustio ono, zašto ne kazniš zle ljude, zašto ne očistiš zemlju od: kradljivaca, lažljivaca, silovatelja, ubojica, prevaranata…, tako da možemo u miru živjeti. Zašto Bože nešto ne poduzmeš??? Jednoga dana odluči ga Bog posjetiti i zamoliti ga da mu pomogne očistiti zemlju od “loših” ljudi. Pozdravi ga i reče mu: teško mi je slušati kako svaki dan mene za sve kriviš i optužuješ, zato imam prijedlog i molbu za tebe.
Molim te, ti pomozi meni, a ja ću zauzvrat očistiti zemlju od loših i zlih ljudi. Čovjek sav sretan uzvikne: reci što trebam učiniti, sve ću učiniti, samo da mogu u miru živjeti. Bog reče: moram od tvojih petoro djece izabrati četvero za raj, a samo jedno za pakao. Tebi prepuštam da izabereš, koje od njih želiš poslati u pakao. Čovjek sav izbezumljen reče: “pa kako bi ja to mogao, kako ću izabrati između svoje djece kad su mi svi isti, sve ih volim, svi su mi jednako dragi!?! Kakav si ti to Bog? Kako uopće možeš od mene tražiti takve grozote? Ja to ne mogu… Ne želim…”
Bog se nasmiješi i reče: “Ja ću ti pomoći da izabereš. Najstarija tvoja kćer je dosta neposlušna i ne možemo je nazvati dobrom djevojkom. S njom imaš najviše problema. Hoćeš li da nju pošaljemo u pakao???” “NEE!!!”, odgovori čovjek, “nee, i ona je moje dijete, i nju volim, nema veze sto je zločesta, što je neposlušna, da je najgora, da je najlošija na svijetu, ma da je i ubila nekoga ona je moje dijete i volim je kao i drugu djecu. Iako mi nije drago što je takva, volio bi da je bolja, ali ne želim je se odreći, jer je MOJE DIJETE.
Ne traži od mene da žrtvujem svoje dijete. Ja kao otac to ne mogu i ne želim birati. Volim svu svoju djecu, pa i ovu iako je neposlušna!!!”
Bog ga zagrli i reče: “Drago mi je što tako razmišljaš i što voliš jednako svoju djecu, i onu dobru i onu manje dobru! Znaš, tako je i meni. Teško mi je očistiti zemlju jer ste svi vi moja djeca i sve vas volim: i dobre i loše. I ja kao OTAC, volio bih da su mi sva djeca dobra, ali na žalost nisu. Zar ja kao otac mogu dignuti ruke od njih?!?
Kako ti nisi mogao birati između svoje djece, tako ne mogu ni ja.
Čovjek se zamisli nad tim riječima, i duboko posrami sto je sve ove godine krivio Boga, pitajući se zašto ne uništi loše ljude.  ( autor nepoznat )


                                                                                                                                                          11.3. 2018.

Siromah koji nije prepoznao Božje darove

Bog uvijek uslišava naše molitve, no često ne prepoznajemo ljepotu njegovih darova…

Bio jednom jedan siromah u pustinji. Dojadi mu živjeti u jadu i bijedi, pa se jednog dana pomoli Bogu ovako:

“Dragi Bože, ne tražim bogatstva svijeta, tražim samo najljepši cvijet i najljepšu životinju.”

Pogleda Bog na ovog siromaška. Smiluje mu se i dadne mu – kaktus i gusjenicu… Kad čovjek to vidi, odmahne glavom i zajeca: “Pa, dragi Bože, tražio sam samo dvije stvari. Ni to mi nisi mogao dati?” A onda, ogorčen, ostavi gusjenicu i kaktus i ode…

Nekoliko dana potom, nemajući mira, vrati se na ono mjesto kad tamo – kaktus cvate najljepšim cvijetom koji je ikada vidio, a iz gusjenice izlazi najljepši leptir!

Postiđen, čovjek prigrli darove dragoga Boga, i s njima pođe kući.

Prema priči nepoznatog autora (3.4.2018).

Đavao voli duše bez mrlje grijeha uprljati svojim izmetom


Đavao ima jedan poseban užitak: ući u čista mjesta i uprljati ih. On zavidi sinovima Božjim na svetosti. Zato ne nalazi mira dok ne uprlja dušu koja je u milosti Božjoj. Đavao ne uznemirava one koji žive u duhovnom snu. On ozbiljno napada one koji čine ozbiljan put svetosti. Priča se da je jedan mladi monah pitao poznatog Svetog Antuna Pustinjaka: “Oče, noćas sam sanjao jedan san. Sanjao sam da je po zidovima Jeruzalema šetao jedan đavao koji se trudio napastovati sve stanovnike grada. Onda sam sanjao tvoju ćeliju, a tamo je bilo mnoštvo đavola koji su te napastovali. Kako to da je za cijeli Jeruzalem bio samo jedan đavao, a ovdje mnoštvo đavola?”. A Svetac mu je odgovorio: “Ovdje je jedan čovjek koji bdije, moli i posti, dok tamo ljudi spavaju jer ih ne zanima Kraljevstvo Božje”.

Ako si bio oslobođen od ropstva đavlu i danas živiš u punini milosti Isusa Krista, nemoj prestati moliti, bdjeti i ići u svoju zajednicu, jer đavao je pozvao svoje prijatelje da mu pomognu provaliti vrata tvoje duše kako bi ušao i unio nered.

Nemoj misliti da si snažan i da više ne trebaš Gospodnju pomoć. Onaj koji se, nakon što je očišćen od svojih poroka, udalji od crkve misleći da je pobjedio đavla zauvijek, čini veliku pogrešku. Često mi govore: “Oče, udaljio sam se od crkve i, nažalost, sad je moja situacija postala gora nego prije”.

Budi uvijek intimno sjedinjen s Kristom ako ne želiš ponovno biti u ropstvu đavlu.
Ponavljam: đavao voli duše bez mrlje grijeha uprljati svojim izmetom. AMEN. ALELUJA.

(Lk 11, 15-26)
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe božanskog poziva)   /21.1.2017/

Kateheza pape Franje o krštenju: ‘Kršteno i nekršteno dijete nije isto’ Naša se vjera temelji na sakramentu krštenja, po njemu se kao živi članovi ucjepljujemo u Krista i u njegovu Crkvu. Zajedno s Euharistijom i Potvrdom, Krštenje čini takozvanu „kršćansku inicijaciju“, po kojoj se suobličujemo s Gospodinom i bivamo živim znakom njegove prisutnosti i ljubavi – kazao je Papa.

Možemo se pitati je li krštenje doista potrebno da kao kršćani možemo živjeti i slijediti Isusa? Nije li to u konačnici formalni čin Crkve da se djetetu nadjene ime. To nam osvjetljuje Sveti Pavao: „Zar ne znate da svi koji smo kršteni u Kristu Isusu, u smrt smo njegovu kršteni? Dakle, s Njime smo po krštenju, zajedno ukopani u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli u novosti života“ (Rim 6,3-4). Nije dakle formalnost“. Taj čin zadire u dubinu našega postojanja. Kršteno i nekršteno dijete nije isto. Po krštenju uranjamo u neiscrpni izvor života, što je Isusova smrt, najveći čin ljubavi u cijeloj povijesti; zahvaljujući toj ljubavi možemo živjeti novim životom, ali ne u vlasti zla, grijeha i smrti, nego u zajedništvu s Bogom i s braćom – objasnio je Papa te nastavio: Mnogi se od nas ne sjećaju datuma svojega krštenja, jer smo kršteni odmah nakon rođenja. Jednom sam ovdje na Trgu pitao: tko se od vas sjeća datuma svojega krštenja? Neka digne ruku. Tko zna? Malo ih je. Ali važno je znati kada sam uronjen u tijek Isusova spasenja. Stoga vam savjetujem, odnosno dajem domaću zadaću: kad dođete kući, pitajte kada ste kršteni i tako ćete saznati datum krštenja. Hoćete li učiniti to?

Narod je potvrdno odgovorio. Da, jer je važno znati sretni datum našega krštenja – kazao je Sveti Otac dodajući: Postoji opasnost da zaboravimo ono što je Gospodin u nama učinio, da se ne sjećamo primljenoga dara, da ga smatramo prošlim događajem i stoga da nema nikakav odraz u sadašnjosti. Moramo razbuditi sjećanje na svoje krštenje: razbuditi pamćenje o krštenju. Pozvani smo ga, u vlastitom životu, uvijek živjeti kao svakodnevnu zbilju. To da uspijevamo slijediti Isusa, biti u Crkvi, unatoč svojim ograničenjima, slabostima i grijesima, možemo zahvaliti sakramentu po kojem smo postali nova stvorenja, zaodjenuli se Kristom – kazao je Papa.

Snagom smo Krštenja, koje nas je oslobodilo istočnoga grijeha, uključeni u Isusov odnos s Bogom Ocem; nositelji smo nove nade, jer nam krštenje daje novu nadu: nadu da cijeli život kročimo putom spasenja. Ništa ne može ugasiti ovu nadu, jer nada ne vara. Zapamtite: ovo je istina. Nada u Gospodina nikada ne vara. Zahvaljujući Krštenju, kadri smo praštati i ljubiti svoje neprijatelje, a u posljednjima prepoznati lice Gospodinovo – istaknuo je Sveti Otac.

Tumačeći vrlo važan vidik Krštenja, Papa je upitao: Može li se netko sam krstiti? Narod je odgovorio: Ne! Jeste li sigurni? Da, odgovorio je narod. Ne može, nitko se sam ne može krstiti. Možemo tražiti, željeti Krštenje, ali nam netko u Gospodinovo ime treba udijeliti ovaj sakrament. Jer Krštenje je dar koji se udjeljuje u kontekstu brižljivosti i bratskog dijeljenja. Uvijek je u povijesti netko nekoga krštavao, to je neprekidni lanac milosti. Ne mogu se sam krstiti, od drugoga trebam tražiti Krštenje. To je čin bratstva, čin posinjenja u Crkvi. U slavljenju se krštenja mogu prepoznati glavna obilježja Crkve, koja poput majke nastavlja rađati djecu u Kristu, u plodnosti Duha Svetoga – kazao je papa Franjo

Zaključujući katehezu Papa je potaknuo prisutne na molitvu Gospodinu da svi možemo iskusiti milost Krštenja; da u nama naša braća mogu sresti pravu djecu Božju, Isusovu braću i sestre, prave članove Crkve. Ne zaboravite domaću zadaću. Budući da se zna datum rođenja, treba znati i datum Krštenja, jer je dan slavlja – zaključio je papa Franjo. 7.1.2017.

Radio Vatikan

Ako ne možeš pomoći svima, pomozi kome možeš


Ustao sam rano, kao i obično, prije izlaska sunca kako bih prošetao obalom oceana i pozdravio novi dan…

Kako sam se kretao u jutarnjoj sumaglici, primijetio sam mutne pokrete u daljini. Ugledao sam dijete koje se saginje, maše rukama, plešući na plaži, očito slaveći savršeni dan koji počinje.

Kako sam se približio, shvatio sam, na svoju žalost, da dijete uopće ne pleše već čeprka među ostacima koje je noćna plima izbacila na obalu zaustavljajući se tu i tamo da bi izvukao morsku zvijezdu i vratio je natrag u more. Pitao sam dijete kakva je svrha takvog truda.

„Plima je izbacila morske zvijezde na plažu i one se ne mogu same vratiti u more“, odvratilo je dijete. „Kada se sunce podigne, one će uginuti ako ih ja ne vratim u more.“

Dok mi je dijete objašnjavalo, pogledao sam dužinom plaže koja se rastezala na obje strane izvan mog vidokruga. Izbačenih zvjezdača je bilo bezbroj. Shvatio sam beznadnost djetetova truda i uzvratio:

„Ali mnogo je više morskih zvijezda na ovoj plaži nego što bi ih ti mogao spasiti do izlaska sunca. Ti si tu nemoćan.”

Dijete se zaustavilo na tren, razmišljajući o mojim riječima, sagnulo se da pokupi još jednu morsku zvijezdu i odbacilo je daleko na morsku pučinu.

Okrenuvši se prema meni, samo je reklo: „Ovu jednu sam spasio.“

Napustio sam dječaka i krenuo kući razmišljajući o tome što mi je dječak rekao. Zatim sam se vratio na plažu i proveo dan spašavajući morske zvijezde.

U nastojanju da pomognemo ne možemo svima pomoći, ali, ako vam se nađe na putu prilika da pomognete, učinite to i dajte šansu svojoj zvijezdi.

Loren Eiseley

Izvor: www.dubrovacka-biskupija.hr

Priča o malom Toniju

U nekom gradiću na rubu šume živio je mali Toni. On nije bio kao druga djeca, bio je veoma zločest. Nije slušao nikoga, ni brata, ni baku, ni mamu ni tatu i zato je nastala tama. Što je Toni bio zločestiji bivalo je sve više tame na svijetu. Kad je Toni rekao baki neću sunce je počelo slabije sjati. Sunce je još više potamnilo kad je rekao i tati neću. A kad je Toni rekao i mami neću sunce je potpuno prestalo sjati. Kada bi se Toni pojavio u gradu, u gradu je bivalo tamno. Videći tamu u Tonijevu srcu ljudi su Tonija istjerali iz grada i on je otišao u šumu – sam.

Ali i tamo je donio tamu – mrak. U šumi su ptice prestale pjevati, stabla su u tami žalosno šaptala jedno drugom: “Što se to događa, zašto je u šumi nastala tama?” Toni je pokušao hodati šumom ali zbog velike tame nije mogao. Bilo je mračno kao u rogu. Ništa nije vidio, spoticao se o kamenje, posrtao i padao, razbio je koljena. Ustao je, teturajući krenuo dalje, napravio par koraka i bum…udario je u stablo koje zbog velike tame nije vidio… razbio je glavu. Sjeo je na zemlju i počeo plakati. Nije mogao ići dalje. Bio je gladan i umoran i sam u tamnoj šumi. Plakao je Toni. Bilo ga je strah. On je sam u mračnoj šumi.

Onda se sjetio svoje dobre mame, koja ga voli i koja mu je govorila da se popravi. Ali mama je daleko. Sjetio se Toni, da je mama govorila kako mu uvijek može pomoći Isus – Bog koji ga neizmjerno voli. I čim je Toni pomislio na Isusa pogledao je u nebo i gle upalila se jedna zvjezdica na nebu. Toni je vidio tu zvijezdicu, vidio je njeno svjetlo i bio je sretan.
Promucao je molitvu: “O Isuse, želio bih biti bolji.” U tom trenutku upalila se druga zvjezdica na nebu. I bilo je više svjetla. Videći to, Toni usklikne: “Isuse, pomozi mi da se popravim, i da budem bolji.” Tada se upalila još jedna, 2, 3, 4… još puno zvjezdica na nebu. A pojavio se i kralj zvijezda, mjesec, i pozdravio Tonija. I bilo je puno više svjetla.

Videći to Toni je shvatio kako je puno ljepše biti u svjetlu – dobroti, nego u tami – zlu. A sada je Toni znao da mu svjetlo može dati samo dobri Bog – Isus, i Toni usklikne: “Isuse, budi mi prijatelj! Daj da budem Tvoj!”
Na ovu molitvu pojavilo se sunce i obasjalo šumu. Stabla su bila sretna na povjetarcu, a ptice su zapjevale svoju radosnu pjesmu još puno ljepše nego prije. Nebo i zemlja bili su radosni, a mali Toni primivši Isusa u srce za prijatelja dobio je u srcu svjetlo. Isus, prijatelj malog Tonija istjerao je iz Tonijeva srca tamu. I tako srcem punim svjetla vratio se Toni i svugdje je nosio svjetlo, ljubav, dobrotu, prijateljstvo…

Isus je prijatelj malom Toniju; Isus je prijatelj svoj djeci. Isus je i tebi prijatelj. On želi da i ti budeš njegov prijatelj i da svima donosiš svjetlo, u obitelj, u razred, u grad, u školu…

Budite male Isusove zvjezdice i svjetlite dobrotom. Nosite dobrotu svima. Nosite Isusa svima i onda će svi biti sretni.(26.11.2017).

MOJ PRIJATELJ ASTRONOM I STVORITELJ SVEMIRA


Priča jedan američki profesor: Ja sam biolog. Svakog dana proučavam čudesa života od najsitnije biljčice do najvećih životinja i čovjeka. Uvijek se iznova divim tajnama stvaranja.

Imam jednog prijatelja, astronoma. On proboravi noći i noći iza teleskopa proučavajući milijarde zvijezda i planeta.

Jedne me noći povede sa sobom u zvjezdarnicu i pokaže mi malu svijetlu mrlju na svodu. Zatim me pozove da to pogledam kroz divovski dalekozor. Prizor je bio veličanstven: svijetla mrlja pokazala se kao nevjerojatno mnoštvo većih i manjih zvijezda u obliku gigantske spirale. Astronom mi protumači da je tu riječ o jednoj galaksiji s otprilike stotinu milijardi sunčanih sustava.

Osjećao sam se tako sitan i malen pred takvom veličinom stvaranja. “Tko je načinio sve te zvijezde?” morao sam upitati svoga prijatelja.

“Nitko. Nastale su same od sebe”, odgovori on.

Moj je prijatelj, naime, ateist: on ne vjeruje da postoji Bog Stvoritelj.

Malo nakon toga pozvao sam ja njega k sebi na večeru. U svom stanu imam obješen kompletan model sunčanog sustava sa svim planetima.

Moj je prijatelj bio izvan sebe od čuđenja. “Tako nešto!” klicao je. “Svaki planet ide točno po svojoj putanji oko Sunca. To vam je izvanredno uspjelo. Tko je to načinio?”

Pogledao sam ga smiješeći se i odgovorio: “Nitko. Nastalo je samo od sebe!”


                                                                                                                                                               19.11.2017.

Ovo je 6 loših navika kojih se kršćani moraju riješiti


Kršćani su poznati po tome što rade dobra djela: pomažu siromasima, hrane gladne, pohode bolesne, tješe žalosne i nevoljne, bore se za pravdu i čine ostala djela ljubavi. Ali kršćani su također na lošem glasu zbog bezbroj loših navika. Ovo je šest tih navika kojih se moramo riješiti.


1. Osuđivati

Jedan od nekoliko grijeha na koje Isus neprestano upozorava svoje učenike jest grijeh osuđivanja. Usprkos tome, mnogi kršćani pogrešno pretpostavljaju da je suzdržavati se od osude oblik prihvaćanja, opraštanja, čak i potvrđivanja grijeha. Ali kršćanska osuda ne determinira je li neko uvjerenje, čin ili stil života pogrešan ili pravedan u Božjim očima.


2. Predviđanje budućnosti

Evanđeoska poruka Kristove ljubavi često je zasjenjena predviđanjima i „proroštvima“ zabludjelih kršćana o političkim pitanjima, planetarnom sustavu, ekološkim fenomenima, trenutnim događajima, prirodnim katastrofama, antikristu, posljednjim vremenima i apokalipsi. Kada se ovo dogodi, krive određenu osobu ili grupu ljudi za koje smatraju da su odgovorni za Božji gnjev i koji sudjeluju u grešnom proricanju, prodavanju straha i nepoštenosti.


3. Kompliciranje oko Isusove ljubavi

Nažalost dođe trenutak na kršćanskom putu kada se mnogi osjećaju loše, neispunjeno i nezadovoljno s nikako glamuroznim zadatkom ljubavi prema bližnjima. Teško je biti Isusov sljedbenik. Biti Njegov sljedbenik zahtijeva žrtvu, poniznost, služenje, strpljenje, oprost i mnogo, mnogo ljubavi. Može biti iskušenje, i vrlo lakše, fokusirati se na određene dijelove Biblije koji ne zahtijevaju izdržljivost, koji su privlačni, koji privlače više pažnje na sebe i koji nas uzbuđuju. Pa onda neki od nas kreiraju „kršćansku“ platformu koja nam postaje strast. Politički program, društvena korist, moralna praksa ili određeno teološko uvjerenje može onda postati centar naše vjere nadilazeći Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi. I onda imamo ljude koji se praktičke bore do smrti oko stvari kao što je kalvinizam, krštenje djece i ostale doktrine. Ove stvari nisu nužno loše. Svatko ima svoja uvjerenja o teološkim pitanjima, ali kada se ona stavljaju iznad Kristove ljubavi, to vodi u idolatriju.


4. Objavljivanje smeća na društvenim mrežama

Linkovi za sadržaje senzacionalnih naslova, uvredljive slike političara, osude drugih, teške teološke rasprave i biblijski citati koji su izvađeni iz konteksta čine više lošeg nego dobra. Ne veličamo Boga objavljivanjem zajedljivog, površnog i uvredljivog sadržaja na našim Facebook i Twitter profilima. Prije no što objavimo nešto na naše profile zastanimo i zapitajmo se: „Je li ovo istinito, korisno, nadahnjujuće, potrebno i ljubazno? Ovo pravilo me sačuvalo od mnogih budalastih i reakcionarskih objava. Pažljivo razmišljanje o tome je li naš društveni komentar motiviran ljubavlju Kristovom učinit će nama kršćanima mnogo dobra.


5. Biti licemjeran

Lako je govoriti o Bogu, raspravljati o teološkim pitanjima i objavljivati o vjeri na raznim komunikacijskim platformama. Ali kako bi uistinu bili Isusovi sljedbenici, moramo riječi pretvoriti u djela. Moramo prakticirati ono što propovijedamo. Nažalost, mnogi kršćani govore o ljubavi Kristovoj a da uistinu tu ljubav ne pokazuju na djelu. U međuvremenu, ostatak svijeta svjedoči ovom paradoksu i jednostavno prestane slušati.


6. Biti uskogrudan

Problemi koji su gore navedeni često nastaju upravo zbog uskogrudnosti, odnosno, zbog nerazmatranja, nepriznavanja ili čak nedostatka dijaloga s mnogobrojnim čimbenicima koji postoje izvan našeg ograničenog iskustva.

Kada se ignoriraju, odbacuju i ne primjećuju kulturološki, etnički, rasni, socioekonomski, emocionalni, intelektualni, iskustveni, dobni i rodni čimbenici kršćani se nepromišljeno odvajaju od ogromnih sredstava mudrosti i uvida.

Na isti način, neki vjernici nastavljaju odbacivati znanost, obrazovanje i druge oblike „vanjskih“ informacija kojima izvor nije kršćanstvo. To onda vodi bijednom neznanju, beznačajnosti i nemoralnom smislu ekskluzivizma.

Iako su kršćani krivi za ove navike i više, od životnog je značenja razlikovati Krista i kršćansku kulturu (ne, nisu isto).

Naposljetku, kršćanstvo je zasnovano na Isusu, a ne političkim platformama, neslaganjima u doktrini, online religijskim komentarima ili zloslutnim proroštvima. Kad sve drugo podbaci, moramo učiniti sve kako bismo imitirali Kristov život – voljeti svijet oko nas koliko god možemo.(BITNO.NET).

Stephen Matson, Relevant magazine                                                                            5.11.2017.


Najljepše misli svetog Augustina

Za sebe si nas, Gospodine stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi.

           Tko pjeva, dvostruko moli.

Ljubi i čini što želiš.

            Milosrđe je korijen svih drugih dobrih djela

Ljubi grešnika, mrzi grijeh.

           Ako šutiš – šuti iz ljubavi; ako govoriš – govori iz ljubavi;
           ako opominješ – opominji iz ljubavi; ako opraštaš – opraštaj iz ljubavi.

Bog je beskrajna sfera čije je središte svugdje, a periferija nigdje.

           Čuda se ne događaju u suprotnosti s prirodom, nego samo s onim što mi podrazumijevamo pod prirodom.

Čovjek može biti spašen samo odlukom Božje volje. Po svojoj volji Bog bira one koje želi spasiti. Zato predestinacija uvijek postiže svoj cilj, a ta je sigurnost života. Svi ljudi su zbog Adamovog grijeha osuđeni na smrt, a oni koje Bog ne želi spasiti zauvijek će propasti.

           Duša se hrani onim što je veseli.

Laskanje je zavođenje lažnom pohvalom.

           Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokim                                 prostranstvu oceana, i kružnom pokretu zvijezda; a pored sebe prolaze i – ne čude se ničem.

Najviše su me ipak oporavljale i preporađale utjehe drugih prijatelja, s kojima sam ljubio ono što sam mjesto tebe ljubio, a to je bila golema varka i duga laž koja je preljubničkim držanjem kvarila našu dušu koju su svrbile uši od želje da sve čuje…

           Prema Bogu ne idemo hodajući, nego ljubeći.

Što su iz radoznalosti saznali, to su iz oholosti izgubili.

           U mjeri u kojoj ljubav u tebi raste, raste i tvoja ljepota, jer ljubav je ljepota duše.

Tko sam ne gori ljubavlju, ne može ljubavlju zapaliti drugoga.

           Svi smo slabi, a ti se ne usudi nikoga držati slabijim od sebe.

Ne pričaj bližnjem o ljubavi: ljubite ga!

           Ne mrzi ljude poradi zablude i grijeha, ali ne ljubi grijeh i zablude poradi ljudi!

Čovjek se procijenjuje po snazi volje.( 29.10.2017)

Novac u brašnu

Neki Indijac došao po prvi put seoskom svećeniku i po prvi put zamolio malo brašna od njega.

Misionar mu je dao dosta brašna u vrećici, ali znajući da ima veliku obitelj, stavio je i nešto novca. A on se vratio sutradan s novcem u ruci. Reče: “Oče, noćas nisam mogao oka sklopiti. U meni su se čitavu noć borila dva glasa. Jedan je govorio: našao si novac, ali nije tvoj i moraš ga vratiti misionaru koji ti je bio tako dobar i dao ti brašno. Drugi je govorio: Budi lukav: ako ti je dao onu vreći, znači da je sve tvoje, i brašno i novac. Kupi što god hoćeš.”

Oče, radije ću poslušati onaj prvi glas i živjeti u miru. Zato ti vraćam novac.” (22.10.2017-misijska nedjelja)

Starac Noren i štap kojim se ubijaju tigrovi

Nije bila šala živjeti u tim krajevima kad su još posvuda bile džungle. Često se radilo o životu i o smrti. Pušaka nije bilo pa su uz sjekire ovakvi štapovi od bambusa služili ljudima kao jedina obrana.

Uvijek je nasmijan, uvijek je sretan… »A zašto ne bih bio?«, kaže dragi naš starkelja Noren iz sela Pitombara. Sićušan je kao patuljak, no kad govori — vrijedi za trojicu.

On je katekumen, još nije kršten. No već mnogo toga zna o Isusu. S molitvama ide malo poteže. Smrsi ih sve zajedno. »Isus dragi zna koja je prva, koja je druga. Glavno je da ja njega ljubim, i ljubeći ga, ja sam sretan!«

To je živa istina. Noren ljubi Isusa, a i Isus ljubi njega. I ono što je tako lijepo kod Norena, on želi da i svi ostali mogu uzljubiti Isusa. To i jest dokaz naše iskrene ljubavi prema Isusu: širiti i ižarivati tu ljubav.

On to tako lijepo tumači suseljanima. Prije nekoliko dana pohodio sam njegovo selo. Sa mnom su bili i mladići iz naše Tehničke škole. U selu ima mnogo bolesnika, pa smo uz molitvu i pjesmu blagoslovili kolibe i bolesnike, osobito dječicu. Pojavile su se ospice. — Na koncu smo svi sjeli pod stablo tamarina uz Norenovu kolibu. Malo seosko sijelo.

Noren je siromašan. Njegov se djed ovamo doselilo iz srednje Indije, kad su čistili sunderbanske džungle. Imao je nekoliko jutara zemlje, no lihvari su mu malo-pomalo sve odnijeli. Norenu je ostalo tek ovo nešto zemlje oko kolibe. Ovo malo zemlje i — smiješak i sreća.

»Ne očajavaj u životu! Bogat ili siromašan, ti si Božji. A i svoj si! Umori se radeći. U umoru je sreća. Radi pa nećeš biti gladan. Iz tuđega lonca ne jedi, tuđim uljem ne maži si glavu, iz tuđe lule ne puši!«

Selo je puno dječice, toga Božjeg dara. Treba misliti na njihov odgoj. Eto, oni nisu bili tako sretni, nije bilo škola. Jedva tko u selu zna čitati i pisati. Nabavit ćemo nešto bambusa i slame pa ćemo uz Norenovu kolibu podići malu strehu za školu. Neka djeca uče: »Ko, kho…« — bengalsku abecedu, a i vjeronauk.

Zaboravio sam vam nešto reći o našemu dragom Norenu. U ruci mu je uvijek krasan bambusov štap. Nitko Norena ne može niti zamisliti bez štapa. To je svakako pradjedov, ako ne i šukundjedov štap. Noren ga naziva »baghmara lathi« — štap kojim se ubijaju tigrovi.

Nije bila šala živjeti u tim krajevima kad su još posvuda bile džungle. Često se radilo o životu i o smrti. Pušaka nije bilo pa su uz sjekire ovakvi štapovi od bambusa služili ljudima kao jedina obrana.

Noren posvuda nosi taj svoj štap: i na sajam, i u crkvu, i na seoska sijela, i u svatove, i na pogrebe, pa će ga, sigurno, s njim položiti i u grob.

Na završetku sijela molitva i pjesma. Već se spuštala noć, trebalo bi natrag u Maria Polli, ali Noren ni da čuje. Danas smo mi njegovi gosti. Oprao nam je noge, blagoslovio sebe i sve u kući tom vodom — i sad će nas sve počastiti čajem i prženom rižom. I, dakako, svojim smiješkom. I uz čaj — priče, stare priče starih dana, djedovske uspomene. Kao da ih iz knjige čita i o tigrovima, o krokodilima, i o zmijama, i o onim sretnim danima kad je po džunglama bilo ribe koliko si htio. No teško je bilo za pitku vodu. Po nju su morali ići kilometre daleko. Nije tada bilo ni kruha ni čaja. U to vrijeme bio je tek jedan mali dućan gdje si mogao nabaviti ulja, sjerka i papra. I — sa smiješkom će djed Noren — papra i smiješka i sreće!« Nije bilo trzavica, nije bilo stranaka i svađa. U radu je bila sreća, u sreći je bio mir.

Razgovor ugodni otegnu se do kasno u noć. Završili smo večernjom molitvom, pjesmom, svećenikovim i Norenovim blagoslovom. I Norenovim krasnim smiješkom… Razumije se da je pritom u ruci imao svoj »baghmara lathi«, štap kojim se on borio s tigrovima…

Ante Gabrić SJ                                                                                                                    1.10.2017.

Došli su pred crkvu moliti za kišu, a tek je jedna djevojčica ponijela ono što je trebala….

Zemlja je bila suha i ispucala, jer dugo ne bijaše kišilo. Uvenulo žuto lišće jedva se držalo na granama. U poljima je izgorjela trava. Ljudi su napeto iščekivali, usrdno moleći i pogledavajući užareno nebo.
Mjesecima nije pala ni kap kiše, a posljednji tjedni bijahu nesnosno vrući.
Mjesni je župnik organizirao molitveni sat ispred crkve. Došlo je mnoštvo ljudi. Svi su bili puni strepnje i nade.
Mnogi su u rukama imali nabožne predmete: križeve, krunice, molitvenike. Župnikove se oči, međutim, nisu odvajale od djevojčice u prvom redu. U krilu je držala crveni kišobran.
Bruno Ferrero
                                                                                                                                                             24. 9. 2017.

Pismo ljubavi pravog Oca


Dijete moje, moguće da me ne poznaješ, ali ja o tebi sve znam... Znam kada sjedaš i kada se ustaješ... Sve tvoje staze su mi poznate... Pa i svaka vlas na tvojoj glavi je izbrojana...

Sazdan si prema mome obličju... Nalaziš se u meni, gdje se krećeš i živiš...  Jer si od mojega roda... Znadoh te prije nego si začet u majčinoj utrobi...

Izabrao sam te još kada sam planirao stvaranje... Tvoj život nije slučajnost, jer svi su tvoji dani u mojoj knjizi zabilježeni..

Ja sam bio taj koji je odredio pravo vrijeme tvoga rođenja, i mjesto tvoga življenja... Načinjen si čudesno i predivno... Jer ja sam te satkao u majčinoj utrobi...  

Ja sam te na dan tvojega rođenja izveo na svijet... Oni koji me ne poznaju, krivo me predstavljaju... Ja nisam udaljen i gnjevan, već sam izražaj savršene ljubavi... A žudnja mi je da tu svoju ljubav obilato na tebe izlijem...

To jednostavno zato što si moje dijete, a ja tvoj otac...

Pružam ti više nego ti je tvoj zemaljski otac ikada mogao pružiti... Zato što sam ja savršeni otac... Svaki dobri dar kojega primaš dolazi iz moje ruke... Jer se brinem za tebe i podmirujem sve tvoje potrebe...

Moj plan za tvoju budućnost je uvijek ispunjen nadom...

Zato što te ljubim ljubavlju vječnom... Moja razmišljanja o tebi su bezbrojna i ne mogu se izjednačiti s pijeskom na morskoj obali... Nad tobom se radujem pun veselja... 

I nikada ti neću prestati činiti dobro... 

Jer ti si moja predraga svojina... Želim te čvrsto utvrditi svim srcem svojim, svom dušom svojom...

I želim ti objaviti predivne i nedokučive tajne... Ako me potražiš svim svojim srcem, naći ćeš me... Raduj se u meni i ja ću ispuniti sve želje tvoga srca... Jer ja sam taj koji proizvodim u tebi te želje...

Ja sam u stanju učiniti neograničeno više nego ti možeš i pomisliti... Jer nitko te ne može utješiti i ohrabriti kao ja... Ja sam također i Otac koji te tješi u ma kakvim nevoljama...

Kada si bio skršena srca, bio sam ti blizu... Nosio sam te blizu svoga srca, kao što pastir nosi janje u svojemu naručju...

Dolazi dan kada ću otrti svaku suzu s tvojega lica... I uzeti ću svaku bol koju si podnosio ovdje na zemlji... Ja sam tvoj Otac i ljubim te isto kao što sam ljubio svojega sina, Isusa...

Jer je u Isusu moja ljubav prema tebi savršeno objavljena... On je potpuni izražaj moje biti... 

On je došao praktično pokazati da sam za tebe, a ne protiv tebe... I da ti kaže da ja ne brojim tvoje grijehe...

Isus je umro radi toga da se mi, ti i ja, izmirimo... Njegova smrt je najuzvišeniji izražaj moje ljubavi prema tebi... Dao sam sve što sam ljubio, samo da bi mogao pridobiti tvoju ljubav...

Ako primiš moj dar, mojega sina Isusa, mene primaš... I nikada te više ništa neće moći opet odvojiti od moje ljubavi...

Vrati se kući i ja ću sazvati najveću veselicu kakvu nebo još nije vidjelo... Oduvijek sam bio Otac, i uvijek ču Otac i ostati...

Sada ću ti postaviti najvažnije pitanje tvoga života:... Želiš li ti biti moje dijete?... Ivan Čekam na tvoj odaziv...


Ljubi te, Tvoj Tata,

Bog Svemogući                                                                                                                                    10.9.2017.

Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed


Jedan čovjek star 92 godine, mali, dobro držeći i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio komplet obučen, sa modernom frizurom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slijep, danas se doselio u starački dom. Njegova sedamdesetogodišnja žena nedavno je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom. Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu je soba spremna.

Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru. “Sviđa mi se” rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.

“Gosp. Johns, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte još malo.”

“To nema nikakve veze s ovim” odgovorio je.

“Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Hoće li mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj već kako ja rasporedim svoje misli… Već samo odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim. Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam  s dijelovima tijela koji više ne rade, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji još uvijek rade.

Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio baš za ovo doba svog života.

Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste uložili. Moj savjet vam je da uložite mnogo sreće u banku sjećanja!

Hvala vam za vas dio u banci sjećanja.  Ja još uvijek ulažem!!”

Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:

1. Oslobodite svoje srce od mržnje

2. Oslobodite svoj um od briga

3. Živite jednostavno

4. Pružajte više

5. Očekujte manje

                                                                                                                                                         3.9.2017.


Dvije lutke i…


Muž i žena su živjeli punih šezdeset godina u braku, u međusobnom uvažavanju i ljubavi. Bili su sretni, pomagali su uvijek jedno drugome, a među njima nije bilo nikakvih tajni.

Zapravo, bila je jedna…

Naime, žena je na ormaru, i to gotovo od dana njihova vjenčanja, držala jedan drveni sandučić, a od muža je tražila da ju ne pita što je u njemu, niti da ga otvara. Rekla mu je kako na takav način želi provjeriti  ima li on u nju uistinu toliko povjerenja koliko tvrdi.

Suprug je to poštovao i kroz šezdeset godina ni jednom nije zavirio u sanduk.

Međutim, staričino je zdravlje svakodnevno bilo sve narušenije… Liječnik je rekao kako su joj dani odbrojani…

Zadubljen u svoje misli kako će uskoro postati udovac, starac je počeo sjetno pregledavati stare fotografije i druge uspomene koje su ih tako čvrsto vezivale svih tih godina. U jednom mu trenutku pade pogled na sanduk, pa ga odnese pred ženu i stavi joj ga na krevet. Ona se na to lagano osmjehnu, očiju punih suza, i reče mu:

– Sada ga možeš otvoriti…

Starac je otvorio sanduk i u njemu našao dvije lijepe krpene lutke, igle za šivanje i 20.000 kuna.

– Zašto si čuvala ovo tolike godine u sanduku? – upita.

– Kad sam se udala – započe tihim i blagim glasom žena – majka mi je rekla tajnu dobrog braka. Rekla mi je da svaki puta kad se naljutim na tebe sašijem jednu lutku.

Muž je bio tužan što ga napušta njegova ljubljena žena, ali je istovremeno osjetio jednu duboku radost jer su dvije lutke značile kako se ona na njega zapravo samo dva puta naljutila.

– Lijepo – reče nježno kroz suze – sad znam za lutke i konac, ali odakle toliki novac?

– Novac sam, dragi moj mužu, dobila od prodaje lutaka…


(Prepričana priča nepoznatog autora)                                                                                          6.8.2017.

Priča o cipelama…


Jedan je stariji profesor, uviđajući posebnu vrijednost takvog načina komunikacije i odgoja mladih, rado provodio svoje vrijeme u razgovoru sa studentima. Studenti su ga zato iznimno cijenili i s nestrpljenjem čekali svoj red za razgovor s njim. Tako je došao red i na jednog mladića koji se prilično isticao znanjem iznad drugih, ali i određenom ohološću i umišljenošću.

Krenuli su u šetnju i razgovarali o svemu i svačemu. Točnije, mladić se samouvjereno i nadmeno razbacivao stečenim znanjem, htijući na takav način zadiviti profesora, dok je profesor pažljivo slušao njegove riječi, ali je sam prozborio tek pokoju. Nakon nekog vremena, ugledali su par trošnih i izgaženih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale seljaku koji je nedaleko dovršavao posao u polju.

– Haj’mo se našaliti s ovim seljakom – predloži student. – Sakrijmo mu cipele i sklonimo se u grmlje da vidimo kako će reagirati.

– Mladiću – započe profesor ozbiljnim glasom – nikada se ne šali s tuđom nevoljom, siromaštvom ili bilo kakvim nedostatkom. To što si ti bogat ili imaš više znanja od većine drugih studenata ne znači da imaš uistinu i pravo bogatstvo ili pravo znanje. Pravo bogatstvo i pravo znanje najčešće se nalazi ondje gdje ga nitko ne vidi.

– Nego, – nastavi profesor – hajde učini nešto drugo… Umjesto da sakriješ čovjeku cipele, stavi mu u svaku po zlatnik, pa se onda sakrijmo i pogledajmo kako će čovjek reagirati.

Budući da je bio iznimno bogat, student odmah prihvati profesorov prijedlog, pa u svaku cipelu stavi po jedan zlatni novčić. Potom se skloniše iza grma.

Uskoro je i seljak završio sa svojim poslom, a onda polaganim umornim korakom dođe do mjesta gdje je ostavio cipele. Izuje jednu čizmu i stavi nogu u cipelu. Pomisli da mu je kamenčić upao, pa se izu i krenu ga izvaditi. Vidjevši zlatnik u cipeli silno se iznenadi. Okretao se na sve strane ne bi li vidio nekoga tko je možda izgubio zlatni novčić da mu ga vrati, ali baš nikoga nije bilo dokle god mu je pogled sezao.

Sav u čudu i s dubokom zahvalnošću Bogu na iznenadnom daru, spremi novčić u džep i krene obuvati i drugu cipelu. Još se više iznenadio kad je shvatio da je i u njoj zlatnik. Ponovno se počeo okretati na sve strane kako bi otkrio odakle zlatnici, ali nikoga ni na putu ni na polju nije bilo.

U tom trenutku seljak sav u suzama pade na koljena i poče zahvaljivati Bogu na tako velikom daru. Profesor i student su od sve bujice riječi koje su izvirale iz čovjeka razumjeli kako spominje svoju bolesnu ženu, djecu koja nemaju što jesti, razbijeni prozor, hladnu peć, sreću za cijelu obitelj… I čuli su puno toga nerazumljivoga… Potom su ga vidjeli kako je radosno otrčao svojoj kući prenijeti svojim ukućanima radosnu vijest o tolikom Božjem milosrđu.

Vidjevši sve to, student se silno postidi i iskreno ganut pogleda s puno zahvalnosti profesoru u oči i reče mu:

–  Hvala vam, profesore, što ste me naučili ovoj lekciji. Tek sada mi je jasno koliko sam se često grubo i prezrivo, zajedno sa svojim prijateljima, ponašao prema onima za koje sam držao da me nisu dostojni. Tek sada mi je jasno kako su moje znanje i moje bogatstvo zapravo puno siromašniji od onog bogatstva i onog znanja koje u sebi nose pošteni i jednostavni ljudi. I tek sada mi je jasno što znači ono što sam toliko puta čuo i s čim sam se ismijavao: Blaženije je davati nego primati.

Profesor se samo s puno razumijevanja lagano osmjehnu mladiću, a potom zajedno u šutnji krenuše polagano natrag…


Prepričano prema sličnoj priči nepoznatog autora                                                                      30.07.2017.

NEBO 


Neki čovjek, njegov konj i pas, putovali drumom. Kad su se zadesili pored jednog ogromnog drveta, udari grom i sve ih pokosi. Ali čovjek nije shvatio da je napustio ovaj svijet, pa je nastavio put sa svoje dvije životinje. Put je bio dug i težak. Stalno su se penjali uzbrdo, po suncu koje je peklo, bili su premoreni, znojavi i žedni. 

Iza jedne okuke ugledaše velelepnu kapiju, svu od mermera, koja je vodila na trg popločan zlatnim pločama, a na sred trga stajala je česma iz koje je tekla kristalno bistra voda. Putnik se obrati čovjeku na ulazu: 

“Dobar dan”. 

“Dobar dan”, odvrati stražar. 

“Koje je ovo ovako lijepo mjesto?” 

“To vam je nebo.” 

“Sreća naša što smo stigli na nebo jer umiremo od žeđi”, 

“Možete slobodno da uđete i pijete do mile volje”, odvrati stražar i pokaza na česmu. 

“Ali moj konj i pas su takođe žedni”. 

“Žao mi je, ali životinjama je zabranjen ulaz”. 

Čovjek je bio strašno razočaran jer ga je morila neizdrživa žeđ, ali nije htio sam da pije. Zahvalio se stražaru i nastavio put. Još dugo su tako hodali uzbrdo kad naiđoše na drugu kapiju, ovoga puta trošnu i oronulu, od koje je vodila zemljana staza oivičena drvećem. U hladu ispod jednog drveta ležao je neki čovjek sa šeširom natučenim preko lica i vjerovatno drijemao. 

“Dobar dan” reče mu putnik. Čovjek samo klimnu glavom. 

“Strašno smo žedni ja, moj konj i moj pas.” 

“Tamo u stijeni ima jedan izvor”, reče čovjek pokazujuci prstom. 

“Možete da pijete do mile volje”. 

Čovjek, konj i pas odoše na izvor i utoliše žeđ. Putnik se vrati da se zahvali čovjeku. 

“Dođite kad god hoćete”, odgovori čovjek. 

“Samo još nešto da vas pitam. Kako se zove ovo mjesto?” 

“Nebo”. 

“Nebo? Ali stražar ispred mermerne kapije mi je rekao da je ono nebo!” 

“Ono nije nebo, ono je pakao.” Putnik je bio zbunjen. 

“Treba da im zabranite da se koriste vašim imenom! Taj lažni naziv sigurno stvori veliku zbrku!” 

“Ni govora; oni nam čine veliku uslugu jer tamo ostaju svi oni koji su u stanju da iznevjere najbolje prijatelje”

         

                                                                                                                                                                  23.7.2017.


Božić u srcu ljeta


Vozila su me prosta, seoska kola, na kojima u druge dane seljaci voze sijeno, kukuruz, drva i slično. A i Gospodin, koga sam na prsima nosio, bio je zacijelo mnogo više puta na tim kolima, negoli ja. Išli smo u pohode nekoj umirućoj bolesnici u daleko selo. Nesnosna se prašina dizala sa žednih, neuređenih seoskih puteva. Sunce nas je pratilo na čitavom putu te se nije ni za čas htjelo skriti u sjeni kojega stabla. Drndaju stara kola, sporo voze u nepoznato selo obližnje župe.

Stali smo. Malena, drvena kućica rastvorila širom vrata da primi goste. Baš na samom ulazu zaustavio me je čudan zadah i zapara. Uđem i pogledam. Staja, najprostija seoska staja. Dvije krave okrenuše k meni svoje velike glave s dobroćudnim očima. Izgledalo mi je da se nijesu ni najmanje čudile našemu dolasku. Meni je u taj čas došla na pamet neobična misao: Gospodin ulazi nanovo u betlehemsku staju, a živine Ga prepoznaše. Obazreh se, da vidim bolesnicu. Ležala je na oniskom ležaju nasuprot kravama, izmorena ognjicom i bolovima. Do nje je preko malenih jasala bila prebačena daska, a preko nje čisti stolnjak, na kojemu su gorile dvije svijeće pred malenim raspelom. Pokleknuo sam i položio Gospodina, sakrivena u prilici kruha.

„Poškropi me, Gospodine, izopom da se očistim…“, molio sam i škropio svetom vodom bolesnicu i staju. Pred Gospodinom je čistija staja od najukrašenijih salona grješnika. Njemu su zacijelo miliji nedužni pogledi priprostih živina od proračunatih pogleda zavodnika. Jer ljudi su čestoput gori od živina. One nemaju nego jedno lice, a jedan čovjek ima nerijetko stotinu lica…

I započela je njezina posljednja ispovijed. Bila je to gorka povijest jednoga prezrenoga života. Imala je tri sina. Svojim radom pomogla im je, da su sagradili kuće i opskrbili svoje obitelji. A onda im je stara majka postala teretom. Nijesu se mogli sporazumjeti, kako će uzdržavati majku, ni tko će je uzeti k sebi. Ona je vidjela njihov nemar i jednoga dana ostavila kuću najstarijega sina i pošla opet u zabitnu staju, da sa svojim kravama provede ostatak života. Vidjela je, da će je tjerati od vrata do vrata, pak se uklonila.

„Sestro draga, nešto ću ti lijepo pričati“ – započeo sam poslije njezine ispovijedi. Njezino se staračko navorano lice razvedri i neka neobična svjetlost zasine kroz njezine oči. „Jednoga su zimskoga dana dva sveta putnika išla od vrata do vrata gradića, koji se zvao Betlehem.“

– A, već znam, bili su to Isus i Majčica Božja.

„Da, baš oni. I znaš, kako ih ljudi nijesu htjeli primiti te su se morali zakloniti u prostu špilju, koja je pastirima služila za staju. I baš se te noći rodio Isus u toj jednostavnoj staji, a grijale su ga dvije živine. Sad promisli, draga sestro, da su se pred tobom zatvarala vrata kuća, te si se morala ovdje skloniti, ali zato se Bog nije sramio doći k tebi. A došao je, znaš li zašto? … da se u tebi ponovo rodi. Svakiput, kad izbacimo grijeh iz srca i kad se pričestimo, postajemo Božjom kućom, u kojoj se nastani Isus. Vidiš, sve je kod tebe kao u betlehemskoj špilji: i živine, i jasle, i sijeno, i bijeda, i siromaštvo. Budi sretna, da si postala sasvim slična svetim betlehemskim putnicima: Mariji i Josipu. Moli zato sa mnom molitve prije svete Pričesti.

Suza je kanula sa staračkoga oka na bijeli korporal, koji sam držao skupljen pod njezinim vratom, dok sam ju pričešćivao.

„Duša Kristova, posveti me,

Tijelo Kristovo, spasi me.

Krvi Kristova, napoji me.

Vodo iz prsiju Kristovih, operi me.

Muko Kristova, okrijepi me…“

Na tim riječima zastale su njezine usne i više nijesu progovorile.

Izišao sam praćen tugaljivim pogledom dviju živina. Nigda nijesam osjetio jači smisao Božića kao toga dana u srcu ljetu.

Rajmund Kupareo                                                                                                                                 9.7.2017.

Slijedi Isusa



U životopisima svetaca opisane su mnoge zgode. Tako je u životopisu Sv. Ivana od Siene zapisana ova zgoda. Kao mladić odlučio je postati redovnik i svećenik. Nešto ga vuklo, ali je bilo i mnoštvo misli koje su ga odvraćale od njegove želje. Nikako se nije mogao odlučiti. Bi ili ne bi, stalno mu se vrtjelo u glavi. U njemu se vodila bitka. Opisuje sam: Jedne noći nije mogao spavati. Odjednom ga zahvati neka sila i odvede ga na jedno čudno mjesto. Pred njim je stajao jedan jedini put. Bio je blatnjav, a imao je puno križanja. Odjednom opazi Isusa kako ide tim putem. Sagnuo je glavu i kao da traži gdje će stati na tom blatnjavom putu. Na kraju puta daleko i visoko vidi on jedno sjajno svjetlo. Gledao je u tom noćnom viđenju Isusa kako na kraju puta ulazi u to sjajno svjetlo. Najednom opazi Mariju. I ona ide tim putem. On gleda po putu i pogledom traži otiske Isusovih stopa. Korak po korak po otiscima prilazi i gubi se u onom sjajnom svjetlu. Ide Sveti Josip. Polako kao i Marija korak po korak po otiscima Isusovih stopa. Gleda on i vidi i apostole. Jedan za drugim, korak po korak i ulaze u ono sjajno svjetlo. Gleda opet Sveti Ivan i vidi veliko mnoštvo, idu jedan za drugim. Vidi jednog starca i on ide polako. Na jednom križanju začuje se plač djeteta. Glasno zove: „Deda, deda, dođi k meni! Podigni me iz ovog blata." Starac se okrene, podigne pogled i skrene prema unuku. Kad gaje podigao iz blata, htjede se vratiti na put, ali ne može više naći otisaka Isusovih stopala. Gleda Sveti Ivan i misli: „Kuda će sada ovaj starac?" Starac ode za svojim unukom. Vidi Sveti Ivan dalje - ide muž polako, oborene glave, ali na jednom križanju zovne ga njegova žena. „Skreni k meni. Kud si se uputio? Ja sam tvoja žena." Ode muškarac ženi i kad se htio vratiti na put, nema više otisaka Isusovih stopa. Vidi dalje svetac, ide jedan mladić. Pomno prati otiske Isusovih nogu. Na jednom križanju, eto neke djevojke. Vikne mladiću: „Kuda ćeš, dođi k meni, ja te volim." Mladić okrene glavu i skrene k djevojci, ali ni on više nije mogao naći otiske Isusovih stopa pa ode s djevojkom. Vidi svetac, ide i neka djevojka. Ode djevojka k mladiću. I vidi svetac, ide nepregledno mnoštvo, idu jedan za drugim, ali na svakom križanju skreću jedan nadesno, jedan nalijevo. Najednom opazi svetac Svetoga Franju Asiškog. Ide i on po otiscima Isusovih stopa, a s križanja ga dozivaju otac i majka, no on ne podiže niti glavu i slijedi Isusove stope. S drugog križanja zovu ga njegovi kolege, momci. Sveti Franjo niti ne podiže glavu nego ide dalje. Najednom križanju zovu ga djevojke: „Dođi i zabavi se s nama",. Sveti Franjo nije niti podigao glave. Ide i slijedi otiske Isusovih stopa. Penje se putem i gubi se u onom svjetlu na kraju puta. Kad to opazi Ivan, zaželi slijediti put Isusov kao i Sveti Franjo. Postao je redovnik, franjevac i veliki svetac Ivan od Sienne.

                                                                                                                                                                         2. 7. 2017.

Uzmi me za ruku


Otac i sin šetali ulicom u kojoj je bilo mnoštvo trgovina i skladišta. Otac je nosio plastičnu vrečicu punu paketa. „Kupio sam ti crveni dres, robota za slaganje, album za sličice nogometaša… Što još moram uzeti?“

„Uzmi me za ruku“, odgovori dječak.    25.6.2017


 Prometna nesreća


prometna nesrecaNeka se mlada žena vraćala autom s posla. Vozila je pažljivo jer je auto bio nov novcat, dan ranije kupljen pretežno muževljom ušteđevinom. On se je dugo mnogočega odricao da bi si mogao takvo što priuštiti. Na jednom osobito prometnom križanju ona je bila pomalo neodlučna i najzad je udarila svojim blatobranom u branik jednog drugog automobila.

Nesretnica je udarila u plač. Kako će to reći mužu? Vozač drugog automobila bio je ljubazan, ali je zahtijevao da razmijene podatke. Žena je tražila dokumente u velikoj žutoj omotnici.

Pronašla je komad papira. Čvrstim muškim rukopisom na njemu je pisalo: „U slučaju prometne nesreće… sjeti se, dušo, ja volim tebe, a ne auto!“

Toga se trebamo sjetiti svi i uvijek. Važni su ljudi, a ne stvari. Koliko toga poduzimamo da sačuvamo stvari, strojeve, kuće, poduzeća, materijalne pothvate! Kad bismo toliko vremena i pažnje posvetili ljudima, svijet bi drukčije izgledao. Morali bismo pronaći vremena da saslušamo jedni druge, da se gledamo u oči, da zajedno plačemo, da se hrabrimo, da se smijemo, šetamo. Pred Boga ćemo doći s ljubavlju, a ne sa stvarima, odjećom, niti s ovim tijelom. 18.6.2017.

Kako se čuva ljubav?


U jednom trenutku dječak upita:

– Mama kako se čuva ljubav?

Mama ga pogleda i odgovori:

– Zgrabi malo pijeska i stisni u šaku.

Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje.

– Ali mama pijesak mi bježi!

– Znam ali sad potpuno otvori šaku.

Dječak je posluša, ali u tom času dunu vjetar i odnese sav pijesak sa dlana.

– Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak.

Na to majka sa smješkom na licu reče:

– Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku kašike, dovoljno zatvoren da ga zastitiš, a dovoljno otvoren da bude slobodan.

Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostade na dlanu, dovoljno zaštićen od vjetra, a i slobodan da ne klizi kroz prste.

– Eto kako se čuva ljubav.

                                                                                                                                                           11.6.2017.

TRGOVAC I NJEGOVE ZENE 


Bio jednom jedan trgovac koji je imao četiri žene.

Volio je najviše svoju ČETVRTU ŽENU. Obožavao ju je, darivao skupocjenim darovima i postupao s njom delikatno. Brinuo se o njoj najviše i davao joj samo ono najbolje.

On je volio i svoju TREĆU ŽENU jako puno. Bio je vrlo ponosan na nju i često ju je pokazivao prijateljima. No, jadni trgovac bio je često u strahu da će ga ova ostaviti i pobjeći s drugim muškarcem.

On je naravno volio i svoju DRUGU ŽENU. Ona je bila vrlo obazriva i strpljiva te je trgovac imao u nju veliko povjerenje. Kad god bi trgovac naišao na neki problem, trčao bi drugoj ženi i ona bi mu pomagala da prevaziđe velike probleme.

I na kraju PRVA TRGOVČEVA ŽENA.

Ona je jedan vrlo odan partner, koji pomaže oko posla, sticanja bogatstva te u održavanju cijelog imanja.

Bilo kako bilo, trgovac i nije baš puno volio svoju PRVU ženu, ali ona je njega jako voljela. On jedva da ju je primjećivao.

Jednog dana trgovac se razboli. S vremenom je saznao da se vrijeme približilo i da će umrijeti. Pomislio je na svoj bogati život te reče: “Imam sada ČETIRI žene, ali kada umrem biću sam, vrlo sam!”

Onda upita ČETVRTU ŽENU:

“Volio sam te najviše, kupovao ti haljine najljepše. Obasuo te pažnjom. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”

“Nikako!” odgovori četvrta žena i iziđe bez ijedne riječi. Odgovor se zabio kao mač u trgovčevo srce.

Onda trgovac upita TREĆU ŽENU:

“Volio sam te čitavog života. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”

“Ne!” odgovori treća žena. “Život na zemlji je suviše dobar, preudaću se nakon tvoje smrti.”

Trgovčevo se srce smrzlo od hladnoće odgovora.

Tada upita DRUGU ŽENU:

“Uvijek sam išao tebi kad sam trebao pomoć. Evo tražim još jednom tvoju pomoć.

Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”

“Žao mi je, ovaj put ne mogu ti pomoći!” odgovori DRUGA žena.

“Najviše što mogu je pokopati te.” Odgovor ga je pokosio poput munje.

Tada se začu glas:

“Ja idem s tobom, kud god da pođeš.”

Trgovac se okrenu i ugleda svoju PRVU ŽENU. Bila je tako mršava i sasušena kao da je izgladnjela.

Zahvalno i žalosno trgovac odgovori:

“Trebao sam se o tebi bolje brinuti dok sam još mogao!”

***

Svi mi imamo ČETIRI žene u svom životu…

ČETVRTA ŽENA JE NAŠE TIJELO - Bez obzira koliko ga njegovali i posvećivali mu pažnju,

napušta nas kad umiremo.

TREĆA ŽENA JE NAŠA POŽUDA, STATUS I BOGATSTVO - Kada umremo, sve ide drugima.

DRUGA ŽENA JE PORODICA I NAŠI PRIJATELJI - Bez obzira koliko nam bili blizu za života,

ne mogu poći s nama u grob.

PRVA ŽENA JE NEŠTO ŠTO NE MOŽEŠ VIDJETI, A TO JE TVOJA DUŠA - Često je potisnuta i ne vidi se od materijalnog bogatstva koje nas okružuje. No, jedino ona nas uvijek prati. Možda ne bi bilo loše da se njome pozabavimo sada umjesto da kukamo na smrtnoj postelji.

                                                                                                                                   4.6.2017.

RAJ I PAKAO

Jednog je dana svetac imao priliku popričati S Bogom te Ga upita: Gospodine, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju Pakao i Raj. 

Bog odvede sveca do dvaju vrata. Otvori jedna od dvaju vrata i dozvoli mu da pogleda unutra. Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli stol. Na sredini stola, nalazila se velika posuda, s jako finom i mirišljavom hranom. Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta. Osobe koje su sjedile za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda. Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su žlice s jako dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo, no kako je drška žlice bila duža do njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta. Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji. 

Bog reče: Upravo si vidio pakao. 

Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima. Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli stol, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet natjerala slinu na usta. Osobe za stolom su isto imale žlice dugih drški. No ovaj su put, osobe bile dobro nahranjene i sretne te su razgovarale međusobno zadovoljno se smješkajući. 

Sveti čovjek reče Bogu: Ne razumijem! Jednostavno je, odgovori Bog, sve ovisi o jednoj vještini. Oni su naučili hraniti jedne druge dok drugi NE misle na ništa osim na sebe same.


Kada je Isus umro na križu, mislio je na tebe.

                                                                                                                                 28.5.2017.

MOLITVA SVETOGA IVANA DON BOSCA MARIJI POMOĆNICI KRŠĆANA


Marijo, moguća Djevice,

Ti velika i slavna obrano Crkve,

Ti osobita pomoćnice kršćana,

Ti koja obraćaš neprijatelja,

Ti koja uklanjaš krivovjerja,

Ti nas prati svojom majčinskom zaštitom,

Priteci nam u našim potrebama, a u slavu Očeva kraljevstva.

Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

                                                                                                                                             21.5.2017.

Kad je Bog stvorio majku


Kada je Bog stvarao majku, bio je to šesti dan stvaranja. Trudio se nekoliko dana kad mu pristupi jedan anđeo i reče: “Ova će te stvarno namučiti, čemu trošiti toliko vremena?”


Bog odvrati: “Da, ali jesi li čitao potrebna svojstva iz narudžbenice? Mora biti takva da ju se lako može oprati, ali ne smije biti od plastike… Mora imati 180 pokretnih dijelova i svi bi trebali biti zamjenjivi… Živjeti od kave i ostataka hrane iz prethodnog dana… Imati poljubac koji ozdravlja od svih bolesti: od slomljene noge do ljubavnog razočaranja… Imati šest pari ruku…”


Anđeo slegne ramenima i odvrati s nevjericom: “Šest pari?”


“Nisu mi problem ruke”, reče Bog, “nego tri para očiju što ih mora imati”.


“Zašto toliko?”


Bog objasni: “Jedan par da vidi kroz zatvorena vrata kada pita: ‘Što to radite unutra, djeco?’, premda već zna. Par očiju otraga da vidi ono što ne bi trebala vidjeti, ali mora znati. I par očiju da bi sinu koji se uvalio u nevolje mogla potiho reči: ‘Razumijem, i volim te’.”


“Gospodine”, reče anđeo, nemoćno ispruživši ruke, “idi na počinak, sutra ćeš ponovno pokušati”.


“Ne mogu”, reče Bog. “Već sam gotovo pri kraju. Načinio sam jednu koja ozdravlja sama od sebe kad je bolesna, može pripremiti objed za šest osoba s pola kilograma mljevena mesa i uspijeva u miru okupati devetogodišnjeg dječaka.”


Anđeo polako obiđe uzorak majke, motreći je radoznalo.

“Prenježna je”, reče zabrinuto.


“Ali je otporna!” odvrati Bog zaneseno.

“Ti nemaš pojma koliko može učiniti i podnijeti jedna majka.”


“Zna li razmišljati?”


“Ne samo to, nego se i izvrsno služi razumom i pronalazi rješenja i u najsloženijim situacijama”, odvrati Stvoritelj.


Anđeo tada priđe bliže uzorku i prstom mu prođe niz lice.

“Ovdje je nešto viška”, primijeti.


“Nije to višak”, ispravi ga Gospodin, “nego suza”.


“A čemu ona služi?”


“Za izražavanje radosti, žalosti, razočaranja, boli, samoće i ponosa.”


“Ti si genij!”, uskliknu anđeo.


“Istinu govoreći, suzu nisam ja tamo postavio”, otužno odgovori Bog.


Erma Bombeck


                                                                                                  o majčinu danu 14.5.2017

Da Isus dođe danas…


Bi li se presvukao prije nego ga pustiš unutra?


Ili bi sakrio neke časopise i postavio Sveto pismo na njihovo mjesto?


Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu?


Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?


Razmišljam… kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva, bi li nastavio raditi stvari koje redovito radiš?


Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš?


Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?


Bi li poveo Isusa sa sobom svuda kamo ideš?


Ili bi možda promijenio svoje namjere tih dana?


Bi li ti bilo drago upoznati ga s tvojim najdražim prijateljima?


Ili bi se ponadao da oni neće navraćati dok On ne završi posjet?


Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno?


Ili bi odahnuo kada konačno ode?


Bilo bi zanimljivo znati što bi stvarno radio da Isus kao osoba dođe biti neko vrijeme s tobom.


Nepoznati autor                                                                                                                      7.5.2017.

Duhovni poticaj za svaki dan


– Bit Duhovnih vježbi je donijeti život.

– Nema čovjeka koji može dati život. To je nešto što daje Stvoritelj. Život – to je Isus Krist!

– Taj Isus meni kuca na vrata.

– Jedino što je potrebno – otvarati vrata životu.

– Šutnja služi samo da čuješ kako Isus kuca na tvoja vrata.

– Crkva nema što drugo darovati ljudima nego život.

– Ne idemo na misu, nego kroz misu do Isusa.

– Tebe Isus ludo voli!

– Zagledaj se u dobro!

– Sabrati se = biti svjestan (budan, normalan, biti tamo gdje jesi) = otvoriti vrata = „Ti me čekaš, Isuse“!

– Tvoj Stvoritelj govori: „Joj, kako bih ja s tobom sad razgovarao!“ Božja je čežnja razgovarati sa svojim stvorenjem.

– Bog iz sebe tebi daruje osobnost.

– Bog je mene darovao meni.

– Odreci se suvišnog. Stekni slobodu. Budi gospodar svojih želja i nagona!

– Promijeni svoju krivu sliku Boga.

– Kad činiš dobro – tada si zdrav.

– Svaka zla misao tebe razara.

– Kad kažeš Isusu DA, onda dobivaš snagu.


Tomislav Ivančić, Izvor: http://www.zmr.hr                                                                          30.4.2017.

Rijeka i pustinja - poučna priča


Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi pijeska. Rijeka je zastala od straha.


"To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo", očajavala je.

Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji.

Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti. "Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti", predloži vjetar.


Rijeka se još više uplaši. "Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom."


Vjetar joj odgovori: "Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru."


No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.


Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život. Valja dopustiti da nas preobrazi sunce tj. Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga.


No to je rizik kojem su se rijetki spremni izložiti. 


Isus sam je rekao: «Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.»(9.4.2017)


Ortaci


„Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd” (Postanak 9, 20). Ta je svetopisamska vijest nadahnula nastanak sljedeće pripovijesti.



Dok se pripremao zasaditi vinograd, Noi se ukazao Sotona i pozdravio ga: „Mir s tobom.” Noa je uzvratio na isti način: „Mir s tobom.”

„Čim se baviš?” zapita Sotona.

„Sadim vinograd”, odgovori Noa.

„A zašto?”

„Zato jer je to dobra stvar”, odvrati Noa. „Imat ćemo slatko voće, a njegov sok dat će nam vino.”

„Ako je tako”, reče Sotona, „možda možemo biti ortaci.”

Noa pristane.

Sotona dovede janje i zakla ga. Onda dovede lava, pa zakla i njega. Dovede još i majmuna i svinju, te i njih zakla. Tada natopi sadnice njihovom krvlju.

Doista, kad tko pije vinogradsku tekućinu on postaje ortak s tim životinjama i prihvaća njihove osobine. Prije nego li kuša piće, on je poput nedužnoga janjeta. Nakon što popije nekoliko čašica okuraži se kao lav. Nakon što u sebe unese još vina, ponaša se poput majmuna. Postane glasan i govorljiv, ponašajući se nedostojanstveno i bez samopoštovanja. Ako nastavi piti, na vidjelo dolazi glavno svojstvo svinje, valjanje u vlastitoj bljuvotini i nečisti.

Sotonina je jedina zadaća navesti čovjeka na grijeh. On kolje životinju, raspiruje zli nagon lažnim predstavljanjem stanja. Zli nagon ne kaže otvoreno osobi da sagriješi. Umjesto toga, on je dovodi u zabludu da pomisli kako ne čini ništa loše, ili da čak radi pravu, dobru stvar.

Tako, kad je Sotona pristupio Noi i ponudio mu suradnju, bio je namislio izazvati njegov pad. Zloduh je prevario Nou navodeći ga da pomisli kako će oni biti ortaci u službi Bogu, razvoju vinogradarstva i blagostanja na zemlji. No, prava namjera bila je uništiti Nou, na što ukazuju životinje koje je zaklao u vinogradu.

To je način na koji djeluje zli nagon. Nikad ne možemo biti spokojni i vjerovati da smo pobijedili sklonost zlu. Zli se nagon neprestano razvija pojavljujući se u različitim oblicima i krinkama i uvijek postavlja nove izazove. Zbog toga nam je nužna Božja pomoć, Njegova milost u toj borbi. On je čovjeku Pomagač, Spasitelj i Zaštitnik. Bog pruža potporu kad čovjek sȃm poduzme početne korake da zarati sa zlim sklonostima. Kad naš Životvorac i Uzdržavatelj vidi da čovjek ne može izaći kao pobjednik – jer su zle sklonosti u prednosti – On će se zauzeti i ne će napustiti čovjeka. Međutim, ako čovjek ne započne borbu sa zlom, ne može se nadati da će ga Bog spasiti. Da bi se i Višnji pomogao, očekuje se čovjekov napor, da se uhvati u koštac sa zlim nagonom.

Borba sa zlom mora se voditi promišljeno, a ne stihijski. Valja uspostaviti mehanizme postupanja koji će nam pomoći nadvladati svakodnevna iskušenja. Primjerice, ako netko ima problema sa samonadzorom i stegom prilikom pretraživanja interneta i pristupa nepriličnim stranicama, treba instalirati potrebne filtere tako da ne postane žrtvom napasti koja se pojavljuje pred njim. Ako netko osjeća otpor prema davanju milostinje za potrebne, on bi trebao otvoriti trajni nalog kojim će se novac automatski prebacivati kad mu plaća sjedne na račun.

Sljedeća priča ocrtava čovjekovu borbu sa zlim nagnućima. Dvojica braće putovala su stranom zemljom. Razbojnici ih opkolili, orobili i zatočili da ih prodaju kao robove. Braća su uzrujana i prestrašena za budućnost. Sjede u kolima koja ih voze na tržnicu roblja. Dok kola putem poskakuju opaze da prolaze kroz neko selo. Jedan se od braće nagnuo prema drugom i prošaptao: „Iskočimo iz kola. Ovo nam je zadnja prilika da se spasimo.” Njegov brat je odgovorio: „Slomit ćemo ruke ili nogu pokušamo li skočiti. „Idiote!” rekao mu je brat. „I to je tisuću puta bolje nego biti prodan u roblje!”

Zli je nagon stalno usmjeren na to da nas nadvlada i drži zarobljenima. Bolna je i mučna borba ostati slobodan, no moramo smoći snage „iskočiti s kola” tako da ne budemo zauvijek porobljeni.(2.4.2017)


Dovid Goldwasser


 ELI, ELI, LAMA SABAHTANI

Uvukla se neka zlokobna šutnja u selo i ljude. Uznemirenost raste kao plima. Nigdje pjesme.

Sve je drugačije i teže, grčevito zbog iščekivanja, kao pred buru.

Nemir poraste viješću da je obeščašćen križ na raskrižju. Osvanuo slomljen. Na podnožju nevještom rukom ispisana ćirilična slova.

Sve je donekle bilo u redu dok u selo nije pristigla vojska. Ovo podneblje nije nikad oskudijevalo razmiricama, manjim ili većim mržnjama, krvoprolićem i ratovima. Doseljenici s istoka tražili su svoj dio neba, a postojbinu domaćih svojatali su kao svoju. Domaći su, opet, branili svoju zemlju kao što se brani žena, roditeljica bremenita plodnošću.

Toga kobnog jutra osvanuo je lijep dan pod modro osunčanim nebom slavonskim.

Duga se kolona osula ulicama. Zbjeg je prolazio kroz špalir naoružanih vojnika. Iza njih je ostajalo selo. Kuće su ih pratile mrtvim očima zatvorenih prozora.

Plač i jauk, zatomljen krik. Beznađe u očima. Jedno je dijete plakalo, na glas, tražeći mačku.

Neki su se osvrtali gledajući suznih očiju obrise kuća koje su se gubile u vrbicima. Činilo im se: ostavljajući selo, ostavljaju s njime sve svoje radosti. Ostali su samo mrtvi uokolo crkve da njih mrtve pričekaju. Jedino su ih vitki zvonici pozdravljali šutnjom.

Ispred podruma župne kuće, na kamenim pločama, ranjenik.

Iz nekoliko ubodnih rana krv je u malim vodoskocima šikljala u ritmu još živa srca.

Razvaljena podrumska vrata. U dubini slomljeni, isprevrtani barokni oltari, sveci začuđenih očiju i križ. Bliže ranjeniku sjekirom zasječen kip Bezgrešne, rad nekog nepoznatog tirolskog majstora. Dva zaustavljena pogleda.

Neprestano je padao i budio se s krikom zbog nesnosnih bolova. „Da mi je nekako zaustaviti krvarenje“, pomisli. Nije imao snage pomaknuti ruke raširene u grču. „Na križu sam!“, jeknu. Sjetio se Petrove želje da ne bude razapet kao Spasitelj i ta ga misao obradova. „Nisam dostojan visjeti kao On, ali krik mi ne može oduzeti. Eli, Eli, Lama Sabahtani!“, kriknu svom snagom. Krvavi mjehurići poletješe put neba.

„Ostavljen sam.“ Ta ga misao uznemiri, sledi. Zaječa, zaplaka kao što nikad nije…, od davnih dana kad je mrtva brata iznosio iz vode. Još osjeća, godinama iza toga, stisak mrtvih ruku oko vrata. Učini mu se da čuje njegovo dozivanje s druge obale.

Probudi se iz omame. Iz dubine podruma začuje pokrete. Pričini mu se da su slomljene Isusove ruke okrenute prema njemu. Mjesečina obasjala lice Kristovo. Trnova kruna blista kapljicama krvi. To ga utješi. „Nisam sam na križu“, pomisli.

Prvi susret s novom župom bio je i prvi susret s ovim križem. Crkva ga je primila široko otvorenim vratima kao majka. Unutrašnjost bogata oltarima i kipovima.

Tražio je pogledom Marijin kip. Uplovi u njen pogled, blag i sjetan kao u majke.

„Kod kuće sam gdje god si ti“, pomisli. Nasuprot veliki križ. Na njem mlado, izmrcvareno tijelo, prikovano na dvije grede. Zamijetio je oči, ni otvorene ni stisnute u boli, prorez tek toliko velik da sve vidi. Sada mu se učiniše širom otvorene. Krvava rana na prsima oivičena sasušenom krvlju zjapi kao otvorne usne spremne na poljubac. Mnogo je puta cjelivao tu ranu kad su njegove duševne rane krvarile nemoću i nemirom. Noćas, više nego ikad tražio je njegovo lice.

Tog kobnog jutra nakanio je župljane izvesti iz sela. Nakon dugih pregovora, nakon svega što su morali potpisati, bijeg je bio jedina sigurnost. Crkvu je ostavio širom otvorenu. Iz nje se naziralo nebo. Nekoliko je dana prije pogođena topničkim granatama. Kipove i sve što se moglo, spremio je u podrumske prostore. Došli su iznenada. Da ne razvale vrata, otvorio je na povike „Otvori, pope, majku ti ustašku!“ U vratima naoružan čovjek i nebo. Iza njega drugi.

Vikali su i psovali. Nije ih mogao čuti od siline udaraca. Na njemu su iskalili bijes, svoju naopaku narav. Prevrtali su po župnoj kući, otvarali ladice tražeći skriveno blago kojeg nije bilo. „Gdje si zakopao dukate, zlatne kaleže, križeve, pope, majku ti…?“ Obnevidio nije smogao snage za otpor, za riječ i opravdanje.

Pred podrumskim vratima strka. Neki od njih su držali pozlaćene barokne anđele, zarezivali ih nožem da vide jesu li od zlata. Kroz natečene vjeđe primijeti kako sjekirom zasijecaju pozlaćeni Gospin kip psujući bogohulno što je od drveta.

Probudio se u lokvi krvi. Osjeti topli vodoskok, omirisa slanost. Kad su ga i koliko puta uboli, zasjekli sjekirom, nikad neće saznati. Jedino čega je bio svjestan bila je nemoć i slabost.

Probuđen hladnoćom dođe k sebi.

Odnekud se čulo pijano ojkanje, poneki pucanj i huk sove u mladim lipama. „Hoću li dočekati jutro, veliki Bože“? Da pobijedi strah, prisjeti se djetinjstva. Vraćen u daleko vrijeme želio je izbjeći ovo sadašnje, jezivo i krvavo. Rastao je „oko dva stola“, kako je govorio njegov stari župnik: mamin i tatin, i Isusov. Volio je oba. Osjeti se načas lagan, bestjelesan. Učini mu se da tone u meko paperje, duboke savske vode. Lagan kao vjetar. „Letim, letim!“, uzradova se spoznajom. Ugleda selo s crkvom u sredini. Meki obrisi kuća, okućnica. Nagorjelo krovište crkve otvoreno put neba. Oduvijek je želio letjeti s pticama, leptirima. Volio je vjetar u košulji, zavidio lastavicama i golubovima oko crkvena zvonika. Volio je sve što je od neba i sve što je od zemlje. Nisu mu bili daleki dozivi, smijeh djevojački, nemirna, razigrana kola. Susreti. Ima ljudi koje susrećemo i to traje trenutak mimoilaženja. Ima susreta koji se vraćaju kao da su jučer bili, noseći sa sobom svu ljepotu, drhtav nemir.

Sjeća se dana kad je između sviju izdvojio jednu. Djevojčica ista kao i druge, za njega drugačija. Izdvajao ju je ljubavlju. Gorio je između dvije vatre. Privlačile su ga njezine i Marijine oči. Želio je voljeti ne jednu, nego svima biti sve. „Čujem da ćeš u sjemenište“, prozbori zadihana i iznenađena. Pamti njezin pogled u kojem se prvi put nije prepoznao. Progonio ga je dugo, dugo u nesanim noćima, a on ga je nastojao zaboraviti, zamijeniti pogledom Rafaelove Madone obješene na zidu sjemenišne sobe.

Učini mu se da čuje pijetlove. Odnekud iz susjedstva. Nisu mogli probuditi domaćine, jer ih više nije bilo. Drugima su bili opomena. Boljelo ga je sve, a ponajviše strah od smrti. Osjećao je strahovitu žeđ. „Da mi je kap vode, da mi je okusiti i žuč bih popio“, zaječa.

Sjeti se Isusova krika na križu: „Žedan sam!“ Tražio je u dubini skrovišta njegov pogled.

Prisjeti se psalma, riječi ohrabrenja: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom.“ Ponavljao ih je svom vjerom i nadom u sebi.

Opet ga sjećanje vrati u daleku prošlost, pred ređenje. Obuze ga mučnina, strah od trenutka koji nije želio oživjeti. „Nisam te želio zatajiti, veliki Bože, nisam! Bila je to slabost u meni, ono čovječje, tjelesno što potiskuje razum, razara sva načela i zavjete, sve odluke u vjeri donošene.“ Bilo je to veliko raskrižje kad je trebalo donijeti konačnu odluku. Poput Petra zaplaka olakšan tom spoznajom, potaknut pijetlovim kukurijekom. „Voliš li me više nego ovi?“, sjetio se Isusova upita. „Ti znaš da te volim“, promuca u grču. Borio se da ga ne obuzda san. Htio je budan dočekati smrt. Bježao je u sjećanje kao što se u strahu bježi u majčin zagrljaj.

„Bole li ga, majko, rane?“, pitao je uznemiren krvavim raspelom na Veliki petak? „Ne bole, sine. Boljelo, pa preboljelo“, nadoda. „Uskrsnuo je u zoru.“ „Kad će zora, majko?“ „Doći će, sinko, nema noći bez zore.“ S mukom okrene glavu ususret Gospinu kipu. Nazirale su se velike tople oči. „Majko!“, zaječa djetinjim plačem, zagrca se krvavom pjenom i obeznani.

Bol ga probudi. Bježao je od jeze koja ga je obuzimala. Mirio se sa smrću koja dolazi. Uostalom navikao je na samrtnike, na lica boje zemlje, na tišinu prije zadnjeg hropca. „Smrt nije kraj, i nema kraja, govorio sam. Tko s Kristom umre uskrsnut će, govorio sam. Smrt je novo rađanje, prijelaz preko rijeke vremena… Na drugu obalu, govorio sam. Smrt je prijatelj koji nas neće iznevjeriti, govorio sam drugima.“

Noćas mu se vrijeme učini zgusnuto. Kroz misli mu naviru likovi ljudi koje je poznavao. „Suočenje“, mislio je. Stajao je izdvojen pred svojom prošlošću kao što se stoji pred razigranim gotskim portalom. Tražio je razlog za radost, za ponos. Želio se pred Bogom opravdati za darovano vrijeme, za poziv koji je prihvatio. Kajao se za brzopleto izgovorene riječi, za dane koji su uzalud prohujali. Znao je da je poslan za druge, da je tamo radi drugih, srameći se dana kad je propovijedao više sebe nego Njega, kad su mu nastupi bili još jedna dobro uvježbana gluma.

Pred njegovim duhovnim očima, kad je tijelo bilo polumrtvo, nizali su se u dugoj povorci vremena znani i neznani, sa smiješkom i s prijekorom, radosni ili tužni što im je ušao u život.

Odnekud koraci. U njemu zaiskri nada. Htjede viknuti, krik mu zastade u nemoćnu grlu. Žamor oko crkve. „Mrtav je“, netko reče. „Ništa nisu našli“, doda drugi uz psovku. Htio im se javiti, viknuti da je živ, da ga probodu, ubiju, da bude što sličniji Učitelju na križu. Riječi su ostale samo u mislima i uzaludnu naporu.

Koliko je puta „ostao bez riječi“ pred ljudskom zlobom. Nisu mu ni župljani opraštali. Raznosili su neprovjerene tvrdnje, zle glase o njemu, nasladno i često. Tješile su ga riječi starijeg kolege o svećeniku-bunaru iz kojega piju i ljudi i stoka i u koji može pljunuti kad god tko hoće. Predratne vlasti su ga zatvarale, mučile, saslušavale nakon svakog izleta s mladima župe. Pamti zadnji susret. Osjećao ga je danima. Javljao mu se velikom modricom na licu, bolnim rebrima. Nazivali su ga „klerofašistom“.

Saslušavanja su bila u polumračnoj sobi. Na zidu vlagom načeta Maršalova slika. „Gospodine i druže“, počeo bi isljednik. Oči su mu bile sitne i zle, prošarane krvavim mrljama. Kad god bi ih susreo sa smiješkom bi u sebi ponovio izreku „pamet na rezervi“. „Mi znamo…, mi sve znamo“. Tako bi započelo, a završilo batinama. Nije se branio. Negdje je pročitao da je na sudu mržnje jedino šutnja dobra kao obrana.

Ne zna kad je uplovio u bunilo. Činilo mu se da čuje glas orgulja. Volio je te zvuke što miluju portale i svece, što dušu ispunjavaju uzvišenošću. Svirale su na njegovoj prvoj Misi, na pogrebu njegova mlađeg brata.

Javio se odnekud vjetar.

„Neću dočekati zoru“, pomisli. „Da mi je bar ostaviti poruku, neku riječ o sebi, svojima.“ Zamišljao je majku kako krši ruke u grčevitu plaču. Otac nikad nije plakao. Sve je nosio u sebi. Svoju bi bol isplakao kad ga nitko ne vidi.

Strah ga vrati u stvarnost. Još nema zore. „Isuse!“, zavapi. „Pod tvojim su križem bili tvoji i majka. Pod mojim nitko.“

Sjeti se bake Ive. Nijedan smrtnik nije otišao s ovoga svijeta da ga nije ispratila njezina molitva. „Pokajat ću se“, pomisli. Nikako da se prisjeti riječi pokajanja. Na um mu dođoše riječi preporuke samrtničke: „Kad oledene moje ruke, te ne budem mogao njima grliti tvoga križa, spomeni se ljubavi kojom te sada grlim, i smiluj mi se.“ Učini mu se, na proplamsaju mjesečine, da se Isus, okrenut prema njemu, nasmiješio.

Osjeti topli dodir. Nadomak njegovoj krvavoj glavi dva svijetla oka.

Mačka je lizala njegovu krv. Ukočen. Ukočio se još više u strahu da je ne preplaši.

„Konačno“, pomisli obradovan, „netko ima koristi od moje krvi“. Gledao je netremice ta dva svijetla žiška, te dvije razigrane žeravice. „Svjetlost i život jedno su“, pomisli.

Našli su ga. Krv je ističući na kockasto podište oblikovala polja hrvatskoga grba i križa.

Ispod desne ruke krvlju ispisan nedovršen grafit: „Bože, o…“. „Valjda je htio napisati: „Bože, oprosti ili Bože oprosti im…“, reče netko. I jedno i drugo je moguće. Bio je svećenik.

Ležao je mrtav. Zora mu se naselila u očima.

U spomen ubijenim kolegama u Domovinskom ratu, osobito velečasnom Ivi Buriku, župniku iz Tovarnika kojega su četnici ubili na stubištu župnog podruma. (26.3.2017)


Vlč. Slavko Vranjković


Uskrsni krug


Blješte prozori bolnice kao da se u njima sunce rađa.

Budio se Ivan jutrom obliven znojem. Nemoćan, noge nije osjećao.

“Kako smo jutros?”, upita sestra. “S Božjom pomoću dobro!”, izusti.

“Bog je daleko. Ja sam tu da ti pomognem!”

“Sa mnom je, na mom križnom putu!”

“Svako jutro jednako, vjersko zanovijetanje pa terapija”, zaključi sestra brišući ga vlažnom gazom.

“Idemo, doručak pa vježbe”, napomenu odlazeći iz sobe.


“Bože, u pomoć mi priteci!”, zazva. “I za me se pomoli”, povika bolesnik s kreveta do prozora. “Život sam proveo radeći i gradeći. Sad kad sve gubim u vjeri mogu bar nešto dobiti.”

“I više nego što misliš. Vječnost”, odgovori Ivan. Uspravljen između dvije motke, obješen na nadlaktice klizio je s mukom praveći korak po korak.

“Koliko truda za jednu stopu”, pomisli.


Studirao je u velikom gradu.

Prisjeti se, i kad ne bi htio, tog kobnog jutra i puta u Slavoniju. Dobio je pismo od oca.

“Majka te poželjela vidjeti prije smrti, bolesna je. Dođi!” Zaželio se zagrljaja iz djetinjstva, širokih slavonskih prostora omeđenih dalekim nebom. Nakanio se ispričati što nije ispunio njezine snove. Zbog djevojke je napustio studij bogoslovije.


Zbog brzine i mokre ceste završio pod smrskanim automobilom. Dugo je trebalo da ga izvuku. Majka mu došla u bolnicu. “Ne opravdavaj se”, reče mama. “Iako ne razumijem, slažem se. Tvoj izbor.” Mjesecima je ležao u gipsanom koritu, sunce zamijenio svjetiljkom iznad kreveta. Imao je vremena za kajanje i životni ispit savjesti. Molio je Boga da prohoda. Osjećao je ljepotu koraka tek sad kad mu je bio uskraćen. U mislima je putovao u daleka prostranstva, lagan, bestjelesan s vjetrom u kosi.


Jutrom uobičajeni obilazak bolesnika. Doktor je s mukom tražio način kako da mu priopći majčinu smrt.

“Majka ti je umrla, tvoji su u hodniku”, reče sućutno. Gušio se u suzama s ocem i braćom uokolo kreveta.

“Plači, ne stidi se suza, to je zadnje što možeš učinit za pokojnicu”, napomenu doktor.

“Vjerujem da smrt nije kraj. Umrla je noseći Boga u sebi”, reče. “Na sprovod ne mogu, vidjet ćemo se o uskrsnuću mrtvih.”

“Nema drugog života, nažalost. Mrtav čovjek odlazi u zemlju, prorasta u travama i cvijeću. Vječan je koliko ostaje u pamćenju.”

“Uskrsnuće je proces”, odgovori Ivan. “Događa se svakim danom kad god uskrsnemo iz zla u dobro. Ne želim Vas poučavati, oprostite.” “Popovska posla, rekli bi neki. Nije li to kopiranje starih vegetacijskih kultova i bogova sunca, Marduka, Ozirisa… Zar vas nisu na to upozorili na bogosloviji?”

“Jesu. Priroda govori onome tko vidi i zna slušati. Nikad nitko nije, osim Isusa rekao: Ja sam uskrsnuće i život.”

“Besmislica, ali onome tko u to vjeruje može biti svjetlo u mraku.”

“Prihvaćam vašu nevjeru. Uskrsnuće ne bi bilo iznenađenje kada bismo ga shvatili. Jedino što znamo da je Bog vjeran svojoj riječi i da poštuje ljudsku osobnost i prije i poslije smrti. Vi ste dobar čovjek i liječnik. Bog na vas računa iako vi ne mislite na njega.” “Ostavit ću vas same da podijelite tugu”, reče doktor vidno uznemiren onim što je čuo.


Iako je prošlo nekoliko mjeseci s nelagodom se prisjećao glasa o majčinoj smrti.

“Jesam li mu dobro odgovorio, veliki Bože”, reče između dva uzdaha, dok je naporno vježbao korak. Glas ga vrati u stvarnost. Pred njim je bila Ana u koju se zaljubio i zbog koje je napustio sjemenište.

“Čujem koliko vičeš, svog Boga zazivaš. Uzalud se trudiš. Što ti ne pomogne i učini čudo da prohodaš?”, reče umjesto pozdrava. Stajala je pred njim izbezumljena. U pogledu strah i nezadovoljstvo. Ušla je u njegov život i prije nego je napustio bogosloviju. Zbog nje je upisao medicinu. Imali su iste planove sve do onog kobnog dana kad je doživio udes. Ona se promijenila. Nije imala snage ni volje dijeliti s njime ni sadašnjost, budućnost još manje.

“Možda će reći kao nekad, jednog jutra: Ustani i hodi! Nikad se ne zna, samo kad bi zaslužio da mi kaže: Vjera te je tvoja spasila!”, odgovori.

Tvoj Bog je osvetnik, ako ga uopće ima. Kažnjava te za bijeg, zbog ljubavi prema ženi, jer si htio biti voljen, jer si…”, gušila se u riječima i bijesu.

“Bog nije osvetnik. Poštuje moj izbor i ovaj tvoj u kojem On nema mjesta.”

“Mani se Boga, vježbaj onda”, procijedi, “samo gubim vrijeme s tobom! Žurim na predavanje da bar ja nešto postignem kad si ti gubitnik. Kad uhvatim vremena doći ću, ili ne?”

Gledao je za njom. Ostavila je prazninu s mirisom parfema.

S mukom je i dalje klizio stopu po stopu.


“Idemo, idemo”, prenu ga bolničarev glas. “Življe, življe!”

Bio je to omalen snažan čovjek predan svom poslu.

Svaki bi puta postavio neko pitanje o vjeri očekujući odgovor.

Nije mnoge stvari znao, još manje razumio.

Ivan je na takve navikao. Njegova vjera, stečena u djetinjstvu, nije mogla odgovoriti na velika životna pitanja. “U svemu treba rasti, pa i u vjeri”, prisjeti se riječi oca Dionizija. “On je živio s vjerom djeteta.”


Jedan mu se razgovor duboko usjekao u pamćenje. Studenti okupljeni u dvorani za seciranje. Pred njima mrtvac. “Bivši pope, gdje je duša u ovom mrtvacu i što je to?”, pitali su podrugljivo. Nosio je taj nadimak “pop” s ponosom kao da odlikovanje nosi.

“Ona je”, odgovori, “sastavnica koja zajedno s materijalnim tijelom čini čovjeka, unutarnje životno počelo, izvor duhovnih i tjelesnih funkcija. Pred nama je samo tijelo, a nekad je u njemu bila duša, život i sada ga nema.”

“Umrla je s čovjekom?” “Ne umire, besmrtna je. Nije ovdje mjesto ni vrijeme za objašnjenje”, reče. “To nije samo biblijsko vjerovanje, prisutno je kod mnogih naroda i religija.”

Smijeh se osu dvoranom. “Amen! Aleluja!”, oglasiše se posprdno neki od okupljenih i zapjevaše refren neke šansone: “… što ako raj je prijevara za kraj?”

“Zar ti je to trebalo?”, prekori ga Ana, dok su čekali tramvaj. “Zaboravi da si jednom…”

“Studirao bogosloviju! Ako sam promijenio fakultet, nisam Boga!”


Čudio se njezinoj nevjeri unatoč tome što je s njime pohađala vjeronauk. “Od kakvih je roditelja i dobra je”, pomisli sućutno. Prihvatio je ulogu pomoćnika katehete studenata. Zaredala predavanja, susreti, odgovori na važna pitanja. “Život nije krug koji započinje rođenjem, a završava smrću”, govorio je. “On se nastavlja u beskraj, uskrsnućem.”


“Zar je život nakon smrti početak novog kruga?”, upitaše.

“Za sada ne znamo potpun odgovor, osim onoga što kaže Biblija. Pravilan krug mora imati uporište u središtu. U životu je isto. Ako je Bog središte, onda se smrću život mijenja, a ne oduzima.” “Kakve veze ima Isusovo i to naše uskrsnuće?”, pitali neki od prisutnih.

“Ima, ako vjeruješ da on pati u svakom patniku, da ima lice čovjeka, da nije uskrsnuo za sebe nego zbog nas. Kako bi inače znali put na drugu obalu?”

Sve mu je to dolazilo na pamet, svega se prisjećao u dugim noćima nakon udesa i majčine smrti. U stvarnost ga vrati bolničarev glas:

“Za danas dosta. Odmor. Idemo u sobu.”


Kolica bešumno klize hodnikom.

“Ne, odvezite me, molim vas, do bolničke kapelice.”

“Po naređenju.”

Titra svjetlo nad svetohraništem. Podno velikog križa Marija i apostol Ivan. Potraži njezine oči boje neba. U njima se nazirala tuga. “Zašto je slikaju tužnu”, pomisli, “kad je znala, kad nitko drugi nije, da je Sin od smrti jači, kad je za života u sebi vječnost nosila? Žalost je bila trenutna kao rastanak koji ne završava Zbogom, nego Doviđenja.” Dugo je ostao u molitvi. Sunce se osulo kroz prozore osvjetljavajući križ, a on prozračan i lagan, kao da se pred njim otvorilo nebo. Začuđeni. Ugledaše ga kako stoji uspravan pred oltarom, ruku raširenih kao da s križa silazi.


Vlč. Slavko Vranjković


BOŽJI PRIJEDLOG


Živio jednom čovjek koji je imao petoro djece.
Svaki dan se žalio Bogu na težak život i na loše ljude koji ga okružuju. Uvijek je za probleme krivio Boga.
Govorio bi: Zašto si Bože dopustio ovo, zašto si dopustio ono, zašto ne kazniš zle ljude, zašto ne očistiš zemlju od: kradljivaca, lažljivaca, silovatelja, ubojica, prevaranata…, tako da možemo u miru živjeti. Zašto Bože nešto ne poduzmeš??? Jednoga dana odluči ga Bog posjetiti i zamoliti ga da mu pomogne očistiti zemlju od “loših” ljudi. Pozdravi ga i reče mu: teško mi je slušati kako svaki dan mene za sve kriviš i optužuješ, zato imam prijedlog i molbu za tebe.
Molim te, ti pomozi meni, a ja ću zauzvrat očistiti zemlju od loših i zlih ljudi. Čovjek sav sretan uzvikne: reci što trebam učiniti, sve ću učiniti, samo da mogu u miru živjeti. Bog reče: moram od tvojih petoro djece izabrati četvero za raj, a samo jedno za pakao. Tebi prepuštam da izabereš, koje od njih želiš poslati u pakao. Čovjek sav izbezumljen reče: “pa kako bi ja to mogao, kako ću izabrati između svoje djece kad su mi svi isti, sve ih volim, svi su mi jednako dragi!?! Kakav si ti to Bog? Kako uopće možeš od mene tražiti takve grozote? Ja to ne mogu… Ne želim…”
Bog se nasmiješi i reče: “Ja ću ti pomoći da izabereš. Najstarija tvoja kćer je dosta neposlušna i ne možemo je nazvati dobrom djevojkom. S njom imaš najviše problema. Hoćeš li da nju pošaljemo u pakao???” “NEE!!!”, odgovori čovjek, “nee, i ona je moje dijete, i nju volim, nema veze sto je zločesta, što je neposlušna, da je najgora, da je najlošija na svijetu, ma da je i ubila nekoga ona je moje dijete i volim je kao i drugu djecu. Iako mi nije drago što je takva, volio bi da je bolja, ali ne želim je se odreći, jer je MOJE DIJETE.
Ne traži od mene da žrtvujem svoje dijete. Ja kao otac to ne mogu i ne želim birati. Volim svu svoju djecu, pa i ovu iako je neposlušna!!!”
Bog ga zagrli i reče: “Drago mi je što tako razmišljaš i što voliš jednako svoju djecu, i onu dobru i onu manje dobru! Znaš, tako je i meni. Teško mi je očistiti zemlju jer ste svi vi moja djeca i sve vas volim: i dobre i loše. I ja kao OTAC, volio bih da su mi sva djeca dobra, ali na žalost nisu. Zar ja kao otac mogu dignuti ruke od njih?!?
Kako ti nisi mogao birati između svoje djece, tako ne mogu ni ja.
Čovjek se zamisli nad tim riječima, i duboko posrami sto je sve ove godine krivio Boga, pitajući se zašto ne uništi loše ljude.

                                                                                                                                                              autor nepoznat

iZVOR: Katehetski ured Splitsko-makarske nadbiskupije

RAZGOVOR O NAMA U NEBU


Jednoga dana Sotona je došao posjetiti Isusa u Edenskom vrtu;
izgledao je vrlo sretan i ponosan.
“Da, Gospodine, sada sam ih sve zarobio, pa…gotovo sve, ovdje dolje kod sebe. Postavio sam zamke, upotrijebio sam iskušenja kao mamac, dobro znam da nitko neće moći odoljeti.
Evo, gotovo sam ih sve uhvatio!”

“Što kaniš učiniti s njima?” upita Isus.
Sotona odgovori “O, namjeravam se s njima dobro zabaviti!” Natjerat ću ih da se razvode nakon što su se vjenčali, tako da nikada ne mogu učvrstiti osnovu čovječanstva, “obitelj”. Natjerat ću ih da se međusobno mrze i vrijeđaju, natjerat ću ih da padnu u nekontrolirano uzimanje alkohola i droge. Naučit ću ih da proizvode oružje i bombe, da se međusobno ubijaju. “Zaista ću se dobro zabaviti!”

“Što ćeš učiniti kada ti igra s njima dosadi?” upita Isus.
“Oh, onda ću ih poubijati i njihove duše će biti moje zauvijek.”
“Gospodine, uza sve dužno poštovanje, to je ipak njihova odluka.”

“Koliko tražiš za sve njih?”
“Ma, nije istina da ti zaista želiš te ljude. U njima nema ništa dobro. Zašto ih želiš, niti te slijede niti te vole? Mnogi te čak i mrze! Vidio sam mnoge kako pljuju na tebe, proklinju te, čak te i niječu.”
“A još k tome, mene zaista jako vole.”
“Ti ne želiš te ljude!!!”

“Koliko?” ponovno upita Isus.
Sotona ga pogleda zlobnim pogledom
“Želim sve tvoje suze i svu tvoju krv, želim bol cijelog svijeta, sve zajedno”

Isus reče …”D O G O V O R E N O!” i plati cijenu.

Kako je strašno kada ljudi ne traže Boga, a onda se pitaju zašto svijet ide prema paklu!
Kako je strašno da svakodnevno posežemo za novinama da bismo čitali o tragedijama a nikada ne posežemo za Biblijom.
Kako je nerazumno što svi žele u raj, misleći pritom da tamo mogu stići bez da vjeruju, bez da ljube Boga više od svega drugog, ili bez da vrše što Biblija naučava …Božji Zakon.
Nije li strašno kada neki govore “Vjerujem u Boga” a još uvijek slijede Sotonu (koji se, u stvari, i sam boji Boga) I to znajući što je On za nas učinio. Jer Njega nisu ubili Rimljani. Ubio Ga je naš grijeh, da bi nama bilo oprošteno da bismo upoznali Njega u slavi kod Oca.

Izvor:

 Katehetski ured Splitsko-makarske nadbiskupije                                                                                                                                                                                                                                                                             5. 3. 2017.

Kuverta


Jedan je svećenik, vrijedan i požrtvovan, često radio do kasno. Jednoga mu dana, u kasnim večernjim satima, pade na um lik jedne stare gospođe. Ni sam nije znao zašto se tada sjetio baš nje – starice koja je živjela sama i napuštena, a baš nitko nije brinuo o njoj.

Odlučio je pomoći joj. Iako ni sam nije imao puno, počeo je prevrtati po svojim džepovima, ladicama, čarapama, ispod madraca… Ono što je nakupio, spremio je u kuvertu, s nakanom da će sutra, čim svane, otići na poštu i poslati starici kuvertu.

S unutrašnjim mirom i zadovoljstvom čovjeka koji rado pomaže, nastavi sa svojim poslom. No, u tom trenutku netko pokuca na vrata.

Tko li bi to mogao biti u ovo kasno doba, pomisli i bez puno razmišljanja krene prema vratima i otvori ih.

Pred njim je stajao zamaskirani muškarac s pištoljem u ruci. Uperivši pištolj u svećenika, hladno mu reče: Pare ili život!

Laganim korakom i s tugom u srcu, svećenik uze pripremljenu kuvertu za staricu, bez riječi ju pruži lopovu i neprimjetno uzdahnu. Lopov pak nestrpljivo zgrabi kuvertu i istrča u mrak, ne ozlijedivši svećenika.

Došavši na sigurno, lopov krenu rastrgnuti kuvertu, no odmah mu upade u oči kako na njoj nešto piše. Pogleda ime osobe na koju je kuverta naslovljena i odmah ga poče stezati u grlu i gušiti, te gorko zaplaka.  Kuverta je, naime, bila namijenjena njegovoj majci!

U trenutku mu je sasvim bilo jasno da se svećenik u to gluho doba noći prisjetio njegove majke i sada joj šalje novac. Također mu je postalo jasno kako se on svoje majke gotovo nikada ni ne sjeti, nego ju pušta da živi u krajnjoj neimaštini i ostavljenosti. Već dugo, dugo ju nije posjetio… Čak i krade novac njoj namijenjen!

S dubokim osjećajem krivnje i s čvrstom odlukom da će od toga trenutka sve biti drukčije, obrisa suze i vrati se svećeniku.

Sada je tražio sakrament pomirenja. Želio se izmiriti i s Bogom i s Crkvom i sa svima kojima je proteklih godina nanosio nepravdu, a posebno svojoj majci.

S mirom u srcu, onim mirom koji se može osjetiti samo nakon iskrene ispovijedi, uze kuvertu i sav sretan otrča svojoj majci, noseći joj pozdrave svećenika. U srcu je nosio čvrstu odluku kako će svakodnevno, koliko god može, ispravljati svaku nepravdu koju je nanosio svojoj majci…


Prepričana priča nepoznatog autora                                                                              26.2.2017.

BIJELI ŠTAP


Predvečerje. Zima prostrla bijeli sag pod bojažljivim koracima. Tragovi na snijegu od stopa i štapa. Ivan i Mirjana su bili u vezi. Toliko toga su imali zajedničkoga. On je bio zanesenjak i pjesnik, ona pjevačica u crkvenom zboru. Rado je čitao Bibliju na pismu za slijepe osobito odlomke koji opisuju ozdravljenje slijepca od rođenja. Šetali su s rukom u ruci.

“Znaš da se mijenja vrijeme, dan je kraći?”

“Moram i tebi pomicati kazaljke na satu kako bi ti se produžilo dnevno svjetlo,” odgovori Mirjana.

“Kao da to nešto meni znači, i ovako ništa ne vidim.”

“Tebi svijetlo nije bitno, uživaš dvadesetčetverosatni noćni život.” Smijali su se dugo.

“Koliko ima istine u ovoj izreci: ‘Ako slijepac slijepca vodi, oba će u jamu pasti’?”

“Nimalo,” odgovori.

“Ja sam slabovidna i vidim za nas oboje.”

“Znam, ne moraš mi to toliko puta spominjati”, reče uznemiren.

“Ne ljuti se,” odgovori, držeći ga čvršće za ruku.

“Reci samo, reci, ako me se želiš riješiti jer sam slijep.”

“Tko govori o tome? Ja sam te odabrala i drag si mi. Sve možemo zajedno”, reče i zaplaka.

“Ne ljutim se, samo te želim osloboditi. Što ću ti ja ovakav, nikakav?”

“Srcem se vidi bolje nego očima”, prošapta privijajući se uz njega. Korak po korak ni primijetili nisu da su pred domom za slijepe “Vinko Bek”. Bilo je to ime i prezime čovjeka koji je prilagodbom Brailleovog pisma hrvatskom jeziku prvi otvorio privatni zavod za slijepe. U tu je svrhu napisao prvu početnicu za učenje.

Oživio dom od glasova, pjesme i pokreta. Tekle su pripreme za proslavu Dana bijelog štapa.

“Ima li među vama zaljubljenih”, upita učitelj?

“Svima nam je želja biti voljen”, reče jedna.

“Zaljubio sam se na prvi pogled u Mirjanu”, dobaci Ivan. “Valjda na prvi dodir”, ispraviše ga uglas uz gromoglasan smijeh. Pridošli sa svih strana članovi kazališta slijepih. Rado su nastupali na svečanostima ponosni što su sudjelovali na mnogim međunarodnim priredbama. Druženje im je davalo snagu, a neobuzdan smijeh i pošalice radost. Bilo je to veliko svjetlo u njihovu mraku.

“Jesmo li se skupili?”, upita gost režiser iz kazališta.

“Većina je tu”, rekoše.

“Večeras nastavljamo s vježbom plesa, pjesme i recitacije. Ivane, koju si pjesmu odabrao?”

“Molitva slijepca iz moje neobjavljene zbirke”, reče. “Znam je napamet.”

“Da čujemo”, povikaše uglas.

Mirjana ga dovede do mikrofona. Dugo je šutio, čak su pomislili da je zaboravio stihove. On je to namjerno učinio da ih smiri.

“Ako postoji modrina neba,

nije u meni, ni daljine nedogledne,

ni ljudi, ni ptice nisu u meni.

Osjećam ih slutnjom.

Ako postoji kiša, nije u meni, osim suza u očima.

Ako postoji ljubav, ja je ne vidim, ako se u riječ i djelo ne pretoči.

Ako postoji prostor oko mene, moj je tamom omeđen.

Ni pjesma nije u meni, čujem je u tuđem pjevu

nabujalu mirisom polja, neba i tuge pradjedovske.

Ni vjetar nije u meni, ni sunce u mojim mrtvim očima.

Da progledam, vapio sam svim u sebi, da progledam!

‘Progledaj!’, reče Isus, a onda se beskrajna zemlja s dalekim nebom

naselila u mojim očima.”

Pljeskali su dugo, dugo. Pomogli su mu da siđe s pozornice. Mnoge mrtve oči oživješe suzama.

Proslava je prošla, gosti su bili zadovoljni izvedbom, razočarani medijskim praćenjem. Malo kome je bilo stalo do slijepih i slabovidnih.

Kad su izašli iz sale u park nebo je bilo osuto crvenilom dalekog zalaza. Izdužile se kuće sjenom.

“Idemo na kavu.”

“Rado!”

Išli su parkom rukom pod ruku. Stidio se svoje sljepoće. Štap je smotao. Činilo se da ima mali privjesak ispod lijevog ramena.

“Hoćeš li se udati za mene”, reče dodirujući njezino lice. Uzdrhtala i uzbuđena odgovori mu poljupcem.

Odredili su dan svadbe, obavijestili župnika, zbor slabovidnih i slijepih, dogovorili sastanak kod krojača. Očekivala ga je kao što se radost čeka. Tog dana je padala kiša.

Iako je bio daleko, primijetila je da nije sam. Odnekud je nabavio psa vodiča. Zbog buke vozila nisu primijetili da se upalilo crveno svijetlo. Zvučni signal se nije oglasio.

“Stani, ne prolazi”, vikala je s druge strane ceste. Ništa nije čuo. Završili su pod kotačima.

Velika bolnica s tisuću soba zakrilila nebo. Iznad nje oblaci. Nije voljela ulaziti u te široke prostore. Dovoljno je bila u njoj tijekom liječenja.

Ležao je u sobi. Ruka i noga su mu bile u gipsu. Strah i razočaranje u očima. Proteklu noć nije spavao budan očekujući jutro i njezin posjet. S naporom je pridigla njegovo onemoćalo tijelo i privila se uz njega. Lica su im se doticala.

“Neka si ti meni živ”, govorila je, “sve drugo će proći”.

Odlučio je skinuti teret veze s njezinih krhkih ramena.

“Otkaži vjenčanje”, reče, “što ću ti ja ovakav bolestan, izlomljen, a kad ću na svoje noge…?”

Rukom mu je dodirivala usne milujući to drago uplakano lice.

“Znaš da te volim, volim kao što nikog nisam voljela”, tepala mu je uznemirena. “Vjenčanje će biti i to ovdje, u bolesničkoj sobi.”

Soba puna cvijeća. Uokolo bolesničkog kreveta mnoštvo. Odnekud su dopirali taktovi svadbenog marša. Počeo obred vjenčanja. Svećenik ga upita: “Ivane, uzimaš li Mirjanu za svoju ženu, obećavaš li…?”

Nije imao strpljenja sačekati kraj pitanja. “Uzimam,” reče, “uzimam i obećavam…” Svojim snažnim rukama smirivao je drhtanje njezinih ruku dok joj je darivao prsten.

Noć su proveli zajedno. U njima je svanulo novo sunčano jutro.


Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar                                                                      19.2.2017.

VALENTINOVO


Gospođa Sue (70) podijelila je svima svoju istinitu ljubavnu priču, koja je oduševila svijet:

Moj dragi suprug John i ja bili smo u braku 46 godina. Svakog Dana zaljubljenih on bi mi poslao buket najljepšeg cvijeća uz koji bi stigla i poruka od pet jednostavnih riječi: ”Moja ljubav za tebe raste”. Četvero djece, 46 buketa i život prepun ljubavi bili su njegova ostavština u trenutku kada je prije dvije godine preminuo – napisala je gospođa Sue.

Na prvi Dan zaljubljenih koji je trebala provesti sama, 10 mjeseci nakon što je izgubila supruga, Sue je bila šokirana kada joj je stigao prekrasan buket. Bio je od Johna. Ljuta i slomljena srca nazvala je cvjećarnicu kako bi im objasnila da je došlo do greške.
Oni su objasnili: ”Ne, gospođo. Nije u pitanju greška. Prije nego što je preminuo, vaš je suprug platio dosta godina unaprijed i tražio da mu jamčimo da ćete vi i dalje dobivati cvijeće na Dan zaljubljenih.

Sa srcem u grlu poklopila sam slušalicu i pročitala poruku koja je bila zakačena za buket. Na njoj je pisalo: ”Moja ljubav za tebe je vječna”.

                                                                                                                                                        12. 2. 2017.

Čudesno izliječenje i obraćenje muslimana nakon dolaska Isusa uz bolnički krevet

Jedno od mnogih svjedočanstava gdje muslimani svjedoče da im se mistično objavio Isus i da su ga tada spoznali kao Boga nakon te objave, je i ovo. Isus Krist, samoproglašeni Gospodin i Bog (Iv 20,28-29) čudesno i danas ozdravlja i objavljuje se onima koji ga nisu u vjeri primili. Nasir Saddiki svjedoči svoju priču; a on je ujedno i daleki potomak prvog kalifa, važne osobe iz muslimanske obitelji. Nasir Saddiki sada svjedoči Isusa Krista i čudo koje mu je učinio. Nakon dolaska smrtonosne bolesti u njegov život, temperature od čak 107,6 stupnjeva i prestanak rada osnovnih funkcionalnosti njegova tijela, doktori su mu predvidjeli da će biti mrtav do jutra. Nakon toga, pokraj kreveta vidi osobu iz koje isijava svjetlost. On svjedoči da je znao da je to Isus. Objavljuje mu se Isus sa dvije prouke: "Ja sam Bog kršćana. Ja sam Bog Abrahamov, Bog Jakovljev, Bog Izakov." Ujutro, isti doktori kad su vidjeli da bolest potpuno nestaje, rekli su da je to čudo, i nisu mogli vjerovati se je to moguće. U gradu Torontu je uslijed tog događaja zbog toga nastao i medicinski slučaj kako to da je taj čovjek ostao živ. (5.2.2017)

KAKO REAGIRATI NA UVREDE


Jedan je nekulturni čovjek javno vrijeđao jednog mudraca: – Ti si bezbožnik! Ti si pijanac! Lopov!

A ovaj se samo smiješio na uvredljive riječi.

Jedan “šminker”, fino odjeven, promatrao je tu scenu pa reče mudrom čovjeku:

– Kako možete tolerirati tako nešto? Zar vas ne bole te njegove riječi?

Ovaj se ponovo nasmiješi i reče: – Dođite kod mene, želim Vam nešto darovati.

Stigoše zajedno do prašnjave drvene kolibe. Mudri čovjek upali svjetlo i poče tražiti po ormaru. Izvadio je stari, iznošeni, pokidani kaput neprepoznatljive boje, tj. ostatke kaputa. Bacio ih je na svog gosta i rekao: – Probajte, sigurno će Vam dobro stajati.

Čovjek uze kaput, pogleda ga i ogorčen reče: – Što će mi ovo smeće od kaputa? Ja se lijepo i skladno odijevam. Vi ste ludi! – I baci kaput natrag.

– Vidiš – na to će mudrac – Vi ne želite prihvatiti ove prljave krpe. Tako ni ja nisam želio prihvatiti uvredljive riječi koje mi je onaj čovjek uputio.

                                                                                                                                                               29. 1. 2017.

KUĆA OD ZLATA


Za vrijeme zlatne groznice neki čovjek prodao svu svoju imovinu, kupio opremu za kopanje zlata i osigurao dovoljno hrane. Otišao je u planine zajedno s drugim kopačima i krenuo u potragu za zlatom.

Dani, mjeseci i godine su prolazili, a on nije pronalazio ni trunku zlata. Postajao je sve siromašniji i na kraju ostao bez ičega. Osjećao se veoma usamljenim na tom pustom i sumornom mjestu, i otišao u prirodu. Stigao je do jednog potoka.

Zastao je i, promatrajući prirodu, odlučio tu izgraditi kućicu. Kako je bilo toplo vrijeme, iskopao je rupu pored potoka i počeo praviti cigle od zemlje i sušiti ih na suncu. Došla je zima, a on je, izmoren, umro od gladi i hladnoće.

Od tada je prošlo mnogo godina i jedan je mladi bračni par kupio taj prostor i sagradio na njemu kuću.

Međutim, jako im je smetala neugledna kućica nasred livade, pa su je odlučili srušiti.

Kada su počeli s rušenjem primijetili su svjetlucanje u ciglama. Analiza je pokazala da se u ciglama nalazi zlato. Mjesto s kojega je vađena zemlja za cigle bilo je bogato nalazište zlata i na njemu je kasnije otvoren rudnik.

Zamisli koliko čovjek može biti slijep pored očiju i ne vidjeti bogatstvo koje traži. Čovjek je umro od gladi u kući od zlata! Zato ne budi slijep. Otvori oči! Pogledaj oko sebe!

                                                                                                                                        autor nepoznat

                                                                                                                                                  22. 1. 2017.

MATEMATIČKA LEKCIJA


Jednog dana, u jednoj školi, učitelj je napisao na ploči:

9×1=7
9×2=18
9×3=27
9×4=36
9×5=45
9×6=54
9×7=63
9×8=72
9×9=81
9×10=90

Kad je završio, pogledao je učenike, i svi su mu se smijali. Jer prvi i najlakši zadatak nije bio točan. Učitelj je rekao: „Prvi zadatak sam namjrno napisao pogrešno, jer sam vas htio naučiti nečemu važnom: sutra će svijet prema vama biti okrutan, kao što ste vi danas prema meni. Kao što vidite, napisao sam 9 točnih zadataka, ali nitko od vas na to nije obratio pažnju. Svi ste se samo smijali i kritizirali me, zbog samo jedne greške koju sam napravio.

Ovo vam je bila lekcija: ‘svijet nikad neće cijeniti dobra koja ste milijun puta učinili, nego će kritizirati jednu grešku  koju ste napravili”.

Nemojte se obeshrabriti, nego se uzdignite iznad svakog podsmijeha i zlonamjerne kritike.

prema: zelenaucionica.com


                                                                                                                                                            15. 1. 2017.

Što je rekao Gandhi


Ja imam samo tri neprijatelja:


Moj omiljeni neprijatelj, onaj kojega je najlakše privoljeti dobru, jest Velika Britanija.


Moj drugi neprijatelj, indijski narod, daleko je opasniji protivnik.


Ali moj je najstrašniji neprijatelj čovjek po imenu Mohandas Gandhi. Rekao bih da na njega imam najmanje utjecaja.


                                                                                                                                         8.1.2017.

I RIJEČ JE TIJELOM POSTALA


Milijarde ljudi stajale su oko Božjeg prijestolja. Mnogi su bili zadivljeni, ali neki su bili buntovni.

– Zar Bog smije suditi? Zašto ljudska stradanja? – reče jedna žena i na ruci pokaže tetovirani logorski broj. – Samo zato što sam bila Židovka – reče.


Potom neki crni muškarac pokaže svoj vrat na kojem je bio ožiljak od vješanja:

– A što kažeš na ovo? Zato što sam bio Crnac?


Probije se i jedna mlada žena iz Bosne i reče:

– Zašto sam ja morala trpjeti? Moje dijete je plod silovanja.


Tako su mnogi prosvjednici prigovarali Bogu:

– Kako će Bog suditi ljudima? Njemu je lijepo u ovoj svjetlosti i lagodi.


A onda su ljudi počeli zahtijevati:

– Neka Bog vidi kako je teško biti čovjek!

– Neka vidi kako je biti Židov!

– Neka zakonitost njegova začeća bude zasjenjena sumnjom!

– Neka se muči za kruh svoj u znoju lica svog!

– Neka vidi kako je to kad te izda prijatelj!

– Neka bude osuđen na montiranom procesu!

– Neka bude pogubljen u mukama!

A onda su odjedanput prestali galamiti. Shvatili su da je Bog prije 2 000 godina ispunio njihova traženja.


“I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.” (Iv 1, 14)

PRIPREMA ZA SVETU ISPOVIJED (sastavio don Josip Radić)

Kako bismo se dobro ispovijedili, trebamo valjano obaviti svih pet dijelova sakramenta svete ispovijedi, a to su:

1. Ispit savjesti

2. Iskreno pokajanje

3. Odluka da više nećemo griješiti

4. Sam čin svete ispovijedi

5. Pokora

  

ISPIT SAVJESTI

Prije svega trebamo zahvaliti Gospodinu na sakramentu svete ispovijedi. Dobro je moliti Duha Svetoga da nam prosvijetli savjest i svijest kako bismo mogli učiniti savjesnu ispovijed te za svećenika koji će nas ispovijediti. Sve svoje grijehe trebamo iskreno očitovati pred svećenikom. Stoga je dobro prije svete ispovijedi temeljito ispitati svoju savjest kako bismo se prisjetili počinjenih grijeha.

Iskreno se pitaj: pristupam li sakramentu sv. ispovijedi s iskrenom željom da očistim dušu i zadobijem nov život, da se obratim, da produbim prijateljstvo s Bogom ili se ispovijedam iz običaja, bez prave želje da se popravim? Kajem li se iskreno za svoje grijehe, žalim li i plačem li nad njima zato što sam uvrijedio Boga, bližnjega i sebe te što mi grijesi upropaštavaju život? Odričem li se iskreno svakoga grijeha i odlučujem li doista da više neću griješiti ili mislim nastaviti griješiti i poslije svete ispovijedi? Ako nema iskrenoga kajanja i odluke da više nećemo griješiti, te ako svojevoljno zatajimo neki teški grijeh, ispovijed nije valjana i ne opraštaju nam se grijesi. Tako činimo još jedan novi veliki grijeh, to jest svetogrdno se ispovijedamo i bez prave nakane primamo Kristove svetinje – sakramente. Sveta ispovijed je obraćenje i odricanje od svakoga, pa i najmanjega grijeha te potpuno opredjeljenje za Krista i život u njegovoj ljubavi i milosti.

Pitaj se: kada sam se posljednji put ispovijedio, jesam li zaboravio ili možda namjerno prešutio teške grijehe na prošlim ispovijedima, jesam li prešutio nepravde koje sam počinio, jesam li ispunio zadanu pokoru, jesam li zlo koje sam počinio bližnjemu ispravio, ispovijedam li se suviše rijetko, živim li duže vrijeme u teškom grijehu pa sam zato opterećen i bezvoljan? Bilo bi dobro ići na ispovijed što češće, barem jednom mjesečno i svake se nedjelje i na blagdan pričestiti.

 

Potom ispitajmo svoju savjest prema Božjim zapovijedima.

1. Božja zapovijed: Nemaj drugih bogova uz mene

Je li meni Bog na prvome mjestu u životu? Imam li nekih drugih bogova uz njega, kao što su novac, materijalno bogatstvo,  karijera, ugled, čast, vlast, dobar glas, da svi moraju imati dobro mišljenje o meni, tijelo i tjelesnost, odjeća i vanjski izgled, prestiž u društvu i među prijateljima, sebeljublje? Jesu li mi neke osobe, primjerice sportaši, političari, glumci, popularne osobe ili neke stvari kao što su automobil, televizor, kompjutor, kuća i drugo moji idoli? Jesam li ja sam sebi najveći idol? Možda zbog ovih idola imam površnu savjest i lako kršim zakon Božji.

Jesam li praznovjeran? Vjerujem li da mi crna mačka ili broj 13 donose nesreću, kucam li tri puta u drvo da neki događaji ne pođu loše po mene? Vjerujem li da mi neki simboli i predmeti donose sreću, primjerice djetelina s četiri lista, potkova, bubamara, roščić, grbavac, crvena vrpca i slično?

Jesam li se odao igrama na sreću, poker-aparatima, lotu, sportskoj prognozi i slično?

Jesam li išao nadriliječnicima, bioenergetičarima, vudu i drugim samozvanim prorocima, radiestezistima i slično? Mnogi se kiropraktičari zapravo bave bioenergijom i neke vrste akupunkture magijskog su podrijetla.

Jesam li išao na tečajeve transcendentalne meditacije, joge, sudjelovao u obredima istočnjačkih i drugih sekti, Hare Krišne, sudjelovao u Sai Babinom pokretu ili religije Bahai ili sličnim istočnjačkim vjerskim pokretima? Jesam li pripadao nekoj sekti?

Jesam li sam i je li mi netko drugi čitao iz dlana, gatao iz šalice i karata? Čitam li horoskop, vjerujem li u zvijezde? Jesam li nazočio ili sudjelovao u spiritističkim seansama?

Jesam li bio član neke liberalne stranke koja relativizira istinu i moral ili komunističke partije koja niječe Boga? Jesam li prihvaćao ili podupirao sekte te učenja ili ideologije koje Crkva osuđuje, a koje podržavaju ateizam?

Jesam li čitao literaturu magijskog podrijetla ili onu koja promiče mržnju prema Bogu i čovjeku?

Jesam li se družio s onima koji izruguju vjeru i vjerske istine ili koji su protuvjerski raspoloženi?

Jesam li sumnjao o vjeri, jesam li namjerno negirao ili sumnjao u istine vjere, primjerice u raj, čistilište i pakao? Jesam li možda zatajio svoju vjeru iz koristoljublja, obzira ili straha?

Jesam li dao obećanje ili zavjete, a da ih nisam održao? Prije no što daš zavjet, obrati se svećeniku da čuješ njegov savjet.

Dajem li Bogu dostatno svoga vremena? Molim li redovito ili kroz dulja razdoblja zapuštam molitvu? Čitam li Sveto pismo, vjerske knjige i časopise ili sam lijen i nezainteresiran? Tražim li Boga, pravu istinu i pravu radost iskrenim srcem? Ljubim li Boga, hvalim li ga i slavim, zahvaljujem li mu?

Kome ili čemu pripada prvo mjesto u mome životu? Tko je ili što je moj Bog?

 

2. Božja zapovijed: Ne izusti imena Boga svoga uzalud

Jesam li psovao Boga, presvetu Djevicu Mariju, svece? Jesam li njihova imena spominjao u ljutnji, bez poštovanja, uzalud?

Jesam li izgovarao pogrdne i vulgarne riječi i time vrijeđao Boga, bližnjega i svoju dušu te sablaznio nekoga? Jesam li slušao razgovore i viceve i slično te gledao TV-emisije u kojima se psovalo i govorilo vulgarne i besramne riječi?

Jesam li često i nepotrebno spominjao vraga?

Jesam li nekoga poticao i naveo na grijeh psovke?

Jesam li nekoga ili nešto proklinjao, bio bahat, ironičan i ciničan?

Pripisujem li možda Bogu ona zla i loše stvari što se događaju u mome životu pa ga optužujem?

 

3.  Božja zapovijed: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji

Jesam li propustio svetu misu u nedjelju i zapovjedane blagdane zbog svoje mlakosti, nebrige i lijenosti? Jesam li kasnio na misu ili se nedolično ponašao na misi?

Vjerujem li da je u euharistiji prisutan živi Isus pod prilikama kruha i vina?

Jesam li izbjegavao ići na crkvene pobožnosti kao što su križni put, krunica, pučke pobožnosti?

Jesam li radio, osim onoga što je najnužnije, nedjeljom i blagdanom? Jesam li ostavljao za nedjelju i blagdane učenje i domaće zadaće? S kime sam i kako provodio nedjelju i blagdane?

Koliko vremena nedjeljom i blagdanom posvećujem obitelji, roditeljima, rođacima i prijateljima?

 

 

4. Božja zapovijed: Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji

Kako se ponašam u obitelji?

Trudim li se oko dobra i sreće svoje obitelji?

Razgovaram li s članovima svoje obitelji? Izbivam li mnogo iz svoga doma?

Jesam li uvijek slušao i poštivao svoje roditelje? Jesam li im uskratio pomoć, razumijevanje i utjehu? Jesam li ih uvrijedio, prijetio im ili ih udario? Jesam li ih zanemarivao ili napustio?

Molim li za pokojne članove svoje obitelji?

Jesam li zanemarivao kršćanski odgoj vlastite djece? Jesam li pružio ljubav, nježnost i zaštitu svojoj djeci, jesam li ih propustio nadzirati i ohrabrivati? Molim li i prikazujem li žrtve za njih? Jesam li loš primjer i sablazan svojoj djeci?

Jesam li nepomiren i u mržnji s rođacima i susjedima?

Jesam li slušao i poštivao crkvene velikodostojnike, papu, biskupe, svećenike? Jesam li ih izrugivao, prezirao ili klevetao?

Jesam li sudjelovao na nekim predavanjima na kojima se govorilo protiv života u vjeri i protiv  istina naše vjere?

5. Božja zapovijed: Ne ubij

Jesam li nekoga vrijeđao, proklinjao, tukao ili maltretirao? Jesam li sklon stalno ponižavati svoga bližnjega, govoriti loše o njemu?

Jesam li nekome bio zavidan ili želio zlo, radovao se tuđoj nesreći? Jesam li bio ljubomoran, mrzim li koga, jesam li se kome osvećivao, odbio oprostiti drugome?

Jesam li bio mrzovoljan, ljutit, srdit i gnjevan prema sebi i bližnjima? Jesam li bio zavidan, sebičan, škrt? Jesam li nekome dao loš primjer ili loš savjet?

Jesam li odobrio, savjetovao, zagovarao ili počinio abortus?

Jesam li pokušao ubojstvo ili samoubojstvo? Jesam li počinio ubojstvo?

Jesam li narušavao svoje tjelesno i duhovno zdravlje zlouporabom droge, alkohola, cigareta, neumjerenim uzimanjem hrane, nepotrebnim dijetama zbog sebeljublja i samodopadnosti?

Jesam li gubio noći u zadimljenim gostionicama i diskoklubovima u raskalašenim zabavama, a onda dane provodio spavajući? Jesam li sate i sate provodio uz televiziju i internet?

Jesam li neprestano upravljao vozilom ne držeći se prometnih pravila i tako dovodio u opasnost svoj i tuđi život?

Jesam li propustio pomoći bližnjima u potrebi?

Jesam li zanemario dobrim postupcima popraviti onoga koji psuje, govori proste riječi ili čini druge teške grijehe?

Jesam li zanemarivao obveze i pomoć ili pretjerano izbivao iz obitelji?

Jesam li zapostavio stegu i red u svome životu i u životu svoje obitelji?

 

6. Božja zapovijed: Ne sagriješi bludno i  9. Božja zapovijed: Ne poželi tuđeg ženidbenog druga

 Jesam li namjerno podržavao bludne misli, poglede, želje?

Jesam li naveo druge na grijeh bludnosti pogledima, riječima, lošim primjerom, izazovnim oblačenjem?

Jesam li griješio bludno? Jesam li počinio grijeh samozadovoljavanja?

Jesam li sagriješio bludno s osobama drugoga spola koje nisu u braku ili s osobama koje su u braku, s osobama istoga spola?

Jesam li čitao besramne knjige i časopise, gledao takve filmove i drugima ih preporučivao?

Jesam li se gledao pornografske filmove, internetske ili TV-programe koji sablažnjavaju? Jesam li se  provodio s lošim društvom i odlazio u raskalašene provode, posjećivao javne kuće, bavio se prostitucijom?

Jesam li bio nevjeran svome bračnom drugu te činom, riječju, željom počinio preljub?

Jesam li u bračnom životu propustio držati se moralnoga zakona te sprječavao začeće djeteta bacanjem sjemena, raznim kontracepcijskim sredstvima, spiralom koja je abortivno sredstvo?

Jesam li se u intimnim odnosima egoistično ponašao prema svome bračnome drugu?

 

7. Božja zapovijed: Ne ukradi i 8. Božja zapovijed: Ne poželi nikakve tuđe stvari

 Jesam li nekome nešto ukrao, ako jesam, što sam ukrao i kolika je bila vrijednost toga? Jesam li zadržavao ukradenu stvar?

Jesam li koga prevario u prodaji i kupnji ili bilo kakvu poslu?

Jesam li učinio neku štetu bližnjemu te jesam li propustio nadoknaditi štetu?

Jesam li zanemario vratiti dug? Jesam li pravodobno vratio dugove?

Jesam li oštetio podređenoga nepravednom plaćom, jesam li primao mito?

Jesam li učinio štetu poslodavcu? Jesam li neopravdano izostao s posla?

Jesam li se bavio lihvarstvom, jesam li zavidio drugima i poželio tuđa dobra?

Jesam li drugima otkrio koju povjerenu tajnu ili skriveni grijeh bližnjeg, prenosio loše stvari iz nečijega života?

Jesam li loše pričao i sudio o nekome, i to samo na temelju toga što sam tako čuo od drugih?

 

10. Božja zapovijed: Ne reci lažno svjedočanstvo

 Jesam li lagao, je li moja laž učinila štetu bližnjemu? Jesam li se krivo zakleo, krivo svjedočio, jesam li nekoga krivo i nepravedno optužio, oklevetao?

Jesam li odavao tajne, kritizirao, sumnjao, prenaglo donosio sudove?

Jesam li bio neiskren i hvalisao se? Jesam li bio lažno ponizan, prikazivao se boljim no što jesam? Jesam li davao lažna obećanja?

Jesam li nekome oduzeo dobar glas ili ga sebi prisvajao na tuđim zaslugama?

Jesam li drugoga kritizirao te tako ranjavao i sebe i bližnjega, a druge stavljao u priliku da sude?

 

SAKRAMENTI:

Jesam li se ispovijedio i pričestio kako je zapovijeđeno o uskrsnom vremenu?

Jesam li pristupio svetoj pričesti dok sam bio u teškom grijehu?

Jesam li na prošlim ispovijedima namjerno prešutio neki teški grijeh?

Rastavljene i nevjenčane osobe koje ne žive u čistoći, čine teški grijeh i stoga ne mogu dobiti sakramente svete ispovijedi i svete pričesti.

Jesam li zanemarivao sakramente i olako sebe opravdavao?

 

LJUBI BLIŽNJEGA KAO SAMOGA SEBE

Ljubim li svoje bližnje bez obzira na njihov položaj, privlačnost, različitosti, onakve kakvi jesu, a ne po onome što imaju, čine ili kako izgledaju? Trudim li se oko zajedništva u ljubavi s njima?

Jesam li bio solidaran sa svima, osobito sa siromašnima, bolesnima, starima, neznatnima, slabima, nemoćnima? Jesam li strpljiv, dobrostiv, blag, graditelj mira sa svima?

Jesam li nastojao odmah oprostiti i zaboraviti podnesenu uvredu?

Jesam li sa svojom braćom i sestrama bio onaj koji služi ili onaj koji čeka da bude poslužen?

Jesam li nastojao darovati svoje vrijeme potrebnima, poniznima, neznatnima?

Jesam li se istinski brinuo za slobodu i pravdu tako da podijelim svoja dobra s potrebnima i da se u evanđeoskome duhu borim protiv svake nepravde?

Jesam li lako posumnjao u svoga bližnjega umjesto da sve opravdam, u sve vjerujem, svemu se nadam, sve podnosim?

Jesam li nastojao zaboraviti sebe kako bih tražio Krista u bližnjima ili stalno zadovoljavam svoj poriv da egoistično ljubim i budem ljubljen?

 

GLAVNI GRIJESI:

OHOLOST

Jesam li tražio divljenje i pohvalu, a nisam podnosio kritike i primjedbe ili opomene?

Jesam li samoga sebe držao pravednikom, mislio kako su drugi gori od mene, a nisam htio priznati da sam grješan?

Jesam li žudio za prvim mjestima, za ugledom, moći, vodstvom, vlasti?

Jesam li sebi i drugome davao važnost nedopuštenim sredstvima i načinima?

Jesam li uzdizao ili ponižavao druge? Jesam li se radovao tuđoj zapostavljenosti, a nikada nisam nastojao zaboraviti na sebe kako bih dao važnost drugima?

 

ŠKRTOST

Jesam li sebično brinuo za sebe i svoj osobni probitak kao cilj života? Jesam li nastojao nadići svoju sebičnost prijateljstvom i otvaranjem srca prema svima? Jesam li zlorabio darove koji su mi dani, rasipao ih, držao svojima?

Jesam li pomogao bližnjima u oskudici, a ako jesam, je li to bilo samo od onoga što mi je ionako suvišno?

Jesam li se stalno jadao na svoj život, odnose, posao?

Vjerujem li u veliku Božju ljubav i providnost?

 

BLUDNOST

Jesam li se ponašao dostojanstveno u seksualnosti ili sam usvajao mentalitet po kojemu je sve dopušteno?

Jesam li zanemarivao istinu da je moje tijelo hram Duha Svetoga i ne pripada meni te da svako moje nečisto djelo kalja tijelo Kristovo i zajednicu?

Jesam li zanemarivao milosrđe, ljubav, istinsku svrhu moga života i zaboravljao kako će mi po njoj biti suđeno?

 

ZAVIST

Jesam li bio ogorčen zbog dobara i uspjeha drugih, uživao u zlu bližnjega?

Jesam li bio ljubomoran, zavidan ili u suparništvu s braćom, rođacima, prijateljima, susjedima, kolegama na poslu?

Jesam li odbijao prihvatiti da se posao radi s poniznim i stalnim naporima i da je trud potreban za istinsku molitvu?

Jesam li bio dvoličan sa samim sobom i s drugima hineći ljubav i tako prikrivao svoje interese i koristoljublje?

 

NEUMJERENOST U JELU I PIĆU

Jesam li neuredno jeo nanoseći štetu svome i tuđem zdravlju? Jesam li uzimao droge, neumjereno pio alkohol i pušio, nanoseći štetu svome zdravlju?

Jesu li mi jelo i piće toliko važni da su mi zbog njih na sporednom mjestu u životu Bog, molitva i sveta misa?

 

SRDITOST

Jesam li gubio strpljenje u obitelji, s prijateljima, kolegama? Jesam li propustio svojim ukućanima, prijateljima, kolegama iskazati poštovanje?

Jesam li koga prokleo u obitelji, na poslu, na ulici želeći mu zlo? Jesam li se svetio čak i za najmanju podnesenu nepravdu?

Jesam li se ljutio? Jesam li se ljutio na Gospodina zbog onoga što mi se događa?

 

LIJENOST

Jesam li zbog vlastite lijenosti zanemarivao svoje dužnosti kao muža, oca, brata, žene, majke, kćeri, sestre, prijatelja, prijateljice, radnika, građanina, itd.?

Jesam li se zadovoljio da živim u lijenosti i zanemario ljubav prema istini? Jesam li ravnodušno zanemarivao vrjednote evanđelja i propustio ih širiti i braniti?

Jesam li zanemarivao molitvu i sakramente, propustio hraniti svoj duhovni život, jer za to nisam imao volje?

Jesam li zanemario brigu za opću Crkvu i župnu zajednicu kojoj pripadam?

 

Završi ispit savjesti, pomisli koliko si uvrijedio dobroga Boga, koliko si osobno odgovoran za trpljenje Isusa Krista te zatim traži oprost djelom kajanja.

 

KAJANJE

Bol zbog uvrede koju sam nanio Bogu, bližnjemu i sebi.

Bol zbog počinjenih grijeha sastoji se u kajanju zbog njih, jer smo uvrijedili Boga, učinili da Isus trpi i pati do smrti na križu, uvrijedili i zlo učinili bližnjemu i samome sebi, zaslužili pakao. Bol zbog počinjenih grijeha vrlo je važan dio svete ispovijedi, jer ako nje nema, ispovijed je ništavna ili svetogrdna.

 

ODLUKA

Odluka se sastoji u čvrstoj želji da više nećemo griješiti. Ako ona nedostaje, to znači da nema kajanja, nema boli zbog grijeha, stoga oni ne mogu biti oprošteni, naprotiv,  još se više povećavaju, jer loša ispovijed te potom nedostojna pričest preteški su grijesi ili svetogrđe.

Ako poslije obećanja Gospodinu da ga više nećemo vrijeđati, poslije nekog vremena ponovno padnemo u grijeh, ponovo idemo na svetu ispovijed i obavimo je kako valja.

 

ČIN SVETE ISPOVIJEDI

Priznanje i osuda grijeha pred svećenikom. Osuda grijeha sastoji se u prikazivanju grijeha ispovjedniku kako bi nam dao odrješenje.

Ako tko zbog srama ili površnosti prešuti na ispovijedi ijedan smrtni grijeh i ne ispovijedi ga, učinit će lošu ispovijed i još jedan vrlo teški grijeh svetogrđa.

Ako tko zbog zaborava nije ispovijedio teški grijeh, njegova je ispovijed valjana; bit će mu oprošteni svi grijesi uključujući i onaj zaboravljeni, ali mu ostaje obveza da ga valjano ispovijedi na sljedećoj ispovijedi.

 

POKORA

Pokora se sastoji u dobrom djelu koje naloži ispovjednik za okajanje grijeha što smo ih ispovjedili. Pokoru treba što prije valjano obaviti. Zanemarivanje duhovne dimenzije vodi nas u grijeh propusta, a zatim u sve teže grijehe mišlju, riječju i djelom.

A naš Gospodin Isus Krist rekao je: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.  Tražite najprije Božje kraljevstvo, a sve će vam se ostalo nadodati.“

                                                                                                                                                               18. 12. 2016.

TIŠINA - DOŠAŠĆE



Došašće je vrijeme tišine. Ali mnogi ga ljudi doživljavaju grozničavim i bučnim. Jure po trgovinama da bi obavili svoju božićnu kupovinu. Pa ipak je potrebna tišina da bi Bog mogao doći k nama. Bez tišine mi nećemo opaziti Božji dolazak, prečut ćemo Njegovo kucanje na vratima svoga srca. Tišina bi mogla značiti: stati, zaustaviti se, ne biti u pokretu. Potrebno je dakle zaustaviti se da bi se smirilo. Moram prestati juriti uokolo. Moram se zaustaviti. Ako zastanem, zaustavim se, ja ću se susresti najprije sa samim sobom. Tada svoj nemir više neću moći premještati van. Zapazit ću ga u sebi. A do tišine dolazi samo onaj tko odoli svomu nemiru. Miran, tih znači i utišan, umiren, zapravo utažen. Majka taži žeđ svoga djeteta, smiruje dijete koje viče jer je gladno. Tako ja moram smiriti svoju dušu koja iznutra glasno viče. Kad više ne trčim uokolo vani, javit će se glad moga srca.

Moje će srce vikati, jer nije zadovoljeno, jer njegova glad i žeđ nisu utaženi. Ono tada treba hranu. I ja se moram majčinski prikloniti svomu srcu da bi me ostavilo na miru. No, mnogi se plaše upustiti se u bučno srce. Radije se od njega odvraćaju hitajući od jednoga mjesta do drugoga. Ali njihovo srce viče i dalje. Ono se ne da odbaciti. Ono treba naklonost. Ono hoće biti umireno.

“Samo je u Bogu mir, dušo moja” stoji u psalmu 62,2. Ovaj psalam pjevamo uvijek za vrijeme povečerja srijedom. Svaki put me dirne. Ja sam ne mogu smiriti svoje srce. Kad se priklonim nutarnjem kriku svoga srca, osjetim da gladuje za nečim sasvim drugim od onoga što mu ja mogu dati. Ono čezne za Bogom. Stvarno se smiruje jedino u Bogu. Priušti si u vrijeme došašća to vrijeme tišine i u njemu se zagledaj u Boga. I kad se u tišini najprije podigne nutarnja buka, jednostavno ju izdrži. Ostani stajati.

Stavi svoje srce koje viče pred Boga, da ga On smiri. Tišina će tada za tebe postati blagodat, ti ćeš svoju dušu tada kupati u šutnji. Ustrajat ćeš kod sebe. Moći ćeš uživati u tome da si jednostavno kode sebe i pred Bogom. U tišini nitko od tebe ne želi ništa. Ti možeš jednostavno biti ti.

Tišinu treba ne samo vrijeme došašća, nego i božićno vrijeme. Bog će u moje srce sići jedino onda kad se ono smiri. Rođenje Boga događa se u onome najintimnijem prostoru šutnje. Svojom šutnjom ja ne mogu prisiliti Boga da dođe k meni. Ali šutnja je pretpostavka da ću Boga u sebi zapaziti. U šutnji ja sam silazim u svoju vlastitu dubinu. A put u ovu dubinu vodi kroz noć moje tame, kroz noć moga straha i moje samoće. Tu napuštam svoje kraljevsko prijestolje, na kojemu stolujem siguran i s kojega upravljam i određujem život. Tu se priklanjam do dna svojoj duši. Jer Bog se samo tu može u meni roditi. Bog hoće u meni postati čovjekom samo u dubini moga srca, u dubini do koje više ne prodire buka površine.

                                                                                                                                                         Anselm Grün


                                                                                                                                                                   27. 11. 2016.


Umro od žeđi i gladi pored izvora i datulja

Neki je Europljanin zalutao u pustinji Sahari. Izgladnio je i ožednio. Zadnjim se silama vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život.

Kada je već izgubio svaku nadu, odjednom mu se pred očima pokaže zelena oaza. Sav sretan počne trčati prema njoj, a onda se zaustavi govoreći sam sebi: Ne, ne smijem se dati prevariti. To je fatamorgana. Moje oči vide i ono što ne postoji jer čitavo moje biće čezne za oazom. Nije to oaza. Moram biti razuman i trijezan. I opet pođe dalje vukući se kroz pijesak.

Odjednom ugleda pred sobom datulje na kojima su visjeli plodovi. Upravo htjede da ih uzbere kad li se opet prisjeti: Ne, nisu to datulje, to je fatamorgana. Ne smijem se dati prevariti.

Nekoliko koraka dalje pred očima mu se ukaže izvor vode. I kad se htio nagnuti da se napije, njegov trijezni razum ga upozori: To je samo fatamorgana. Nema tu izvora. Moram umrijeti od gladi, žeđi i vrućine.

Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina. Začudiše se kad ugledaše mrtvog Europljanina. Jedan od njih reče: Gle neobična čovjeka! Tu pokraj izvora i datulja, u hladu maslina umro je do gladi i žeđi. A drugi mu objasni: Poznavao sam mnogo takvih europskih ljudi. Njihov razum im ne da da povjeruju u ono što vide srcem i očima.

(Preuzeto iz knjige: Tomislav IVANČIĆ, Susret sa živim Bogom, Koraci, Zagreb 1983., str. 142;
                                                                                                                                                       20.11.2016

Pouke divljih gusaka

 

  

1.Kako svaka divlja guska zamahne u letu krilima, tako stvori zamah uzdignuća za pticu koja leti iza nje. Leteći u obliku slova V, cijelo jato može letjeti za 71% dalje, nego da svaka ptica leti sama.

Pouka: Ljudi koji putuju u istomu smjeru, povećani osjećajem zajednosti, brže će i lakše stići tamo gdje su se uputili, ako se oslone na međusobne zamahe i napredovanja.

2.Kadgod se neka guska odvoji od jata, ona smjesta osjeti teškoću i otpor, koji se jave kod leta samca, pa se brzo vraća u jato na svoje mjesto, da bi se i dalje koristila silom uzdizanja koju stvara ptica neposredno ispred nje.

Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo u jatu, predvođenom onima koji vode tamo gdje i sami želimo stići.

3.Kad se guska predvodnica umori, ona zakoluta natrag u jato, a druga guska tada preuzima čelni položaj.

Pouka: Isplati se ako pri teškim zadaćama izmjenjujemo i dijelimo vodstvo - kako s ljudima, tako i s guskama. Međusobna je zavisnost od pomoći.

4.Divlje guske iz zadnjih redova gaču kako bi obodrile čelne letačice da održe brzinu leta.

Pouka: Moramo biti sigurni da "gakanje" iz zadnjih redova pruža podršku onima naprijed - ništa manje od toga.

5.Kada se neka guska razboli, kad ju rane ili obore na zemlju, dvije se druge guske odvajaju iz jata i slijeću zajedno s njom da bi joj pomogle i štitile ju. Ostaju s ugroženom guskom sve dotle dok se ova ne oporavi ili dok ne ugine. Tada uzlijeću da bi nastavile put same, gledajući da se usput priključe kakvu dugomu jatu ili da dostignu svoje.

Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo jedni uz druge, kao što one čine.


                                                                                                                                                     13. 11. 2016

Kraljev savjetnik


Bio jednom jedan kralj, dobar i pravedan. Često je preodjeven obilazio svoje kraljevstvo da vidi kako živi njegov narod. Dođe jedne večeri do neke siromašne kolibe, pogleda kroz prozor i ugleda unutra nekog židova kako izriče blagoslov. Na stolu je bila skromna večera. Pokuca i zamoli za prijem. „Dobro došao“, reče židov, „ sjedni kraj mene, gdje ima za jednoga, bit će i za dvojicu“. Dok su jeli, upita gost: „Od čega ti živiš?“ „Ja sam postolar, svako jutro sa svojim alatom krenem gradom i ljudi mi donose svoju poderanu obuću“. „A što, ako sutra ne bude posla?“, upita kralj. „Sutra?“, začuđeno će postolar. „Sutra je sutra, novi dan. Neka je blagoslovljen Bog svaki dan!“

Kad je sutradan postolar stigao u grad, ugleda velike natpise: „Kraljeva naredba: Ovaj je tjedan zabranjeno popravljanje obuće!“„Svašta!“, pomisli postolar, „što sve kraljevima ne padne na pamet! No, dobro, ljudima ću u kuće nositi vodu.“ I zaradio je dovoljno za večeru.

I opet dođe preodjeveni kralj i reče postolaru: „Zabrinuo sam se za te kad sam vidio one natpise i pitao se kako ćeš danas zaslužiti svoj kruh“. Postolar mu ispriča što je toga dana radio. „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sutra?“, reče postolar. „Ah, sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Sljedećeg jutra vojnici su stajali unaokolo vičući: „Kraljeva zapovijed: Ovaj se tjedan ne smije nositi voda niti popravljati obuća!“ Postolar odluči poći u šumu, sjeći drva i prodavati ih. Zaradi tako večeru za dvije osobe. Eto opet na večer nepoznatog gosta. Dok su jeli, upita: „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sutra?“, pogleda ga postolar. „Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Kad je postolar sutradan krenuo u šumu, zaustaviše ga vojnici: „Svi koji idu u sječu drva, moraju ovaj tjedan čuvati stražu u kraljevoj palači“. Oduzeše mu sjekiru i dadoše mu mač. Stražario je besplatno cijeli dan. Idući kući razmišljao je kako će pogostiti svoga gosta. Zamoli seoskog trgovaca za pomoć. Za uzvrat, u polog je morao ostaviti mač. Za svaki slučaj, istesao je sebi mač od drveta i djenuo ga u korice. Navečer dođe nepoznati gost i začudi se spremljenoj večeri: „Otkud to? Vidio sam da si cijeli dan stražario i nisi ništa zaradio“. Postolar mu sve ispriča i smiješeći se pokaza mu drveni mač. Gost upita: „Ali što, ako ti sutra narede da pokažeš mač?“ „Sutra?“, reče postolar. „Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Tek što je sljedećeg jutra postolar stigao pred kraljevsku palaču, pristupi mu narednik: „Ej, ti, dođi ovamo! Pred zatvorskim zidom je ubojica kojeg danas treba pogubiti. Kralj je zapovjedio da mu ti odsiječeš glavu!“ Užas obuze postolara: „Ne mogu i ne smijem ubiti čovjeka.“ Narednik nije popuštao. Mnoštvo se znatiželjnika okupilo. Postolar priđe osuđenome, pogleda mu u oči i uvjeri se da on nije ubojica. Tiho se pomoli da Bog obojicu spasi iz nevolje. A onda, prije nego je izvukao svoj mač iz korica, povika iz svega glasa: „Bože, Gospodaru neba i zemlje, života i smrti! Ako je ovaj čovjek ubojica, neka mu moj mač odrubi glavu. A ako je nedužan, učini da moj mač, čelični, postane drven!“

Nastade velika tišina. Kad je postolar u vis isukao mač, svi su mogli vidjeti: mač je drven. Mnoštvo je klicalo u oduševljenju. A kralj iziđe iz palače, priđe postolaru i otkrije mu se. Zagrli ga i reče mu: „Od danas, ti si moj glavni savjetnik!“


                                                                                                                                                   6.11.2016.

10 izvrsnih misli svetih ljudi koje nadahnjuju

Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem.

Sv. Franjo Asiški

Bog traži malo, ali puno daje.

Sv. Ivan Zlatousti

Za sebe si nas stvorio, Gospode, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.

Sv. Augustin

Sve poteškoće u molitvi izviru iz jednog uzroka: iz toga što se moli kao da Bog nije prisutan.

Sv. Terezija Avilska

Kažem ti, manje ćeš patiti slijedeći Križ nego služeći svijetu i njegovim užicima.

Sv. Ivan Vianney

Strpljivost je korjen i čuvarica svih kreposti.

Sv. Grgur Veliki

Što dobije onaj tko odbije križ? Povećava njegovu težinu.

Sv. Alfonz Liguori

U tuzi i trpljenju idi s pouzdanjem izravno k Bogu i bit ćeš osnažen, prosvijetljen i upućen.

Sv.Ivan od Križa

Svaki dan si odvoji pola sata za molitvu, osim ako imaš puno posla – i tom slučaju si odvoji jedan sat.

Sv. Franjo Saleški

Kad čitam božansko pismo, Bog se vraća da prošeta u zemaljskom raju.

Sv. Ambrozije


                                                                                                                                                   30.10.2016

Prnjava kanta


Jednom se jedan planinar nakon dugog i mukotrpnog uspona popeo na negostoljubiv vrh planine. Ushićeno je pogledao prekrasan prizor oko sebe, podignuo ruke k nebu i uzviknuo:


- O Bože, ispuni me svjetlošću!


A Bog mu je odgovorio:


- Pa ja tebe stalno ispunjavam svjetlošću! Ali ti stalno puštaš kao prnjava kanta.


Nepoznati autor                                                                                                                      23.10.2016.

Vjera


Ovo je priča o planinaru, koji se želio popeti na najvišu planinu. U tu se pustolovinu upustio nakon dugih godina pripremanja. Pošto je svu slavu želio samo za sebe, odlučio je, da će se na planinu popeti sam.

Počeo se uspinjati. Vrijeme je prolazilo, spuštao se mrak.

Umjesto da potraži utočište gdje bi prespavao, nastavio je s uspinjanjem, sve dok se nije posve smračilo. Neprozirna noć je zagrlila planinske vrhove. Svud oko njega bila je gusta tama. Nebo i mjesec su bili prekriveni teškim crnim oblacima, nije se vidio ni prst pred nosom.

Dok se uspinjao, samo nekoliko koraka prije vrha poskliznu se i poče padati strahovitom brzinom. Mogao je vidjeti samo crne točke i osjećati silu teže koja ga je vukla prema dolje. U trenutku očajničkog straha, pred očima mu se počeše odigravati svi lijepi i ružni trenuci njegovog života. Zastade mu dah.

Kada je već pomislio da će umrijeti, osjeti iznenada kako ga zaustavlja uže za koje je bio privezan. Njegovo je tijelo visilo u vazduhu. Sve što ga je držalo bilo je uže.


U tom je trenutku povikao:

“Bože, pomozi mi!”

Odjednom se sa neba začu dubok glas koji mu odgovori:

“Što želiš da učinim?”

“Spasi me, Bože!”

“Zaista vjeruješ da te mogu spasiti?”

“Naravno da vjerujem!”

“Onda prereži uže za koje si privezan.”

“Molim?!”


“PREREŽI UŽE ZA KOJE SI PRIVEZAN.”


Nastala je duga tišina. Čovjek je na kraju ipak odlučio, da će se ipak držati za uže svim svojim snagama.


Spasioci pričaju, kako su sljedećeg dana pronašli planinara mrtvog, smrznutog. Njegovo je tijelo visilo na užetu, za koje se grčevito držao… SAMO TRI METRA OD ZEMLJE!

                                                                                                                                      16.10.2016.

POMOĆ BLIŽNJEMU

Jednom je u velikom parku buknuo požar. Svi su se razbježali panično tražeći spas. Ostala su samo dvojica: jedan slijep i jedan čovjek bez noge. Uslijed panike, slijepac je krenuo prema žarištu vatre. „Ne onuda!“ poviče invalid. „Završit ćeš u vatri!“ Slijepi čovjek prestrašeno povika: “A kuda, onda?“ Čovjek bez noge odgovori: „Ja ti mogu pokazati put, ali ne mogu žuriti. Ako me ti uzmeš na leđa, moći ćemo obojica brzo izbjeći vatri i skloniti se na sigurno.“

Ako uspijemo naučiti da svoja iskustva i svoje mogućnosti stavimo drugima na raspolaganje, sve naše nade, sva naša razočaranja, ali i svi naši uspjesi mogli bi koristiti svima. Pa i onda kad se čini da je sve beskorisno, kao ono kad se devetogodišnja djevojčica vratila od susjede kojoj je kćerka poginula u prometnoj nesreći.

- "Zašto si tamo išla?" – upita je otac.

- "Da utješim majku svoje prijateljice" – odgovorila je djevojčica.

- "I što si ti, tako malena, mogla učiniti da je utješiš?"

- "Sjela sam joj u krilo i plakala s njom."

"Ništa što si primio u većoj mjeri od drugih, kao zdravlje, sposobnosti, spretnost, uspjeh, sretno djetinjstvo, skladne uvjete života, ništa od toga ne smiješ smatrati da si zaslužio. Moraš platiti cijenu za to. Moraš u zamjenu ponuditi izuzetnu posvetu života u korist života drugih."

Albert Schweitzer

Iz Priče o pahuljici, Ljudevit Anton Maračić

                                                                                                                                                        9.10.2016

PŠENIČNO ZRNO


 Pšenično je zrno živjelo u klasu. U ugodnom društvu pšeničnog zrnja osjećalo se prihvaćeno i zaštićeno. I zemlja i sunce i voda bili su ovdje zbog njega. Pšenično je zrno po svemu znalo da je život dobar i da mu se ništa, baš ništa lošega ne može dogoditi. Istina, i do njega je doprla priča o sijaču koji je izišao sijati. O zrnju koje je palo uz put pa su ga ptice pozobale. O zrnju koje je palo na kamen pa se, tek što je izniklo, osušilo. O zrnju koje je palo u trnje i ugušilo se.

Ali to se sve ticalo nekog drugog zrnja. Jer sjeme iz kojega je ono izniklo, palo je na dobru zemlju. Doprlo je do njega da pšenično zrnje tek pavši u zemlju, tek kad umre, donosi obilan rod. Ali to se ticalo nekog drugog zrnja. Ne njega. Jednom je jedno zrno umrlo da bi on živio. Do njega je samo da bude obilan rod.

Jednog sunčanog dana pšenično zrno ugleda čovjeka kako dolazi u polje. U ruci mu je bio srp. Pšenično zrno je bilo zadovoljno. Napokon će iz polja ukloniti kukolj, jedino što je narušavalo ljepotu njegova svijeta. Međutim, čovjek je počeo žeti redom i pšenicu i kukolj s jednog kraja polja prema drugom. To nije moguće - zapanjeno je ponavljalo pšenično zrno. Ponavljalo je sve dok čovjek nije zahvatio i njega.

Ovo je kraj - izusti tada bezglasno. I dok je padalo, stigne tek pomisliti: Zbog koga će sada zemlja postojati? Zbog koga sunce? Zbog koga voda? Pšenično se zrno našlo posred požnjevena žita. Dok su se mnogi klasovi oko njega rasuli, ono je još uvijek bilo u svom klasu. No bilo je očito da biti u klasu ne pruža sigurnost zauvijek. Ubrzo su ih pokupili i odvezli nekamo u nepoznat sumračan prostor. l tu su se zadržali tek nakratko. U nekom drugom podjednako nepoznatom i podjednako sumračnom prostoru počeli su odvajati sjemenje od njihovih klasova. Činili su to vrlo grubo.

Sjemenje iz svih klasova sasuli su u istu posudu. Uz njega je bilo jedva koje iz njegova klasa. Ostatke klasova, ostatke njihovih domova jednostavno su bacili. Potom su pšenično zrnje počeli sipati u nešto gdje, jednostavno, nije bilo moguće zadržati se na mjestu. Neka nepoznata sila neprestano ih je gonila da se kreću... da se kreću prema nekom kamenju koje se uporno okretalo... Prema žrvnju.

Pšenično je zrno već izdaleka vidjelo da se svako zrno koje dopadne pod žrvanj, drobi i rasipa u prah. Htjelo se oteti stihiji koja ga je zahvatila, ali nije moglo. Ovo je kraj. Ovo je uistinu kraj -izusti zapanjeno. Tek što je to izustilo, kamen ga svom snagom pritisne, njegova se opna rasprsne i ono se rasu u prah. Njegov se prah pridruži prahu drugog pšeničnog zrnja. Neke ih bešćutne ruke usuše u vreće, svezaše i otpremiše u neki sljedeći nepoznati prostor. Pšenično je zrno, zdrobljeno u prah, neshvatljivo dugo vremena nepomično i zaboravljeno ležalo u vreći. Čemu sva ta stradanja? Zar zbog zaborava?

Jedno jutro, još prije nego je svanulo, neka nepoznata ruka dohvati vreću, razveže je, podigne i sav sadržaj isipa na neki stol. Uz prah pšeničnog zrnja, koje su ljudi iz nekog nepoznatog razloga nazivali brašnom, u jednoj je posudi bio razmućen kvasac. Kvasac je bešumno kipio, širio se, čak toliko da se počeo prelijevati preko ruba posude. Nečija ruka dohvati posudu i njezin sadržaj izlije na brašno.

Potom počne miješati brašno s kvascem. Miješao ih je sve dok ih nije umijesio u tijesto. Odjednom pšenično zrno, premda je bilo zdrobljeno u prah, osjeti kako mu duša raste, silno raste. Osjeti da bi svojom dušom moglo obuhvatiti sav svijet. Pšenično je zrno raslo, raslo, srastalo s dušama drugog pšeničnog zrnja... Već je pomislilo da taj rast neće moći izdržati, kad neka ruka dohvati tijesto, oblikuje ga i smjesti na jednu metalnu posudu.

A tada... ...a tada ruka otvori pećnicu štednjaka. Iz nje do pšeničnog zrna dopre dah vrućine. Pšenično je zrno nijemo promatralo što se zbiva. Ruka prihvati posudu s oblikovanim tijestom i smjesti ga u pećnicu. Dok je ulazilo u pećnicu, pšenično je zrno znalo da je ovo kraj, kraj iza kojega više ničega nema. Baš ničega.

No nakon nekog vremena ruka posudu izvadi iz pećnice. U posudi je umjesto tijesta bio topli, mirisni kruh. Pšenično se zrno, preobraženo u kruh, pitalo što sada slijedi. Što još može slijediti?

Ruka uzme nož i zareže u kruh. Pšenično zrno zatvori oči. Ruka odreže komad kruha i dade ga jednom djetetu. Dijete zagrize u njega... Pšenično zrno nikada nije bilo tako toplo, mirisno i hranjivo. Nikada nije bilo tako radosno.

                                                                                                                                                         2.10.2016

Duša kao more


Neki se čovjek stalno osjećao pritisnut tegobama svagdašnjeg života, pa se potužio duhovnom učitelju:

- Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv!


Učitelj je uzeo malo pepela među prste i usuo ga u čašu vode. Dok se pepeo miješao s vodom reče:

- Ovo su tvoje tegobe. Voda je upila pepeo i potamnila.


Učitelj je ponovo uzeo istu mjeru pepela i sasuo ga u more. More nije potamnilo, štoviše, pepeo gotovo da nije ostavio nikakvog traga.

- Vidiš li? - upitao je učitelj svog začuđenog učenika - svakog dana moraš odlučiti hoćeš li biti kao čaša vode ili kao more.


                                                                                                                                       25.9.2016

NEMOJ MISLITI SAMO NA SEBE


Evo jedna priča za razmišljanje:    Jednog je dana svetac imao priliku popričati S Bogom te Ga upita: Gospodine, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju Pakao i Raj.
Bog odvede sveca do dvaju vrata. Otvori jedna od dvaju vrata i dozvoli mu da pogleda unutra. Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli stol. Na sredini stola, nalazila se velika posuda, s jako finom i mirišljavom hranom. Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta. Osobe koje su sjedile za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda. Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su žlice s jako dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo, no kako je drška žlice bila duža do njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta. Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.
Bog reče: Upravo si vidio pakao.
Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima. Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli stol, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet natjerala slinu na usta. Osobe za stolom su isto imale žlice dugih drški. No ovaj su put, osobe bile dobro nahranjene i sretne te su razgovarale međusobno zadovoljno se smješkajući.
Sveti čovjek reče Bogu: Ne razumijem! Jednostavno je, odgovori Bog, sve ovisi o jednoj vještini. Oni su naučili hraniti jedne druge dok drugi NE misle na ništa osim na sebe same.

Kada je Isus umro na križu, mislio je na tebe.

                                                                                                                                                       11.9.2016

KADA JE DAN ,A KADA NOĆ?


Jedan učitelj je pitao svoje učenike kako znaju kada prestaje noć i počinje dan. Jedan je odgovorio: „Kada izdaleka mogu da razaznam konja od krave.“

„Ne, nije to“, rekao je učitelj.

„Kada izdaleka mogu da vidim da li je neko drvo smokva ili mango.“
„I to je pogrešno.“
„Pa kako onda?“ upitali su učenici.

„Kada gledaš u oči bilo kog čovjeka i prepoznaš brata; kada gledaš u oči bilo koje žene i prepoznaš sestru. Ako to još ne znaš, tada je i dalje noć, čak i kada je sunce visoko na nebu.“

                                                                                                                                                                    4.9.2016.

U REDU JE SINE, SVI TO RADE!


Šestogodišnji Johnny se vozio sa svojim ocem kada su ih zaustavili zbog prebrze vožnje. Otac je pružio policajcu novčanicu od dvadeset dolara zajedno s vozačkom dozvolom. „U redu je, sine,“ rekao je otac kada su nastavili vožnju. „Svi to rade.“

 

Kao osmogodišnjak bio je prisutan kad je obiteljsko vijeće, kojemu je predsjedavao ujak George raspravljalo o najboljem načinu da smanje porez. „U redu je, mali,“ rekao je njegov ujak. „Svi to rade.“

 

Kada je imao 9, mama ga je povela na njegovu prvu kazališnu predstavu. Čovjek na blagajni „nije imao“ više karata, sve su bile rasprodane dok mama nije pronašla dodatnih 5 $ u svojoj torbici. „U redu je, dijete,“ rekla je. „Svi to rade.“

 

S 15 godina igrao je desnog braniča u srednjoškolskom timu ragbija. Trener mu je pokazao kako da zaustavi i istodobno zgrabi protivničkog igrača za majicu tako da to sudac ne vidi. „U redu je , mali,“ rekao je trener. „Svi to rade.“

 

Kad je imao 16, prihvatio je svoje prvo ljetno zaposlenje u velikoj trgovini. Njegov je zadatak bio da prezrele jagode stavlja na dno kutije, a dobre, koje se vide, na vrh. „U redu je, mali“ rekao je poslovođa. „Svi to rade.“

 

Kao osamnaestogodišnjak Johnny i njegov susjed javili su se na natječaj za stipendiju na fakultetu. Johnny je bio učenik koji jedna prolazi. Njegov je susjed bio u gornjoj grupi od 3% u svom razredu, ali nije znao igrati desnog braniča. Johnny je dobio stipendiju. „U redu je, sine,“ rekli su njegovi roditelji. „Svi to rade.“

 

 

Kad je imao 19, pristupio mu je student s više godine i ponudio mu odgovore ispita za 50 $. „U redu je, mali,“ rekao je. „Svi to rade.“

 

Johnnyja su otkrili na ispitu i osramoćenog poslali kući.

 

„Kako si to mogao učiniti majci i meni?“ rekao je otac.

 

„Tako nešto nisi mogao naučiti kod kuće.“ Teta i ujak su bili strašno šokirani.

 

Ako postoji išta što odrasli ne mogu podnijeti, to je dijete koje vara.

 

 

 

Iz knjige „Kako poslovati pošteno i uspjeti“, Kenneth Blanchard i Norman V. Pearle, Illyricum 3P&T d.o.o. 1996 Zagreb

                                                                                                                                                    28.8. 2016.

NAJSIGURNIJI GRAD NA SVIJETU


Bio jednom kralj na čije su kraljevstvo sa svih strana navaljivali neprijatelji. U svoj su zemlji vladali velik strah i nesigurnost.

Stoga jednoga dana kralj dozove najboljega graditelja u svojem kraljevstvu i naredi mu:

– Sagradi mi velik i siguran grad. Toliko velik da sav moj narod može stati u njega i toliko siguran i da ga najjači neprijatelj ne može razoriti.

Kad su kralja izvijestili da je graditelj izvršio njegovu naredbu, on smjesta pođe razgledati njegovo djelo i uvjeriti se u njegovu vrijednost.

Kad vidje grad, kralj bijaše veoma zadovoljan. Visoke i debele zidine opasivale su grad. Njih je okruživao dubok i širok jarak ispunjen vodom. Most koje je bio postavljen preko jarka mogao se podići pa je i on štitio i onako sigurna i čvrsta vrata. Naširoko uokolo grada graditelj je dao posjeći šumu da se neprijatelj ne bi mogao neopazice probližiti gradskim zidinama.

Kralj pohvali graditelja i reče mu:

– Doista si najbolji graditelj u mojem kraljevstvu. Izvršio si moju naredbu u potpunosti

No graditelj mu reče:

– Ne govorite tako, kralju, jer nisam zadovoljan svojim djelom.

– Kako bi mogao biti nezadovoljan? Ta sagradio si najsigurniji grad na svijetu. Nijedan grad nije tako dobro utemeljen i zaštićen.

– Da, kralju – reče graditelj – sve je to valjano uređeno. No, pogledajte: prema nebu, grad je potpuno otvoren.

– Graditelju najizvrsniji – reče mu kralj – time što si grad prema nebu potpuno otvorio, upravo si ga time najbolje zaštitio.

 Stjepan Lice                                                                                                                                 21.8.2016                                                                                                                          


DIJETE I GOSPA


Dogodilo se to u nekom planinskom mjestu. Živio tamo čovjek koji je gajio posebnu pobožnost prema Majci Božjoj. Zato je Njezinu sliku stavio na istaknuto mjesto u kući.

– Želim – reče – da svi članovi moje obitelji, prolazeći kraj te slike, s poštovnajem pozdrave Gospu.

Tako su svi i činili. U toj se kući od jutra do večeri šaputalo Zdravo Marijo.

U obitelji bijaše i malo dijete. I ono je oponašalo odrasle. Zato bi se, prolazeći kraj slike, uvijek naklonilo. Nije ono ni shvaćalo tko je to na slici. Sigurno je mislilo da je to neka lijepa gospođa. A Marija je bila zadovoljna gledajući to dijete i prisjećajući se Isusova djetinjstva.

Jednog dana dijete se iskralo iz kuće s ostalom djecom koja su se išla igrati na rijeku. Bilo je, na žalost, premaleno da bi shvatilo svu opasnost. Voda je bila uzburkana i to ga je posebno privlačilo. Najednom uz krik pade u duboku vodu koja ga je progutala.

Ostala djeca nagnuše u bijeg plačući i javljajući strašnu vijest.

– Dijete moje, dijete moje – naricala je majka, slomljena od bola. S ostalim članovima obitelji trčala je prema rijeci da barem nađe tijelo mališana, jer nitko nije ni sumnjao u to da se dijete utopilo.

Svi su hodali uz obalu i nastojali opaziti kad će voda izbaciti mališana. Najednom začuše srebrnkasti glas koji ih je dozivao. Bio je to mališanov glas. Izgledao je kao da se ništa nije dogodilo.

– Maaama, maama, ja sam tu.

Čudo! Usred rijeke bijaše veliki šiljati kamen. Na kamenu je stajalo dijete sretno mašući ručicama.

– Dijete moje! – povikala je ponovno majka pavši na koljena. – Što radiš tamo na tom kamenu. Kako li si samo tamo došao?

Dijete je odgovorilo da ga je tamo stavila jedna lijepa gospođa, da ga drži i da ga zato nije strah.

Radost i vjera tih ljudi ne može se opisati.

Muškarci su otišli po barku, začas se približili kamenu i uzeli dijete koje je zadovoljno pljeskalo ručicama. Majka ga je pritisnula na grudi neprestano zahvaljujući Blaženoj Djevici. Prošavši kraj Gospine slike u kući, dijete poviče: – Ova me je gospođa spasila.

Svima bijaše jasno da je to Marijino čudo. Otac obitelji bio je veoma radostan što je sliku stavio na tako časno mjesto u kući. I svi su bili radosni jer je na njihovu kuću sišao blagoslov s nebesa, kao dokaz da ih Marija ljubi.

Posvuda se naokolo pripovijedalo o čudu, a ljudi su dolazili vidjeti tog mališana koji je veselo trčao naokolo i igrao se. Svi su se vratili kućama osnaženi u ljubavi, vjeri i nadi.

Izvor: nadbiskupija-split.net                                                                                                           14.8.2016.

MUDRE MISLI MAJKE TEREZE


1. Ako ne možeš nahraniti stotinu ljudi, nahrani samo jednog čovjeka.

2. Oni koji osuđuju ljude, nemaju ih vremena voljeti.

3. Neki ljudi uđu u tvoj život kao blagoslov, a neki kao lekcija.

4. Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari. Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi.

5. Usamljenost i osjećaj da nisi voljen najveće je siromaštvo.

6. Nije važno koliko radiš, već je važno koliko ljubavi unosiš u ono što radiš. “Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari. Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi”

7. Kako bi vratili mir, ne trebaju nam oružje i bombe. Treba nam ljubav i suosjećanje.

8. Mir započinje osmijehom.

9. Dočekujte jedni druge s osmijehom, jer je osmijeh početak ljubavi.

10. Pronašla sam paradoks. Ako nekog voliš do bola, to znači da boli više neće biti, već samo puno ljubavi.

11. Zašto nemamo mira? Zato što smo zaboravili da pripadamo jedni drugima.

12. Što možete napraviti kako bi promicali mir u svijetu? Idi kući i voli svoju obitelj.

13. Nađi vremena za igru, to je tajna vječne mladosti

14.Svatko tko ti se približi neka ode od tebe bolji i sretniji.

15. Više je gladi u svijetu za ljubavlju i poštovanjem, nego za kruhom.

Majka Terezija

                                                                                                                                               7.8.2016.


Vidim, odlaziš u crkvu.

Ne zanima me što ćeš u njoj raditi,iako mislim da
ćeš se pomoliti. Nimalo ne marim zato hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo
kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih
očiju... ili ćeš buljiti u sliku na oltaru, udarati se u prsa, micati usnicama,
šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete
krunice...
Sve su to izvanjske i jednostavne radnje pomoću kojih nije
teško prevariti čovjeka.
Čekam te vani.
Kad izađeš iz crkve i
vratiš se među ljude, pripremi se za susret sa mnom. Tada ću te nemilosrdno
pratiti, promatrati, suditi, a možda i osuditi. Imam pravo to učiniti. Naime,
želim znati: jesi li u crkvi doista razgovarao s Bogom, ili si se samo s njime
poigravao?
Želim se uvjeriti čini li molitva čovjeka stvarno drukčijim,
boljim?
Uvjerim li se da si ohol, pohlepan, sebičan, svadljiv, uvredljiv,
zavidan, brbljav, površan... znat ću da ti molitva ne valja. A uvjerim li se da
u obitelji, na poslu, u školi, trgovini, autobusu... ne znaš s ljudima
razgovarati, znat ću sigurno da ne znaš ni s Bogom razgovarati.
Ako te neprestano netko treba tješiti i hvaliti, znat ću da u crkvu nisi išao radi
Boga, slaviti njega, već obožavati sebe...

Ali budu li tvoje usne izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe, budu li tvoje oči otvorene
za nevolju bližnjega, bude li tvoja ruka podizala nemoćne, bude li tvoje srce
imalo razumijevanje za druge, bude li opraštalo i ljubilo, ... znat ću da si u
crkvi doista razgovarao s Bogom!

Čekam te vani...
                                                                                                                                                           31.7.2016


MOLITVE SVETOJ ANI

Molitva za udane žene:

Na godišnjicu vjenčanja


Danas, o godišnjici vjenčanja sa svojim mužem sjećam se, Bože moj, i Gospodine, onoga za me prevažnoga dana, kada si me po svetom sakramentu uveo u bračni stalež i zajamčio mi svoju pomoć, kako bih mogla vjerno vršiti dužnosti svoga staleža. Iz svega ti se srca zahvaljujem za sve milosti, što sam ih primila snagom toga sakramenta i za sva dobra, što si ih odonda podijelio meni i mojima. Ujedno moram na svoju žalost priznati da se nisam uvijek vjerno držala tada učinjenih odluka. Oprosti mi, milostivi Bože, sve moje slabosti i grijehe! Kajem se za njih iz svega srca i tvrdo odlučujem, da ću od sada vjerno ispunjavati sve dužnosti i kao majka i kao vjenčana drugarica.


Zato, predobrostivi Bože, obnovi u meni one milosti, što si mi ih tada podijelio u svetom sakramentu ženidbe i daj, da ojačana tim milostima uvijek vjerno vršim dužnosti svoga staleža i da podnesem svaki križ i trpljenje, da mi budu zaslužni za nebo. O, preblažena Majko Božja, sveti Josipe, sveta Ano i svi sveti ženidbeni drugovi, molite za me. Amen.


Oče naš

Zdravo Marijo

Slava Ocu


Ano, anđele moj čuvaru i svi sveti ženidbeni drugovi, molite za mene. Amen.


Molitva udane žene za sebe


Milosrdni, svemogući Bože, daj mi milost i potrebitu snagu, kako bih sa svojim mužem živjela uvijek u ljubavi i miru, da mognem vjerno vršiti sve svete dužnosti svoga staleža, te da se ne preplašim križeva i tegoba, već da sve strpljivo podnesem i u svemu tako živim, kako dolikuje vjenčanoj drugarici.


O, preblažena Djevice Marijo, sveti Josipe hranitelju Isusov, sveta majko Ano, anđele moj čuvaru i svi sveti ženidbeni drugovi, molite za mene. Amen.


Druga molitva udane žene za sebe


Sveta majko Ano, koja si od Boga odabrana, da postaneš majkom onoj, što nam je rodila božanski Spas, k tebi se plačući obraćam za tvoj moćni zagovor. Isprosi mi kod svoga i moga Boga milost, da budem danas i sve dane svoga života poštena, čestita, čista i trijezna, šutljiva, radina, milosrdna i bogobojazna žena. Da takvom i ostanem i da uvijek nastojim biti svojem mužu vjerna drugarica, djeci svojoj brižna mati i da sve dužnosti svoga staleža, pouzdavajući se u pomoć Božju, vjerno vršim i da ni u čemu ne budem kriva za veću, hotimičnu nemarnost.


Neka je daleko od mene svaka drzovitost, gizda, brbljavost, ljubomora, nesmotrenost, prkos, nevjera, lijenost i nemar u dužnosti! Uvijek ću pred očima imati, sveta moja zaštitnice, tvoj uzorni život, te se trsiti, kako bih svoj život sve više i više učinila sličnim tvojem životu. Kako si ti svome svetomu mužu Joakimu, tako ću i ja svomu mužu činiti samo dobro, a nikada zlo. I ja ću poput tebe sve što se kuće tiče uvijek čisto i uredno obavljati i za kućnu se čeljad danju i noću brinuti ozbiljno, da im ništa potrebito ne uzmanjka. Kao što si ti svoje dijete i ja ću svoje odgajati u strahu Božjem. Djeca će na meni vidjeti primjer za nasljedovanje i vidjeti, kako se duša moja boji Gospodina, kako ga hvali i slavi u svakoj prilici i svaki čas. Poput tebe bit ću siromasima majka, potištenima potpora. Poput tebe ufanje ću svoje i u dobru i u nevolji i u svim zgodama života postaviti u Boga i njemu ću se uteći. Izmoli mi, predraga moja majko Ano, Božju milost za sve ove odluke, jer samo uz pomoć Božju moći ću izvršiti, što sam po tvom svetom primjeru i na tvoju čast odlučila. Amen.


Molitva za muža


Sveti, milostivi Bože, uzmi mojega muža pod osobito svoje okrilje! Ojači ga svojom milošću, koja sve svladava, da bi uzmogao uvijek savjesno činiti dužnosti svoga staleža! Blagoslovi njegov rad, njegove brige i trud za primjerno uzdržavanje cijele obitelji! Očuvaj ga od svake nesreće na duši i na tijelu! Daj da u slozi i ljubavi pobožno zajedno živimo i da ustrajemo sve do smrti u uzajamnoj vjernosti, da bogoljubno preminemo i da se opet u vječnosti združeni veselimo u nebesima. Amen.


Molitva za milost u braku


O sveta majko Ano, ti si cijelo vrijeme svoga bračnoga života uz pomoć milosti Božje sveto provela i svakim načinom promicala slavu Božju ispunjavajući najsavjesnije dužnosti supruge, majke i domaćice; isprosi meni, svojoj štićenici, kod Isusa, da sačuvam one milosti, što sam ih primila po sakramentu ženidbe, da poput tebe sveto čuvam od Boga posebnim načinom odlikovani i blagoslovljeni stalež, da mogu sve svoje dužnosti vjerno ispunjavati na slavu Božju, na spas duše moje i mojih, dok se ne dovrši moja zemaljska zadaća. Ne daj, moćna zaštitnice, da ikad nešto pomislim, progovorim ili učinim, čim bi izgubila one milosti i zašla stranputicama. Daj da me tvoj sveti primjer neprestano hrabri, te vazda napredujem u ljubavi Božjoj i  postignem kršćansko savršenstvo primjereno mojem staležu. Amen.


Molitva žene u blagoslovljenom stanju (trudnice)


Vječni Bože, neizmjerno dobri Oče, koji uzdržavaš svako biće i koji si u svojoj mudrosti i dobroti blagoslovio moju ženidbenu vezu, zahvaljujem ti za tu tvoju milost i od srca Te molim, blagoslovi u meni moje dijete, što ti ga već sada izručujem i posvećujem. Sve teškoće, bolove i trpljenje, što će me snaći, prikazujem ti odano za njegovo vremenito i vječno dobro; ne daj da umre bez svetoga krštenja! Mene pak čuvaj od svih grješnih misli, riječi i djela, koja bi mogla nauditi meni ili djetetu! O, preblažena Djevice i Majko Božja, sveti Josipe, sveta majko Ano, anđeli čuvari i svi Božji sveci, molite za me u ovom blagoslovljenom stanju. Amen.


Oče naš


Jutarnja molitva sv. Ani


Sv. Ano, zaštitnice moja i majko, dopusti mi, da se i danas preporučim tvojem zagovoru i zaštiti.


Isprosi mi kod Isusa, Sina Božjeg, sve one milosti, koje su mi potrebne, da vjerno vršim sve svoje dužnosti i da poradim oko svoga vječnog spasenja, kao što si ti nekada vršila sve svoje dužnosti i radila oko svoga spasenja.


Tvojoj materinskoj ljubavi i brizi preporučujem i svoje rođake i ukućane; isprosi im milost da sa mnom provedu ovaj dan bez grijeha na slavu Božju.


Svi sveci Božji, osobito ti, zaštitnice moja, sveta majko Ano, molite za me kod Boga, da stupam vašim stopama, da živim kreposno i sveto i da konačno po vašem zagovoru budem primljena u nebo, da tamo s vama Boga dičim i slavim na sve vijeke vjekova. Amen.


PREKO DANA:


Posvetna molitva


O slavna sv. Ano, pred svim majkama slavljena, kojoj je i sama Majka Božja bila najposlušnija kći: divim se veličini na koju te Bog uzdigao, i milosti kojom te napunio.


Sjedinjujem se s Marijom, preblaženom i nepovrijeđenom Djevicom, da te sve više častim, ljubim i tvojoj se zaštiti povjerim.


Kao neznatni znak svojeg pobožnog čašćenja posvećujem cijeli svoj život Isusu, Mariji i tebi.


Isprosi mi milost, da ga provedem sveto i uvijek neba dostojno. Amen.


Blaženoj Gospi i sv. Ani


Zdravo, milosti puna, Gospodin je s tobom, čija milost neka bude sa mnom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljena sveta Ana, i koja je bez ljage i grijeha rodila tebe, Djevice Marijo, a od tebe se rodio Isus Krist. Amen.


Večernja molitva


Predraga majko moja Ano, ne mogu leći na počinak, a da te još jednom djetinjski ne pozdravim i ne preporučim sebe, i sve svoje, tvojoj dobrostivoj brizi.


Budi i ostani meni i mojima i ovu noć moćnom obranom i zagovornicom i odvrati nas sve pogibelji za tijelo i dušu.


Puna pouzdanja vapijem za tvojom materinskom zaštitom za sve žive i umrle moje bližnje; očuvaj ih sve u ljubavi Isusa Krista i priteci u pomoć osobito onima, koji ove noći dospiju u koju pogibao.


Amen.


Za pomoć na samrti


O majko milostive Majke, obrati milostivo svoje materinsko lice i svoje blage oči k meni grešnici, i pokaži mi se u gorki, teški čas smrti moje milostivo s Marijom, svojom preslatkom kćeri, i s Isusom, njezinim ljubljenim Sinkom, o blaga, o sveta i časna majko Bogorodice. Amen.


Molitva svetoj Ani


O, sretna i blažena sveta Ano, mati Majke Isusove Marije, koja si molitvom, suzama i postom od Boga isprosila kćer Mariju, nju pojmljivo odgajala i pazila i napokon je u hramu prikazala! Molimo te ponizno da nas svojoj kćeri preporučiš, neka nam ona u svakoj potrebi bude u pomoći. Ako ti za nas od nje štogod zaprosiš, ufamo se da ćemo to i zadobiti, jer je ona na ovom svijetu tebi bila poslušna, i sada će na nebu uslišiti molitvu tvoju. Amen.


Molitva majke


Sveta majko Ana, tvoja nam je kći Marija u Isusu, svom božanskom sinu, donijela spas. Časteći te, slavim milosrđe Gospodinovo. Moli Isusa da mi prosvijetli pamet i da snage da u ovim teškim trenucima vjerno ispunim svoj časni poziv majke i jednom sa svojom djecom doživim vječno blaženstvo. Amen.


Molitva svetoj majci Ani


Srcem punim najiskrenijega poštovanja klečim pred tobom, časna sveta Ano! Ti si ono odlikovano, od Boga posebno ljubljeno biće, što je svojim izvanrednim krepostima i svetošću zaslužilo kod njega veliku milost, da život dadneš zakladnici svih milosti, blagoslovljenoj među ženama, majci utjelovljene Riječi, preblaženoj Djevici Mariji!


Promatrajući te velike prednosti, molim te, premila svetice, primi me milostivo među svoje istinske štovatelje, kakvom se i ja priznajem, i među kojima se želim brojiti sve dane svoga života.


Pruži mi svoju moćnu zaštitu i kod Boga mi isprosi milost da mognem nasljedovati one kreposti, koje su tebe na zemlji u tolikom obilju resile!


Izmoli mi spoznanje mojih grijeha i gorko pokajanje za njih, doista goruću ljubav prema Isusu i Mariji i zdušno te ustrajno vršenje mojih staleških dužnosti!


Izbavi me iz svih pogibli u životu i budi uza me na čas smrti moje, da postignem spasenje, da dođem u nebo, gdje ću s tobom, o presretna majko, hvaliti i slaviti Božju Riječ, koja je tijelom postala u krilu tvoje prečiste kćeri, Djevice Marije!

Amen!


Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu (tri puta)


Molitva svetoj Ani


Velikom pobožnošću padam na koljena pred tobom, sv. Ano. Ti si ona koja si radi svojih velikih kreposti zaslužila da budeš odabranom za majku Marije, koja je milosti puna blagoslovljena među svim ženama, koja zavrijedi da postane Majkom utjelovljene Riječi. Udostoj se ove milosti radi primiti me u broj tvojih štovatelja, jer to želim da budem kroz čitavi život. Uzmi me pod svoje okrilje, te mi isprosi u Boga nasljedovanje svih kreposti, kojima si ti obdarena. Isprosi mi spoznaju i kajanje zbog mojih grijeha, žarku ljubav prema Kristu i Mariji i milost stalna ispunjavanja sviju mojih dužnosti. Izbavi me od svih pogibelji u životu, a u smrtnom mi času priskoči u pomoć da sretno prispijem u vječni život, gdje ću slaviti tebe, presretna majko, utjelovljenu Riječ u krilu Bl. Djevice Marije. Amen. Zdravo Marijo…




Izvor: http://www.vjeraidjela.com/sveti-joakim-i-sveta-ana/                                                                   24. 7. 2016.

KOLIKO VRIJEDI SVETA MISA?


Ovo je priča o starijoj siromašnoj gospođi koja nije imala čime platiti meso kod mesara, pa je platila Svetom misom. Sigurno vas zanima koliko je mesa dobila. :) Kažu da je priča istinita pa pročitajte prije nego se zaputite u trgovinu :)

 

U jednu trgovinu, u Luxemburgu, ušla je starija siromašna žena i zamolila za komadić mesa. Rekla je da nema novca da plati. Uz nju je stajao, hladan na njezinu molbu, čuvar zaposlen u toj trgovini. Mesar ju je upitao: "Komadić mesa? Čime ćete platiti?" Žena je mirno odgovorila: Novca nemam, ali prikazat ću za Vas jednu svetu Misu." Oba muškarca, bezvjerci, podrugljivo su joj se smijali. Mesar je kroz smijeh odgovorio: "Dogovoreno! Idite, gospođo u crkvu na Misu, a ja ću vam dati toliko mesa koliko na vagi vrijedi ta vaša Misa." Žena je mirno izišla iz trgovine i otišla u crkvu. Nakon nekog vremena vratila se i predala mesaru listić papira na kojem je pisalo: Prikazala sam jednu svetu Misu za vas! Mesar je stavio na jednu stranu vage papirić, a na drugu stranu jednu kost, kako bi joj se narugao. Kazaljka na vagi nije se pomakla niti za gram. Zatim je stavio i komad mesa - i opet ništa. Mesar je pomaknuo papirić i utegom provjerio ispravnost vage. Sve je bilo ispravno. Ponovno je stavio papirić na jednu, a veliku šunku na drugu stranu vage. Ni ovog puta kazaljka se nije pomakla. Vidjevši sve ovo mesar se uozbiljio. Shvatio je da nema dovoljno mesa u trgovini kojim bi mogao ispuniti svoje nepromišljeno obećanje, ali je shvatio i to da se s Bogom ne valja izrugivati. Darovao je ženi sve što je stavio na vagu i obećao joj da će ubuduće svakoga dana moći dobiti komadić mesa besplatno. Tog se dana mesar obratio. Čuvar u trgovini bio je moj otac. Nakon toga događaja i on se obratio. Gotovo svakoga dana, s velikom poniznošću, sudjelovao je na svetoj Misi. I nas djecu je poticao da često, sabrano, s vjerom i pouzdanjem pohađamo sveta euharistijska Otajstva. Rezultat takvoga odgoja bio je taj da su osim mene još dva moja brata postala svećenici.

 

o.Stanislav, misionar Presvetog Srca Isusova

                                                                                                                                                        17.7.2016.

ROKO I CICIBELA


More zagrlilo kamenu obalu. Na blagim padinama maslinici i borova šuma. Daleki otoci uokolo. Između dva brijega, u uvali, smjestilo se selo u nekom čudnom redu s kratkim zavojitim ulicama, velikim trgom s crkvom na brijegu. Za kamene bove privezani ribarski čamci i oveći brodovi. Na pješčanoj plaži suše se mreže. Jesen. Selo se smirilo od ljetnih gostiju. Opustjelo kao pred buru.

Uz visoki jarbol, nasred  trga,  okupljeno mnoštvo, većinom starijih. Neki kartaju, drugi razgovaraju o politici, ulovu i protekloj turističkoj sezoni.

Odnekud, iza kamenih zidina istrča mladić. Već po tome kako se odijeva, kako hoda, moglo se zaključiti da je psihički nestabilan. Okupljeni se okrenuše prema njemu. Vikao je nerazgovjetno, isprekidano, glasno. Nisu razumjeli o čemu govori, navikli na njegove bezazlene ispade. Kad im se približio razabraše da viče i ponavlja: “Ona je moja, moja, moja!” “Tko to?”, upitaše neki. “Ane, Ane je moja djevojka, ona je…”, gušio se riječima s mukom hvatajući zrak.

Mnoštvo se grleno nasmija. Znali su da je zaljubljen u Anu, djevojku koja je imala iste osobine i da je njezini ne žele dati, a i njegovi se ne slažu. Neki su odobravali njihovu vezu, drugi je osuđivali  napominjući da će njihova djeca biti luđa od njih. “Šteta što je takav”, reče barba Šime. “Od koga je posta nije moga bit bolji”, nadoveza  jedan. “I otac mu je, Bože prosti, manit”, dobaci netko od prisutnih.

Čuli su ga kako viče razjaren, bezumno i kad su ga sakrile kamene kuće. Trčao je prema seoskom groblju ograđenom kamenom, s visokim čempresima, bijelim spomenicima i kapelom pa je ličilo na botanički vrt zasijan mrtvacima.

Na povišenom kamenom zidu bilo je njegovo omiljeno mjesto. Tu je često sjedio ispraćajući brodove, čekajući zalaz sunca na obzoru. Pred njim  se, kao na dlanu, vidjelo čitavo selo, luka s brodovima na nemirnoj površini.

Pogledom je tražio njezinu kuću. Netremice je gledao malo kameno dvorište, oivičeno stablima badema, smokve i nara. Nadao se da će je vidjeti, da će je željom i ljubavlju koju ima za nju iz kuće izmamiti.

Trgnu se na povik. Nije znao odakle dolazi, je li njemu upućen. Okrenu se uznemiren. Ona je stajala ispred kapelice. Gledala je u njega netremice. Nije imao hrabrosti da joj priđe. Zanesen  i uplašen, nesiguran hoće li ga prihvatiti, zavoljeti kao što on nju voli. Dugo su se gledali dok nije krenula prema izlazu. Htjede skočiti sa zida, viknuti. Zastade kad ugleda njezinu baku. Ona ga ošinu pogledom i bez riječi i pozdrava zabrza za njom. Učini mu se da se okrenula, da ga još jednom pogleda. Skoči sa zida, sjuri se nizbrdicom kroz maslinike preskačući gromače i kamene zidove. Zadihan, izgreben dotrči do prvih kuća. Sakri se iza zida, uz ulicu kojom je trebala proći, da je vidi.

U zadnji čas ga je ugledala, okrenula se prema njemu, osmijehnula, mahnula rukom u strahu da je baba ne vidi.

On se široko osmjehnu, zakoluta očima od radosti. Dugo je, sve dok nije zamakla, gledao za njom.

Na trgu ga dočekaše znatiželjni. On ih uljudno pozdravi i uputi se prema župnoj crkvi.

Vrata su bila zatvorena. Kleče na stepenice tik do praga, prekrsti se i poče moliti. Nikad nije naučio sve molitve koje mu je majka tumačila. Započe “Oče naš” ritmički udarajući glavom u hrastove vratnice. Nije osjećao bol od radosti. Još bi to dugo potrajalo da ga ne vrati u stvarnost svećenikov dodir. “Polako, dobri moj Roko, glavu ćeš razbiti udarajući”, reče svećenik blago ga dotičući po ramenu. “Ane će biti moja”, reče. “Nasmijala mi se, vidio sam.” Oči su mu gorjele nekim neobičnim sjajem kao dva dragulja na Gospinoj kruni. “Bit će, bit će, ako Bog da”, osokoli ga župnik.

Dan je već bio na izmaku kad je došao kući. “Gdje si, za Boga miloga”, viknu majka. “Tražili smo te. Ništa nisi jeo čitav dan.” “Majko, sretan sam danas, sretan kao nikad”, reče ljubeći je u obraze.

“Neka te Bog čuva, sine moj.”

Trudnoću je teško nosila zbog  teška života na otoku. Iako u odmakloj trudnoći, trudila se da obradi malo polje iza brijega, loze u vinogradu i vrta podno kuće. Nije se mogla osloniti na muža. Bio je dobar na neki svoj čudan način. Jedan dan bi radio od jutra do večeri, drugi nije htio. “Nepredvidiv, prevrtljiv kao bura”, reče joj majka. Kad se dijete rodilo nije kući dolazio danima. Častio je prijatelje u staroj konobi, spavao u pojati uz kravu i magarca. “Bojim se”, povjerio se ženi. “O sebi ne znam brinuti, kako ću o djetetu. Ti si ga rodila, ti ga odgoji kao da me nema.” Roko je rastao. Pošao je u školu sa svojim vršnjacima. Odmah se vidjelo da se ne uklapa u njihove igre i razgovore. Na sve je imao svoj odgovor, neka svoja  samo njemu znana pravila. Stara učiteljica nije imala vremena za njega. Drugi razred nije upisao. U igri je bio brzoplet i grub, svojeglav i ratoboran. Djeca su ga prozvala Ludi Roko. Nepredvidiv kakav je bio jedino se smirio kad bi ga odveli u crkvu. Bio je neobično snažan za svoje godine i rado je pomagao u poslu oko pripremanja crkve za nedjeljnu Misu. Rado je brisao prašinu s kipova. Sprijateljio se s mladim župnikom, s njime obilazio obitelji u vrijeme božićnih blagoslova kuća. Sve dok nisu sveci i svetice u crkvi osvanuli s nacrtanim brkovima.  “Kad ih može imati Isus, zašto ne bi i oni”, pravdao se. Izgubio je i to malo utočište gdje se osjećao svoj, važan i poštovan. Novi ga je župnik opet vratio u zajednicu.

Anu su od milja nazivali Cicibela. S mukom se, kao i on, uklopila u školski program,  s drugom djecom. Voljela je samoću, rijetko se družila, igrala. Učila je, uz još nekoliko njih, po prilagođenom programu. Nova, mlada učiteljica ih je prihvatila kao da su njezini.

“Mama, zašto  svi misle da sam drugačija”, pitala je uznemirena?

“Svi smo mi drugačiji sinko moj, nema dvoje sličnih, mila”, odgovori majka milujući joj kratke uvojke kose. Vršnjakinje su je izbjegavale. Godine su prolazile. Utočište je našla u samostanu sestara. To joj je bio drugi dom. Oblačili su je u malo redovničko odijelo na predstavama za Božić. “Neću biti sestra”, reče. “Želim se udati i djecu imati.” Nisu se smijale. Shvatile su da se u toj dragoj, bolesnoj djevojci rađa žena željna ljubavi. Izrasla je u lijepu mladu djevojku.

Viđala je Roka svaki dan. Gledali su se izdaleka do susreta na morskoj obali. Roko  se zabavljao bacanjem  plosnatog glatkog kamena na površinu vode. Kako je bio snažan, kamen bi kliznuo nekoliko puta površinom poskakujući dok ne potone.

Nije vidio da dolazi. “Kako si snažan”, reče. On se okrenu bez riječi, dohvati obli kamen i zavitla ga svom snagom da je zadivi.

“Gledaš me kad god prođem.” “I ti mene.”

Šutjeli su dugo ne nalazeći riječi. “Probaj ti baciti jedan.”

Kamen bućnu u nemirnu vodu koji metar ispred njih. Smijali su se prpošno i dugo.

Dok je pokušala baciti drugi, on joj priđe. “Ovako, ovako zamahni.” Osjeti toplinu njezine ruke. Ona se okrenu i iznenada prisloni glavu na njegova široka prsa. Dugo su tako stajali zagrljeni.

Jedva su čekali da se to ponovi.

Nisu se sakrivali. Vidjeli su svoje vršnjake kako hodaju  zajedno.

Majka je mislila da je to  prolazno jer je često mijenjao raspoloženje i ni u čemu nije bio do kraja. Otac se  usprotivio.

“Još mi samo to treba da se ženiš, da mi je dovedeš pod krov”, vikao je  ljutit. “Kao da nemamo dosta problema s tobom takvim ludim.” “Od koga sam, dobar sam”, usprotivi se gledajući ga u oči. Sve je završilo u ambulanti. Imao je modrice po tijelu, slomljenu nosnu hrskavicu od očevih udaraca. “Nije on, ja sam kriv, pao sam niz skaline”, branio je oca pred policijom.

Njezini su roditelji smislili da je odvedu na kopno tetki i zabranili izlaz bez nadzora. Viđali su se potajno. U dnu vrta, u kamenom zidu pronašli pukotinu kroz koju su razgovarali kad bi svi zaspali a noć pala na selo.                        “

“Idemo  nekamo gdje nas ne mogu naći”, reče on jedne noći. “Strah me je, ali ako ti kažeš…”, odgovori. Dani su prolazili, a rupa im je bila jedina mogućnost za susret. “Tko je proširio rupu u zidu?” “Ja. Po danu naslonim dasku da se ne vidi.” “I bez toga smo se mogli čuti.” “Jesmo, ali te nisam mogla poljubiti.” Usne im se  dotaknuše. Rupa je bila premalena za dvije glave.

Dugo su se tako sastajali do jedne noći kad ih je otkrio neki susjed i javio  njegovu ocu. Jednu su ih večer oba oca našla kako razgovaraju. Završili su u seoskoj ambulanti pretučeni. Netko je javio policiji. Umiješali se novinari, liječnici, psiholozi službe za zaštitu ljudskih prava. Roditeljima je oduzeto skrbništvo uz kaznu. Načelnik je sazvao sastanak na molbu župnika. Pročitali su mišljenje koje je stiglo iz bolnice. Odlučeno je da su slobodni i da mogu hodati zajedno kao i ostali. Nakon nekoliko mjeseci dobili su stan u dvorištu mjesne zajednice. Svi su se trsili da im ga okreče, urede, namještajem napune. Roditelji su morali pristati na to. On je dobio posao zvonara i sakristana, a Ana  spremačice u mjesnoj zajednici. Prije nego što će se vjenčati išli su u grad na zaručnički tečaj, kod liječnika  i psihologa. Pripremali su ih za zajednički život. Čekali su toplo ljeto za vjenčanje u crkvi na brijegu iznad sela. Svi su bili pozvani i nitko nije došao praznih ruku. Bila je to svadba koja će se pamtiti i o kojoj će se dugo, dugo pričati. Na zidu, u sali, iznad svečanog stola, natpis “Roku i Cicibeli s ljubavlju”. “Hvala Bogu da smo zajedno u dobru i zlu”, reče Roko  dok mu je bila u zagrljaju. Ane ga pogleda pogledom zaljubljene žene i poljubi. “Nema skrivanja, uske rupe u zidu za poljubac. Nad nama je sada široko modro nebo.” Nizala se godina za godinom. Liječnički nalazi  potvrdili da neće moći imati djecu. “Hvala Bogu”, oboje rekoše uglas, “i bez djece smo jedno drugome radost”.

                                                                                                                                                                        10. 7. 2016.

MOĆNI ŽUPNIK


U nekom je selu na jednom našem otoku bio običaj da glave obitelji biraju župnika. I sve je dobro išlo dok nije umro stari župnik. Poslije sprovoda – a jadnik se u grobu nije ni ohladio – okupe se glave obitelji u bratimskoj kući na dogovor. Nakon slanih srdela i čaše vina reče jedan: “Treba izabrati nekoga tko je svet.” Drugi će na to: “A ne, nije to dosta, nama treba netko mudar.” Na taj prijedlog svi malo zastanu pa će treći: “Sve to, braćo, stoji, slažem se, ali nama se hoće netko razborit.” Ovaj još nije sve ni izgovorio, a već se iz ugla začu četvrti glas: “Ne, ne braćo, bilo je u selu takvih. Zaludu je sve to ako nije moćan.” “Kako misliš moćan?” – upitaše ga. “Pa da može otjerati vjetrove, oblake i hrušteve, poslati kišu, zaustaviti grad, poplavu i studen.” Prijedlog se svidje selu, lica im se ozare te s radošću prihvate taj prijedlog.

Već sutradan otokom se pronese glas da u onom selu hoće moćnog župnika. Prolaze dani, prolaze mjeseci, ali nitko se ne javlja. Uto se proču da neki mlad i tek zaređen svećenik ima volje pristati i biti njihov župnik. Čuli to i okolni svećenici pa se zgroziše i počeše ga odvraćati od njegova pristanka. Danima su ga uvjeravali, molili i kumili da se ostavi čorava posla, jer to što selo hoće jedino je u Božjoj moći. Ali on se nije dao odgovoriti. Odlučan u svom naumu jednoga se dana pojavi u onom selu. Selom se brzo pronese glas i, kako to već u selu biva, začas se pred crkvom okupi cijelo selo, mladi i stari. Svećenik im iznese da želi biti njihov župnik. Rekoše mu: “Znate li što od vas očekujemo?” A on će: “Znam, i to što vi hoćete, ja mogu. Samo da znate, pristat ću ako vi pristanete na moj zahtjev.”

“Da čujemo” – rekoše.

“Kad selu bude trebala jedna od dogovorenih stvari, vi se najprije dogovorite što hoćete pa onda neka mi to dođu kazati četvorica s kojima ću se lako dogovoriti.” Selo pristane, on prihvati, biskup potvrdi.

I sve je teklo u najboljem redu. Prođe zima, dođe ljeto. Vrućine učine svoje, a suša gotovo spali i ono malo preostale zeleni. Strpljenje bijaše na izmaku. Da ne bude većeg zla, selo se dogovori da im župnik pošalje kišu – sad ili nikad. Poslije dogovora u selu, kako je već bilo predviđeno, četvorica odoše i javiše župniku da selo hoće kišu.

“Čudim se da niste prije došli”- reče im.

“Selo hoće kišu” – rekoše.

“Dobro, a žele li baš svi kišu” – upita ih.

“Da, velečasni, baš svi.”

Došavši do prozora, pogleda u nebo pa im reče: “Kad je tako, onda nam se dogovoriti za dan.”

“Mate, kad ću poslati kišu?”

“Sutra” – odgovori.

“A ne, to ne dolazi u obzir” – ljutito će Jakov.

“Sutra moram skupiti sijeno. Padne li sutra kiša, sve će mi uništiti. Još mi samo to treba!”

Vrteći se po uredu župnik dometnu: “Dobro, hoćemo li prekosutra.”

“Bože sačuvaj, velečasni”- glasno će Jure. “Ja prekosutra moram na put. Neću da me kiša smoči po putu pa da dobijem upalu. Još mi samo to treba, a cijelu sam zimu liječio kosti.”

“Zorzi, što ti predlažeš” – upita župnik.

“Velečasni, ja bih u petak.”

Kad je on to izgovorio, svi mu se u jedan glas usprotive: “Ti si Zorzi lud. U petak nam je u selu pazar. Podne li u petak kiša, bit će psovke, vike i kletve. Nećemo izvući živu glavu.”

“Eto vidite”- dometnu župnik – “kad se vi četvorica ne možete dogovoriti, što bi bilo da cijela župa dođe. Zato ćemo ovako, idite vi lijepo kući pa kad se selo dogovori u koji dan želi kišu, onda dođite i bit će kiše za svakoga.”

Kažu da se još nisu vratili, a otada je prošlo mnogo godina.

Prema pučkom kazivanju

                                                                                                                                        3.7.2016


DJEČJI BISERI

Isus je rekao: «Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko» (Matej 18,3). Dječje srce je iskreno i čisto. No ponekada i ono pretjera u iskrenosti usred neznanja kao što ćemo vidjeti u nastavku. Mi odrasli bi trebali slijediti njihov nevin pogled na svijet ali ne i ono što govore. :)

Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Moja mama ima bebu u trbuhu , ali ne znam kako ju je progutala.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju
najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije skroz  napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Ja bi tako rado imala još jednog brata, ali moja mama koristi tampone.
Što je čovjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.
Djevojčice ne mogu stojećki  piškiti zato što se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u čaši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Moraju li mame također jesti travu, da bi im iz grudi teklo mlijeko?
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.
Kad se moj mlađi brat rodio morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je kukac iz porodice helikoptera.
Najkorisnija životinja je svinja. Od nje možemo upotrjebiti sve, meso od
naprijed i pozadi, kožu za cipele, čekinje za četke i ime za psovanje!
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slučaj.
Razlika između sela i grada je ta, što je trava na selu iz jednog dijela, a
u gradu je  isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.
Veoma sam se uplašio kad se mama razboljela. Pomislio sam da će nam tata kuhati.
Svi psi vole vodu. Neki čak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more, gdje žive domaće ribe.
Alimentacija je plaća za djecu kada im se tata odseli.
Usvajanje je mnogo bolja mogućnost od rađanja. Tako roditelji mogu sami da izaberu dijete i ne moraju prihvatiti baš ono koje su dobili.
Papa živi u Vakumu.
Krave ne smiju brzo trčati, da ne bi prolile mlijeko.
Kod nas se muškarci mogu oženiti samo  jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je
bila stara i kineska, a ne naša!
Moja sestra je opet položila razred  odličnim uspjehom, sve same petice.
Ona to meni namjerno radi!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu!
                                                                                                                                                  26.6.2016


JE LI TAJ KAMEN POTREBAN?


Pitao je učenik učitelja:

– Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.

Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću.

– Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost – reče učitelj – uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.

– I to je sve? – upita učenik iznenađeno.

– Ne – odgovori učitelj – moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.


Učenik je pristao.


Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška.

Bilo je vrlo nezgodno stalno ju nositi sa sobom.

Uz to, krumpiri koji su prvi stavljeni u vreću počeli su se kvariti.

Neki su proklijali, a neki istrunuli i širili neugodan miris.

Učenik je došao kod učitelja i rekao:

– Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, vreća je jako teška, a drugo, krumpir se pokvario. Predloži nešto drugo.

Ali učitelj je odgovorio:

– To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane. Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.


Priča nepoznatog autora

                                                                                                                                                                19. 6. 2016.

SVETI IVAN OD KRIŽA:
Svaki dan si odvoji pola sata za molitvu, osim ako imaš puno posla – i tom slučaju si odvoji jedan sat.

                                                                                                                                                12.6.2016

OBITELJ

Kako se mi ponašamo prema svojim ukućanima? Imamo li strpljenja s njima ili svoja nezadovoljstva i frustracije istresamo na njih? Možda vam ova priča otvori oči i potakne vas da budete bolji prema njima...

Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio,''O, oprostite mi, molim vas!'' bio je moj odgovor.On je rekao, ''Molim vas, oprostite vi meni;nisam vas vidio.''
Bili smo tako učtivi, taj stranac i ja.Otišli smo svojim putem i pozdravili se.Ali kod kuće se pričala drugačija priča,kako smo tretirali svoje voljene, mlade i stare.Kasnije toga dana, dok sam kuhala večernji objed,moj sin je stao iza mene vrlo tiho.Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njim.''Makni mi se s puta!'' rekla sam uz viku.On je otišao, a njegovo malo srce se slomilo.Nisam shvatila koliko sam oštro govorila.Dok sam ležala budna u krevetu,tihi Božji glas mi je progovorio,''Dok si dijelila sa strancemuobičajenu uljudnost,tvoja obitelj koju voliš, bila je povrijeđena.Otiđi i pogledaj na kuhinjski pod,naći ćeš cvijeće pokraj vrata.To cvijeće je tvoj sin donio za tebe.Ubrao ih je sam: ružičasto, žuto i plavo.Stajao je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje,nisi vidjela suze koje su ispunile njegove male oči.''
Tada sam se osjetila tako malenom,i suze su mi počele kapati niz lice.Tiho sam otišla i klekla pored njegovog kreveta;
''Probudi se, maleni, probudi se,'' rekla sam.''Jesi li ti ubrao za mene ovo cvijeće?''
Smiješio se, ''Našao sam ih vani, kod drveta.Ubrao sam ih zato jer su lijepi kao ti.Znao sam da će ti se svidjeti, posebno plavi.''Rekla sam, ''Sine, jako mi je žao što sam se onako ponijela danas;nisam trebala vikati tako na tebe.''
Rekao je, ''O, mama, u redu je.Svejedno te volim.''Ja sam rekla, ''Sine, i ja tebe volim,i volim cvijeće, posebno plavo.''
Jeste li svjesni da ako umremo sutra,tvrtka za koju smo radili, lako nas uskoro može zamijeniti.Ali obitelj koju ostavljamo iza sebe osjećala bi gubitak do kraja njihovih života.I molim te, razmisli, unosimo se u posao više nego u svoje obitelji,ne misliš li da to nije mudro ulaganje?
Znaš li što znači riječ obitelj?
                                                                                                                                  5.6.2016

SVETI AUGUSTIN I PRESVETO TROJSTVO


Sveti je Augustin htio napisati knjigu o Presvetomu Trojstvu, ali mu nikako nije polazilo za rukom. Tada je usnuo san: vidio je sebe kako šeće obalom mora i vidi dijete na plaži. Dijete je školjkom presipalo morsku vodu u rupu u pijesku. Augustin ga je upitao: "Što radiš?" - Dijete je odgovorilo: "Želim presuti more u ovu rupicu." - Tu su se velikom filo­zofu otvorile oči: "Upravo tako nemoguću stvar pokušavam i ja jer že­lim svojim ograničenim razumom shvatiti tajnu Presvetoga Trojstva".

(Stara predaja)                                                                                                                             22.5.2015                                                                                                       

IZBRISAO SAM NEPRIJATELJE


"Stari kineski car potkraj života učini svečanu zakletvu: Osvojit ću i iz carstva izbrisati sve svoje neprijatelje.

Malo kasnije dvorjani su ostali jako iznenađeni kad su vidjeli cara kako šeće i veselo čavrlja sa svojim najljućim neprijateljima.

Zar nisi rekao da ćeš svladati i izbrisati najveće neprijatelje svojega carstva?, upita ga začuđeno prvi savjetnik.

Pa ja sam ih doslovno izbrisao, odgovori car. Pretvorio sam ih u svoje prijatelje."

__________________________________


(Ljudevit Anton MARAČIĆ, Priče o pahuljici)                                                                          15.5.2016

ĐAVAO I RAVNODUŠNOST


Jednom je đavao odlučio prodati sve alate iz svog arsenala i stoga ih je uredno posložio da ih svi vide. Kolekcija je bila impresivna:  blistavi bodež Zavisti, pila Gnjeva, kliješta Pohlepe, otrovne strijele Pohote i Požude. Bilo je tu alata Straha, Gordosti i Mržnje, i na svima se nalazilo papirić s nazivom i cijena.

Odvojen od svih ostalih alata nalazio se mali i naizgled neugledan drveni klin, na kome je visio naziv RAVNODUŠNOST.

A cijena ovog alata bila je veća od svih ostalih zajedno.

Neki prolaznik upitao je đavla zbog čega tako skupo cijeni taj čudni klin.

– Cijenim ga više od svega – odgovorio je đavao. – Jer je to jedini instrument u mom

arsenalu, na koji se mogu osloniti kad svi ostali zakažu. Ako mi uspije zabiti ovaj klin u čovjekovu glavu on mi otvara vrata za sve ostale instrumente.

                                                                                                                                                           8. 5. 2016.

ISTINA NA LEĐIMA
Pauk jednoga dana uze tikvicu, u nju izgovori riječ "istina", objesi je na leđa i pođe uokolo. Mislio je: Sada imam istinu na leđima i znat ću uvijek što je ispravno i sigurno.
Uto naiđe na vodu i u njoj ugleda banane. Zaroni, ali ne nađe ništa. Vrati se na obalu pa opet vidje banane. Ponovno zaroni, i opet ništa.
Dugo se tako mučio, dok se nije nasmrt umorio.
Putem je prolazila neka žena, pa kad vidje njegovu muku reče: "Skini tikvicu da možeš pogledati u vis!"
Kad to učini, pauk ugleda banane gdje vise iznad vode i dokuči ih. Bijesan što mu je tikvica s "istinom" skrila pravu istinu, pauk je razbi o kamen. Oko njega su stajali životinje i ljudi i smijali mu se.
              afrička priča                                                                                                                   1.5.2016

UMJETNIČKO DJELO

Neki je slikar bio optužen za zločin i bačen u zatvor. Premda mu je bilo dopušteno ponijeti sa sobom kistove i boje nije mogao nabaviti slikarsko platno.

Jednog je dana sav očajan zamolio stražara da mu nabavi nešto na čemu bi mogao slikati. Bez ikakva razmišljanja, čovjek mu je dobacio prljavu staru krpu i rekao: „Evo ti, pa da vidimo što ćeš napraviti od te zamazane krpe!“
Slikar, koji je inače bio kršćanin, naslikao je na tom komadiću zamazane krpe Isusovo lice kako ga je zamislio. Dugo je i strpljivo radio na tom djelu, i htio ga je najprije pokazati čovjeku koji mu je dobacio spomenuti komad zamazane krpe, koja mu je poslužila kao slikarsko platno. Kad je stražar pogledao predivnu sliku, bilo je vrlo dirnut i oči su mu se napunile suzama. Slikar je kasnije postao vrlo glasovit.

Ako čovjek može uzeti staru, zamazanu krpu i od nje načiniti nešto što će zasjati takvom ljepotom da čak i ravnodušan zatvorski stražar proplače, zamislite samo što tek može učiniti Bog Stvoritelj s našim životom kad bismo Mu dopustili da od nas učini pravo remek-djelo.

U svojoj grešnosti mi smo tek stare zamazane krpe, bez ikakve duhovne ljepote. Ali svojom moću i snagom Duh Sveti nas može promijeniti i od nas božanskom milošću učiniti pravo remek-djelo.


                                                                                                                                                      24.4.2016

MOLITVA ZA DUHOVNA ZVANJA-NEDJELJA DOBROGA PASTIRA


Gospodine Isuse Kriste:

Ti si rekao “Žetva je velika a radnika malo’. Molite dakle Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Mi se odazivamo tvome pozivu i molimo te: daj našoj Crkvi dovoljan broj svetih svećenika, redovnika i redovnica. Probudi Gospodine u našim obiteljima nesebičnu ljubav za životom, da naši roditelji s radošću primaju djecu koja će biti spremna staviti se u službu Crkvi i narodu. Pomozi našim mladima da shvate veličinu tvoje ljubavi te hrabro prihvate svećeničko ili redovničko zvanje koje im ti nudiš. Marijo, Majko Crkve, u velikoj potrebi duhovnih zvanja, zagovaraj nas kod svog sina Isusa Krista, našeg velikog svećenika. Amen.

                                                                                                                                                                  17.4.2016


ZAR JE ISUS BIO KAO NAŠ IVAN


U Centru za beskućnike, neki alkoholičar i, po mišljenju mnogih, nepopravljivi ovisnik, ganut dobrotom i ljubavlju volontera iz Centra, potpuno se promijenio. Postao je najljubazniji čovjek kojega su suradnici i posjetitelji ove ustanove ikad upoznali.


Ivan je dan i noć neumorno radio i ne bijaše posla koji ne bi ponizno prihvatio i zdušno obavio. Očistio je sobu u kojoj je nekom alkoholičaru pozlilo i oprao prljavi zahod. Sve što bi ga zamolili činio je s osmjehom na licu i nehinjenom zahvalnošću što je dobio mogućnost da čini dobro. Na njegovu su pomoć mogli računati djelitelji hrane kad je trebalo podvoriti nemoćne, kao i djelatnici zaduženi za spremanje ležajeva, jer je bio pri ruci svima kojima je pomoć bila potrebna.


Jedne je večeri kapelan Centra mnoštvu okupljenu u dvorani propovijedao naglašavajući potrebu molitve za obraćenjem i korjenitom promjenom života. Neki je čovjek iznenada došao pred oltar iz dna dvorane, bacio se na koljena i počeo je vikati: „Bože, Bože moj, učini da i ja postanem kao Ivan! Daj da budem kao Ivan!“


Kapelan ga pridiže i reče: „Sinko dragi, zar ne bi bilo bolje da moliš da budeš kao Isus?“


Čovjek začuđeno pogleda kapelana i upita: „Zar je Isus bio kao naš Ivan?“


Kad bi te netko upitao: „Kako izgleda kršćanin?“, pravi odgovor bi bio: „pogledaj mene!“


                                                                                                                                       Bruno Ferrero

         

                                                                                                                                              10.4.2016.



POVODOM NEDJELJE BOŽANSKOG MILOSRĐA DONOSIMO UVJETE ZA POTPUNI OPROST 


Papa Franjo je u bazilici sv. Petra službeno najavio Svetu godinu milosrđa koja započinje na svetkovinu Bezgrešnog začeća, 8. prosinca i završava 20. studenoga 2016. na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja.

Neke od bitnih odrednica Godine milosrđa odnose se na oproštenje grijeha. Papa se nada da će “ispovjednici biti pravi znak Očeva milosrđa” i da će moći primati vjernike “poput oca u prispodobi o izgubljenom sinu”, dakle poput onoga koji “trči ususret svome sinu, iako je protratio svoja dobra.” Papa traži da se u biskupijama organiziraju “pučke misije” tako da misionari “budu navjestitelji radosti oprosta”. Prema papi, milosrđe je stožer na kojem počiva život Crkve, životni ideal i kriterij vjerodostojnosti za našu vjeru. On traži da se radosno čine duhovna i tjelesna djela milosrđa kako bismo probudili naše uspavane savjesti pred tragedijom siromaštva. Godina milosrđa povoljan je trenutak da se promijeni život jer kako je Isus rekao sv. Faustini “Čovječanstvo neće naći mira dokle god se ne okrene s povjerenjem mome milosrđu.”

 

Osim Svetih vrata, tradicionalna su jubilejska obilježja hodočašća i oprost. Iz riznice duhovnih dobara Crkve u Jubileju posebno mjesto ima oprost koji se odnosi na vremenitu kaznu.

Budući da je u Jubileju riječ o nastojanju oko svetosti i čistoće duše, na tome je putu od velike koristi dar oprosta što ga Crkva, snagom koju joj je dao Krist, pruža svima koji ispune tražene uvjete.

Potpuni oprost vremenite kazne za grijehe može se odnositi na vlastite grijehe, ali i na duše pokojnih. Da bi se primio oprost, Crkva upozorava da je potrebno:

ispovjediti se

pričestiti se

izmoliti molitve na nakanu Svetoga Oca prigodom hodočašća u jubilejsku crkvu.

To mogu biti molitve: Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo (ili drugi marijanski zazivi), Slava Ocu.

Oni vjernici koji zbog bolesti ili nekih drugih ozbiljnih razloga ne mogu izaći iz kuće mogu primiti potpuni oprost, ako – sjedinjeni u duhu i u mislima s vjernicima na dotičnim mjestima, naročito onda kada se putem sredstava društvenoga komuniciranja prenose liturgijska slavlja iz neke jubilejske crkve – izmole Oče naš, Vjerovanje ili neku drugu molitvu, prikazujući svoje trpljenje i teškoće na nakane koje su za Crkvu posebno važne u Svetoj godini milosrđa.

 

Pojasnimo još jednom Crkveni nauk o oprostima:

Svaki teški grijeh ima dvostruku posljedicu: raskida naše zajedništvo s Bogom i lišava nas vječnog života. Oproštenje od vječne kazne ostvaruje se oprostom od krivnje i obnovom zajedništva s Bogom po sakramentu ispovijedi. Pored vječne kazne postoji i ona koju nazivamo vremenitom kaznom od koje se vjernik treba očistiti bilo na zemlji bilo poslije smrti u stanju nazvanom čistilištem.

Oprost je dakle otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već otpuštena po sakramentu ispovijedi.

Naglasimo kako ove dvije kazne nisu Božja osveta, već posljedica same naravi grijeha.

 

Oprost se dobiva po Crkvi koja se snagom vlasti „vezivanja i odrješivanja“ koju je primila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina otvarajući mu riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć kršćaninu, već ga potaknuti na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

Da bi netko bio u stanju dobiti oprost mora biti kršten, neizopćen i u stanju milosti nakon što je ispunio propisane uvjete za primanje oprosta, te imati iskrenu nakanu steći oprost i izvršiti naložena djela.

 

Oprost može biti djelomičan ili potpun.

Svaki vjernik može bilo djelomični bilo potpuni oprost dobiti za sebe ili namijeniti za pokojne.

 

Za primanje POTPUNOG OPROSTA koji se može dobiti jednom u danu nužna/-o je:

1. Sakramentalna ispovijed – može biti i do dva tjedna prije nego se želi primiti oprost.

2. Euharistijska pričest – na dan kada se želi primiti oprost.

3. Molitva na papinu nakanu – Oče naš, Vjerovanje i pobožan zaziv Blaženoj Djevici Mariji, na dan kada se želi primiti oprost.

4. Izvršiti djelo naznačeno za potpuni oprost – u ovom posebnom slučaju putem javnih sredstava sudjelovati u događanjima u Godini milosrđa.

5. Isključiti svaku naklonost grijehu, makar bio i lak.

Oprost je DJELOMIČAN ako nedostaje potpuno odricanje (5.), a ispunjeni su svi ostali uvjeti. Naravno, vrsta stečenog oprosta ostaje tajna poznata samo Bogu.

(bitno net)

                                                                                                                                                      3.4.2016


SVETI PETAK


Natpis na irskom križu

PITAO SAM BOGA KOLIKO ME VOLI?

ON JE RASIRIO RUKE I REKAO: OVOLIKO!

I ONDA JE UMRO!!!


To je odgovorio Isus,

a koji je danas moj odgovor Isusu koji za me umire iz ljubavi???


                                                                                                                                                27.3.2016

DUHOVNI POTICAJI


– Bit Duhovnih vježbi je donijeti život.

– Nema čovjeka koji može dati život. To je nešto što daje Stvoritelj. Život – to je Isus Krist!

– Taj Isus meni kuca na vrata.

– Jedino što je potrebno – otvarati vrata životu.

– Šutnja služi samo da čuješ kako Isus kuca na tvoja vrata.

– Crkva nema što drugo darovati ljudima nego život.

– Ne idemo na misu, nego kroz misu do Isusa.

– Tebe Isus ludo voli!

– Zagledaj se u dobro!

– Sabrati se = biti svjestan (budan, normalan, biti tamo gdje jesi) = otvoriti vrata = „Ti me čekaš, Isuse“!

– Tvoj Stvoritelj govori: „Joj, kako bih ja s tobom sad razgovarao!“ Božja je čežnja razgovarati sa svojim stvorenjem.

– Bog iz sebe tebi daruje osobnost.

– Bog je mene darovao meni.

– Odreci se suvišnog. Stekni slobodu. Budi gospodar svojih želja i nagona!

– Promijeni svoju krivu sliku Boga.

– Kad činiš dobro – tada si zdrav.

– Svaka zla misao tebe razara.

– Kad kažeš Isusu DA, onda dobivaš snagu.


Tomislav Ivančić, Izvor: http://www.zmr.hr


                                                                                                                     o Cvjetnici 20.3.2016

POMOĆ BLIŽNJEMU

Jednom je u velikom parku buknuo požar. Svi su se razbježali panično tražeći spas. Ostala su samo dvojica: jedan slijep i jedan čovjek bez noge. Uslijed panike, slijepac je krenuo prema žarištu vatre. „Ne onuda!“ poviče invalid. „Završit ćeš u vatri!“ Slijepi čovjek prestrašeno povika: “A kuda, onda?“ Čovjek bez noge odgovori: „Ja ti mogu pokazati put, ali ne mogu žuriti. Ako me ti uzmeš na leđa, moći ćemo obojica brzo izbjeći vatri i skloniti se na sigurno.“

Ako uspijemo naučiti da svoja iskustva i svoje mogućnosti stavimo drugima na raspolaganje, sve naše nade, sva naša razočaranja, ali i svi naši uspjesi mogli bi koristiti svima. Pa i onda kad se čini da je sve beskorisno, kao ono kad se devetogodišnja djevojčica vratila od susjede kojoj je kćerka poginula u prometnoj nesreći.

- "Zašto si tamo išla?" – upita je otac.

- "Da utješim majku svoje prijateljice" – odgovorila je djevojčica.

- "I što si ti, tako malena, mogla učiniti da je utješiš?"

- "Sjela sam joj u krilo i plakala s njom."

"Ništa što si primio u većoj mjeri od drugih, kao zdravlje, sposobnosti, spretnost, uspjeh, sretno djetinjstvo, skladne uvjete života, ništa od toga ne smiješ smatrati da si zaslužio. Moraš platiti cijenu za to. Moraš u zamjenu ponuditi izuzetnu posvetu života u korist života drugih."


Albert Schweitzer


Iz Priče o pahuljici, Ljudevit Anton Maračić

RAJSKA VRATA


U starom samostanu živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili postove i pomagali bijedne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima, bilo je mnogo knjiga, ali dva redovnika najradije su čitala zajedno jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako su daleko na jugu vruće zemlje gdje se šeću prugaste žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju odjekuje noću rika lavova da te srsi prolaze. Čitali su o okruglim otocima na dalekim oceanima na kojima rastu kokosove palme. Pisalo je u debeloj staroj knjizi kako ćeš, ideš li sve dalje i dalje, na kraju doći do mjesta gdje se sastaju zemlja i nebo.


- Brate - reče jedan drugome - što bih dao da mogu vidjeti gdje se sastaje nebo sa zemljom!

- I ja, dragi brate - odgovorio je zamišljeno drugi redovnik.

I tako se oni jednoga dana odluče na dalek put. Zamole opata za blagoslov, izljube se sa svom braćom i krenu. Nije bilo lako. Put je bio dalek, noge ih boljele, ali velika želja u srcu nije prestajala. Putovali su sve dalje i dalje vođeni željom da dođu do kraja zemlje i ugle­daju vrata u nebo!

Došli oni tako jedne večeri do rijeke koja je divlje derala.

Što sad? Naprijed! Zagaze u divlju bujicu. Voda ih je ponijela silnom snagom. Uhvatio ih je očaj. Ali silna želja: doći na kraj svijeta gdje se nebo dotiče zemlje, dala im je snage da se bore s bijesnim valovima; i oni, ne znajući ni sami kako, nađoše se na drugoj obali.

- Naprijed, naprijed! - govorili su sami sebi i hrabrili se. Nisu im smetale tamne šume, nisu ih mogle zaustaviti opasne gudure. Jednom se pred njima ispred jedne špilje isprsio bradat i mrk čovjek s nožem u ruci.

- Novac ili život! - zarežao je strašni čovjek.

- Nemamo mi novaca - izgovarala su se prestrašena braća.

- Što, nemate novaca? - čudio se razbojnik. - A kamo ste se uputili?

- Idemo na kraj svijeta gdje se sastaju nebo i zemlja - odgovorila su ponizno braća.

- Vi ste obične budale! - ražestio se divlji čovjek. Pograbio ih je za kukuljice i stao ih bijesno udarati šakama. A onda je nestao bez traga. Redovnici poravnaše svoje grube halje, zahvališe Bogu što su ostali živi i krenuše dalje.


Putovali oni tako i došli do mora. U jednom zabačenom zaljevu ugledaše lađu. Jedra razapeta, vjetar puše, i lađa samo što nije krenula na put. Braća ponizno zamole mornare da ih prime i povezu preko mora. Mornari se obrate kapetanu.

- A čime ćete mi platiti prijevoz? - pitao ih je kapetan.

- Nemamo novaca ali pomagati ćemo na lađi. Smjesta se prihvatiše posla u kuhinji. Očiste je, jer je bila u velikom neredu. Operu suđe koje nije bilo prano možda već mjesecima. Prirede ukusan objed. Kad je bilo vrijeme objeda, mornari ih nisu mogli nahvaliti koliko je bio ukusan. Kape­tan je braću tapšao po ramenima i govorio:

- Upravo smo takve trebali.

Plovila je lađa gonjena dobrim vjetrom. Kad su nakon mnogo dana došli na drugu stranu mora, kapetan ih je pozvao preda se, otvorio brodsku blagajnu i pružio svakom po kesu zlatnika kao plaću.

Braća su skrivala ruke u svoje dugačke rukave i nisu htjela primiti novac. Njima je bilo dosta što su se prevezli preko mora.

- Kakvi ste vi čudni ljudi? - snebivao se kapetan. - Ostanite kod nas, i postat ćete bogati!

- Braća nisu htjela prihvatiti plaću. Tumačili su kapetanu i mornarima kako oni traži mjesto gdje se nebo dotiče zemlje. Mornari su se tako smijali da su se hvatali za glavu i valjali po podu. Zgrabili su ih za duge njihove halje i kao vreće izbacili na obalu vičući:

- Ha, ha, ha ... traže nebo .... Lude jedne ...


Trebalo je dalje putovati. I opet gore i doline, polja i livade, kadli iza jedne šume najednom pred njima velika vrata! Redovnici zinuše od iznenađenja. Dakle, napokon. Kad su se oporavili od čuda, plašljivo pokucaju. Vrata se sama otvorila. Pred njima soba. Braća gledaju, gledaju - a to njihova ćelija u samostanu...

Iznenađeni gledali su jedan drugoga bez riječi. Što to znači - tražili ulaz u nebo, a našli se u svojoj sobici u samostanu?! A otac opat mudro reče:

- Želite li doći u nebo, nije potrebno proći brda i doline, nego služiti Bogu vršeći svoje dužnosti tamo kamo vas je Bog postavio.

- Tako je! - potvrdiše dva brata redovnika i vratiše se na svoj posao.


                                                                                                                                    6.3.2016.

U ČIJIM JE RUKAMA


Košarkaška lopta u mojim 

rukama vrijedi oko $19.

Košarkaška lopta 

u rukama Michaela 

Jordana vrijedi 

oko $33 milijuna.

Ovisi u čijim se rukama nalazi.

Bejzbol lopta u mojim rukama vrijedi oko $6.

Bejzbol lopta u rukama Mark McGuire vrijedi oko $19 milijuna.

Oavisi u čijim rukama se nalazi. 

Teniski reket u mojim rukama je beskoristan.

Teniski reket u rukama Venus Williamsa je

šampionski.

Ovisi u čijim rukama se nalazi.

Štap u mojim rukama 

će otjerati divlje životinje.

Štap u Mojsijevim rukama 

će otvoriti put kroz more.

Ovisi u čijim rukama se nalazi.

Praćka u mojim rukama je dječija 

igračka.

Praćka u Davidovim rukama je moćno 

oružje.

Ovisi u čijim je rukama.

Dvije ribe i pet kruščića u mojim rukama jesu par sendviča sa ribom.

Dvije ribe i pet kruhčića u Božijim rukama će nahraniti tisuće.

Ovisi u čijim su rukama.

Čavli u mojim rukama mogu napravit 

kućicu za ptice.

Čavli u rukama Gospoda Isusa Krista 

donose spasenje za cijeli svijet.

Ovisi u čijim su rukama.

Kao što možete primjetiti doista 

ovisi u čijim rukama se stvari nalaze.

Zato predajte svoje brige, strahove, nade, 

snove, vašu obitelj i vaše odnose u Božje

ruke zato što stvarno ovisi u čijim se 

rukama nalaze.                                                                                                              28.2.2016

GRUDA SNIJEGA


Teta Laura je prolazila ulicom ozbiljna, uvijek nekako važna i neobična. Njezine su haljine, duge do zemlje, nabrane u suknji i urešene vezivom i čipkama, privlačile svačiju pažnju, a glava, mala kao u djeteta, s pomnjivo složenim kovrčicama na čelu i oko ušiju, gotovo se i nije okretala, tako je visoki, kruti ovratnik stezao njezin vrat.

Djeca su otkrila da su njezine uši, velike i klempave, vjerojatno kozje uši. A na leđima izrasla joj grba - činilo se da vuče vreću, pod kojom se pokorno sagnula.

Neki put trčali smo za teta Laurom, da je točno promotrimo, ali kada bi nas oštro pogledala, nestajala je naša drska hrabrost. Nikada nije viknula, ni potužila se nije na našu radoznalost.

Ali jednog zimskog predvečerja bilo je drugačije.

Snijeg je padao još od jutra i zameo ceste i pločnike. Dan je gasnuo - nas nekoliko djece igrali smo se u snijegu pred kućom. Ugledala sam malu tamnu pojavu na drugoj strani pločnika. Teta Laura se probijala, sporo i mučno, posrtala je i zaustavljala se, pridržavajući se jednom rukom za zid, a drugom rukom mašući, kao da ocrtava krugove. Duga je njezina haljina upadala u snijeg, kovrčice kose slijepile joj se promočene na čelu, a grba kao da je postala još teža.

Svejedno je tko se od nas dosjetio da je gađamo grudama snijega. Naše se brze ruke odmah prihvatiše posla: jedan je gađao grudom u glavu sirotice, drugi u njezine noge, a treći - bila sam to ja - na njezinu grbu. A moja gruda bila je najveća - bila je najteža.

Smijeh mojih drugova nije mogao zagušiti krik koji smo čuli. Radost naše okrutne igre nije uspjela zastrti suze koje smo ugledali.

Da nas je udarila, sirotica, kao što smo mi nju udarili, možda bi nam bilo lakše. Da smo dočekali njezinu srdžbu i psovke, naš strah ne bi bio tako velik.

Ali teta Laura je šutjela.

Pogledala me je - njezin pogled nije bio tvrd kao obično - otkrivao je bol i bespomoćno trpljenje. Plakala je tihim suzama, što otvaraju duboku, tajnu ranu, što nikada ne zacijeli. Sagnula se, kao što se sagiba čovjek kada drugi pridometnu njegovu teretu - stisnula se uza zid, kao što se stišće sirotan koji čeka novi udarac.

U trenu su se razišli drugovi - ostala sam sama. Ali nisam ni mislila da se sakrijem.

- Gruda snijega! - sve se zaplitalo u mojoj svijesti...

- Igra! - navirale su i moje suze sred bijele tišine one zimske večeri.

Zašto sam učinila krivo? - stid je stisnuo moje srce kajanjem.

U daljini je obijesno prsnuo nečiji smijeh.

Silazila je noć na bijele staze i u tamu žalosti u onom kutku na zemlji.


(Zdenka JUŠIĆ-SEUNIK;

                                                                                                                                                   21.2.2016.

POSLANJE

Nakon dugogodišnjeg zajedničkog života u učenju i meditiranju, trojica učenika napustila su svojega starog učitelja i krenula u svijet da izvrše svoje poslanje. Deset godina kasnije, sva trojica su se vratila da posjete učitelja.

Stari pustinjak ih zamoli da sjednu jer bijaše tako onemoćao da se nije mogao pridići. Svaki od učenika pričao je svoja iskustva. "Ja sam", reče prvi ponosno, "napisao nekoliko knjiga koje su prodane u milijun primjeraka." „Ti si svijet ispunio papirom", reče učitelj. "Ja sam", uze riječ drugi učenik, "održao na tisuće propovijedi u svim poznatim gradovima." "Ti si svijet ispunio riječima", reče učitelj. Tada se javi treći učenik. "Ja sam ti donio ovaj jastučić da možeš osloniti svoje umorne noge", reče on.


"Ti si našao Boga", reče učitelj smiješeći se.

                                                                                                                                      14.2.2016

OPTIMIZAM


Otac spremio novogodišnji poklon dvojici sinova.

 Pesimistu kupio elektricni vlak, a optimistu ... konjsku balegu.

 Kada je pesimist otvorio poklon poceo je kukati:

 - Jao, vlak je elektrican, nece raditi kad nema struje.

 - Ali, radi on i na baterije - kaže otac.

 - Šta kad se potroše baterije, a ja se zaigrao?

 - Kupit cu rezervne baterije - kaže otac.

 - A i tracnice ce se iskriviti! ..... i tako dalje i tako dalje.

 - Šta si ti dobio? - otac pita sina optimistu.

- Ja sam dobio ponija, ali je negdje otišao.


 Poruka svima nama, naša vjera odiše optimizmom,iako nam se ponekad čini da smo u bezizlaznoj situaciji,dajmo povjerenje Bogu,sa njim je  lakše prebroditi sve životne kušnje.


                                                                                                                                                           7.2.2016

SAMO DA MI TERET OPET PODIGNEŠ NA RAMENA


Neki je starac skupljao u šumi drva za zimu. Jednog dana nosio je na sebi teško breme. Umorio se pod teretom. Konačno je odložio drva na zemlju da se malo odmori i predahne.

- O, kad bi me već jednom i smrt uzela - jecao je.

- Na ovoj zemlji samo podnosim muku i bol.

I smrt se nađe pokraj njega .

- Što želiš od mene? - upita ga smrt.

- Samo da mi ovaj moj teret podigneš opet na ramena - odgovori starac žurno.


                                                                                                                                       31.1.2016

BRIGE OSTAVLJENE PRED VRATIMA


Jednom sam angažirao stolara da mi pomogne renovirati staru poljsku kuću, a upravo mu je bio završio prvi težak dan na poslu.

Pukla mu je guma pa je izgubio jedan sat rada, električna pila mu je otkazala, a sada mu se stari kamionet odbijao pokrenuti. Dok sam ga vozio kući, sjedio je ozbiljan u kamenoj tišini.

Na dolasku pred njegovu kuću, pozvao me da upoznam njegovu obitelj. Dok smo hodali prema vratima, nakratko je zastao ispred malog stabla, dodirujući vrhove njegovih grana s obje ruke. Prije nego što su se vrata kuće otvorila, on se nevjerojatno transformirao. Njegovo preplanulo lice zasjalo je osmijesima te je zagrlio svoje dvoje male djece i supruzi dao poljubac.

Zatim me je otpratio do automobila. Prošli smo pokraj stabla, a ja sam gorio od znatiželje. Pitao sam ga što je to što sam maloprije vidio.

“Oh, to je moje ‘stablo briga’”, odgovorio je. “Znam da ne mogu izbjeći probleme na poslu, ali jedno je sigurno, ti problemi ne pripadaju kući, mojoj ženi i djeci. Zato ih samo objesim na stablo svake večeri, prije nego što uđem u kuću. Ujutro kad krenem na posao ponovo ih uzmem.”

Na trenutak zastane. “Ali smiješno je…,” nasmije se, “…kad u jutarnjim satima dođem kako bi ih ponovo pokupio, nema ih ni približno onoliko koliko se sjećam da sam ih objesio večer prije.”                                                                  Nepoznati autor


                                                                                                                                         24.1.2016

SVETI FRANJO SALEŠKI-CITATI


Ispruži svoju ruku prema Bogu kao dijete prema svom ocu koji će ga povesti.


Jedini je temelj prave pobožnosti ljubav prema Bogu.


Ljubav je među krjepostima ono što je Sunce među planetima; ono im daje njihov sjaj i ljepotu.


Moramo radije sve izgubiti, nego odvažnost, pouzdanje u Boga i dobru volju.


Nasljedujmo blaženu Djevicu Mariju, idimo kao ona, veselo, desno ili lijevo, kamo nas Gospodin hoće voditi.


Naša bijeda je prijestolje Božjeg milosrđa.


Neka živi Isus čija je smrt pokazala kako je jaka ljubav.


Poniznost i blagost su temelji svetosti.


Poniznost je magnet Srca Božjega.


Sve za Boga.


U svom srcu usadi Isusa raspetoga i svi križevi i trnje bit će ti kao ruže.


                                                                                                                                                     17.1.2016

Povodom godine milosrđa evo  poruke jednog poznatog sveca:

 „Božje je milosrđe poput nesputanog gorskog potoka – svojom bujicom pridobiva i nosi sva srca.“ Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859.)


                                                                                                                                                      10.1.2016

MUDRI ČOVJEK ILI ČETVRTI KRALJ


Henry van Dyke napisao je priču pod naslovom: “Mudri čovjek”. Ta priča govori o četvrtoj osobi koja je trebala biti u društvu tri kralja na njihovu putu da se poklone novorođenom Kralju koji se rodio u betlehemskoj štalici. Ime te četvrte osobe bilo je Artaban. Spremajući se na put Artaban je uzeo sa sobom vrećicu dragocjenog kamenja koje je želio darovati malom Kralju, Kristu Kralju. Na putu k sastajalištu s drugom trojicom mudraca Artaban se zaustavio na jednom mjestu da bi pomogao jednom siromahu. To njegovo kratko zaustavljanje bijaše dovoljno da zakasni na dogovoreno mjesto sastanka s drugim mudracima. I što je zanimljivije Artaban ih nikada nije sustigao na putu u Betlehem. Kad bi se zaputio za njima ugledao bi uz put jadne i bijedne te sa zaustavljao da im pomogne i dadne nešto od svoga dragocjenog kamenja koje je imao uza se u svojoj vrećici. Na kraju on je razdijelio sve svoje dragocjeno kamenje koje je bio ponio sa sobom da bi ga darovao malom Kralju koji leži u jaslama. Priča ide kraju i kaže nam da je Artaban ostario i osiromašio te da nikad nije ostvario svoj san da sretne Kralja nad kraljevima te da pred njegove noge stavi svoj dar, svoje drago kamenje.

 Jednog dana već kao starac, Artaban se nalazio u Jeruzalemu. Grad bijaše uskomešan od uzbuđenja i strke. Gradski čelnici osudili su nekog kriminalca na smrt i valjalo ga je smaknuti razapinjanjem na križ. Kad je Artaban spazio kriminalca srce mu od uzbuđenja počelo jače tući. U dubini duše nešto mu je govorilo da je to Kralj nad kraljevima koga je on pokušavao pronaći cijeli svoj život. Artabanovo srce bilo je slomljeno prizorom koji se pred njim odvijao. Artaban je bio još žalosniji uvidjevši da ne može ništa učiniti kako bi pomogao Isusu. U tom trenutku dogodilo se čudo. Artaban je čuo Kraljev glas u dubini svoje duše koji mu govoraše: Artabane, ne budi žalostan, ti si mi pomagao cijeli svoj život. Kad sam bio gladan, nahranio si me, kad sam bio žedan, napojio si me. Kad sam bio bez odjeće, odjenuo si me. Kad bijah pridošlica i stranac, ti me primi pod svoj krov kao jednog od svojih ukućana!


                                                                                                                                                       3.1.2016.

VODONOŠINA PRIČA

Vodonoša je imao dva velika keramička vrča. Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa. Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspijevao prenijeti istu količinu vode. Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom vrču donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako dvije godine, iz dana u dan.

Naravno, cijeli vrč je bio ponosan na sebe što do kraja uspješno ispunjava obveze. Siroti napukli vrč se stidio, osjećao poniženo i potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obveze. Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru: - Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće.

Vodonoša mu je odgovorio:

- Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne i na strani drugog vrča? To je zato, jer si ga ti uvijek zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj put.


Nepoznati autor

                                                                                                                                                    27.12.2015.

SAMO DVIJE RIJEČI


Bio jednom jedan samostan u kojem je vladala stroga disciplina. Poštivajući zavjet šutnje nikome nije bilo dozvoljeno da govori. Ali, postojala je jedna iznimka. Svakih deset godina redovnicima je bilo dozvoljeno da progovore u dvije riječi. Nakon što je proveo prvih deset godina u samostanu, jedan redovnik je došao do predstojnika samostana.“Prošlo je deset godina,” kaže predstojnik samostana. “Koje dvije riječi želiš izreći?””Krevet… tvrd…” reče redovnik.”Razumijem,” odgovori predstojnik samostana.Deset godina kasnije, redovnik se vratio predstojniku samostana.”Prošlo je još deset godina,” reče predstojnik samostana.”Koje dvije riječi želiš izreći?””Hrana… neukusna…”, reče redovnik.”Razumijem,” odgovori predstojnik samostana.Još je deset godina prošlo i redovnik se ponovno susreo s predstojnikom samostana koji ga upita:”Koje dvije riječi želiš izreći nakon ovih deset godina?””Ja… odustajem!”, reče redovnik.”Pa, razumijem i zašto,” odgovori predstojnik samostana. “Sve što si god radio je bilo samo prigovaranje.


                                                                                                                                            20.12.2015


BOŽJE OBEĆANJE


Jedan je bogopoklonik dugo molio Boga da mu se pokaže. Najveća mu je želja bila da od Boga ishodi obećanje kako ga nikad neće napustiti. Bog mu se naposljetku pokaže i objavi mu:

„Obećajem ti da te nikada neću napustiti, da ću i u dobru i zlu jednako biti sa tobom.”

Poklonik je bio sretan. Osjećao je Boga oko sebe, uz sebe. Hodajući po pijesku obale znao se osvrtati da utvrdi ide li Bog uistinu za njim. I zbilja, još jedan par nogu slijedio je njegove. Sretan je i presretan bio taj čovjek i duboko zahvalan Bogu.

Ali naiđoše tamni oblaci, i nadviše se nad njegov život. Svakojake ga nevolje snađoše. Koračajući po pijesku vremena i osvrćući se, poklonik , duboko razočaran i zaprepašten, ustanovi da ga Božje stope više ne slijede. Vidio je samo jedan par stopala.

„Kako to da si me napustio sada kada mi je najpotrebnije?” – jecao je čovjek, kršeći ruke od očajanja. – „Kako si mogao prekršiti zadano obećanje?”

Pa, ipak, nastavio je sa hodom.

I onda, jednog dana, opet se susreo sa Bogom, licem u lice.

„Zašto si me napustio u vrijeme nesreće i patnje?” – izlanu taj čovjek. “Zašto nisi održao riječ da ćeš uvijek biti sa mnom?”

Bog se nasmješ i reče mu: „Kad si onomad primijetio samo jedan par stopala, znaj da su te stope pripadale Meni, a ne tebi. Jer tijekom toga tegotnog vremena, Ja sam te nosio u naručju!”


                                                                                                                                                13.12.2015

Bogataš i siromah


Živio jednom neki bogat čovjek. Bio je široke ruke i rado je pomagao drugima. Do njega je imao kućicu siromah koji se u životu nije nagledao obilja, nego što je imao, raspoređivao bi tako da što bolje poveže kraj s krajem.

Jednom zgodom bogataš, zanesen svojim dobročinstvima, navede pred ljudima razgovor o tome tko je koliko vrijedan pa u želji da pecne svog siromašnog susjeda, reče:

- Vidiš kolikima ja pomažem? A ti, kako živiš, nemaš dovoljno ni za sebe samoga.

Siromah ga pogleda, pa odgovori:

- A kad bi ti znao koliko puta sam ja ljudima u nevolji dao sve što sam imao, do posljednjeg novčića? Hajde, ti to učini samo jedanput!

Bogataš tada spusti pogled i šutke se udalji osjećajući mnoge poglede na svojim leđima.


Božidar Prosenjak


                                                                                                                                            

ISUSOV RAZGOVOR SA SOTONOM


Jednoga dana Sotona je došao posjetiti Isusa u Edenskom vrtu; izgledao je vrlo sretan i ponosan.

“Da, Gospodine, sada sam ih sve zarobio, pa…gotovo sve, ovdje dolje kod sebe. Postavio sam zamke, upotrijebio sam iskušenja kao mamac, dobro znam da nitko neće moći odoljeti.

Evo, gotovo sam ih sve uhvatio!”

“Što kaniš učiniti s njima?” upita Isus.

Sotona odgovori “O, namjeravam se s njima dobro zabaviti!” Natjerat ću ih da se razvode nakon što su se vjenčali, tako da nikada ne mogu učvrstiti osnovu čovječanstva, “obitelj”. Natjerat ću ih da se međusobno mrze i vrijeđaju, natjerat ću ih da padnu u nekontrolirano uzimanje alkohola i droge. Naučit ću ih da proizvode oružje i bombe, da se međusobno ubijaju. “Zaista ću se dobro zabaviti!”

“Što ćeš učiniti kada ti igra s njima dosadi?” upita Isus.

“Oh, onda ću ih poubijati i njihove duše će biti moje zauvijek.”

“Gospodine, uza sve dužno poštovanje, to je ipak njihova odluka.”

“Koliko tražiš za sve njih?”

“Ma, nije istina da ti zaista želiš te ljude. U njima nema ništa dobro. Zašto ih želiš, niti te slijede niti te vole? Mnogi te čak i mrze! Vidio sam mnoge kako pljuju na tebe, proklinju te, čak te i niječu.”

“A još k tome, mene zaista jako vole.”

“Ti ne želiš te ljude!!!”

“Koliko?” ponovno upita Isus.

Sotona ga pogleda zlobnim pogledom

“Želim sve tvoje suze i svu tvoju krv, želim bol cijelog svijeta, sve zajedno”

Isus reče …”D O G O V O R E N O!” i plati cijenu.


Kako je strašno kada ljudi ne traže Boga, a onda se pitaju zašto svijet ide prema paklu!

Kako je strašno da svakodnevno posežemo za novinama da bismo čitali o tragedijama a nikada ne posežemo za Biblijom.

Kako je nerazumno što svi žele u raj, misleći pritom da tamo mogu stići bez da vjeruju, bez da ljube Boga više od svega drugog, ili bez da vrše što Biblija naučava …Božji Zakon.

Nije li strašno kada neki govore “Vjerujem u Boga” a još uvijek slijede Sotonu (koji se, u stvari, i sam boji Boga) I to znajući što je On za nas učinio. Jer Njega nisu ubili Rimljani. Ubio Ga je naš grijeh, da bi nama bilo oprošteno da bismo upoznali Njega u slavi kod Oca.

                                                                                                                                        29.11.2015

DUŠA KAO MORE


Neki se čovjek stalno osjećao pritisnut tegobama svagdašnjeg života, pa se potužio duhovnom učitelju:


- Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv!


Učitelj je uzeo malo pepela među prste i usuo ga u čašu vode. Dok se pepeo miješao s vodom reče:


- Ovo su tvoje tegobe. Voda je upila pepeo i potamnila.


Učitelj je ponovo uzeo istu mjeru pepela i sasuo ga u more. More nije potamnilo, štoviše, pepeo gotovo da nije ostavio nikakvog traga.


- Vidiš li? - upitao je učitelj svog začuđenog učenika - svakog dana moraš odlučiti hoćeš li biti kao čaša vode ili kao more.


                                                                                                                                    22.11.2015

PRIČA O ZVIJEZDI


Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom.


Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su, a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one ugibaju. Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje ugiba i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugiba i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom hipu. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očito moraju. Tužan koraca dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja.

Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi. A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu posve blizu prvi covjek upita: “A što to vi radite?” Drugi odgovara: “Vraćam zvijezde moru!” Prvi začuđeno pita: “Ali čemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!” A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući: “Ali za ovu ima šanse!”


                                                                                                                                           15.11.2015

GOLUBOVI U CRKVI


Veselo i proždrljivo jato golubova nastanilo se obično u trijemu jedne crkve. Nakon vjenčanja, na veliku radost bezazlenih ptica, pukotine na pločniku napunile bi se rižom koja se baca na mladence. Poneko bi zrno palo čak i preko crkvenoga praga, pa su oduševljeni golubovi ulazili i u crkvu.

Oni koji su ostajali u crkvi za vrijeme nedjeljnih liturgijskih slavlja, privlačili su pozornost vjernika i tako im otežavali pribranost. Ovdje se i ne osvrćemo na ružne »tragove« koje ostavljaju na kipovima svetaca.

Ogorčeni je župnik sazvao izvanrednu sjednicu Pastoralnog vijeća s jednom jedinom točkom dnevnog reda: pronaći rješenje problema s golubovima. »Na svaki način moramo nešto poduzeti da golubovi ne ulaze u crkvu!«, rekao je župnik odmah na početku.

Prvi se za riječ javio vijećnik, možda potomak kralja Heroda, koji je rekao: »Stavimo u rižu otrova i riješit ćemo se golubova!« Mnogi vijećnici, franjevačkoga duha, žestoko se usprotiviše: »Nipošto! Premjestimo ih radije u napuštenu seosku kuću gdje će se jato dobro osjećati!« No ni to rješenje nije bilo praktično. Odbačen je i prijedlog da se golubova riješe uz pomoć ptica grabljivica kao i onaj da se postave žičane mreže na crkvena vrata i prozore.

Na kraju, kad je već nastala neugodna šutnja, najstariji vijećnik upita: »Pa dobro, želite li vi doista da golubovi više ne ulaze u crkvu?« »Da!«, povikaše vijećnici uglas. »Želite da ih nikad više ne vidite u crkvi?« »Da!« odgovorili su ostali nestrpljivo. »Rješenje je vrlo jednostavno«, odgovori starac. »Krstite ih, pričestite, podijelite im sakrament potvrde i nikad ih više nećete vidjeti u crkvi.«


                                                                                                                                       8.11.2015

 

KAKO POMOĆI DUŠAMA U ČISTILIŠTU


Sv. Brigita priča o svojim objavama, isto tako o nekom vojniku, koji je bio vrlo milosrdan; često se molio Gospi. Kada je umro, svetica ga je preporučila Gospodinu i dok je molila za njega, vidjela ga je kako ga vode na Sud! Oh! Kako je samo bio prestrašen i užasnut! Đavao ga je optuživao za mnoga počinjena nepoštena djela, za zle poglede i razgovore. Pokajao se je i tako se je spasio, no koliko je morao ostati u Čistilištu! Pobožnost prema Presvetoj Djevici ga je spasila od Pakla, no koliko dugo radi svojih grijeha je morao ostati na mukama?

Car Kostantinopolija, Teofil, bio je vrlo zao heretik, te uništavač svetih slika i ikona. Razbolio se na samrti; dvije dobre duše počeše vruće moliti za njega; carica i sv.biskup Metodije. Biskup je napisao na jednoj tabeli njegovo ime među grešnike za koje je najviše trebalo moliti; tu tabelu je držao kod oltara tako da je čitava njegova Crkva molila za te grešnike. Jednu noć u snu, svetac vidje Teofilovu dušu gdje je vuče jedno mnoštvo đavola, dok su urlali i tresli lancima: on je podvostručio molitve za njega. Sutradan ujutro ču da je Teofil zaista umro; no ono što je bilo posebno čudesno, ode u svoju crkvu, vidje da je ime Teofila bilo izbrisano sa tabele njegovih grešnika! Njegove vruče molitve su ga spasile! Koliko dobra mogu učiniti dušama molitve dobrih!


Praksa


Otiđite danas i sutra posjetiti groblje, no sjetite se da cvijeće i svijeće ne pomažu mrtvima! Obećajte im radeći, hodajući, budeći se po noći da ćete podići često molitvu Gospodinu za njih. Molitva pomaže.


                                                                                                                                                      1.11.2015

PRIČA O ŽENI


Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekovremeno. Anđeo je došao i upitao ga: “Zašto trošiš tako puno vremena na nju?” 

Bog odgovori: “A jesi li ti vidio sve specifikacije, koje sam napravio da bih je formirao? Evo, vidi: Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, mora imati više od 200 pokretnih zglobova, a svi moraju imati mogućnost zamjene, i usput svaka dijeta mora funkcionirati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomljenog srca, i sve to mora raditi sa samo dvije ruke.” 

Anđeo se začudio svim tim zahtjevima: “Sa samo dvije ruke?… Nemoguće! I ovo je samo standardni model?!" Pa će Bogu: “To je puno posla za jedan dan… pričekaj sutra, pa je dovrši“.

"Ne želim to!" protestirao je Bog. "Tako sam blizu dovršetka ovog bića, meni toliko dragog. Zamisli, kad se razboli, biti će sposobna sama se izboriti za svoje ozdravljenje, a moći će raditi 18 sati dnevno."

Anđeo se približio i dotaknuo ženu. “Bože, kako meku si je napravio?”

“Je, mekana je”, kaže Bog, "ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.” 

“A može li misliti?" pita Anđeo.

“Ne samo da može misliti, ona može i surađivati i dogovarati se." 

Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju..., pa dotakne ženino lice.

“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju..."

“Nije to nikakav propust… to je jedna suza”, ispravi ga Bog.

“A zašto to, - čemu služi?" upita Anđeo.

“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos”, reče Bog.

Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela: “Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Istina je, žena je sjajno biće! Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi; ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje. Ona se smije - kad želi vrisnuti; žena pjeva - kada želi plakati; plače kad je sretna i smiješka se kad je nervozna; bori se za ono u što vjeruje. Ona je protiv nepravde. Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje; sve od sebe daje za svoju obitelj. Ona prati prijateljicu liječniku, zato što se ova boji. I žena voli bez granica... Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja. Sretna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje. Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe. Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila. Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce."

"Ima li uopće manu", upita Anđeo?

"Da", odgovori Bog, "ponekad zaboravi Mene, to je jedino što je može uništiti."


                                                                                                                                                   25.10.2015


PISMO MAJKE


Djeco moja draga

doći će dan kada me više neće biti na ovom svijetu .

Ostavit ću sve što sam stekla pa i vas .

Ostat će iza mene puno toga ,ali jedno vas želim zamoliti .

Ne svađajte se oko kuće

koju vam ostavljam,

ona će i poslije vas ostati i pripast će opet nekom drugom,jer ni vi je na ovaj put koji ja krećem nećete moći ponijeti .

Kada budete dijelili moje

porculansko posuđe iz kojeg ste jeli i svaki blagdan se okupljali oko stola .

Spomenite se pri objedu da ne dijelite to posuđe jer i iza vas

će još netko iz tog posuđa jesti i vi ćete ga nekom ostaviti ...sačuvajte zajedničko blagovanje za blagdane i zajedničko okupljanje oko stola

Nikada ne recite lažna svjedočanstva ni na svoga ni na tuđeg brata ...

Usta otvarajte jednako za istinom kao što ih za kruhom otvarate.

Ne svađajte se oko materijalnih stvari , nemojte dopustite novcu

da bude vredniji od vas.

Sjetite se se majke koja vas je ljubavlju zadojila ,

ne mrzite nikoga ,ne ponižavajte slabijega,a od zloga bježite što dalje i ne trgujte s njim ...

Dijelite ljepotu...

Dijelite ljubav...

Neka vaša djela ljubavi govore više od vaših riječi .

Ne otuđujte se jedni od drugih

Spomenite se da vas je jedna utroba sve nosila .

Spomenite se:

da ste bez ičega došli na ovaj svijet i da se bez ičega vraćate

da ništa nije dragocjenije

od zajedništva i ljubavi

koji u trajno naslijeđe

ostavljate svijetu.

Tako i vi odgajajte svoju djecu

I ne žalite za mnom.

Umjesto suza i naricanja jednu tihu molitvu za moju dušu izmolite.

Možda mi vaša molitva otvori vrata raja

A,ja ...ja ću i dalje bdjeti nad vama samo s druge granice ..gdje ćemo se jednog dana sresti i ostati zajedno u vječnosti 

Voli vas vaša majka 

                                                                                                                                               18.10.2015

TRI SITA


Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potraži neki čovjek i reče:

''Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?''

'Trenutak'', odgovori Sokrat, ''prije nego što mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Da li si to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?''

''Tri sita?''

'Da'', odgovori Sokrat, ''prije nego što ispričaš neke stvari o drugome, dobro je uzeti malo vremena i prosijati ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito ISTINE. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati?''

''Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.''

'Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito DOBROTE. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?''

'Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.''

'Dakle,'' nastavi Sokrat, ''želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito KORISTI.

Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj učinio?''

''Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.''

''Dakle,'' zaključi Sokrat, ''ono što mi želiš ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.''


Napisao: Platon; prije 2 500 godina a mi prenijeli na župnoj stranici.


                                                                                                                                              11.10.2015

SRCE PUNO LJUBAVI


Jednoga dana jedan mladić stajao je u središtu grada razmišljajući kako on ima najljepše srce u cijelom onom kraju. Prošla je velika povorka ljudi i svi su oni priznali kako je njegovo srce savršeno. Nije bilo crtice niti zareza na njemu. Mladić je bio jako ponosan i još se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem.

Iznenada, ispred povorke pojavio se jedan stari čovjek i rekao: "Tvoje srce nije ni približno lijepo kao moje?" Povorka i mladić pogledali su u starčevo srce. Udaralo je istina snažno, ali je bilo prepuno ožiljaka Na njemu je bilo mjesta gdje su komadići bili otkinuti i onih koji su srasli sa srcem, ali nisu potpuno pristajali i bilo je mnoštvo oštećenih završetaka na tim komadićima. Kad su bolje pogledali utvrdili su da u stvari dosta komadića nedostaje.

Ljudi iz povorke počeli su mrmljati među sobom "kako može reći da mu je srce ljepše od mladićeva snažnog i lijepo oblikovanog srca?" Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se vidjevši njegovo stanje. "Mora da se šališ", rekao je starcu, "usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno a tvoje je prepuno ožiljaka."

"Da", rekao je starac, "tvoje srce izgleda savršeno ali ne može se niti uspoređivati s mojim. Pogledaj ove ožiljke! Svaki od njih predstavlja osobu kojoj sam dao dio svoje ljubavi. Često mi osoba uzvrati dijelom svog srca, ali budući da dijelovi nisu jednaki, imam nekih grubih završetaka. Ponekad dam dijelove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadić srca. To su ovi prazni dijelovi. Ožiljci su bolni, otvoreni su, podsjećajući me na ljubav koju sam dao a nije uzvraćena. Dijeljenje ljubavi je rizik. Ipak ljudi se jednog dana mogu vratiti i popuniti prazne prostore na koje čekam, zato se taj rizik isplati."

Mladić je samo pognuo glavu i pridružio se povorci koja se divila starčevu savršenom srcu.

                                                                                                                                                                4.10.2015

POZNATI MIRIS


Jednoga hladnoga jutra u bolnici je prije vremena rođena djevojčica s brojnim poremećajima.

Bilo je to sićušno stvorenje, a njezini su roditelji bili duboko potreseni kada je liječnik rekao: „Vjerojatnost da će preživjeti vrlo je mala. Samo deset posto je moguće da preživi noć, ali ako i preživi, sigurno je da će cijeloga života imati velike posljedice.“ Otac i mati su se ledili od straha slušajući liječnika koji je objašnjavao koje će sve probleme imati djevojčica. Neće moći hodati, a bit će gluhonijema, slijepa, mentalno zaostala i još mnogo toga.

Majka, otac i njihov petogodišnji sin željno su očekivali djevojčicu, a sad su bili suočeni sa činjenicom da će se njihova očekivanja zauvijek raspršiti.

K tomu su se pojavili toliki problemi. Nervni sustav djevojčice nije se razvijao. Bio je po nju opasan svaki dodir, poljubac, zagrljaj. Nitko, ni njezini najbliži nisu joj smjeli iskazivati ljubav, morali su izbjegavati svaki dodir.

Svi troje su se uzeli za ruke i molili stojeći u obliku malog srca u velikoj bolnici: „Svemogući Bože, Gospodaru života, učini ti što mi ne možemo učiniti: pobrini se za malu Dijanu, privini je na svoje srce, zagrli je da osjeti svu našu ljubav.“

Dijana, drhtavi smotuljak, počela se micati. Sljedećih je tjedana postupno dobivala na težini i napredovala. Dva mjeseca kasnije njezini su je roditelji mogli prvi put zagrliti. Pet godina kasnije Dijana je bila vedra djevojčica koja je s povjerenjem gledala u budućnost, a želja za životom u nje je sve više rasla. Znakova tjelesnih i duševnih poremećaja nije bilo; bila je posve normalna, živahna i pametna djevojčica.

No to nije kraj priče.

Jednog sparnog poslijepodneva u parku nedaleko od kuće, dok je njezin brat s prijateljima igrao nogomet, Dijana je sjedila u maminu krilu. Brbljala je kao i obično o svemu, a onda odjednom zašutjela. Stisnula je ruke kao da nekoga grli i upitala mamu: „Osjećaš li?“

Mama je u zraku osjetila miris nadolazeće kiše i rekla: „Da, uskoro će pasti kiša“.

Malo nakon toga, Dijana je podigla glavu i trljajući ruke povikala: „Ne, miriše po njemu. Miriše kao kad te Bog jako zagrli.“

Mama je briznula u plač, a djevojčica se izvukla iz njezina krila i otrčala se igrati s drugom djecom.

Potvrdila je ono što je žena dugo nosila u svom srcu. Dok god je bila u bolnici boreći se za život, Bog se brinuo za malenu. Često ju je grlio, tako da je njegov miris ostao utisnut u Dijanino pamćenje.


U svakom djetetu ostane miris Boga. Zašto se toliko žurimo da ga izbrišemo?


Bruno Ferrero

                                                                                                                                                     27.9.2015

NENASILJE


Zmija je u selu ugrizla toliko ljudi da se malo tko usudio ići u polje. Pustinjakova je svetost bila toliko velika da se pričalo da je pripitomio zmiju i uvjerio ju da se ponaša nenasilnički.

Nije trebalo dugo i seljani su otkrili da je zmija postala bezopasna. I počeli su bacati kamenje na nju i vući je za rep.

Jedne noći, teško izudarana, zmija se uvukla u pustinjakovo sklonište da se potuži. Pustinjak joj odgovori:

"Prija moja, prestala si plašiti ljude - to je loše."

"Ali ti si me naučio prakticirati nenasilje."

"Rekao sam ti da prestaneš ranjavati ljude - a ne da prestaneš siktati."


(Anthony de Mello)

                                                                                                                                                20.9.2015

POKAJANJE I OPROST


Stari je kralj običavao razgovarati sa svojim dugogodišnjim prijateljem, starim svećenikom.

Jednog dana reče mu: „Ti kažeš da čovjek koji je stotinu godina činio najgora zlodjela, može doći u nebo ako se pred smrt pokaje i zamoli Boga za oproštenje. Tvrdiš i da čovjek koji je učinio samo jedan veliki grijeh, a ne pokaje se zbog njega, odlazi u pakao. Zar je to pravedno? Zar su stogodišnja zla lakša od jednoga jedinoga?“

Stari svećenik se nasmiješi i reče: „Uzmem li jedan ovakav kamenčić i položim ga na površinu jezera, hoće li kamenčić potonuti ili će ploviti?“ „Potonut će“, odgovori kralj. „A uzmem li stotinu velikih kamenova i stavim ih u barku, te barku otisnem na sredinu jezera, hoće li kamenje potonuti ili će plivati?“ „Plivat će“, reče kralj.

„Jesu li onda onih stotinu kamenova i barka lakši od jednog kamenčića?“

Kralj je bio zbunjen i nije znao što bi odgovorio.

Tada mu starac objasni: „Tako je, o kralju, i s ljudima. Kad se čovjek koji je mnogo griješio osloni na Boga, neće pasti u pakao. Naprotiv, čovjek koji je i samo jednom zgriješio, a ne uzda se u Božje milosrđe, propada.“


                                                                                                                                                    13.9.2015

VRATA STRAHA


U jednoj zemlji koja bijaše u ratu vladao je strašan i okrutan kralj. 


S ratnim zarobljenicima postupao je ovako: 

Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa strijelaca, a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika.

Postavio bi zatvorenike u krug i rekao im: 

“Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek.“

Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela.

Kad je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara: 

Što je iza ovih strašnih vrata? 

"Otvori, i pogledaj!" odgovorio je kralj.

Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti posve iznenađen uvjeri se da su vrata vodila u SLOBODU!!!

Vojnik, ne vjerujući, pogleda kralja i reče: 

“Uvijek ste zarobljenicima ostavljali mogućnost izbora, ali oni su više voljeli umrijeti nego riskirati da otvore ova vrata!”


Koliko puta se bojimo riskirati?

Koliko puta umiremo zbog naših briga, od straha da otvorimo vrata; vrata naših snova, vrata našeg spasenja, vrata Božje volje, koja nas vode u pravu slobodu, Isusu Kristu?


                                                                                                                                           6.9.2015

PRIČA O DVA GRADA


Išao jedan putnik cestom, koja je vodila u veliki grad. Jedna je žena sjedila na rubu ceste, te on zastane da se kod nje raspita o gradu, u koji je namjerio. “Kaži mi, kakvi su ljudi u onomu tamo gradu”? Žena ga pogleda. “Kakve si ljude susretao u mjestu odakle dolaziš?” – “Odvratne”, požali se putnik. “Sve gore od gorih. Škrtice, nepouzdane, lažljivce, ljude vrijedne svakoga prezira.” – “Ah”, reći će žena, “žalim, ali takve ćeš iste zateći u gradu, u koji si se uputio.” Čovjek uzdahnu, i produži namrštena čela.


Nedugo potom naiđe još jedan putnik. I on zastane da bi se raspitao o gradu. I opet ga žena upita kakvi su bili ljudi, koje je ostavio za sobom u mjestu odakle je došao. “Bili su to dobri ljudi, pošteni, marljivi, istinoljubivi, i velikodušni. Lako su praštali tuđe pogreške i zablude. Zaista mi je žao što sam se morao od njih rastati.” – “Ne brini”, reče mu žena. “Takve ćeš iste sresti u gradu, u koji si se zaputio.”


                                                                                                                                                         30.8.2015

POVJERENJE


U neki grad došao poznati akrobat koji je s lakoćom hodao po žici. Na velikom trgu, između krovova dviju zgrada, postavio je žicu i počeo izvoditi svoju točku. Bez straha je prelazio s jedne na drugu stranu. Ljudi su se okupljali diveći se njegovoj hrabrosti i umijeću. Posebno je bio glasan jedan dječak koji je snažno pljeskao. Onda je akrobat uzeo kolica, i vozeći ih pred sobom, prešao na drugu stranu. Dječak je bio oduševljen.


Tada se akrobat zaustavio, pogledao je dječaka i rekao mu: “Jesi li siguran da ja mogu još jednom prijeći s kolicima na drugu stranu?” Siguran sam! “Vjeruješ li da to mogu učiniti?” ponovno je upitao. “Imam u Vas povjerenja”, uzvratio je dječak.

Onda mu akrobat reče: “Kad imaš povjerenja u mene, onda molim te, dođi ovamo i sjedni u moja kolica da te prevezem na drugu stranu.” Dječak je zanijemio, i polako se udaljio s trga postiđen..

Jedna mudra izreka:


Sotona napastuje samo one duše koje se žele ostaviti grijeha i one koje su u stanju milosti. Ostali mu pripadaju-ne mora ih napastovati.  Sv.Ivan Vianney 


                                                                                                                                        16.8.2015


MAJČIN SIN


“Smiri se! Pazi kamo hodaš!”, majka reče dječaku.

“Kada ću smjeti potrčati”, zapita?

Gradski park uokviren zgradama. Velika stabla kestena i javora. Drvored. Uokolo ukrasni grmovi. Rubom staze cvijeće. Između krošanja nebo. U daljini voda i neboderi.

“Još malo pa ćeš moći. Strpi se maleni moj, strpi.” Pričini joj se, od zamućena suzna pogleda, da dječak raste u širinu, razlijeva se travnjakom, nebom uokviren. Obrisa oči, zapali cigaretu i sjede, budno pazeći na svaki njegov korak.

Svoj život, svoje slobodno vrijeme okrenula je njegovoj budućnosti, a prošlost joj se vraćala kao što se vraćaju oblaci. Učestalo. Gradski sat oglasi vrijeme. Pred njom poluprazan park, još rosan. Nemirne ptice u krošnjama. Prolaznici prolaze bez pozdrava, svatko sa svojim brigama. Ogleda se. Pogledom potraži dijete. Promatrao je grm.

“Što li gleda?”, pomisli, “da nije zmija?”, sledi se.

Dječak je i dalje gledao njišući se na nesigurnim nogama. Pritrča. Gnijezdo.

“To je ptičja kuća sine, u njoj su jaja, kolijevka za male ptice.”

“Hoće li moći letjeti odmah?”, nakon dugih pokušaja promuca dječak, dalje, zureći netremice.

“Ne, sine, trebat će im vremena.”

“Kao i meni”, zaključi dijete tražeći majčinu ruku.

Drugi ga još ne bi razumjeli od ponovljena sricanja. Sagnu se i poljubi ga. Pritegnu vezove na protezama, popravi košuljicu nesvjesno skrivajući kožni remen. Oči joj se napuniše suzama.

“Imate sreće, gospođo. Dječak dobro napreduje. Čudesno”, reče liječnik nakon pregleda.

“Hvala Bogu i svetom Antunu”, odgovori žena.

“Zar stvarno vjerujete u te…, oprostite što ću reći, priče? Zahvalite nama, medicini… A Bog i sveci? Sve je to jeftina utjeha kad drugo zataji.”

Nije vjerovala što čuje. Prisjeti se davnih dana kad su neki govorili isto. “Ovo je njihov odjek”, pomisli.

“Javite se sestri fizioterapeutkinji i logopedu.”

“Hvala, doktore. Javit ću se i Bogu i njima. Zajedno možemo više”, odgovori.

U liječnikovim očima pročita zbunjenost i nevjericu.

“Molit ću i za njega”, pomisli. Željela mu je odgovoriti, ali je odustala. Trebala je njegovu pomoć, a Bogu će preporučiti njegovu nevjeru.

Nevelika prostorija prepuna slika, pojačala kasetofona, slušalica i mikrofona. U krugu, oko logopeda, dječaci i djevojčice. Gledaju pozorno. I on je s mukom sricao slogove, izostavljao slova, teško povezujući cjelinu.

Bila je zahvalna na strpljivosti.

“S koliko ga ljubavlju uči”, pomisli. Svaki dan novo otkriće, nova rečenica ili riječ. Odjekivalo je dvorište, vrt, od njegova s mukom sricana izgovora. Majka nije primjećivala tegoban put učenja. Njegovo tepanje joj se pričinjalo kao najljepša muzika.

Žalila ga je. Neki dan gotovo da nije prekinula fizioterapeuta u vježbi, naporu, da istegne te male krhke udove. Pričini joj se da je razapet na križu u mukama. Učio ga je kako održati ravnotežu. Dječaku su oči bile pune suza. Susprezao se da ne krikne od bola. Tražio je majčin pogled. Uzvratila mu je osmijehom. Smirio se. To se ponavljalo nekoliko puta tjedno. “Dokle, o Bože?”, zajeca.

Danas bi trebala otići do udruge osnovane za pripomoć djeci s cerebralnom paralizom. Zakorači na asfalt. Nije primijetila dolazak tramvaja. Obuzeta mislima, s djetetom o boku. Nosila ga je obgrlivši ga desnom rukom. Nakrivljena. Nije voljela radoznale poglede prolaznika, znatiželjna pitanja djece i odraslih.

Neki su se nudili pomoć, drugi su gledali kao što se gleda prizor koji ne obvezuje, ne dodiruje osjetila. Nezainteresirani.

“Je li vam teško?”, začu.

“Nije, nije teško”, odgovori, “to mi je sin”.

Nevelika prostorija pri Domu zdravlja. Nije bila sama.

Malo dalje sjedila je djevojčica gotovo istih nedostataka kao i njezin. Čekala je sigurno majku, pomisli.

Nije primijetila, razmišljajući što će reći, da su zajedno. Pogleda. Mali je dodirivao njezino lice. Gledala ga je kao da su svaki dan skupa. Tražila je njegovu ruku. Činilo se da pokušavaju govoriti. Poluotvorena usta spremna za izgovor proširiše se u smijeh.

“Ispunite formular”, prenu je glas službenice.

Upisivala je podatke o sebi i djetetu, o ocu ni slova.

Ne želeći, kad god bi spomenula njegovo ime, sjećanjem se vrati u tmurno jutro. Bilo je to prije dječakova rođenja. Sve je izdržao, i rat i zarobljeništvo, provjere i revizije. Bojao se života. Budio se oznojen nakon grozomorna sna. Danima nesan. Našla ga je obješena za gredu štale. Od svega što je pamtila najviše, bile su uči i beznađe u njima. Ostala je sama ona, djeca i uspomene.

Nakon šoka, u bolnici je rodila carskim rezom, dva mjeseca prije vremena, dječaka teška dva kilograma i duga 37 centimetara.

Posljedica preranog porođaja bila je cerebralna paraliza.

“Ako preživi noć”, reče doktor, “bit će sve u redu”.

Bio je malen, žilav, uporan. Svakim danom inkubator mu je bio tješnji.

“Ako ste ispunili, donesite”, prenu je glas službenice. Podiže se, pogleda dječaka s djevojčicom. Još su bili zajedno u svom svijetu. Bezglasnom.

“Zaboravili ste upisati ime oca”, reče.

“Marko”, doda.

“Razumijem ja vas, draga moja. Ostavio vas je kad vam je bilo najteže. Kad vide dijete, uplaše se. Odu.”

“Ubio se”, prekinu njezino umovanje.

“Ubio? Sad kad vam je potreban, potrebniji nego ikad. Ubio se”, mrmljala je sućutno službenica slažući papire u omot. Nije slušala. Uzela je dijete u naručaj, pomilovala djevojčicu i izašla.

“Nadjeni mu ime Ante, kćeri moja. Trebat će mu, i tebi i njemu moćna zaštita”, opominjala je majka danima prije krštenja. Ispod uzglavlja pronađoše svečeve moći. “Valjda ih je svećenik ostavio”, pomisli.

Nakon izlaska iz bolnice, posjetila je Antunovo svetište. Željela se zahvaliti Bogu, Mariji, svecu.

Voljela je, ponekad, polupraznu crkvu. Blistaju vitraži, prozori na suncu. Polusjene među svecima, na oltaru, svaki bi čas dobivale drugačiji oblik osvijetljeni sunčevom svjetlošću koja je pod drugim kutom dolazila u unutrašnjost. U toj igri sveci ožive. Pričini joj se da su satkani od svjetla.

Dječak je spokojno spavao u njezinu naručju. Već je prvo zvonilo.

Pokušala se prisjetiti molitvice koju su je fratri naučili. Nikako.

Sjeti se molitve Gospi: “Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice…, sveti Antune…, ne odbij mi molbe u potrebi.” I tako u nedogled. Dani su joj postali molitva, a molitva predah. Spremala se na put u Padovu, na grob sveca. Autobus se primicao Padovi.

Na dalekom obzoru, ponad grada kupole, više njih. Na njima plavičast odsjaj neba, na najvišem tornju anđeo.

Primičući se svečevu grobu molila je: “Zdrav Antune, čudotvorče, ti Isusa grlit poče za života jošte svog…”

Osjeti dječje ruke oko vrata. Uzdahne kao da umjesto sina i sama Isusa nosi u naručju. “Ti stvorenje”, nastavi, “a On Bog. Sad si za to svetac svijeta. Za zdravlje te bolni mole“. Proplaka ganuta.

Oltar i grob ujedno. Mramorna ploča uglačana dodirima, natopljena molitvama. Zavjetni darovi. Dječak začuđeno promatra mnoštvo oko sebe.

“Dotakni sine, dotakni grob”, nagovarala je dijete. U krugu oko nje zastali. Kao da prinosi žrtvu, kao da diže kalež, držala je dijete visoko iznad glave.


Na molitvu se oglasiše zvona.



                                                                                                                                              9.8.2015

POUKA MEKSIČKIH RIBARA



Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu.


Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.


“Ne treba nam dugo” – odgovoriše ribari.


“A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?”


Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove obitelji.


“Pa što radite s tolikim slobodnim vremenom?”


“Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom a popodnevnu siestu provodimo sa svojim ženama. Uvečer izlazimo u selo, sastajemo se s prijateljima, popijemo poneko piće i otpjevamo nekoliko pjesama. Naš je život ispunjen!”


Gospodin turist im predloži: “Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod.”


“I što onda?”


“Uz veći brod ulovit ćete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati izravno s velikim proizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Mexico City, Los Angeles ili čak New York! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!”


“Koliko bi nam vremena trebalo za to?”


“Dvadeset do dvadeset pet godina”.


“I onda?”


“Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milijune!”


“Milijune? Stvarno? A onda?”


“Onda možete otići u mirovinu, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom, a večeri s prijateljima uz piće i pjesmu.”


“Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?” – upitaše Meksikanci.


Pouka: U životu uvijek moraš znati kamo si se uputio, jer možda si već tamo!

DESET NAČINA KAKO UPROPASTITI VLASTITU DJECU


 1. Već od malih nogu dajte djetetu sve što želi. Tako će znati da je zadužio svijet time što se rodio.


2. Kada čujete kako govori ružne riječi nasmijte se na to. Tako će misliti da je baš sladak. Time će te ga isto tako potaknuti da upotrijebi još “slađe” izraze od kojih će vam se uskoro početi dizati kosa na glavi.


3. Nikad ga nemojte slati na vjeronauk. Čekajte dok postane punoljetan, pa neka onda sam odluči.


4. Izbjegavajte riječ “loše”. Mogao bi razviti kompleks manje vrijednosti. To bi moglo uvjetovati da kasnije, kada bude uhićen zbog krađe, vjeruje da ga društvo nepravedno progoni.


5. Ako nešto ostavi razbacano da leži unaokolo (knjige, cipele, odjeća…) lijepo to pokupite i pospremite. Sve činite umjesto njega tako da zna da to može uvijek očekivati.


6. Neka čita, sluša i gleda što god hoće. Dobro pazite jeste li dobro očistili pribor za jelo i čašu iz koje pije.


7. Što češće se svađajte u prisutnosti djece tako da ne budu previše iznenađeni kada se jedno jutro probude u raspadnutoj obitelji.


8. Dajte svome djetetu novaca koliko god želi potrošiti. Nemojte ga poticati na štednju. Ako ste vi teško zaradili svoj novac ne treba i on.


9. Udovoljite svakoj njegovoj želji za hranom, pićem i udobnošću. Pobrinite se da mu udovoljite u svemu tome. Ako mu nešto zabranite može postati nezadovoljan.


10. Ako se zavadio sa susjedima, učiteljima ili policijom uvijek zauzmite njegovu stranu. Svi oni imaju predrasude prema vašem djetetu.


Nepoznati autor                                                                                                                                   26.7.2015

SVETI ILIJA


 Zaštitnik dakovacke ili bosanske biskupije te crkvene provincije Bosne-Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znaci "Jahve je moj Bog", a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio.  Inace je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus. Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljecu prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izrice nalazeci se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: "Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili macem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život" (1 Kr 19,10). U tim je rijecima sav Ilija. One izricu njegovo prorocko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda. Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: "Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I rece Ilija Elizeju: 2Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela." Elizej odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te necu ostaviti!" I sidoše do Betela. A prorocki sinovi koji su boravili u Betelu, izidoše Elizeju u susret i rekoše mu: "Znaš li da ce danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?" On rece: "I ja to znam; tiho!" Ilija mu rece: "Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona." Ali on odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te necu ostaviti!" I udoše u Jerihon. Prorocki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, pridoše Elizeju i rekoše mu: "Znaš li da ce danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?" On rece: "I ja to znam; tiho!" Ilija mu rece: "Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana." Ali on odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te necu ostaviti!" I tako podoše obojica. I pedeset prorockih sinova pode i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtac, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijedoše, Ilija ce Elizeju: "Traži što da ti još ucinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?" A Elizej odgovori: "Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!" Ilija odgovori: "Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit ce ti tako; ako pak ne budeš vidio, nece biti." I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše medu njih, i Ilija u vihoru uzide na nebo. Elizej je gledao i vikao: "Oce moj, oce moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!" I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreci: "Gdje je Jahve, Bog Ilijin?" I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijede" (2 Kr 2,1-14). 


                                                                                                                                                                19.7.2015

NOVI ŽUPNIK 


Noć prije sprovoda.

Tamno, olovno nebo nad gradom. Daleka svjetla. U njemu mrak. Osvijetljeni prozori bolnice. Uokolo mrtvačnice zelenkasti odsjaji. „Dah smrti“, pomisli.

Nije mogao moliti, a želio je. Osjeti bol u prstima. Grčevito je stiskao drveni križ u dlanove. Želio je u stisak prenijeti samo dio boli koju je u duši osjećao. „Sišla je s križa, veliki Bože, a ja sam još na njemu, u meni mrak, daleka zora.“

Briznuo je u grčevit plač. Plakao je daleko od tuđih očiju. Bojao se njihova pogleda.

Nakon umirovljenja starog župnika došao je u župu. Prigradsko naselje s nizom novih kuća. Doselili su izdaleka noseći sa sobom stare navike, prihvaćajući novi strah od promjena. Kolege mu nisu bile zavidne. Nedaleka bolnica, povrh crkvenog dvorišta groblje, blizina škole i vrtića činila je župu središtem onih koji dolaze i odlaze, mladih i starih nagriženih bolešću.

Unio je „nemir“ u njihov davno ustaljen red. Dok je bio stari župnik činilo se sve smireno, ustaljeno, kao da je vrijeme stalo, uhodano.

Računao je na otpor. Nikad se nije pokajao što je bio popustljiv. Nakon što bi iznio svoj plan pred suradnike, nerado je slušao, a često se ponavljalo: „Stari župnik je to ovako činio.“

Nije pokazao ljutnju, ali mu je bilo krivo da „rade kao da ga nema“. Danima, uoči blagdana, župna kuća je sličila na bojno polje. Svuda barjaci, bratimska odjeća, nosila za sveca. Radili su onako kako su to godinama običavali. Bili bi sretniji da on nekuda ode. Smirivale su ga velike oči zaštitnika svetog Roka. „Naučit će“, rekoše, „mlad je, ima vremena“. Odabrali su najgovorljivijeg župljanina da ga pouči svim pravilima i o tome kako je red da ih počasti, otvori širom župnu kuću i ne miješa se u pripreme blagdana. „Život je škola, a ne u bogosloviji“, rekoše. Kritičari su bili oni koji zamjeraju bilo koji susret u kojem nisu oni, akciju za koju nije njih pitao, uspjeh koji nije s njima podijelio.

Čekao je prigodu da ubaci nešto novo u crkveno pjevanje, da se osvježi liturgijski tijek opterećen običajima, tromim ritmom koji je više pogodovao snu nego buđenju.

Trebalo je provoditi liturgijske smjernice, obrede učiniti središtem župske pobožnosti. Osjećao je raskorak između zadanog i neprovjerenog u praksi. Zahtjev Koncila je bio: „Treba ljude tražiti, a ne čekati u sakristiji!“ To je bilo evanđeoski, ali teže ostvarivo nego što se mislilo. Njegova otvorenost, susreti s mladima, večeri na terasama kafića, s beskućnicima, „sumnjivim“ osobama „stare komunističke garde“, nisu bili bez primjedbi. „Ne idem u Crkvu kad idu ‘oni’!“. Bila je to česta parola, pokriće vlastite nevjere i nemara. „Samo je pitanje dana kad će mu neka „zavrtiti glavom“, rekoše zabrinuti.

„Nije lako. Mlad si i shvatit ćeš. Laici su nekad bili povezani s crkvenim obredima. Sada mogu i žele biti aktivni. Ulaze u ‘naš prostor’. Od tuda napetosti, strah od gubitka autoriteta. Da sam pustio njih izgubio bih svoj ustaljeni red, način, slobodu odlučivanja. Budi strpljiv“, smireno izgovori stari svećenik.

Susreti ostavljaju trag. Sve male tajne simpatije, ljubavi, imale su lice. Borio se sa samim sobom razapet između onoga što mora, smije, između Boga, biskupije i ljudi. „I blizina može biti porazna“, reče ispovjednik. „Svi žele zadržati svoj prostor slobode. Oni koji bez dopuštenja prelaze, „preskaču ogradu“, nisu prijatelji. Prisnost, bliskost, razmak ne mjeri se metrom nego srcem.

Stari kolega, župnik, dobrohotno se smijao. „Ništa ne mijenjaj silom“, doda na rastanku, „niti je sve sa mnom umrlo, niti sve s tobom započinje, niti si zadnji kojeg ogovaraju!“ Svega se noćas prisjećao.

Na stolu upaljena svijeća, žuti narcisi koje je donijela na oltar.

Nedaleko cvijeća njezin časoslov. Molila ga je tražeći nadahnuće i utjehu u prastarim psalmima, jaucima proroka, vapajima koji su imali odjeka u Božjim ušima.

Drhteći uze knjigu. Ona se otvori. Pogled mu pade na Psalam 43.

„Pošalji svjetlost svoju i vjernost: nek’ me vode, nek’ me dovedu na tvoju svetu goru…“. Neke su stranice bile obilježene sličicama. Uze jednu od njih. Gospa žalosna. Na poleđini napisano: „Ruke svoje za tobom pružam, duša moja ko suha zemlja za tobom žeđa“, psalam 143.

„’Napila’ si se Gospodina, znam, vjerujem“, promrmlja, zatvarajući knjigu.

Upoznao ju je u bolnici. Prošao bi pokraj nje da se nije osvrnula. Prepoznao ju je nakon toliko godina po očima.

Sitno tijelo izgubljeno u bolničkoj odjeći. Nemirne ruke sputane predugim rukavima. „Što je ostalo od one lijepe djevojke, Bože?“, pomisli sućutno. Nakon zajedničkog studija teologije u velikom gradu, svatko je krenuo svojim putem. „Otkud ti?“, progovoriše uglas. Smijeh ih vrati u stvarnost. Prihvati njezine mršave ruke. Osjeti na dlanu bilo njezina srca.

„Ništa strašno!“, reče. „Nakon operacije… odstranili su mi grudi… znaš. Dolazim na kemoterapiju“, doda uznemirena.

Nije znao što bi odgovorio. Više od riječi poželi obgrliti njezina krhka ramena. Ruke mu se zaustaviše prije dodira. Sve se svelo na pogled. U dnu njezinih očiju navirale su suze. Dugo su sjedili u bolničkom restoranu. Pričala je o sebi nekadašnjoj, o planovima, ljubavima, braku kojega nije ostvarila, djeci. “Nadam se da je i ovo dio Božjega plana“, nadoda.

Tu večer nije zaspao. Našao ga je zvonar sklupčana na podnožju oltara. Ništa nije pitao. Sve mu je pročitao u očima.

Nije se mirila s bolešću. Terapiju je teško podnosila. „Želim ti pomoći“, reče.

Nakon oporavka dolazila je često, svakodnevno u župu. Oživjelo dvorište od dječjeg smijeha. Mladi se vratili Crkvi. Dugo u noć odjekivala je pjesma članova novog zbora.

Oni koji su „mislili da vide“ izvještavali su o njezinim čestim dolascima, njegovim posjetima bolnici. Spominjali su mučninu. Pratili su im poglede, uzgredne dodire, razgovore. Zabrinuti. Neki su negodovali:

„Nije dobro da su toliko zajedno, tko je ona da nas pjevanjem istiskuje s velike mise“, zabrujaše tenori. „Katehistica je i s kime će ako neće s njom“, rekoše soprani.

„Slama i vatra ne idu zajedno“, oglasiše se, potmulo basovi.

Orguljašica zakoluta pobožno očima i dade intonaciju. „Svi se mi želimo prepoznati u nečijim očima.” Pročulo se.

„Ne uzmite k srcu“, tješila ga je stara kuharica. „Za dobrim konjem blato šprica, rekao bi narod. Oni su takvi. I bivšem su našli zamjerku. Sav im je miraz u jeziku“.

„Nisu svi ljudi uljudni“, reče zvonar. Nije se javno branio. Zlonamjerno ogovaranje je lako pobiti. S glupošću je teže. Maloumni ne postavljaju pitanje o istinitosti, oni to prihvaćaju i prenose.

Pozdraviše ga izdaleka zvonici katedrale, došao je na biskupov poziv. Vratio ogorčen. U ušima su mu odzvanjale biskupove riječi: “Što to čujem o tebi…” „Anonimno pismo i gotova optužnica. U njemu se sve slomilo. Tražio je krivca u svojim postupcima, riječima. Bog zna da nije imao loše namjere. Oni koji su ga tužili nisu znali za njezinu bolest. Nisu je vidjeli kad je plakala dok ju je tješio milujući njezine prozirne ruke. Vidjeli su ono što su htjeli.

Pronašli su je mrtvu u bolničkoj kapelici.

Pred vratima župne kuće okupljeno mnoštvo. Među njima članovi pjevačkog društva i župnih vijeća.

„Došli smo se ispričati, izraziti sućut u ime mnogih“, započe jedan. „Tko bi pomislio da je tako bolesna?“ Drugi su sućutno klimali glavom. „Nije potrebno!“, odgovori. Nije ih pozvao u ured. Ostali su pred vratima.

Jutro prije pokopa. Otvorena crkvena vrata. Odar pred oltarom. Na njemu narcisi. Uokolo roditelji, rodbina, mali dječji zbor. Očekivali su Misu zadušnicu.

„Ne! Nećete pjevati“, reče orguljašici. „Otpjevali ste joj za života.“

Djeca zapjevaše njezinu najdražu pjesmu: „U onaj dan kad Gospod Bog, u dan kad dođe Gospod Bog, daj da i ja budem blizu… i sveti svi kad uskrsnu…“ Oko lijesa zaigraše djeca. Pjesmu su pratili ritmičkim udaranjem dlanovima.

Oživi Crkva. Osu se jutarnje svjetlo s prozora.

Pogrebni obred se pretvori u svadbeno veselje. Očekivali su govor, prijekor. Bilo bi im lakše. Šutio je gutajući suze.

Nakon sprovoda, na jutarnjoj misi reče: “Odlazim!”

Došao se oprostit s kolegom, starim svećenikom u susjednoj župi.

On ga primi očinski i sasluša. „Pravi je prezbiter kao seoski bunar iz kojeg piju i ljudi i stoka, ali u kojeg može pljunuti tko god hoće“, napomenu. „Ako takav ne možeš biti, idi! Zašto nas ogovaraju? Uzroci su i u nama. Dajemo im povoda, svjesno ili nesvjesno. Možeš biti graditelj crkava, pisac, slikar, propovjednik, organizator, kod kolega izazivaš ljubomoru a od biskupije ne očekuj pohvalu, novinarima nisi ‘interesantan’. Svi oni žive od ‘tuđe krvi’. Tisuće je slučajeva kao tvoj. Čitam u novinama: ‘Umrla katehistica na rukama svećenika’, kakav naslov? Pronašli su je mrtvu u bolničkoj kapelici. Tko se kaje za to? Kome je stalo do istine? Uostalom, Isus je prošao od ‘blagoslovljen koji dolaziš’ do ‘propni ga, propni’. Tko smo mi da bi nas poštedjeli?

Znam za neke koji su poput Petra: ‘Mi smo ostavili sve i pošli za Tobom. Što ćemo dobiti?’ A što smo to mi ostavili pa tražimo nagradu? Neki upadaju u samosažaljenje, glume žrtvu. Odricanje nose kao zastavu i to žele unovčiti u dobroj župi, crkvenom priznanju, tituli. Što to svećenik, po ukusu nekih smije činiti, imati? Znam! Ništa! Dobar auto dovoljno je dobra vijest da proda novine. To je jedino vlasništvo uz poneku vikendicu, stan. Kome to dokazivati i zašto? Sjeti se kakav je Isus bio? Onima koje poziva… ne dopušta da ‘pokopaju oca’, ‘da se sa svojima pozdrave’. Čini se da želi srušene mostove kad prijeđemo k njemu na drugu obalu.

Mi čitav život gradimo mostove prema drugima preko kojih ne smijemo prijeći! Uostalom, zapisao je Matej: ‘Tko može shvatiti, neka shvati’! To je muka po Mateju. Tko ne shvaća dolazi u sukob sa samim sobom, svojom seksualnošću, okolinom. Nisi platio obiteljski dar, obveze. Nema samilosti. Nisi načinio ovo, ono, ispunio uvjete za pokop, krštenje, vjenčanje i ostalo! Ima nas ‘autokrata’. Bog pa ja, ‘jurista': ništa mimo propisa, i onih kojima je čovjek prije pravila. ‘Je li subota radi čovjeka ili je čovjek radi subote?’ upitao bi Isus. Neka ti savjest bude mjerilo. Javljala se upravo onda kad sam htio nečiju ruku zadržati u svojoj. Bijeg bi bio uzmak, najgore rješenje.“

Sumrak u prozoru. Dok je govorio ni primijetio nije da mladi svećenik spava. Drhtavom rukom načini znak križa na njegovu čelu. „Tako je to“, promrmlja. „Bez obzira na nas koji smo već sve to prošli svaki je osuđen na svoj križni put.“


Svijeća je gorjela u sobi očekujući jutro.


                                                                                                                                              12.7.2015

ZAROBLJENI ORLIĆ


Noćno krilo bijaše, bez sumnje, najjači letač u jatu mladih orlova koje se gnijezdilo na Izvoru ispod Triju stijena.

«Grrrak!» Kad se taj krik polomio zrakom, žrtvi na koju se odnosio nije bilo spasa. Noćno krilo je u okomitu spustu postizao brzinu i do tristo kilometara na sat. Golubovi, grlice i druge ptice koje bi mu se našle na putu, učas bi završile u njegovim snažnim kandžama.

Noćno krilo bijaše nepogrešiv lovac i sjajan letač.

Njegovi umjetnički letovi nebom bijahu veličanstveni i svim su šumskim stanovnicima ulijevali strah u kosti.

No jednoga sparnog ljetnog popodneva Noćno krilo je načinio kobnu grešku. Na gumnu pred kućom jednoga uglednog seljaka, koje je uvijek izbjegavao, spazio je veliko ugojeno pile. Bijaše to za nj preteška kušnja. Nekoliko je puta preletio nastojeći otkriti moguće opasnosti, a kad ih nije našao, sletio je. U zraku je odjednom nastalo komešanje. Velik crni pas počeo je lajati, ali oštre orlovske pandže čvrsto su grabile plijen. Noćno krilo, međutim, nije dobro procijenio težinu žrtve i kad se počeo dizati, krila su ga podigla svega nekoliko centimetara od zemlje. Uznemirena bukom, domaćica je istrčala iz kuće i počela metlom žestoko tući po orliću.

Kad je došao k sebi, Noćno krilo se nije mogao maknuti od boli, ali bio je čitav. Sunce bijaše na zalazu. Zamahnuo je krilima, no stropoštao se na zemlju. Sa zebnjom u srcu vidio je da mu je noga jakim konopom privezana za stup. On koji bijaše vičan prelijetati kilometre i kilometre, sada je mogao poletjeti svega nekoliko metara.

Nije se predavao, počeo je kljucati konop, ali uzalud. Promatrao je plavo nebo i zalijetao se svim snagama, ali jao, konop ga je uvijek vraćao na zemlju. Pokušavao je danima i tjednima. Noga mu bijaše posve krvava, a prekrasna krila izranjena.

Konačno je, nakon nekoliko mjeseci, odustao. Privikao se i živio zajedno s ostalom peradi u dvorištu.

Kljucao je po zemlji, a prema nebu bi pogledao samo da vidi hoće li padati kiša.

Nije uopće shvatio da je konop kojim je bio povezan istrunuo od jesenskih kiša i zimskoga snijega.

Bio bi dovoljan jedan udarac kljunom i orlić bi bio slobodan, ali on na slobodu nije više ni pomišljao.


(B.F.)                                                                                                                          5.7.2015

VELIKO ČUDO


Jedanput u godini, za blagdan svetog Antuna, oživi neveliko samostansko dvorište. Mirno mjesto za odmor i molitvu pretvori se u košnicu od glasova, pjesme i molitve.


Čini se da je svake godine isto. Na improviziranoj pozornici smjenjuje se misa za misom. Ispovjednici, molitelji, žamor, pjesma i molitva ujedno. Nikad fratri nisu bili na čistu što je teže, dani uoči ili blagdansko jutro. Sve je moralo biti pripremljeno u kuhinji, crkvi, na dvorištu. Trebalo je dočekati, uslužiti, ispovjediti i pričestiti mnoštvo. Činilo im se da se, sve što može i ne može hodati, slilo tog dana k njima. Gvardijana je danima boljela glava od brige. Nije šala prihvatiti tolike ispovjednike, smjestiti ih u neudobne samostanske sobice. Trebalo je pronaći dobrovoljce za skrb oko mjesta za paljenje svijeća, prodavače nabožnih predmeta, sestru koja će primiti na tisuće svetih misa.

Proslava Antunova bivala mu je sve teža zbog godina i bolesti i što je sve to više, činilo mu se, ličilo na vašar. Nije mu dala mira primjedba nekih svećenika kako je Antunovo samo prilika da se nešto novca zaradi i kako je Antun sve više “ekonom provincije”.

Smetalo ga je i, naoko bezazleno, lukavstvo starog brata, sakristana. Darovane svijeće vraćao je drugim putem na “štandove”, tvrdeći da se Svetac neće ljutiti, a korisno je. Prisjeti se njegove dosjetke: “Što deblja svijeća, to veći zagovor.”

Ove godine trebalo je biti sve drugačije. Odlučio je pokušati vratiti blagdanu izvornu svježinu.

Nije dao, kao do tada, da se kip Antunov postavi na sredinu crkve. Postavio ga je uz svetohranište. Gledao je da bude stepenicu niže. Naredio je orguljašici da ne pretjeruje u izboru pjesama u korist svetog Antuna.

Nekima se to činilo neprimjereno. Bili su ljuti što nisu mogli oko kipa obilaziti, poljubiti ga i doticati. Sve se svelo na molitvu ispred svetohraništa i Sveca.

Ove je godine naumio testirati ljubav hodočasnika prema bolesnima. Više je puta propovijedao kako Antun liječi preko nas i kako mu trebaju naše ruke, oči, koraci.

Na dvorištu, podno velike platane, smjestio je kip sveca. Tu je bio određen prostor za paljenje zavjetnih svijeća. Ove godine je postavio, uz kip, oveću kutiju za milodare. Na njoj se isticao natpis, a pod njim slika bolesne djevojčice. Nadao se da će hodočasnici, kucajući na srce Božje i Antunovo, imati srca za bolesno dijete.

Dan je odmicao. Zaredale su se misa za misom. Poput plimnih valova mnoštvo je preplavilo dvorište i crkvu, povlačilo se i u novom naletu ulazilo. Ove godine hodočasnika je bilo više nego ikad. Mirisalo je na zapaljene svijeće i ljiljan.

Propovjednici su obnavljali svečev život, poticali na nasljedovanje. Tko je slušao mogao je dobiti dojam da je Antun velik samo zato što je imao sućuti i ljubavi prema potrebnima. Preko njega, njegovih ruku i srca, djelovao je sam Isus. Povrh samostanskih zidina dopirala je glazba i primamljiv miris pečenja. Zvona su zvonila najavljujući smjenu misnika na oltaru. Nije želio slušati primjedbe samostanske braće. Nije više bilo moguće doticati sveca odjevnim predmetima, kupiti voštane odljevke bolesnih udova, životinja i prinijeti ih kao zavjet.

“Neka ga dodirnu vjerom”, odgovorio je. Razočarani.

Na hodnicima su se spoticali na prepune košare svijeća.

“Trebalo bi ih ponovno prodati”, reče samostanski brat, “za Kruh svetog Ante”.

“Pretopi ih nakon blagdana”, reče gvardijan da prekine neugodnu šutnju i napetost. “Od njih ćemo saliti velike svijeće. Svi će darovi gorjeti u jednoj svijeći.”

“To je ispravno, hvalevrijedno”, reče netko od prisutnih, “samo… čime ćemo kupiti hrane za sirotinjsku kuhinju?”

“Ako vjeruješ da Antun može pronaći izgubljene ključeve, zar sumnjaš da ovo nije kadar riješiti”, doda gvardijan i uputi se prema svetištu.

Primijetila su subraća, od kada je on u samostanu, da je sve nekako drugačije, neuhodano, neustaljeno. Nekima su se u crkvenim odborima njegove ideje činile previše slobodne, nove, a time neispitane i pogubne. Sve što je on želio bilo je da osvježi pobožnost, da joj vrati izvornost, odbaci talog praznovjerja, naslage od godina pod kojima se svečanost pretvorila u folklor. Bilo mu je krivo što je samo za blagdan njegov samostan s crkvom ličio na servis za duše, a preko godine zjapio poluprazan.

Odlučio je da će ove godine svim hodočasnicima dati zadatak da vidi koliko im je stalo do tuđe bolesti i nevolje.

Kad je svoju nakanu rekao prijatelju samostana, liječniku, nemalo se iznenadio odgovorom. “Takva operacija srca košta. Nije sigurno da će uspjeti, još manje da će djevojčica preživjeti.”

“Valja pokušati”, reče smireno. “Bojim se da će to biti uludo bačen novac…, šanse su minimalne…, a započeto krilo samostana…” “Sve može čekati”, uzvrati gvardijan, “više vrijedi njezin život od ratom srušenog samostana”. Mnogi su bili preko svake mjere iznenađeni. Ispitivali su, povjerljivo, korijene ne bi li našli daleku ili blisku vezu između gvardijana i bolesne djevojčice.

Uočio ju je na prvoj pričesti. Hodala je uz majku slabašna, krupnih očiju, podsjećala ga je na djetinjstvo, i bolesnu sestru. “Iste oči”, reče u sebi. Poželio je pomilovati to nježno lice, uploviti u beskraj njezina pogleda. Sve se svelo na šalu. “Odnio bi te vjetar da nemaš potpetica”, reče. “Neće me odnijeti”, promuca dijete, “majka me drži”. Smijali su se ozareni

“Postila sam trinaest utoraka”, reče majka kroz suze. Tako je, nekad, i njegova postila za sestru. Umrla je pred Antunovo. Zaspala.

Odlučio je pomoći. Trebalo je prikupiti znatnu svotu novca.

“Sveti Antun pomaže preko tvojih ruku”, govorio je, “tješi preko tvojih usta”.

“Gdje mu je moć, ako moju nemoć treba”, ubaci netko. “Ma kako nemoćan, u Božjim si rukama velik”, reče.

Jutro iza blagdana. Dvorištem razasuti papiri, opušci. Na plehnatim podlošcima rastopljene svijeće. Poneka se otimala žutim proplamsajima.

“Večeras brojimo milostinju”, svečano oglasi samostanski brat.

Uobičajen postupak nakon blagdana. Na stolu su stajale dvije velike kutije. Kad su otvorili onu za pomoć bolesnoj djevojčici ostadoše skamenjeni. “Nije moguće”, pomisli gvardijan. “Ja sam znao da će malo biti”, zaključi brat. Kasa koja se nalazila pred kipom Sveca krcata.

“To što sveti Antun može, nitko ne može”, zaključiše neki slavodobitno.

Osvanulo nedjeljno jutro. Blagdan je odavno prošao. Samostansko dvorište oživjelo djecom. Jutarnja Misa. Gvardijan se zaputio k crkvi. Uobičajeno je bilo da prije svete Mise sjedne u ispovjedaonicu. Spotače se. U raskriljene ruke uleti mu djevojčica. Zadihana od igre.

“To si ti”, promuca. “Ja sam”, reče. Osmijeh joj se osu licem. “Vratila sam se s operacije, sada mogu trčati, igrati se…, po zagovoru svetog Antuna kaže mama”, doda.

“Čudo je to, veliko čudo, kćeri moja”, reče gvardijan. Zazvoniše zvona. Jedino su Isus, Svetac i gvardijan znali iz koje se kase platila operacija srca.

                                                                                                                                               28.06.2015

SMRT NAJBOGATIJEG ČOVJEKA


U nekom gradu na istoku živio je stari, siromašni ali veoma pobožni čovjek po imenu Ruben. Služio je bogatom gospodaru koji mu je dopuštao da spava u njegovoj konjušnici. Jedne noći stari je Ruben usnuo san. Došao mu je anđeo i priopćio vijest: “Rubene, sutra u zoru, umrijet će najbogatiji čovjek u ovome gradu!”

Ruben se odmah probudi, od straha pade na koljena i zavapi u molitvi: “Bože dragi, zašto bi moj gospodar morao tako naglo umrijeti?” Žurno se odjenuo i pohitao prema gospodarevoj kući. Lupao je štapom o vrata dok se gospodar nije pojavio na prozoru. “Gospodaru, oprosti mi što te budim, ali usnuo sam strašan san. Anđeo mi je priopćio da će u zoru umrijeti najbogatiji čovjek u gradu. Učini nešto gospodaru!”

Bogatašu nije bilo lako pri duši. Odmah je dao pozvati liječnika, koji ga je pregledao i utvrdio da je sve u najboljem redu. Ali bogataš je veći dio noći probdio i tek pred zoru usnuo.

Probudilo ga je lupanje na vratima. Skočio je iz sna i provirio kroz prozor. Pred vratima je stajala sluškinja i kroz suze prozborila: “Gospodaru, maloprije je umro tvoj sluga Ruben.”


Priča iz starih predaja.

                                                                                                                                                         21.6.2015.

SVETI ANTE I PROPOVIJED RIBAMA


To se moralo dogoditi u Riminiju. Grad se nalazio u rukama krivovjernika. Kad je pristigao misionar, kolovođe dadnu znak: podići zid šutnje.


Stvarno, Antun nije našao kome bi se obratio. Crkve su ostale prazne. Zato iziđe na trg, ali ni tu nikoga ne nađe. Nitko ne pokaza pažnje prema propovjedniku, a još manje da bi ga slušao. Antun je prolazio zamišljen, u molitvi. Kad je tako prispio do morske obale, nagnu se nad žalom i počne dozivati slušatelje: “Dođite vi, ribice, i poslušajte riječ Božju, kad se ljudi ne žele udostojati približiti!”


Ribe su navalile u velikom broju i pažljivo slušale riječi poticaja i hvale. Kod krivovjeraca je znatiželja nadvladala preporuku vlastitih kolovođa. Uslijedili su čuđenje i zanos, popraćeni osjećajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi. Možda je to samo lijepa legenda, ili pjesnički simbol.


Poruka je jasna: Antun je svojim strpljivim pouzdanjem, svojom vjerom koja premješta brda, svojim smislom za maštanjem i pažnjom, uspio probiti zid i u srcima neraspoloženih vjernika, otvrdnulih u mržnji i predrasudi. “To je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša.


www.sv-antun.hr (ulomak iz životopisa sv. Antuna)

                                                                                                                                            14.6.2015

Selo slijepaca i slon ...

Bilo jednom jedno malo selo u pustinji. Svi stanovnici sela su bili slijepi. Jednoga dana prolazio je pored sela jedan veliki kralj sa svojom vojskom (pratnjom). Jahao je na velikom slonu. Slijepci su čuli mnoge priče o slonovima i htjeli su prići i dotaknuti kraljeva slona, kako bi stekli predodžbu o tome, kakvo bi to bilo biće. Neki od njih – možda najstariji iz sela – pristupiše i pokloniše se pred kraljem i moljaše ga za dopuštenje da dotaknu slona. Jedan ga uze za surlu, drugi za nogu, treći sa strane i četvrti je smio jahati na slonovim leđima. Oduševljeni svi se vratiše u selo i ostali slijepci okružiše ih i pitaše ih uporno kakvo bi to bilo biće, ta strašna životinja slon. Prvi reče: „Ono je velika gumena cijev, koja se diže i spušta, i žali onoga koga se ona dočepa.“ Drugi reče: „To je jedan stup presvučen kožom i kosom.“ Treći reče: „Ono je poput velikoga zida i isto ima kožu i dlake.“  Onaj koji ga je uhvatio za uho reče: Nipošto nije zid, ono je debeli, debeli tepih, koji se miče kad ga čovjek dotakne.“ I posljednji reče: „Zašto besmisleno tako govorite? Ono je ogromno brdo, koje se pomiče.“  Dakle, to je slon. Svatko od ovih slijepaca iz pustinje ima pravo, unatoč tome se ne mogu složiti. Svatko je doživio nešto od ovoga slona, dodirnuo ga i dotaknuo. I opet se svađaju. Jer cjelinu, cijeloga slona, nisu mogli vidjeti, i svatko se drži svoga iskustva, smatra svoj doživljaj ispravnim, kao da bi to bio cijeli slon. Kad je riječ o Bogu, slično nam se događa. Kad želimo Boga vidjeti, slijepi smo. Naša spoznaja je ograničena. Sigurno: Djelići, komadići, tragove Božje uvijek iznova možemo u ovom svijetu otkriti. Možemo misliti kako bi Bog mogao biti. Ali sve što Boga obuhvaća, ne možemo shvatiti. Sve što o Bogu kažemo, na jedan je način istinito, a na drugi i nije. Otajstva čovjek ne shvaća, u otajstva čovjek uranja.


                                                                                                                                                 31.5.2015.

MOLITVA ISUSU ZA DAR DUHA SVETOGA


Gospodine Isuse, dok si na posljednjoj večeri bio za stolom sa apostolima rekao si Filipu:

“Toliko sam vremena s vama i ti me još ne poznaješ” (iv 14,9).

Taj si prijekor uputio i Filipu i ostaloj desetorici.

Kako to da te tvoji izabranici, one koje si sam pozvao, vjerni pratioci nisu poznali?

Kako to da su ostali slijepi?

Tri su godine bili s tobom, slušali tvoje riječi, gledali tvoja djela, malo prije se nahranili tvojim tijelom i tvojom krvlju.

I nisu te razumjeli, nisu prepoznali tko si Ti. Zašto Gospodine?

Znači mogu godinama biti s tobom a da te ne upoznam. Čovjek može primiti sve sakramente i ostati slijep u duhu i mrtav u srcu. Rizik je to koji me straši.

Što je manjkalo apostolima? Manjkao im je Duh Sveti, Duh istine koji će skinuti mrenu s njihovih očiju kako bi u Tebi mogli vidjeti Boga.

I nama nedostaje Duh Sveti, jer smo ga svojim egoizmom, svojom sebičnosti protjerali i nismo ga ponizno, ustrajno i s vjerom tražili.

Toliko smo vremena s tobom Gospodine i još te ne poznamo. Kao i apostoli, ako i mi želimo ići za tobom, čuli smo toliko tvojih riječi, služili tolike mise, toliko smo puta pričest primili. I što smo shvatili? Što se u nama promijenilo?

I nama manjka nešto bitno, nešto što će maknuti zavjesu koja te skriva našim očima.

Ti si nam tako blizu, a mi te ne vidimo…..

….. kao učenici na putu u Emaus.

U svom životu putujemo zajedno s Tobom, ali nam manjka svjetlo da vidimo tvoje lice i živimo u Tvojoj prisutnosti.

Manjka nam Duh Sveti, manjka nam ljubav.

Ti si molio Oca za dar Duha Svetoga i Otac te uslišao poslavši Duha Svetog na Duhove.

Tebe, Gospodine Isuse, Otac uvijek uslišava. Moli i za  nas DuhaSvetoga.

Duha davatelja života. Daj nam Duha Svetoga i osjetit ćemo Božiji dah, kucaj Njegova Srca i duboku radost Presvetog Trojstva. 

                                                                                                                                                                  24. 5. 2015.

DVA SRCA



Nakon Isusova odlaska u Nebo, nastala je u zboru apo­stola praznina. Bili su i praznih ruku. Od njegovih stvari jed­va da im je nešto ostalo. Nijedna Njegova riječ nije bila za­pisana. Nije postojalo ni Njegovo mrtvo tijelo, da hodočaste na Njegov grob.

Ali nešto je ipak ostalo. Snaga koja je Mrtvoga oživjela i podigla Ga iz groba, preselila se u njih. Iz njih je učinila rado­sne i hrabre svjedoke Njegova uskrsnuća. Nisu ga dokaziva­li, niti su se upuštali u sitnice, a nije bilo ni važno, je li se najprije pokazao Petru ili ženama ili Magdaleni ili kome dru­gome. Sve je to bilo u pozadini. Bilo je bitno da nije mrtav, već da je živ i da im poručuje neka za Njega svjedoče. Svjedoči­li su tako iskreno, prirodno i prostodušno, da su pobudili paž­nju. Pridruživalo im se sve više ljudi. Vijest se širila zemljom i zapljusnula je i preko njezinih granica. Pokazala se potreba za pismima.


Počeli su buditi uspo­mene na Njegove govore i na Njegova djela. Zapisali su ih. Postajalo im je sve očitije, da su se na Nje­mu ispunjavala proroštva iz davnih vremena. Spoznali su, da se u povijesti izabranog naroda zrcali povijest cijelog čo­vječanstva. Da nauka Proroka iz Nazareta donosi otkupiteljs­ku istinu svim ljudima. Da Raspeti s Golgote daje smisao cijelom trpećem svijetu i da Njegov otvoreni grob osvjetlja­va grobove svih smrtnika. Da se u Srcu Čovjeka koje je bilo probodeno, susreću sva srca, da se prepliću sve misli i slijeva­ju sva vremena. U nauci su siromašni i bogati, jer je Bog otac svih lju­di, osjetili oslobođenje i olakšanje. Nestale su razlike među robovima i slobodnima, bogatima i siromašnima, učenima i priprostima. U Kristu su svi postali jedno.


Petar je preuzeo kormilo lađe koja je zaplovila na bespu­ća vremena, naroda i kultura. Među njima plovi još i danas. Što je sve bilo učinjeno, da se ta lađa potopi! Bilo je do­voljno vremena, a i sredstava. A lađa plovi. Vodi je Duh.


autor nepoznat

                                                                                                                                                                   17. 5. 2015.

PRIČA O STVARANJU MAJKE(povodom majčinog dana)


Dobri Bog odluči stvoriti… majku.

Trudio se nekoliko dana kad mu pristupi jedan anđeo i reče: “Ova će te stvarno namučiti, čemu trošiti toliko vremena?”

Bog odvrati: “Da, ali jesi li čitao potrebna svojstva iz narudžbenice? Mora biti takva da ju se lako može oprati, ali ne smije biti od plastike… Mora imati 180 pokretnih dijelova i svi bi trebali biti zamjenjivi… Živjeti od kave i ostataka hrane iz prethodnog dana… Imati poljubac koji ozdravlja od svih bolesti: od slomljene noge do ljubavnog razočaranja… Imati šest pari ruku…”

Anđeo slegne ramenima i odvrati s nevjericom: “Šest pari?”

“Nisu mi problem ruke”, reče Bog, “nego tri para očiju što ih mora imati”.

“Zašto toliko?”

Bog objasni: “Jedan par da vidi kroz zatvorena vrata kada pita: ‘Što to radite unutra, djeco?’, premda već zna. Par očiju otraga da vidi ono što ne bi trebala vidjeti, ali mora znati. I par očiju da bi sinu koji se uvalio u nevolje mogla potiho reči: ‘Razumijem, i volim te’.”

“Gospodine”, reče anđeo, nemoćno ispruživši ruke, “idi na počinak, sutra ćeš ponovno pokušati”.

“Ne mogu”, reče Bog. “Već sam gotovo pri kraju. Načinio sam jednu koja ozdravlja sama od sebe kad je bolesna, može pripremiti objed za šest osoba s pola kilograma mljevena mesa i uspijeva u miru okupati devetogodišnjeg dječaka.”

Anđeo polako obiđe uzorak majke, motreći je radoznalo.
“Prenježna je”, reče zabrinuto.

“Ali je otporna!” odvrati Bog zaneseno.
“Ti nemaš pojma koliko može učiniti i podnijeti jedna majka.”

“Zna li razmišljati?”

“Ne samo to, nego se i izvrsno služi razumom i pronalazi rješenja i u najsloženijim situacijama”, odvrati Stvoritelj.

Anđeo tada priđe bliže uzorku i prstom mu prođe niz lice.
“Ovdje je nešto viška”, primijeti.

Želiš još duhovnih priča? Pridruži nam se:

“Nije to višak”, ispravi ga Gospodin, “nego suza”.

“A čemu ona služi?”

“Za izražavanje radosti, žalosti, razočaranja, boli, samoće i ponosa.”

“Ti si genij!”, uskliknu anđeo.

“Istinu govoreći, suzu nisam ja tamo postavio”, otužno odgovori Bog.


Erma Bombeck                                                                                                                         10.5.2015

ŠTOVANJE SVETOG DUJE


Štovanje splitskog sv. Dujma, kao i povijest splitske i salonitanske crkve, povezani su s počecima kršćanstva u rimskoj provinciji Dalmaciji. Prema legendi sveti Duje se pod utjecajem propovijedanja apostola Petra u Siriji, obratio na kršćanstvo u 1 st., da bi se zatim krstio u Antiohiji. Kao apostolski pratilac dolazi u Rim, otuda je upućen propovijedati preko Jadranskoga mora. Tako Dujam stiže u Salonu, u kojoj utemeljuje crkvenu zajednicu i mnoge upućuje na kršćansku vjeru. U jednom od progona kršćana, po nalogu gradskog upravitelja Maurelija, ubijen je odrubljivanjem glave.


                                                                                                                                                        3.5.2015

EVANĐELJE PO IVANU

Dobri pastir

10 »Zaista, zaista, kažem vam, tko u ovčinjak ne ulazi kroz vrata, nego negdje drugdje prelazi, kradljivac je i razbojnik. 2 A tko ulazi na vrata, pastir je ovaca. 3 Njemu vratar otvara, i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje poimence zove te ih izvodi. 4 A kad sve svoje izvede, ide pred njima i ovce ga slijede, jer poznaju njegov glas. 5 A tuđina zasigurno neće slijediti, nego će od njega bježati, jer ne poznaju tuđinova glasa.« 6 Isus im izreče tu usporedbu, ali oni ne razumješe što im je time htio kazati. 7 Tada im Isus ponovno reče:


»Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. 8 Svi koji dođoše prije mene kradljivci su i razbojnici, ali ih ovce nisu poslušale.[a]


9 Ja sam vrata. Tko li kroza me uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti te pašu nalaziti. 10 Kradljivac ne dolazi, osim da ukrade, zakolje i uništi. Ja dođoh da život imaju i da ga imaju u izobilju. 11 Ja sam pastir dobri. Pastir dobri polaže život svoj za ovce. 12 Najamnik, koji nije pastir, i komu ovce ne pripadaju, čim spazi vuka da dolazi, ostavlja ovce i bježi - a vuk ih grabi i rastjeruje - 13 jer najamnik je, i nije mu stalo do ovaca.


14 Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i moje poznaju mene. 15 Kao što mene poznaje Otac, i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.


16 A imam i druge ovce koje nisu iz ovog ovčinjaka; treba da dovedem i njih, i čut će moj glas, i bit će jedno stado, jedan pastir.


17 Stoga me ljubi Otac što ja život svoj polažem da ga opet uzmem. 18 Nitko ga ne uzima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem. Imam vlast položiti ga i imam vlast opet ga uzeti. Tu zapovijed primih od svojega Oca.«


19 I opet nastade razdor među Židovima zbog ovih riječi. 20 Mnogi su od njih govorili: »Zli je duh u njemu pa luduje. Što ga slušate?« 21 Drugi su govorili: »Ovo nisu riječi opsjednutoga. Može li zli duh slijepima oči otvarati?«


                                                                                                                               26.4.2015,nedjelja dobrog pastira

MOLITVA SVETOM JURI POVODOM NJEGOVA BLAGDANA U ČETVRTAK


Molitva sv. Jurju

 

Gospodine, sveti mučenik Juraj hrabro je nasljedovao Tvoju muku. Danas veličamo Tvoju božansku snagu koja se u njegovu mučeništvu očitovala, i

molimo da nam pritekne u pomoć u našoj slabosti. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje, u jedinstvu Duha Svetoga  - Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.


                                                                                                                                                     19.4.2015

TRI ŽABE


Jednoga dana tri žabe iz obližnje bare doskakutale do štale. Tamo je bila bačva s mlijekom. Vraćajući se u predvečerje u vodu, sve tri padnu u bačvu. Svaki pokušaj da izađu bio je uzaludan. 

Jedna među njima, koja bijaše lakovjerni optimist, pomisli: “Treba samo mirno čekati da netko dođe i spasi nas.” Stajala je mirno dok joj mlijeko nije zatvorilo dišne organe, a onda se ugušila i potonula.

Druga žaba bijaše pesimist. Znajući da nitko neće doći, a da sama sebi ne može pomoći, odluči pustiti se na dno kako bi skratila muke polaganog ugibanja.

Treća žaba bila je realist. Ona je mislila ovako: “Ne znamo ništa pouzdano, ali čekati se ne isplati. Moram nešto poduzeti, nikad se ne zna.” Mlatila je nogama po mlijeku dok nije počela osjećati nešto tvrdo. Bio je to maslac. Kad je grumen bio dovoljno tvrd, ona se pope na njega i iskoči iz bačve.


                                                                                                                            12.4.2015

RIBARI I VRIJEME


Jednom se prilikom luksuzna jahta usidrila u nekom malom meksičkom ribarskom selu. Njezin je vlasnik bio oduševljen kvalitetom ribe, pa je upitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.


“Ne treba nam puno”, odgovore ribari.


“A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?”


Odgovore mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove obitelji.


“Pa što radite s tolikim slobodnim vremenom?”, nastavi vlasnik jahte.


“Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom, a popodne provodimo sa svojim ženama. Uvečer izlazimo u selo, sastajemo se s prijateljima, popijemo poneko piće i otpjevamo nekoliko pjesama. Tako nam je lijepo i osjećamo se sretni.”


Međutim, turist nije bio zadovoljan odgovorom, pa im predloži: “Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod.”


“I što onda?”, upitaju ribari.


“Ako imate veći brod, ulovit ćete više ribe i dobiti još novca, a tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, pa još jedan – čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati izravno s velikim proizvođačima, a možete i sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Mexico City, Los Angeles ili čak u New York! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!”


“Koliko bi nam vremena trebalo za to?”


“Dvadeset do dvadeset pet godina”.


“I onda?”


“Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milijune!”


“Milijune? Stvarno? A onda?”


“Onda možete otići u mirovinu, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom, a večeri s prijateljima uz piće i pjesmu.”


“Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bismo uzalud potrošili dvadeset i pet godina?” – zaključe ribari.


Nepoznati autor                                                                                                                             29.3.2015

NOSI SVOJ KRIŽ


Ljudi su jednom pošli na dalek put. Morali su ponijeti svoje križeve. Mučili su se pod svojim teškim bremenom. Ali tješili su ih mišlju: stići ćemo k svome cilju. Ipak, jednome je njegov križ postao preteškim, predugačkim, pa ga je dobrano podrezao. Nakon duga hoda stigoše oni do jednog ponora. S druge se strane nalazila željena radost i blizina Božja. Ali, kako prijeći?


Svaki je polegnuo svoj križ, želeći načiniti brvno. I začudo, svaki je križ imao potrebnu dužinu. Samo onaj skraćeni, onaj koji se vlasniku činio predugačkim, nikako nije odgovarao, bio je prekratak i survao se u ponor.


                                                                                                                                                     W. Hoffsümmer

                                                                                                                                                             22.3.2015

MOLITVA SVETOM JOSIPU


O sveti Josipe, čija je zaštita tako velika, tako jaka, tako izravna pred Božjom krunom, stavljam u tebe sve svoje potrebe i želje.


O sveti Josipe pomozi mi svojim snažnim zagovorom i izmoli za mene svog Djevičanskog Sina sve duhovne blagoslove kroz Isusa Krista, Našeg Gospodina, tako da, budući da sam vezan o tvojoj Nebeskoj snazi, mogu iskazati svoju zahvalu i poštovanje Najljubljenijem Ocu. O sveti Josipe nikada se neću moći umoriti promatrajući Isusa kako spava u tvojim rukama.


Ne usuđujem se prići dok se on odmara u blizini Tvoga srca. Zagrli ga u moje ime i poljubi Njegovu nježnu Glavu za mene, i zamoli ga da mi uzvrati poljubac kada udahnem posljednji uzdah. Sveti Josipe, zaštitniče umirućih, moli za nas. Amen. 

                                                                                                                                              15.3.2015

DESET ČUDA SVETOG PAPE IVANA PAVLA II


ANGELA BARONNI iz Kanade susrela se s Ivanom Pavlom II 2002. godine. Bolovala je od karcinoma koštane srži. Papa je molio nad njom, položio ruku na njezinu glavu i učinio znak križa. Ustala je iz kolica, a njen liječnik potvrdio je kako je potpuno zdrava.

JOHN PAUL LIEO imao je šest godina u trenutku smrti pape Wojtyle. Roditelji malog Johna nisu mogli imati djece. Gospođa Lieo pobacila je tri puta. Odlučili su ići u Rim na audijenciju kod pape. Johnova majka Svetom je Ocu opisala svoj problem. Papa joj je tada rekao da će imati sinčića. Potom je napravio znak križa. Gospođa Lieo za devet mjeseci rodila je Johna Paula.

EMIL BARBAR rodio se s moždanom paralizom.

Liječnici su roditelje upozorili da će dječak cijeli život biti vezan za kolica. Majka ga je povela u Rim. Bili su u grupi ljudi s posebnim potrebama na Trgu Svetog Petra. Vidjevši papu, Emil je povikao: “Pogledajte ovamo!”. Papa ga je uhvatio za glavu i poljubio

te rekao neka posjete Lourdes. Majka i sin otputovali su u francusko svetište. Nakon povratka kući Emil je prohodao. Danas ima 29 godina i apsolvent je prava.

KARDINAL FRANCESCO MARCHISANO, arhiprezbiter Bazilike svetog Petra, povjerio se kako je jednom davno izgubio glas, a zatim mu se glas uz papinu pomoć vratio. Sveti Otac Ivan Pavao dodirnuo mu je grlo, a kardinal je progovorio.

MARY MULLIGAN 1979. godine sa svojom bolesnom kćeri čekala je dolazak Svetog Oca u Irsku. Djevojčica je imala bolesne bubrege, a liječnici su tvrdili da će umrijeti. Roditelji su stali u red i, ugledavši papu, pokazali su mu djevojčicu. Sveti Otac ju je pogladio. Djevojčica je ubrzo ozdravila.

TIBOR ULJACKI iz Bratislave u Slovačkoj zamolio je papu u rujnu 2003. na audijenciji da moli za ozdravljenje njegove djevojčice (12) oboljele od leukemije. Poslije nekog vremena djevojčica je ozdravila.

HERON BADILLO iz Meksika imao je pet godina prilikom susreta s Ivanom Pavlom II. Bolovao je od leukemije. U velikoj gužvi papa je poljubio dječaka bez kose. Nakon nekoliko mjeseci dječak je ozdravio.

IVETTE SANCHEZ vidjela je da u banci u kojoj radi nedostaje 200.000 dolara. Obavijestila je nadređene. Direktor je naredio istragu, a Ivette je počela moliti molitvu Ivana Pavla II da ne ostane bez posla. Sutradan je sav novac bio u blagajni.

KEY KELLY iz Liverpoola dobila je zloćudni rak dojke, a liječnici su joj prognozirali najviše dvije godine života. U ožujku 1979. susrela se s papom. Vrativši se kući, karcinom i metastaze su nestali.

STELLA MATUTINA DE OLICERA P. CRUZ iz Brazila svjedoči o tome kako je poslije papine smrti molila za ozdravljenje sina Eduarda od narkomanske ovisnosti. Eduardo se ubrzo uspio riješiti ovisnosti o drogama. Drogirao se godinama.


                                                                                                                                                       8.3.2015.

NEMA MALOG ZLA


U jednoj obitelji došlo je do rasprave oko toga hoće li se posuditi film iz videoteke. Otac je bio protiv jer je čuo da u filmu ima nasilja. Djeca su ga pokušavala nagovoriti govoreći kako je to samo jedan mali dio filma, ali da je film inače super, izvanredan, svi govore kako je odličan.

 

Otac je tvdoglavo ostao pri svom.

 

Sutradan su se djeca vratila iz škole i dočekao ih je ugodan miris kolača – onih koje oni najviše vole.

 

Otac reče – “Evo djeco, da se iskupim što vam jučer nisam dopustio gledati film, ispekao sam vam kolače koje najviše volite.

 

Radio sam ih po našem starom receptu samo sam ovaj put napravio malu iznimku. Znate, dodao sam malu količinu sastojaka iz kante za smeće. Ali ne brinite, to je tako maleni i sićušni dio da to nećete uopće opaziti. Vjerujte mi, tako je mali dio da neće promijeniti okus kolača.”

 

Djeca su naravno s gađenjem odbila kolače ali i shvatila poruku:

 

NEMA ZLA KOJE JE MALO!

 

Imate tako malo vremena za odgojiti svoje dijete, ne dopustite da prođe pored Vas!


                                                                                                                                                         1.3.2015

 

DJEČAK KOJI JE ODLUČIO UMRIJETI

Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici, upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi bila ta da joj se transfuzijom da krv njezina petogodišnjeg brata, koji je na neki neobjašnjiv način uspio preživjeti istu bolest, tako da su se u njegovu organizmu stvorila antitijela koja mogu svladati tu opaku bolest.


Liječnik je njezinu malom bratu objasnio kakva je situacija i pitao ga želi li dati krv za svoju sestru. Dječak je nakon samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao:

– Ok, spreman sam ako će to spasti Lizu.

Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se. I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.


Onda je njegovo lice problijedilo i s njega je nestalo smiješka. Pogledao je u liječnika i drhtavim glasom upitao:

– A hoću li odmah početi umirati?

Budući da je bio mali, dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv…


Tada sam naučila što je hrabrost.


                                                                                                                                       Nepoznati autor


                                                                                                                                                22.2.2015

POVODOM POČETKLA POSTUPKA ZA PROGLAŠENJE BLAŽENIM SINA NERETVE O ANTE GABRIĆA EVO JEDNA NJEGOVA PRIČA


KAMO DANAS DJEDE?


»Kamo danas, djede?« — »Bogu, u nebo!«, sa smiješkom mi je odgovorio djed Šudhir. Susreo sam ga na nasipu uz selo Dušnekhali, na usku nasipu što se proteže kroz rižina polja koja su se raspucala od vrućine. Duge godine i borba za život usred ovih džungli urezale su mu duboke brazde na čelu. Štapom u ruci mjeri on zadnje korake svojeg života. Sjeli smo na nasip. Sunce je upravo zalazilo dolje za palmama uz rijeku Ganges. Zrake su slale svoje zadnje pozdrave i nebu i zemlji. Okolo mir, mir rižinih polja.


»Aširead dio, guru! — Blagoslovite, oče!«, reče mi Šudhir.


Blagoslovih ga i uzeh njegovu ruku da i on mene blagoslovi. I dobro mi je došao taj blagoslov. Već nekoliko dana pješačim. Uistinu sam bio umoran, a ponešto i bolestan. Šudhir, moj dragi prijatelj Šudhir! Sitan je rastom, no velik je duhom, velik živom vjerom. Čitavim životnim putem išao je ravno — k Bogu, k nebu. Pa stoga je sada tako miran, stoga sa smiješkom i s radošću misli na susret s Onim kojega je uvijek imao pred očima. Približio se on već devedesetoj. Lijepa je to starost, ako se kod Sudhira uopće može govoriti o starosti. Tijelo mu je oronulo, oči su mu gotovo iskošene, no u njima je još uvijek nešto tako krasno — pogled koji te prožima, podiže, podiže k Bogu i k nebu.


»Oče, mi smo putnici!«, reče Šudhir. »Njegovi smo putnici. I kako je lijepo biti putnik. Uvijek je nešto novo pred tobom. Čovjek se ni za što ne prilijepi. Uvijek naprijed — k nebu, k Bogu!«


Šudhir nije polazio ni u kakve škole, no prošao je životnu školu i razumio je veliku istinu i po njoj živio, i svoj život lijepo doživio, sa štapom u ruci pomalo zgrbljen, no s radošću i sa smiješkom stigao k nebu i k svojemu Bogu. Zamolio sam Isusa da i Šudhir i ja i svi mi mognemo tako lijepo živjeti i svoj život doživjeti s radošću te da sa smiješkom stignemo k nebu, k Njemu, svojemu Bogu!


Ante Gabrić SJ


                                                                                                                   14.2.2015

DESET ZAPOVIJEDI SUPRUŽNIKA

nepoznati autor


Druge nedjelje u veljači obilježava se Svjetski dan braka, a cilj mu je istaknuti vrijednost i važnost zdravih i iskrenih odnosa između supružnika, počevši od trenutka sklapanja ženidbe, pa sve do smrti.


PRVA ZAPOVIJED


Poštujte i visoko cijenite jedno drugo! – „Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce“ (Matej 6,21). Doista, ako svoga partnera tretirate kao blago, dragocjenost koja vam je darovana, i poštujete ga umjesto da ga kritizirate, brak će vam cvjetati!


DRUGA ZAPOVIJED


Nikad ne idite u postelju ljutiti! – “Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom!” (Efežanima 4,26). Bijes i ljutnja su ubojice ljubavi. Ako ste tijekom dana imali neki prijepor, izgladite ga prije večeri i u postelji ponovno budite sretni i strasni. U suprotnom bi vam brak mogao biti ugrožen.


TREĆA ZAPOVIJED


Opraštajte jedno drugome! – “Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!” (Efežanima 4,32). Ljudi smo sa svim svojim pogreškama i potrebama, i često griješimo. Tvrdoglavost i ustrajanje u ljutnji guše brak, dok ga ljepota i dobrota praštanja čine stabilnim, a partnere zadovoljnima i zaljubljenima!


ČETVRTA ZAPOVIJED


Blagoslivljajte često vašu jedinstvenost i zahvaljujte na njoj! – “Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna!” (Psalmi 139,14). Nerijetko nakon braka pokušavamo partnera promijeniti i prilagoditi sebi, izbrisati njegovu divnu jedinstvenost u svemiru. Činite upravo suprotno, uživajte u njegovoj različitosti i dinamici koju ona unosi u vaš život. Ne suprotstavljajte im se – blagoslovite ih i njegujte kao i svoje specifičnosti!


PETA ZAPOVIJED


Očekujte najbolje u životu… Od Boga! – “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spas“ (Psalmi 62,2). Ljudi postaju jadni jer očekuju užitak, te ispunjenje i rješenje svojih problema od drugih ljudi, često od poslovnih, a još češće od bračnih partnera. U braku ne smijemo sve očekivati od partnera, sve svaljivati na njega. Bog kroji naš život, a partner nam pomaže da kroz ovaj život lakše prolazimo.


ŠESTA ZAPOVIJED


Dodirujte se često! – “Pozdravite jedan drugoga svetim cjelovom!” (2. Korinćanima 13,12). Istraživanja pokazuju kako žena dnevno treba osam do dvanaest nježnih dodira za svoje duhovno zdravlje. Slično je i s muškarcima. Nježni dodiri – zagrljaj, držanje za ruke, poljubac kad dođete kući i slično dio je bračne ljubavi, intimnog odnosa i razumijevanja, pa onda i opće sreće.


SEDMA ZAPOVIJED


Rabite Božji dar komunikacije! – „Tako je i jezik malen ud, ali se može ponositi velikim stvarima. Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali!” (Jakov 3,5). Osjećaje je često teško opisati, a još teže izraziti. Ponekad se ljudi boje razgovarati o svojim osjećajima, boje se pokazati ih, izraziti, izreći. Prevladajte to, razgovarajte s partnerom o svim svojim osjećajima, i lijepim i ružnim, jer bolja komunikacija znači i bolji intimni život, bolji i ispunjeniji odnos!


OSMA ZAPOVIJED


Njegujte jedno drugo kao najljepši ružin grm! – „Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tijela. Tko svoju ženu ljubi, ljubi samog sebe!“ (Efežanima 5,28). Ruže trebaju četiri stvari kako bi rasle i mirisno cvjetale: sunce, vodu, zemlju i zrak. Sunce je sigurnost. Voda je temelj komunikacije. Zemlja je zajedništvo. Zrak fizički dodir. Činite te četiri stvari i vaš će brak biti poput najljepšeg ružina grma.


DEVETA ZAPOVIJED


Otkrijte izgubljeno blago u teškim vremenima! – „Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje!“ (Jakov 1,2). Dijeliti krizne trenutke i biti zajedno u teškim vremenima neizmjerno je blago, kojega moramo biti svjesni i cijeniti ga, spoznati u tome svoju snagu i temelj za ljepšu budućnost. Ne krivite jedno drugo kad vas bude iskušavala nesreća, uzmite to kao od Boga danu mogućnost da ojačate svoju ljubav i shvatite kolika je snaga u njoj. A iz toga zajedništva uvijek će izniknuti nova sreća i prosperitet.


DESETA ZAPOVIJED


Sjetite se početka ljubavi! – „Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni činiti prva djela!” (Otkrivenje 2,5). Znate kako izgledaju pogledi dvoje koji su se tek zaljubili? Taj sjaj nikad ne smije nestati iz vašeg oka, kao ni način ponašanja, prepun onih sitnica, malih pažnji, uzbuđujućih nagovještaja i otkrića. Ne vjerujte u ono “više nema povratka”, to je uvijek moguće. Vratite se u prošlost kako biste osvježili sadašnjost!“


Preuzeto sa stranice: www.katolici.org.

                                                                                                                                    8.2.2015

POVODOM SUTRAŠNJEG BLAGDANA SVIJEĆNICE I DANA POSVEĆENOG ŽIVOTA


Molitva za  svećenička zvanja


Gospodine Isuse Kriste, veliki i vječni Svećeniče, žalosno je Tvoje Srce, kad vidiš ovce bez pastira. Zato u Tvoje ime i po Tebi molimo nebeskog Oca, da pošalje poslanike u svoju žetvu.

Isuse, ljubitelju čistoće, učini, da kršćanski roditelji odgajaju svoju djecu u duhu požrtvovnosti i da velikodušno daruju u Tvoju službu one, koje Ti pozoveš.

Učitelju apostola, odaberi i privuci između naše drage mladeži one, koji će nam prikazivati žrtvu svete Mise, dijeliti svete sakramente, te moliti i žrtvovati se za nas.

Dobri Pastiru, čuvaj ih od vanjskih i nutarnjih pogibelji i daj im ustrajnost u svetom zvanju, da postanu i budu svećenici po Tvojem presvetom Srcu. Neka puni vjere i ljubavi prema Tebi i Tvojoj svetoj Crkvi nesebično posvete sve svoje snage za održanje i širenje Tvojega kraljevstva u neumrlim dušama.

Majko Marijo, čuvaj naša sjemeništa, da iz njih izađe mnogo svetih svećenika, koji će našemu narodu sačuvati najveće blago svete vjere. Amen.


                                                                                                                                     1.2.2015

MUDRE IZREKE O PRIRODI


Evo par izreka o prirodi povodom današnjeg referenduma u gradnji TE u našoj zlatnoj dolini


Čovjek pripada prirodi,

a ne priroda čovjeku.

 

Prirodu nismo naslijedili od naših predaka,

nego smo je posudili od naših unuka.

 

Više je savršenstva u kaplji vode,

nego u bilo kojem stroju

kojeg je čovjek napravio.


         Albert Einstein

                                                                                                                         25.1.2015

PRIČA O NEBU


Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i svi su se u čas našli u vječnosti. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg od zlata, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto.

"To je Nebo", ovaj će.

"Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni..."

Čuvar čovjeku pokaza zdenac: "Uđi i pij koliko želiš!"

"Moj pas i konj su također žedni", čovjek će.

"Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen", odvrati čuvar.


Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i pošao dalje. Nakon duga hoda dalje uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar.


"Dobar dan", čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav.

"Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni."

"Tu među stablima je izvor", reče čuvar, možete piti koliko želite."


Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita:

"Kako se zove ovo mjesto?"

"Nebo", odgovori čuvar.

"Nebo?! Čuvar velebnog ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje!", začuđeno će čovjek.


"Ne, ono je Pakao", reče čuvar.

Čovjek bijaše zbunjen. "Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!"

"Ne, oni nam čine veliku uslugu.

Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja."


Nepoznati autor

                                                                                                                                        18.01.2015

POSTOJI LI BOG


Jedan čovjek je ušao u brijačnicu kako bi se ošišao, te skratio i uredio bradu. I dok je brijač započeo svoj rad, njih dvojica su započeli dobar razgovor. Razgovarali su o raznim temama. Kako su se najednom dotakli Boga kroz razgovor, brijač je rekao: "Ja ne vjerujem da Bog postoji!" "Zašto to kažete?" - upita ga čovjek na stolici. Pa, znate dovoljno je samo da izađete na ulicu i brzo shvatite da Bog ne postoji." - odgovori brijač i nastavi. "Recite mi, da Bog postoji da li bi bilo toliko mnogo bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji danas ne bi bilo niti patnje niti boli! Ja ne mogu zamisliti Boga koji jeste ljubav, a u isto vrijeme dopušta sve te stvari. Čovjek na stolici se zamislio na trenutak, ali nije ništa odgovorio jer nije želio započeti raspravu. U međuvremenu brijač je završio svoj posao i čovjek je napustio radnju. Odmah čim je izašao, na ulici je primjetio čovjeka sa dugom raščupanom i prljavom kosom, te neobrijanom zapuštenom bradom. Čovjek se okrenuo i ušao ponovno u brijačnicu i rekao brijaču: "Znate što? Brijači ne postoje!" "Kako možete reći tako nešto?" - iznenađeno ga upita brijač. "Ja sam ovdje i ja sam brijač i upravo sam radio na vama!" "Ne!" - čovjek uskliknu. "Brijači ne postoje jer da postoje danas na ulici ne bi bilo toliko neošišanih, neobrijanih i neurednih ljudi poput onog čovjeka tamo vani." "Ah, ali brijači stvarno postoje! To se događa kada ljudi ne žele doći k meni!" - zaključi brijač. "Upravo tako!" - potvrdio je čovjek. "To je upravo poanta. Bog također postoji, ali mnogi ljudi ne žele doći k Njemu i zatražiti pomoć. I zato ima toliko boli i patnje u svijetu".


                                                                                                                                             11.01.2015.


NAJVEĆA LJUBAV IKAD


"Moj se prijatelj nije vratio sa bojišnice, gospodine. Molim dopuštenje da idem po njega." "Dopuštenje se odbija!", reče časnik, "ne želim izložiti tvoj život za čovjeka koji je vjerovatno mrtav."

 

Svejedno, vojnik je otišao i, uru kasnije, vratio se natrag krvav, smrtno ranjen, noseći mrtvo tijelo svog prijatelja.

Časnik je bio bijesan. Vikao je:

 

"Rekao sam ti da je mrtav. Sada sam vas obojicu izgubio. Reci, je li se isplatilo ići tamo po truplo?"

 

Vojnik je umirao. Zadnjim snagama tiho reče:

 

"Oh, da, gospodine. Kad sam došao po njega, bio je živ. I rekao mi je:

'Jack, znao sam da ćeš doći'."

 

Anthony de Mello


Kaže Isus: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje." (Iv 15,13)



                                                                                                                                                04.01.2014

 

MOLITVA SVETOJ OBITELJI



Sveta nazaretska Obitelji, tvojoj nebeskoj zaštiti predajemo sve naše obitelji.

ISUSE, učini da u svakoj obitelji vladaju odnosi ljubavi i povjerenja. Nauči djecu poslušnosti roditeljima, marljivosti u školskim i drugim obavezama. Oslobodi ih od utjecaja zla i zaštiti od svake ovisnosti. Daj da rastu u mudrosti i Božjoj milosti kao što si ti rastao u svojoj Obitelji.


MARIJO, naša Majko, tvojoj dobroti preporučamo srce svake žene i majke. Udijeli joj otvorenost životu, strpljivost i smisao za žrtvu. Daj da skupa sa svojim mužem bude vlastitim primjerom prva odgojiteljica vjere svojoj djeci. 


SVETI JOSIPE, skrbniče Isusa i Marije, izmoli očevima otvorenost Božjem vodstvu, posao koji će raditi u  marljivosti i poštenju i vrijeme koje će posvetiti svojoj ženi i djeci.


ISUSE, MARIJO i JOSIPE, predajemo vam sve obitelji, a na poseban način one koje su najpotrebnije vaše pomoći. Bdijte nad nama i čuvajte nas u svojoj ljubavi! Amen.

                                                                                                                                                          28. 12. 2014.

PETAR IPAK IDE U RAJ

Bio jednom čovjek, surov ali veoma hrabar. Zvao se Petar, a po zanimanju je bio vojnik. Baratao je vješto mačem i puškom, i istaknuo se u najslavnijim bitkama.


Kao vojnik prolaziti svijetom iz jednog rata u drugi doista je opasna pustolovina. Tako jednoga dana, za žestoka napada, i Petar bi smrto ranjen.

Istoga dana stiže pred rajska vrata. Pokuca snažno, a sveti Petar požuri mu otvoriti.


“Onda, mladiću”, reče sveti Petar ugledavši vojnika u vojničkoj odori, “što želite?”

“Želim u raj”, odgovori vojnik. “Ja sam vojnik Petar. Sigurno me poznajete, nosim Vaše ime. Pogledajte kolika odličja sam dobio. U cijelom puku ne bijaše tako hrabra vojnika. Ne da se hvalim, ja sam bio najbolji. Bio sam u mnogim bitkama, čak sam i poginuo za domovinu. Mislim da sam doista zaslužio raj!”

“Da, da”, promrmlja sveti Petar. “Ime ti je uistinu najljepše, u to ne treba sumnjati. Borio si se hrabro, da, da…Ali sve to nije dovoljno. Moram vidjeti što piše u mojim knjigama.”

Sveti Petar izvuče s police debelu knjižurinu i počne polako čitati stranicu po stranicu. U njoj bijaše upisno sve što je vojnik učinio. Kako je koju stranicu pročitao, sveti Petar bi odmahnuo glavom. Mrsio je svoju dugu bijelu bradu i mrmljao: “Hm, hmmmm!” Sadržaj knjige nije zadovoljavao. Prema onome što je tamo pisalo, i prema pravilniku o primanju u raj, sveti Petar vojnika nikako nije mogao pustiti u raj. Pa ipak, svecu je taj čovjek, njegov imenjak, bio osobito drag.

“Ne mogu u pakao poslati nekoga tko se zove Petar!”, mislio je. Ali što učiniti?


Sveti Petar tada pozove Mihaela, arhanđela koji je nosio oklop i mač i koji bi stoga morao imati razumijevanja za svog kolegu ljudskog roda. Njih dvojica su dugo raspravljali. Sveti Petar je na sve načine tražio izliku da vojnika pusti u raj.

“Ne, ne, i ne!” vikao je sveti Mihael. “Ne možeš smo tako kršiti pravila. Ovaj vojnik nikako ne može u raj, moraš ga otjerati!”


Tada sveti Petar sazove vijeće svetaca, najboljih koje je mogao naći. Došli su: sveti Josip, sveta Mala Terezija, sveti Franjo, sveta Katarina, sveta Margareta. Ali ništa se tu nije dalo učiniti. Sveci su samo odmahivali glavom i tvrdili da vojnik Petar nije bio dovoljno dobat da bi mogao ući u raj.

No sveti Petar nije se dao zaustaviti. Ne gubeći vrijeme, pošao je k Isus i počeo mu pripovijedati o vojniku: nadugo i naširoko opisivao mu je njegovu hrabrost, velikodušnost, te samu činjenicu da je dao život za domovinu.


Isus je pomno slušao svaku riječ, a u tom trenutku začuje se neopisiva galama. Dvadeset zadihanih i bijesnih vragova trčalo je uza stepenice kojima se ulazilo u raj. “Stani, zaustavi se, stop!”, vikali su vragovi, mašući svojim šiljatim trozupcima. “Ovaj vojnik pripada nama, ne može on u raj!”

Stvari su krenule doista loše. Jadni vojnik Petar mogao je očekivati  najgore. Crveni rogonja bockao ga je trozupcem keseći se: “To li je taj koji je stalno psovao đavle!”

Uto se pored Isusa pojavi lijepa gospođa. Bijaše to Marija. U ruci je nosila veliku zlatnu knjigu, koju predade isusu. Isus otvori knjigu, koja je imala više stotina stranica a na svakoj je bilo ponešto napisano. Počeo je čitati. Na kraju se okrenu prema Mariji i blago se nakloni. To je imalo značiti da vojnik Petar ipak može u raj.


Marija sama mu je pristupila i povela ga, a sveti Petar zadovoljno se smješkao.


Najmanje su zadovoljni, naravno, bili vragovi. Onako bijesni, uputili su se prema paklu prigovarajući: “Marija je naša propast! Neprestano nam krade duše. Nastavi li ovako, ostat ćemo bez posla.”

Svetog Petra je međutim mučila znatiželja: što je pisalo u zlatnoj knjizi koju je Marija donijela Isusu? I tako, dok su ostali proslavljali ulazak novoga člana u raj, sveti Petar se sasvim primakne zlatnoj knjizi i otvori je.

Stranice su bile ispunjene Zdravomarijama! Bijaše ih na tisuće. Svaki put kad je vojnik Petar izmolio Zdravomariju, Gospa ju je upisala u zlatnu knjigu.

Upravo te Zdravomarije otvorile su vojniku Petru vrata raja.


 Zdravomarija je molitva koja otvara rajska vrata. Nitko ne može moliti i biti zao u srcu. Molitva nije samo vapaj za pomoć. Ona čovjeka oblikuje, mijenja, obraća. Tko se moli Mariji, on se preporučuje Božjoj dobroti i milosrđu. Posve je sigurno da ga Bog neće zaboraviti u času smrti, tom najvažnijem životnom trenutku, jer čovjek po njemu dolazi Onomu koji ga oduvijek čeka.

Bruno Ferrero



                                                                                                                                       21.12.2014

PRIČA O ČETIRI SVIJEĆE


Nekoć davno, u dugoj hladnoj noći, četiri su svijeće polagano gorjele, a od njihova se plamena stvarala igra sjena na oslikanom svodu stare crkve. Sve je već odavno utihnulo, samo se potiho, kroz pukotine kamenih zidova, provlačio razgovor četiriju svijeća i nestajao u šuštanju lišća obližnjeg hrasta.


Sjetno su se prisjećale onih starih vremena kada su na stolu svake kuće svoj vosak prelijevale u razne boje i oblike, a svojim su plamenom pridonosile većoj prisnosti svih ukućana. Dječica bi se tako poslije igre nerijetko približila upaljenim svijećama i smijući se grijala svoje promrzle ručice, a onda bi se dugo i radosno nadmetala u pravljenju što ljepših i zanimljivijih sjena na zidu, oblikujući svojim prstićima razne životinje i likove. Svi su se okupljali oko stola u molitvi, blagovanju i mnogim drugim prilikama, a svijeće su itekako znale kako su tom zajedništvu i one pridonijele. Da, osjećale su se korisnima i neophodnima.


Ali, danas su vremena drukčija i gotovo više nikome nisu potrebne… Jedino se još ovdje u crkvi i na groblju donekle osjećaju važnima.


- Ja sam MIR, – započe prva svijeća – ali, nažalost, ljudima nije stalo do mene, jer su dozvolili da njima ovladaju strah i bijes, postali su nestrpljivi i neosjetljivi. Na najmanji oblik nepravde uzvraćaju stostruko, tako da svako zlo rađa novo zlo, a svako nasilje novo nasilje. Previše je to za mene…, mislim da ću se ugasiti…


Čim to doreče, svijeća se istog trena ugasi.


Tri su svijeće tužno i zamišljeno šutjele jedno vrijeme, a onda druga progovori:


- Ja sam VJERA, ali, nažalost, mnogi danas ne vide vrijednost i smisao vjerovanja i pouzdanja u Boga, nego su zatvoreni u svoje ovozemaljske misli i ne dižu pogleda od materijalne stvarnosti. O, kad bih barem mogla toliko zasjati da im otvorim oči i da uvide tu ljepotu vjerovanja kojoj ništa na ovome svijetu nije ravno. Nažalost, umorna sam, jako sam umorna od silnih pokušaja i isto tolikih neuspjeha, i nemam više snage ni sama nastaviti gorjeti…


Ponovi još jednom: – Umorna sam, jako sam umorna – a onda se i njezin plamen zgasnu.


Tama je u crkvi bivala sve veća…


- Ja sam LJUBAV - nastavi tužno treća svijeća – ali ni ja više nemam snage. I na mene ljudi zaboravljaju i ne shvaćaju što znači ljubiti. Zamijenili su prave i iskrene osjećaje ljubavi i darivanja samoga sebe za lažne i strahotne oblike strasti i požude, koji ih međusobno razdvajaju i uništavaju im živote. Nestalo je prave i iskrene ljubavi između muža i žene, djeca im više ne predstavljaju toliko bogatstvo kao nekada, a o roditeljima i prijateljima više ni ne razmišljaju. Nažalost, ni ja više nemam snage…


Kad to reče, i ona zgasnu…


Napolju je bjesnio vjetar, a neka neshvatljiva težina obuze svu crkvu…


Ostala je još jedna svijeća, u svojim sumornim mislima…


Iznenada se, s velikom škripom koja je parala zrak i koja prenu četvrtu svijeću iz zamišljenosti, otvoriše velika hrastova vrata crkve i u nju uđe dijete. Polako se približavalo slabašnom svjetlu posljednje svijeće. Pruživši promrzle ruke prema plamenu, vidje kako su se tri svijeće već ugasile, pa tužno, brišući suze, zavapi:


- Što vam se dogodilo? Pa, vi ste trebale svijetliti do kraja!


Zajeca tužno, onako tužno kao kad ljudi jasno spoznaju da su imali nešto neizmjerno vrijedno, ali su to shvatili tek onda kada su to nepovratno izgubili.


Crkvom su odjekivali njegovi neutješni uzdasi i parali su težak zrak natopljen neizdrživom tugom.


- Dječače – začu se iznenada slabašni glasić. – Ne boj se, sve će biti u redu.


Bila je to četvrta svijeća.


Podigavši oči, dječačić pogleda prema slabašnom plamičku, iza kojega su se nazirali orisi stare slike, koju nije mogao dobro razaznati, ali je jasno osjetio kako iz nje izbija posebna ljepota, ona ljepota i onaj mir koji te prožimaju do dubine bića i koje možeš, ako tražiš, pronaći jedino u crkvi, klečeći otvorena srca puna pouzdanja pred svojim Gospodinom.


- Ne boj se! – ponovi svijeća – Dok ja gorim, uvijek možeš zapaliti ugasle svijeće. Ja sam NADA! Ali, dječače, to ne mogu ja učiniti! To moraš ti! Zato prenesi moj plamen na MIR, VJERU i LJUBAV, pa ćemo opet svojim svjetlom, tvojom ljubavlju i mojom nadom svijetliti na radost svima.


I tako bi. S puno radosti, s puno mira u srcu, s puno vjere, pouzdanja i predanja dragom Bogu, i s puno ljubavi, dječačić zapali jednu po jednu svijeću, a ljepota svjetlosti obuze cijelu crkvu i nastavi se širiti kroz pukotine zidova nadaleko, nadaleko…


 priča nepoznatog autora


                                                                                                                           14.12.2014 

PRIPOVJEST O ČOVJEKU KOJI NIJE ZNAO ČEKATI 


Pripovijest iz Kine glasi: Neki je čovjek svoju malu njivu dobro pripremio, uzorao i zasijao. Čudi se što prvih nekoliko tjedana sjeme tako sporo niče. Kod svog susjeda je vidio već jake zelene klasove. Iz dana u dan postajao je sve nestrpljiviji. Od brige nije mogao ni spavati.

Napokon smisli bezumnu ideju. Otrča na svoju njivu i započe male, nježne vlati navlačiti prema gore. To bijaše, naravno, mučan posao, ali konačno je bio gotov. Susretne na putu susjeda i pohvali se da je pomogao svome žitu rasti. Znatiželjnici otrčaše na njivu. Vidješe sve uništeno i uvenulo.

I još dugo su u tom selu ismijavali čovjeka koji nije znao čekati. 


                                                                                                                     07.12.2014

LEGENDA O PAMETI I SRCU


Kad je Bog odlučio ljudima darovati život, htio je da im u njihovoj ljudskosti ništa ne uzmanjka. Zbog toga im je svima redom naumio dati sve što bi im kroz njihove dane moglo ustrebati. 

Prvo im je odlučio podijeliti pamet. Trudio se udijeliti im odmjerenu količinu, jer je slutio da bi im i odviše i premalo pameti u životu moglo naškoditi. Pritom nije ni pomislio da bi se moglo dogoditi da neki u red stanu i po nekoliko puta, neki nijedanput smatrajući da im takvo što i ne treba, te da neki zakasne, jednostavno zbog toga što su se zapričali s nekim, zaigrali se ili su iz nekog drugog razloga nehotice propustili navrijeme stati u red.

Kad su oni koji su zakasnili došli pred Boga, Bog ih je ljubazno saslušao. Bio je zbunjen jer nije znao kako bi im pomogao.

- Evo, ostalo mi je još posve malo pameti za podjelu – reče im – Potrudit ću se da svakome od vas dopadne barem ponešto. Istina, neću vam je moći dati onoliko koliko bih htio, ali dat ću vam što mi je preostalo, sve do zadnje mrve. No, pokušat ću vam to nadoknaditi na neki način.

Kad je počeo dijeliti srce, prvo je pozvao one koji su zadnji došli na red pri dijeljenju pameti. I jer je bio siguran da bi zbog premalo srca čovjek kroz svoj život mogao proći kao da ga nije ni bilo, a nije bio siguran što će se dogoditi bude li im dao odviše srca, reče im:

- Želite li, dat ću vam više srca. No, ne znam hoće li vam zbog toga u životu biti lakše ili teže. Ali dat ću vam od svoga vlastitoga srca jer ne znam što bih vam mogao dati bolje od toga.


Stjepan LICE


                                                                                                                                30.11.2014


MOLITVA


Jedne večeri, dosta kasno, vraćao se kući s tržnice neki siromašan seljak. Odjednom usred šume raspukne mu se kotač kola na dva dijela. I dok je tako zastao da popravi kotač, seljak se odluči pomoliti i zahvaliti Gospodinu za taj, unatoč svemu, lijep dan. Tek tada primijeti da nema kod sebe svoga molitvenika. Ujutro ga je u žurbi zaboravio ponijeti.


Seljak se ražalosti da će mu dan proći, a da nije Gospodinu izrekao svoje molitve.


Tada reče: “Dragi Bože, danas sam rano izašao iz kuće, a zaboravio sam uzeti svoj molitvenik; star sam, pamćenje mi je loše, pa ne znam ni jednu molitvu napamet. Zato ću sad učiniti ovo: polako ću reći cijelu abecedu pet puta, a Ti, koji poznaš sve molitve, možeš slova tako složiti da od njih napraviš molitve kojih se ja ne mogu sjetiti.”


I Gospodin reče anđelu: “Od svih molitava koje sam danas čuo, ova je najljepša jer dolazi iz jednostavna i iskrena srca.”

                                                                                                        na svetkovinu Krista Kralja,23.11.2014

SVIJEĆA PRIČA PRIČU


Zapalili ste me i gledate moje svjetlo, radujete se jasnoći i toplini koju darujem.


Veselim se da smijem gorjeti za vas, da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj kutiji bez ikakve koristi. Smisao dobivam tek po tome što gorim.


 Ali, dobro znam, što dulje gorim, to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju.


- Izgorjela je! – reći ćete, a ono što je od mene ostalo, bacit ćete.


Znam, za mene postoje uvijek ove dvije mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta, zaboravljena u tami, ili gorim, postajem sve kraća, dajem sve što imam.


U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju. Ipak mislim da je ljepše i pametnije ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna i ležati u mračnoj kutiji…


- Gledaj, isto je tako s vama ljudima: ili se povučete, ostanete sami za sebe i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima i darujete im od svoje topline i ljubavi i tek onda dobiva vaš život smisao: On je ispunjen.

Ali znajte i to da za ovo morate dati nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti, od svoje srčanosti, od svojega smijeha, možda i nešto od svoje tuge.


I ne treba bojažljivo razmišljati o tome kako ćete sačuvati sami sebe. Mislim da samo onaj koji druge veseli, postaje još veseliji. Samo onaj koji je svjetlo drugima, sam će primati svjetlo.


Što više gorite za druge, to će svjetlije biti u vama samima. Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi jer se plaše biti ovdje za druge, donositi drugima svjetlo.


Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori više je vrijedno nego sva tama svijeta. Dopustite, dakle, da vas malo Ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.


A. L. Balling                                                                                                             16.11.2014.

RAČUN PLAĆEN ČAŠOM MLIJEKA


Jedan siromašni mladić prodavao je robu hodajući od vrata do vrata da bi platio svoje školovanje. Umoran i jako gladan, odlučio je zamoliti za malo hrane na vratima sljedeće kuće. Ipak, kad mu je mlada i vrlo lijepa žena otvorila vrata, posramio se, i umjesto da zatraži malo hrane, zatražio je samo čašu vode.


Mladoj se ženi, vidjevši ga, učini da je možda gladan, i umjesto vode, dade mu veliku čašu mlijeka. On prihvati čašu i vrlo brzo je popije, zatim je upita: Koliko sam dužan? Ona odgovori: Majka nas je učila da se ljubaznost ne naplaćuje.


Onda, od srca vam hvala – reče mladić. Mladić Howard Kelly se odlazeći od te kuće, nije samo osjećao fizički jačim, već je i vjera u Boga i čovjeka u njemu također ojačala, a bio je prije toga spreman odustati i sve napustiti. Godinama kasnije, ta žena se jako razboljela. Lokalni liječnici bili su nemoćni. Napokon, uputili su je u veliki grad gdje su postojali specijalisti koji su mogli proučiti tu rijetku bolest koju je imala. Dr. Howard Kelly je također pozvan na konzultacije. Kad je čuo ime grada, čudno svjetlo je obasjalo njegove oči. Odmah je ustao i sišao do hodnika gdje je bila njezina soba. Ogrnut liječničkim mantilom ušao je da je vidi. Prepoznao ju je odmah. Vratio se u sobu za konzultacije odlučan da pruži sve od sebe da bi joj spasio život. Od tog dana obratio je posebnu pozornost na njezin slučaj.


Nakon dugačke borbe bitka je dobivena. Dr. Kelly je zatražio od financijske službe da mu dostavi konačni obračun za njezino liječenje, na odobravanje.

Kad je dobio račun, pogledao ga je i dopisao nešto na dnu računa, i poslao joj je račun. Kada je žena dobila račun, plašila se da ga otvori – bila je sigurna da će ga morati do kraja života plaćati. Ipak, pogledala ga je, i nešto što je bilo napisano na dnu računa, privuklo je njezinu pažnju.


Pisalo je: “Plaćeno u potpunosti jednom čašom mlijeka”, potpis, Dr. Howard Kelly.


Nepoznati autor

                                                                                                                                    09.11.2014

DVIJE POBOŽNE PRIČE O ZADNJEM SUDU


1.  Sv. Brigita priča o svojim objavama, isto tako o nekom vojniku, koji je bio vrlo milosrdan; često se molio Gospi. Kada je umro, svetica ga je preporučila Gospodinu i dok je molila za njega, vidjela ga je kako ga vode na Sud! Oh! Kako je samo bio prestrašen i užasnut! Đavao ga je optuživao za mnoga počinjena nepoštena djela, za zle poglede i razgovore. Pokajao se je i tako se je spasio, no koliko je morao ostati u Čistilištu! Pobožnost prema Presvetoj Djevici ga je spasila od Pakla, no koliko dugo radi svojih grijeha je morao ostati na mukama?

2.  Car Kostantinopolija, Teofil, bio je vrlo zao heretik, te uništavač svetih slika i ikona. Razbolio se na samrti; dvije dobre duše počeše vruće moliti za njega; carica i sv.biskup Metodije. Biskup je napisao na jednoj tabeli njegovo ime među grešnike za koje je najviše trebalo moliti; tu tabelu je držao kod oltara tako da je čitava njegova Crkva molila za te grešnike. Jednu noć u snu, svetac vidje Teofilovu dušu gdje je vuče jedno mnoštvo đavola, dok su urlali i tresli lancima: on je podvostručio molitve za njega. Sutradan ujutro ču da je Teofil zaista umro; no ono što je bilo posebno čudesno, ode u svoju crkvu, vidje da je ime Teofila bilo izbrisano sa tabele njegovih grešnika! Njegove vruče molitve su ga spasile! Koliko dobra mogu učiniti dušama molitve dobrih!

Većina nas je danas posjetila groblja svojih najmilijih,zapalili smo im svijeće i odnijeli cvijeće,ali zapamtimo jedno,samo molitva pomaže dušama u čistilištu. Molimo zato za njih,preporučimo ih Božjem milosrđu i vjerujmo da će Bog uslišati naše molitve.

                                                                                                                                           02.11.2014.g.

POSTOJI LI BOG


Jedan čovjek je ušao u brijačnicu kako bi se ošišao, te skratio i uredio bradu. I dok je brijač započeo svoj rad, njih dvojica su započeli dobar razgovor. Razgovarali su o raznim temama. Kako su se najednom dotakli Boga kroz razgovor, brijač je rekao: "Ja ne vjerujem da Bog postoji!" "Zašto to kažete?" - upita ga čovjek na stolici. Pa, znate dovoljno je samo da izađete na ulicu i brzo shvatite da Bog ne postoji." - odgovori brijač i nastavi. "Recite mi, da Bog postoji da li bi bilo toliko mnogo bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji danas ne bi bilo niti patnje niti boli! Ja ne mogu zamisliti Boga koji jeste ljubav, a u isto vrijeme dopušta sve te stvari. Čovjek na stolici se zamislio na trenutak, ali nije ništa odgovorio jer nije želio započeti raspravu. U međuvremenu brijač je završio svoj posao i čovjek je napustio radnju. Odmah čim je izašao, na ulici je primjetio čovjeka sa dugom raščupanom i prljavom kosom, te neobrijanom zapuštenom bradom. Čovjek se okrenuo i ušao ponovno u brijačnicu i rekao brijaču: "Znate što? Brijači ne postoje!" "Kako možete reći tako nešto?" - iznenađeno ga upita brijač. "Ja sam ovdje i ja sam brijač i upravo sam radio na vama!" "Ne!" - čovjek uskliknu. "Brijači ne postoje jer da postoje danas na ulici ne bi bilo toliko neošišanih, neobrijanih i neurednih ljudi poput onog čovjeka tamo vani." "Ah, ali brijači stvarno postoje! To se događa kada ljudi ne žele doći k meni!" - zaključi brijač. "Upravo tako!" - potvrdio je čovjek. "To je upravo poanta. Bog također postoji, ali mnogi ljudi ne žele doći k Njemu i zatražiti pomoć. I zato ima toliko boli i patnje u svijetu".


                                                                                                                                                    26.10.2014.
SIROMAŠNI BOGATAŠI 

Neki jako bogati poslovni čovjek odlučio je svome sinu pokazati što je to siromaštvo, kako bi više znao cijeniti bogatstvo koje ima. Odveo ga je na neko siromašno seosko imanje kod obitelji s puno djece. Proveli su ondje dva dana.

“No, jesi li sad vidio razliku između bogatstva i siromaštva?” – upitao je otac sina kad su se vratili kući.

“Jesam, oče!” – odgovorio je dječak.

“Ja sam jedinac, a ona djeca imaju i braću i sestre.

Mi ispred kuće imamo bazen, a oni imaju rijeku u kojoj mogu plivati i loviti ribe.

Mi imamo klimu u kući, a oni samo otvore prozore i struji im hlad od hrastova ispred prozora i s rijeke.

Mi o pticama gledamo u kućnome kinu, a njima prave ptice slijeću na prozore.

Mi imamo psa, a oni imaju stado ovaca.

Jesam, oče, naučio sam što je bogatstvo. I žao mi je što i mi nismo tako bogati.”

                                                                                                                                      19.10.2014.

DJED I UNUK


Liječnik je razočarano slegnuo ramenima. Pacijent nije davao znakove poboljšanja. Već deset dana nije reagirao na lijekove. Bezvoljno ispružen na bolničkom krevetu, izgledao je kao da se više ne želi boriti za život.


Sljedećega je dana liječnik ponovno obilazio bolesnike. Iznenadio se vidjevši da su kod njegova pacijenta svi nalazi pokazivali normalne vrijednosti. Starac je sjedio naslonjen na jastuke, a lice mu je dobilo boju koja je ulijevala nadu. »Što se dogodilo?« upitao je liječnik. »Jučer smo se plašili za Vaš život, a danas smo ugodno iznenađeni!«


Starac se nasmiješio. Dugo je kimao glavom, a zatim priznao: »Imate pravo, nešto se ipak dogodilo. Jučer me posjetio moj unuk i rekao: ‘Djede, moraš brzo kući! Bicikl mi se pokvario!’«


Bruno Ferrero

                                                                                                                                                     12.10.2014.

TKO SAM JA


“Tko sam ja?” – upita mladić Starca. “Ti si ono što ti misliš.” – odgovori Starac. – “Objasnit ću ti jednom pričom.” “Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.”

 

“To su tata i mama.” – misli nevino dijete.

 

“To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte.

 

“To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam.

 

“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem.

 

“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše.

 

“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

 

“To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi.

 

“To su dvojica koji se bore na smrt.” – misli ubojica.

 

“Tko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovjek.

 

“Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli čovjek Božji.

 

“Svatko misli,” – zaključi Starac – “ovisno o sebi šta je, i što nosi u sebi.

 

Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome tko si nego bilo tko drugi. 

                                                                                                                                                       05.10.2014

ISTINITA PRIČA O ČUDESNOJ LJUBAVI


Ovo je istinita priča o osmogodišnjoj djevojčici koja je znala da ljubav može biti čudesna. Njezin je mali brat morao umrijeti zbog tumora na mozgu. Roditelji su bili siromašni, ali su založili svu imovinu i učinili sve da ga spase.

 

Jedne je večeri otac rekao uplakanoj majci: „Ne može ovako dalje, draga. Mislim da smo došli do kraja, njega može spasiti samo čudo.“ Djevojčica je sve slušala pritajena u kutu sobe. Otrčala je u svoju sobu, razbila kasicu i potiho otrčala do oblčižnje ljekarne. Strpljivo je čekala, a kad je došla na red, propela se na prste te pred ljekarnika sasula svoj sitniš. „Što bi ti htjela, dušo?“ „To je za mog brata, gospodine, jako je bolestan. Došla sam kupiti čudo.“ „Nisam te najbolje razumio“, reče ljekarnik. „Zove se Andrija. Ima nešto što mu raste na glavi, tata kaže da je gotovo, da ga samo čudo može spasiti. Ja jako volim svoga brata, zato sam donijela sve novce da kupim čudo.“ Ljekarnik se tužno nasmiješio i odgovorio: „Ali mi ne prodajemo čuda.“ „Ako nema dovoljno novaca, mogu još potražiti. Koliko stoji jedno čudo?“ U ljekarni se zatekao visok i naočit čovjek ozbiljna lica koji je sa zanimanjem pratio razgovor. Dok je ljekarnik nemoćno širio ruke, djevojčica je skupljala svoje novčiće.

 

Visoki čovjek joj priđe i upita: „Zašto plačeš, mala? Što se dogodilo?“ „Gospodin ljekarnik mi ne želi prodati čudo i neće da mi kaže koliko ono stoji. To je za mog brata Andriju, koji je jako bolestan. Mama kaže da mora na operaciju, a tata da to nemožemo platiti i da Andriju može samo čudo spasiti. Zato sam donijela sve što sam imala.“ „Koliko imaš?“ „Dolar i jedanaest centi... Ali znate“, doda potiho, „mogu potražiti još novaca...“ Čovjek se nasmješi. „Mislim da neće trebati. Čudo za tvoga brata stoji upravo dolar i jedanaest centi!“ Jednom je rukom pokupio sitniš, a drugom nježno uzeo djevojčicu za ruku. „Povedi me svojoj kući“, reče, „želio bih vidjeti tvoga brata i razgovarati s tatom i mamom. Možda uspijemo pronaći čudo koje im treba.“ Otmjeni visoki gospodin i djevojčica iziđoše iz ljekarne gržeći se za ruke. Taj čovjek je bio profesor Carlton Amstrong, jedan od najpoznatijih svijetskih neurokirurga. Operirao je malog Andriju, koji se za nekoliko tjedana potpuno oporavio. „Ova je operacija pravo čudo“, rekla je mama. „Pitam se samo koliko je koštala...“ Djevojčica se nasmješila ne rekavši ništa, znala je da je čudo koštalo dolar i jedanaest centi. Naravno, ljubav i vjera Andrijine sestrice uračunati su u cijenu.


                                                                                                                    28.09.2014.

 

MAKNI MI SE S PUTA


Kako se mi ponašamo prema svojim ukućanima? Imamo li strpljenja s njima ili svoja nezadovoljstva i frustracije istresamo na njih? Možda vam ova priča otvori oči i potakne vas da budete bolji prema njima...

 

Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio,

''O, oprostite mi, molim vas!'' bio je moj odgovor.

On je rekao, ''Molim vas, oprostite vi meni;

nisam vas vidio.''

Bili smo tako učtivi, taj stranac i ja.

Otišli smo svojim putem i pozdravili se.

 

Ali kod kuće se pričala drugačija priča,

kako smo tretirali svoje voljene, mlade i stare.

Kasnije toga dana, dok sam kuhala večernji objed,

moj sin je stao iza mene vrlo tiho.

Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njim.

''Makni mi se s puta!'' rekla sam uz viku.

On je otišao, a njegovo malo srce se slomilo.

Nisam shvatila koliko sam oštro govorila.

 

Dok sam ležala budna u krevetu,

tihi Božji glas mi je progovorio,

''Dok si dijelila sa strancem

uobičajenu uljudnost,

tvoja obitelj koju voliš, bila je povrijeđena.

Otiđi i pogledaj na kuhinjski pod,

naći ćeš cvijeće pokraj vrata.

To cvijeće je tvoj sin donio za tebe.

Ubrao ih je sam: ružičasto, žuto i plavo.

Stajao je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje,

nisi vidjela suze koje su ispunile njegove male oči.''

Tada sam se osjetila tako malenom,

i suze su mi počele kapati niz lice.

 

Tiho sam otišla i klekla pored njegovog kreveta;

''Probudi se, maleni, probudi se,'' rekla sam.

''Jesi li ti ubrao za mene ovo cvijeće?''

Smiješio se, ''Našao sam ih vani, kod drveta.

Ubrao sam ih zato jer su lijepi kao ti.

Znao sam da će ti se svidjeti, posebno plavi.''

Rekla sam, ''Sine, jako mi je žao što sam se onako ponijela danas;

nisam trebala vikati tako na tebe.''

Rekao je, ''O, mama, u redu je.

Svejedno te volim.''

Ja sam rekla, ''Sine, i ja tebe volim,

i volim cvijeće, posebno plavo.''

 

Jeste li svjesni da ako umremo sutra,

tvrtka za koju smo radili, lako nas uskoro može zamijeniti.

Ali obitelj koju ostavljamo iza sebe

osjećala bi gubitak do kraja njihovih života.

I molim te, razmisli, unosimo se u posao više nego u svoje obitelji,

ne misliš li da to nije mudro ulaganje?


                                                                                                                             21.09.2014.

 

JA SLIJEDIM SVOGA KRALJA


Neki moćni vladar putovao je pustinjom u pratnji duge karavane koje je prenosila njegovo nadaleko poznato blago: zlato i dragulje.

Na polovici puta, iscrpljena blještanjem užarena pjeska, jedna deva iz karavane pade i više se ne diže. Škrinja koju bijaše nosila skliznu niz sipinu, raspade se, a dragulji se rasuše po pijesku.


Kralj ne htjede usporavati karavanu, nije imao drugih škrinja, a deve su već bile preopterećene. S negodovanjem, ali i velikodušnošću, pozvao je svoje paževe i štitonoše da za sebe zadrže dragulje koje uspiju pokupiti.


Mladići se pohlepno baciše na škrinju i njezino blago, bez daha pretražujući pijesak, a kralj nastavi putovati kroz pustinju.


Ubrzo osjeti da je još netko iza njega. Okrenu se i vidje da je to jedan od paževa, zadihan i sav u znoju. “A ti“, upita kralj, „zar nisi ostao da nešto pokupiš?“ Mladić dostojanstveno i ponosno odgovori: „ Ja slijedim svoga kralja.


                                                                                                                                             14.09.2014. 

GRIJESI 


Dva su muškarca posjetila svetog čovjeka želeći ga upitati za savjet. „Sagriješili smo i savjest nam je uznemirena. Možeš li nam reći što nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne bismo griješili?“, upitaše ga.


„Kažite mi svoje grijehe“, reče im sveti čovjek.


„Učinio sam veliki grijeh“, odgovori prvi muškarac. „A ti?“, upita sveti čovjek drugog muškarca. „O“, odgovori ovaj, „ja sam počinio više loših stvari, ali su tako male da jednostavno nisu zamjetljive“.


Pobožni je čovjek dugo razmišljao. „Evo što morate napraviti“, konačno reče. „Pođite i za svaki grijeh koji ste počinili donesite kamen. “Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati s iznimno teškim kamenom, tako teškim da ga je jedva nosio. Stavi ga pred svetog čovjeka. Nakon dugog vremena stiže drugi muškarac noseći bez napora vreću kamenčića. I on ih stavi pred svetog čovjeka.


„Sada“, reče sveti čovjek, „uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli. “Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga na mjesto odakle ga je uzeo. Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je ta zadaća preteška.


„Moraš znati, sinko moj, da su grijesi kao kamenje. Što je čovjek teže sagriješio, to dublje shvaća težinu grijeha, a kad se iskreno kaje, tada mu je oprošteno. Ako čovjek ponavlja manje grijehe, ne osjeća posebnu krivnju pa mu zato nije žao i ostaje grešnik. Sada vidiš koliko je doista važno kloniti se kako malih tako i velikih grijeha.“


                                                                                                                                       objavljeno  07.09.2014

SRETNA ZDJELICA


U šetnji predgrađem poznati skupljač umjetnina spazi pred jednom trgovinom neku šugavu mačku kako iz zdjelice lapće mlijeko. Odmah prepozna kako je ta zdjelica vrlo stara i vrlo vrijedna. Nonšalantno uđe u trgovinu i ponudi da će kupiti mačku za dvadeset kuna.


- Žao mi je, mačka nije za prodaju - odgovori mu vlasnik trgovine.


- Ali, molim vas, doista bi mi trebala takva mačka, u kući su mi se pojavili miševi. Platiti ću vam dvjesto kuna za nju.


- Prodano! – reče mu trgovac i pruži mačku.


- Ali znate što – nastavi kupac uzimajući mačku - kad sam već dao za nju dvjesto kuna mogli biste mi uz nju dati i tu staru zdjelicu iz koje je vjerojatno navikla jesti.


- Žao mi je stari, to mi je sretna zdjelica. Do sada sam već prodao šezdeset osam mačaka!


(Nepoznati autor)

                                                                                                                        31.09.2014.g.

PRIČA JEDNE SVIJEĆE


Zapalili ste me i gledate moje svjetlo, radujete se jasnoći i toplini koju darujem.


Veselim se da smijem gorjeti za vas, da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj kutiji bez ikakve koristi. Smisao dobivam tek po tome što gorim.


 Ali, dobro znam, što dulje gorim, to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju.


- Izgorjela je! – reći ćete, a ono što je od mene ostalo, bacit ćete.


Znam, za mene postoje uvijek ove dvije mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta, zaboravljena u tami, ili gorim, postajem sve kraća, dajem sve što imam.


U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju. Ipak mislim da je ljepše i pametnije ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna i ležati u mračnoj kutiji…


- Gledaj, isto je tako s vama ljudima: ili se povučete, ostanete sami za sebe i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima i darujete im od svoje topline i ljubavi i tek onda dobiva vaš život smisao: On je ispunjen.

Ali znajte i to da za ovo morate dati nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti, od svoje srčanosti, od svojega smijeha, možda i nešto od svoje tuge.


I ne treba bojažljivo razmišljati o tome kako ćete sačuvati sami sebe. Mislim da samo onaj koji druge veseli, postaje još veseliji. Samo onaj koji je svjetlo drugima, sam će primati svjetlo.


Što više gorite za druge, to će svjetlije biti u vama samima. Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi jer se plaše biti ovdje za druge, donositi drugima svjetlo.


Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori više je vrijedno nego sva tama svijeta. Dopustite, dakle, da vas malo Ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.


A. L. Balling

BOGASTVO USPJEH LJUBAV


Jednom je jedna žena zalijevala svoj vrt, kada je ugledala 3 starca pred svojim vrtom. 

Nije ih poznavala, no svejedno im je rekla:

" Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite što god. " Starci su je upitali: " Je li Vaš muž doma? "  " Ne ", odgovorila je, nije."  " Onda moramo otići, " rekli su.   Navečer kada joj se muž vratio doma, žena mu ispriča što se bilo dogodilo.  " Sada im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih natrag, unutra ", Rekao je muž, i žena je otišla pozvati starce na večeru.  " Nažalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv."   Rekli su joj starci.  " Zašto ne ?"   Upitala je iznenađena žena.   Jedan od staraca pokaza na jednog i reče:   " Njegovo ime je Bogastvo."  Potom pokaza na drugoga i reče: " Ovomu je ime Uspjeh."  " Meni je ime Ljubav."  " Sada pođi k mužu i skupa odlučite   kojega biste od nas 3 pozvali unutra."   Žena se je vratila u kuću i sve ispripovijedala mužu. 

Muž presretan reče: " Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću!"  Ona pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom:  " Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh ?" Razgovor između njih je slušala njihova kćer i sva oduševljena rekla:  " Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav ? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju !" Poslušavši savjet njihove kćeri, muž je rekao ženi:   Pođi van i zamoli Ljubav neka bude naš gost. "  Žena je pošla van i upitala:   " Tko je od vas Ljubav ? Molim neka dođe i bude naš dragi gost." Ljubav je sjedila u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima se odvezla u kuću. Druga 2 starca su krenula za njom.  Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav ? Starci su u jedan glas odgovorili: " Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga 2 bi bili otišli. No, ti si pozvala Ljubav i kamo god Ona ide, nas 2 je slijedimo !" Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh. 

                                                                                                                         objavljeno 17.08.2014

HOĆEMO LI U RAJ

Sanjao Irac da je umro kad to nije ni najmanje očekivao. Ispred Irca u redu je stajalo mnogo ljudi, velikih i malih.
Čekajući na svoj red mogao je vidjeti što se događalo s pojedincima prije njega.
Isus pozove jednog pa reče: Stoji pisano: Bijah gladan i ti si mi dao jesti. Dođi u Kraljevsvo Oca moga. Čovjek uđe.
Drugom reče: Bio sam žedan i dao si mi piti. Dođi u Kraljevstvo Oca moga. I taj uđe.

Dođe osmogodišnji dječak a isus mu reče: 
Nitko se nije sa mnom htio igrati a ti si me zvao da se igram s tobom. Dođi u moje nebo.I dječak uđe.

Dođe desetogodišnja djevojčica a isus joj reče: Svi su mi se izrugivali, a ti si me branila. Dođi u moje nebo.
Slušajući sve to Irac je ispitivao svoju savjest i jako se uplašio. Pomislio je: Nikomu nisam dao ni jesti ni piti, nisam ni bolesne posjetio, nisam slabe branio. Ah, kako li ću stati pred isusa?

Dođe i on na red. Isus podigne oči i blago ga pogleda. Čini se da ti i nisi baš puno učinio. AL ipak jesi.
Bio sam tužan, razočaran, utučen, a ti si došao i pričao mi viceve. Nasmijao si me i ohrabrio. Dođi i ti u moje nebo! 
Irac radosno poskoči i sjeti se da je stvarno često pričao viceve da razveseli druge, a nikad nisu bili ni podrugljivi ni prosti.

Sretan se probudi. I odluči veliku odluku: 'Svaki ću dan razveseliti Isusa u nekom tko bude tužan.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                10.08.2014.

Sreća je nešto o čemu sami odlučujete


Jedan 92-godišnji starac, sitan rastom i stabilan držanjem, koji je svakog jutra u osam sati bio kompletno odjeven i spreman, s modernom frizurom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slijep, doselio se danas u starački dom. Njegova sedamdesetogodišnja žena nedavno je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom. Nakon mnogo sati strpljiva čekanja u hodniku doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu je soba spremna.

Dok je uz pomoć svoje hodalice išao prema liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru. “Sviđa mi se”, rekao je s entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novog psića.

“Gosp. Jones, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte malo.”

“To nema nikakve veze”, odgovorio je.

“Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Hoće li mi se sviđati soba ne ovisi o tome kako je raspoređen namještaj, već kako ja rasporedim svoje misli. Već samo odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim. Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam zbog dijelova tijela koji više ne funkcioniraju, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji me još služe.

Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio baš za ovo doba svoga života. Starost je kao bankovni račun. S njega podižete ono što ste uložili.”

Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:

1. Oslobodite svoje srce od mržnje.

2. Oslobodite svoj um od briga.

3. Živite jednostavno.

4. Pružajte više.

5. Očekujte manje.


Nepoznati autor

                                                                                                                                03.08.2014.

Priprema za vječnost 

Jedan je kralj bio na samrti. Dođe ga posjetiti njegov dvorski luda koji je sa sobom uvijek nosio jedan štap koji je dobio od kralja.
Kralj mu je jednom rekao da taj štap da nekom ako nađe nekog luđeg od sebe, a kako mu se činilo da takvog nema štap je već dugo nosio sa sobom.

Kralju moj, kako ste? – pita ga dvorska luda.
Ah, što da ti kažem. Ne osjećam se dobro. A kako se osjećate kralju?
Loše. Idem ti u neku tuđu zemlju i, znaš, više se nikada neću vratiti.
Dvorska luda će na to: ''Jesi li znao da ćeš putovati tamo?''
''Znao sam da će doći vrijeme za to putovanje.''– odgovori kralj. ''E pa kad si znao onda si sigurno sve učinio da i tamo sebi sagradiš neku kuću.'' 
''Vidiš, ludo, nisam na to mislio.'' Odgovori kralj.

Tada mu dvorska luda preda štap govoreći:
''Kralju moj, mislim da ovaj štap pripada tebi.
Ti si ipak veći luđak nego ja. ''
                                                                                             27.07.2014,17.45

PRIČA O E-MAIL-u


Neki se nezaposleni mladić svojevremeno prijavio za posao čistača WC školjki u Microsoftu. Nakon testa i razgovora, kadrovski ga je ravnatelj obavijestio da je primljen na posao.


- Ostavite mi, molim vas, vaš e-mail, kako bih vam mogao poslati ugovor i popis svih vaših dužnosti, reče mu.


Mladić se sav zbuni i izusti kako nema ni računalo ni e-mail.


- Žao mi je – na to će ravnatelj – ako nemate e-mail, znači da virtualno ne postojite i ja vas ne mogu zaposliti.


Sav u očaju i samo s 10 dolara u džepu siromah iziđe iz Microsoftovog sjedišta, razmišljajući što sada. Uđe u jedan trgovački centar i kupi gajbicu jagoda od 10 kg. Potom se uputi od vrata do vrata i nudeći ljudima jagode ubrzo sve proda, pa zaključi kako je udvostručio početni “kapital”. Ponovi isto još tri puta, ulažući sav dobiveni novac, i tako zaradi 150 dolara.


Shvatio je da je takav način rada vrlo unosan, te je nastavio preprodavati kupljenu robu, odlazeći svakodnevno od kuće u cik zore, a vraćajući se kasno u noć.


Nije prošlo dugo, a već si je mogao priuštiti kupnju male dvokolice, te si na takav način bitno olakšao posao. Štoviše, nakon nekog vremena kupio je kamiončić, kojega je nešto poslije zamijenio većim, da bi za godinu dana postao vlasnik trgovine, a samo za pet godina vlasnik jednog od najvećih trgovačkih lanaca za distribuciju voća i povrća u Americi.


Odluči osigurati svoju imovinu, pa pozove agenta kako bi potpisao policu osiguranja. Ovaj ga na kraju razgovora upita da mu da svoj e-mail kako bi mu mogao poslati detaljne informacije, no čovjek mu na to odgovori kako nema e-mail.


- Baš neobično – reče agent – uspjeli ste steći toliko bogatstvo, a nemate e-mail. Zamislite samo gdje biste sada bili da ste ga imali.


Čovjek se nasmiješi, pa reče:


- U Microsoftu, čisteći WC školjke…


                                                                                                                   objavljeno 20.07.2014


DA LI TI JE POTREBAN TAJ TERET

Pitao je učenik učitelja:

- Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.

Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću.

- Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost – reče učitelj – uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka sa kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.

- I to je sve? – upita učenik iznenađeno.

- Ne – odgovori učitelj – moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.

Učenik je pristao.

Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška.

Bilo je vrlo nezgodno stalno je nositi sa sobom.

Uz to, krumpiri koji su prvi stavljeni u vreću počeli su se kvariti.

Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.

Učenik je došao kod učitelja i rekao:

- Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, vreća je jako teška, a drugo, krumpir se pokvario. Predloži nešto drugo.

Ali učitelj je odgovorio:

- To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane. Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.

Priča nepoznatog autora

05.07.2014.13.45

STVARI NISU UVIJE TAKVE KAKVIMA SE ČINE


Dva putujuća anđela zaustavila su se kod bogate obitelji, da prenoće. Obitelj nije bila ljubazna i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste. Umjesto u sobu za goste, smjestili su ih u malu sobu u hladnom podrumu.


Kada su pripremili krevete za spavanje, stariji je anđeo primijetio rupu u zidu i popravio je. Tada ga je mlađi anđeo upitao zašto je popravio rupu. Stariji anđeo je odgovorio: “Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine”.Sljedeće noći anđeli su došli u vrlo siromašnu kuću. Ljubazan domaćin i njegova žena su s njima podijelili svoju večeru i dozvolili im da prespavaju u njihovom krevetu, da bi se dobro naspavali i odmorili.


Kada se sunce probudilo sljedećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na njivi.


Mlađi je anđeo bio istinski bijesan i pitao starijeg anđela kako je mogao to dozvoliti: “Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao. Drugi domaćin ima vrlo malo i usprkos tome nas je ljubazno primio, nahranio i čak dozvolio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dozvolio da njegova jedina krava ugine”.


Drugi anđeo je opet odgovorio: “Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine. Kada smo bili u hladnom podrumu, primijetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato. Pošto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan dijeliti svoje bogastvo, popravio sam rupu zato da više ne može naći to zlato.


Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Dao sam mu kravu umjesto nje.


Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine.


                                                                                                                       objavljeno 29.06.2014 u 15.05

PRIČA O TRI STABLA

Rasla jednom tri stabla na brdu, u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove, kada prvo stablo reče: “Jednoga dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago. Možda ću biti ukrašen kakvom prelijepom rezbarijom i svatko će se diviti mojoj ljepoti.”
Tada drugo stablo reče: “Jednog dana ja ću biti moćan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do svih krajeva svijeta. Svatko će se osjećati sigurnim u meni zbog snage moga trupa.”
Konačno, treće stablo reče: “Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi će me vidjeti na vrhu brda, gledat će moje grane i mislit će na nebesa, i na Boga, i na to kako sam im blizak. Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena, i ljudi će me se uvijek sjećati.”
Nakon nekoliko godina, grupa drvosječa dođe do stabala. Jedan dođe do prvog stabla i reče: “Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati ovo drvo tesaru.” I počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno.
Znalo je da će tesar od njega napraviti kovčeg za blago.
Kod drugog stabla drvosječa reče: “Ovo izgleda snažno stablo, bit ću ga u stanju prodati brodogradilištu.” Drugo stablo bijaše sretno. Znalo je da će se pretvoriti u moćan brod.
Kada drvosječa dodje do trećeg stabla, stablo bijaše uplašeno; jer, ako ga posijeku, njegovi se snovi neće ostvariti. Jedan od drvosječa reče: “Ne trebam ništa posebno od svojih stabala, pa ću uzeti ovo. Neka se nađe.” I on posiječe stablo.
Kada je prvo stablo dospjelo tesaru, napraviše od njega jasle za hranjenje stoke. Staviše ga u štalu i napuniše sijenom. To nije bilo ono, za što se stablo molilo.
Od drugog je stabla bio napravljen mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji će nositi kraljeve.
A treće su stablo naprosto nasjekli u velike komade i ostavili usamljeno u nekoj mračnoj izbi.
Godine su prošle i stabla zaboraviše svoje snove. Jednoga dana, čovjek i žena dođoše do staje. Ona se porodi i staviše djetešce u jasle, napravljene od prvog drveta. Čovjek je poželio da može napraviti kolijevku za dijete, ali – ove jasle će morati biti dostatne. Stablo je osjetilo važnost ovog događaja, znajući da u sebi čuva najveće blago svih vremena.
Godinama potom, grupa ljudi uđe u ribarski brod, napravljen od drugog stabla. Jedan od njih bijaše umoran pa otiđe spavati. Dok bijahu na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da neće biti dovoljno snažno da zaštiti svoje putnike. No, ljudi probudiše spavača, on ustade, izreče “MIR” i – oluja iznenada stade. Tada stablo uvidje da je nosilo samoga Kralja nad kraljevima.
Konačno netko dođe i uzme i treće stablo, ono godinama skriveno u tami. Bilo je nošeno kroz neke uske ulice, dok su se drugi ljudi rugali čovjeku koji ga je nosio. Kada dođoše do određenog mjesta, čovjeka pribiše na stablo i podigoše ga u zrak, ostavljajući ga da umre na vrhu toga brda. A kada je došla nedjelja, treće stablo uvidje da je dovoljno snažno da bi moglo stajati na vrhu brda zauvijek i biti blizu, posve blizu Gospodinu. Jer, na njemu bijaše razapet sam Sin Božji, Isus Krist.
Nepoznati autor


                                                                                                                                                                                              objavljeno 22.06.2014 u 13 55

ŽIVOT JE NEPREDVIDIV


Priča se kako su, prije dosta godina, živjeli seljak i njegov sin u velikoj neimaštini, odnosno imali su samo jednu kobilu. Ali i ta im kobila nekom prilikom pobjegla… Čuo to susjed, došao seljaku da ga tješi, pa mu reče:

- Užasno je to što vam se dogodilo, pa sad ni te jadne kobile nemate!

Seljak na to mirno odgovori:

- Tko zna je li užasno ili nije, to je život, a život je nepredvidiv.

Idućeg se dana kobila vratila i sa sobom dovela čitav čopor divljih konja. Susjed na tu vijest reče:

- Kakva sreća! Kobila ti je dovela toliko konja! Sad si bogat čovjek!

Seljak na to odgovori:

- Tko zna je li to sreća ili nije, to je život, a život je nepredvidiv.

Seljakov je sin poželio ukrotiti konje, pa zajaše jednog. Međutim, konj ga zbaci sa sebe i on slomi nogu te ostade hrom. Susjed mu kaza:

- Užasno je to što ti se dogodilo! Sin ti je ostao bogalj!

Seljak na to opet mirno odgovori:

- Tko zna je li to užasno ili nije, to je život, a život je nepredvidiv.

Uskoro su došli vojnici u selo i natjerali u rat sve sposobne mladiće, pa tako i susjedova sina, ali seljakova nisu, jer je bio hrom. Tada susjed reče:

- Možda nikad više niću vidjet svoga sina… Ali ti si sretan, tvoj je sin pošteđen…

Seljak i na to odgovori:

- Tko zna je li to sreća ili nije, to je život, a život je nepredvidiv.

(Nepoznati autor)

Objavljeno 15.06.2014.u 14:55

Priča iz bolnice

Dvojica su muškaraca, obojica jako bolesna, zajedno ležali u bolnici. Jedan je od njih svaki dan morao sjediti u svom krevetu kako bi mu liječnici mogli izvaditi vodu iz pluća. Njegov je krevet stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi je muškarac morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki je dan muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštala svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada. Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednoga mu je dana muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu.
Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga je jutra jutarnja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Odmah kada je to bilo moguće, drugi je muškarac zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjesti te ga ostavila samog. Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid. Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«
Nepoznati autor

objavljeno 08.06.2014.u 12.55

Krunica svetog Ante

 

• Znak križa

•  

• Vjerovanje.........

•  

1.O slavni sveti Ante, tebi je sve moguće jer ti je Bog podijelio moć da uskrsuješ mrtve i probudiš naše duše iz nemarnosti na gorljivi kršćanski život. Oče naš....Zdravo Marijo....Slava Ocu...

 

2.O dobri sveti Ante, tvoja se mudrost, u svetoj Crkvi na izvanredan način očitovala, zato rasvijetli naše duše svijetlošću nebeskih istina.Oče naš..Zdravo Marijo..Slava Ocu...

 

3.O milostivi sveče, ti si uvijek pripravan da pomogneš svoje štovatelje u njihovim nevoljama, priteci i meni u pomoć u sadašnjoj nevolji.Oče naš...Zdravo Marijo...Slava Ocu....

 

4.O silni sveti Ante, ti si već od mladosti naučio pobjeđivati paklenog neprijatelja, čuvaj i brani moju dušu, od njegovih napasti i nastojanja.Oče naš...Zdravo Marijo...Slava Ocu....

 

5.O čisti sveti Ante, ti si se odlikovao lijepom krepošću,anđeoske čistoće, ne dopusti da se moja duša nikada ne zablati ružnim grijehom nečistoće.Oče naš...Zdrava Marijo...Slava Ocu....

 

6.O nevini sveti Ante, nebeski liječniče, ti tolikim bolesnicima vraćaš zdravlje, ozdravi moju dušu od grijeha i zlih navika. Oče naš...Zdravo Marijo...Slava Ocu...

 

7.O plemeniti sveti Ante,vjerni pratioče vodi moju dušu po uzburkanom moru ovog života i privedi je u luku vječnog Spasenja. Oče naš...Zdravo Marijo...Slava Ocu...

 

8.O ljubljeni sveti Ante, ti si mnoge osuđenike oslobodio od njihove propasti, oslobodi moju dušu od veriga grijeha, da je pravda Božja ne osudi na vječnu propast. Oče naš...Zdrava Marijo...Slava Ocu...

 

9.O pravi čudotvorče sveti Ante, ti znaš slomljene i zamrle udove opet oživjeti, ujedno oživi svete Crkve njezine udove koji su zamrli ili otpali radi svojih grijeha. Oče naš...Zdravo Marijo...Slava Ocu...

 

10.O brižljivi sveti Ante, s pomoću tvog zagovora nalaze se izgubljene stvari, pomozi mi da nikad ne izgubim milosti i prijateljstvo Božje. Ako bi se to ipak dogodilo, pomozi mi da ih opet zadobijem. Oče naš...Zdravo Marijo...Slava Ocu...

 

11.O mili sveti Ante, tebi se utječe mlado i staro, ti ih zagovaraš. Evo i ja nevoljnik, dolazim tebi da me uslišaš i pomogneš. Oče naš...Zdravo Marijo...Slava Ocu...

 

12.O darežljivi sveti Ante, vidiš da mnoge pogibelji i zamke okružuju moju dušu, smjerno te zaklinjem da me od njih očuvaš i oslobodiš. Oče naš...Zdravo Marijo...Slava Ocu...

 

13.O predragi sveti Ante, s prijedstolja slave svoje pogledaj na moju molitvu. Neka me milosrdni Otac nebeski usliši preko tvojega moćnoga zagovora. Oče naš...Zdravo Marijo...Slava Ocu...

 

-Za umrle duše. Oče naš...Zdravo Marijo...Pokoj vječni...


 

Litanije sv. Antuna

 

(za privatnu uporabu)

 

Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!

Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!

Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!

Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!

Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, moli za nas!

Sveta Bogorodice, moli za nas!

Sveta Djevo Djevica, moli za nas!

Sveti Antune Padovanski, moli za nas!

Sveti Antune, miljeniče božanskoga Djeteta, moli za nas!

Sveti Antune, gorljivi apostole, moli za nas!

Sveti Antune, urese svoga svetog Reda, moli za nas!

Sveti Antune, diko svetoga Franje, moli za nas!

Sveti Antune, ljubitelju siromaštva, moli za nas!

Sveti Antune, učitelju pokornosti, moli za nas!

Sveti Antune, ogledalo odricanja i mrtvljenja, moli za nas!

Sveti Antune, ljiljane djevičanstva, moli za nas!

Sveti Antune, miomirisna posudo čistoće, moli za nas!

Sveti Antune, sjajna zvijezdo svetosti, moli za nas!

Sveti Antune, uzore ćudorednosti, moli za nas!

Sveti Antune, ognju ljubavi, moli za nas!

Sveti Antune, krasoto nebeska, moli za nas!

Sveti Antune, škrinjo zavjetna, moli za nas!

Sveti Antune, čuvaru božanskoga znanja, moli za nas!

Sveti Antune, trubljo evanđeoska, moli za nas!

Sveti Antune, stupe Crkve, moli za nas!

Sveti Antune, učitelju istine, moli za nas!

Sveti Antune, vjesniče milosti, moli za nas!

Sveti Antune, revnitelju duša, moli za nas!

Sveti Antune, utočište zapuštenih, moli za nas!

Sveti Antune, utjeho žalosnih, moli za nas!

Sveti Antune, uskrisitelju mrtvih, moli za nas!

Sveti Antune, iskorjenitelju opačina, moli za nas!

Sveti Antune, uzore kreposti, moli za nas!

Sveti Antune, kladivo krivovjeraca, moli za nas!

Sveti Antune, svjetlo nevjernika, moli za nas!

Sveti Antune, ispitatelju srdaca, moli za nas!

Sveti Antune, mučeniče željom, moli za nas!

Sveti Antune, trepete zlih duhova, moli za nas!

Sveti Antune, nalazniče izgubljenih stvari, moli za nas!

Sveti Antune, slavni čudotvorče, moli za nas!

Sveti Antune, sveče čitavoga svijeta, moli za nas!

Milostiv budi, oprosti nam Gospodine.

Milostiv budi, usliši nas Gospodine.

Od svakoga zla, oslobodi nas, Gospodine!

Od svakoga grijeha, oslobodi nas, Gospodine!

Od zasjeda đavolskih, oslobodi nas, Gospodine!

Od kuge, glada i rata, oslobodi nas, Gospodine!

Od smrti vječne, oslobodi nas, Gospodine!

Po zaslugama sv. Antuna, oslobodi nas, Gospodine!

Po gorućoj ljubavi njegovoj, oslobodi nas, Gospodine!

Po revnom propovijedanju njegovu, oslobodi nas, Gospodine!

Po želji njegovoj za mučeništvom, oslobodi nas, Gospodine!

Po ustrajnosti njegovoj u poslušnosti, siromaštvu i čistoći, oslobodi nas,

Gospodine!

Po žarkoj ljubavi njegovoj koja ga učini dostojnim da te kao maleno djetešce

primi u ruke svoje, oslobodi nas, Gospodine!

Na dan sudnji, oslobodi nas, Gospodine!

Grešnici, tebe molimo, usliši nas!

Da se dostojiš na pravu nas pokoru ganuti, tebe molimo, usliši nas!

Da se dostojiš oganj svete ljubavi svoje u nama upaliti, tebe molimo, usliši nas!

Da se dostojiš svetoga Antuna za zaštitnika i zagovornika nama darovati, tebe

molimo, usliši nas!

Da se dostojiš po zaslugama svetoga Antuna pravo nam pokajanje, duboku

poniznost i dar svetoga razmišljanja podijeliti, tebe molimo, usliši nas!

Da se dostojiš po zagovoru svetoga Antuna pomoći nas da đavla, svijet i tijelo

uzmognemo potpuno nadvladati, tebe molimo, usliši nas!

Da se dostojiš sve one pomoći koji svetoga Antuna u svojim nevoljama zazivaju,

tebe molimo, usliši nas!

Da se dostojiš uslišiti nas, tebe molimo, usliši nas!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

 

 

- Moli za nas sveti Antune.

- Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se. Svemogući, vječni Bože, koji si svetoga Antuna odlikovao

obilatim milostima i sjajnim čudesima: udijeli nam milost da sve što god od tebe

po njegovim zaslugama ištemo, po njegovu moćnom zagovoru zastalno

primimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.


                                                                                                                   objavljeno 04.06.2014 u 05.50





KOMU PRIPADA NEDJELJA?


Neki je seljak kudio svojeg susjeda što gubi vrijeme odlazeći u crkvu umjesto da što korisno radi.

Taj drugi mu spremno odgovori: “Ako bih ja u džepu imao sedam kuna, susrevši usput nekoga ubogog siromaha, dadnem mu šest kuna. Što bi ti na to rekao?”

“Rekao bih da taj siromah mora biti zahvalan zbog primljena dara.”

“A ako bi taj, umjesto da mi zahvali, počeo potraživati i onu sedmu kunu, što bi ti tada rekao?” – upita pobožni susjed.

“Ma, zaslužio je batine a ne novac onaj tko bi takvo što učinio.”

“Eto vidiš! Sam si sebi odgovorio. Bog ti je dao šest dana za rad, a sedmi za zahvaljivanje i odmor. A ti, umjesto da ga poštuješ zbog primljenoga, želiš mu ukrasti i taj sedmi dan.”

Objavljeno 25.05.2014.u 15:05

15 OBEĆANJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE ONIMA KOJI MOLE KRUNICU

Blažena Djevica Marija, Gospa od Krunice, uputila je ova obećanja sv. Dominiku i bl. Alanu de la Rocheu
1. Svima koji budu odano molili krunicu, obećavam svoju posebnu zaštitu i obilje milosti.
2. Oni koji budu ustrajali u molitvi krunice, primit će neku osobitu milost.
3. Krunica će biti moćno oružje protiv pakla, uništit će grijehe i izgnati herezu.
4. Krunica će pomoći rast kreposti i dobrih djela, donijeti obilje Božjih darova za dušu, preokrenut će ljubav prema svijetu u ljubav prema Bogu, uzdići srca da žele božanska i vječna dobra. Na taj način će se te duše posvetiti.
5. Koji mi se povjere preko krunice, neće biti izgubljeni.
6. Koji budu pobožno molili moju krunicu, razmišljajući o otajstvima spasenja, neće biti satrveni nedaćama niti će umrijeti lošom smrću. Grešnici će se obratiti, pravedno će rasti u milosti i postati vrijedni vječnoga života.
7. Oni koji su iskreno odani molitvi moje krunice, neće umrijeti bez utjehe Crkve ili bez milosti.
8. Oni koji budu molili krunicu, naći će za života i na smrti svjetlost Božju, puninu njegove milosti i bit će ubrojeni među blažene.
9. Brzo ću osloboditi iz čistilišta duše odane molitvi krunice.
10. Prava djeca moje krunice uživat će veliku slavu na nebesima.
11. Ono što preko krunice tražite, dobit ćete.
12. Koji šire moju krunicu, dobit će preko mene pomoć u svim svojim potrebama.
13. Postigla sam od svog Sina da će svi prijatelji krunice imati svece nebeske za svoju braću u životu i smrti.
14. Koji vjerno mole krunicu, moja su draga djeca, braća i sestre Isusa Krista.
15. Odanost mojoj krunici poseban je znak predodređenja.


                                                                                                                                                                                                                                                         Objavljeno 25.05.2014.u 15:05

Zrikavac i novčić

Neki indijski mudrac imao je prijatelja koji je živio u Milanu. Upoznali su se u Indiji gdje je Talijan bio s obitelji na turističkom putovanju. Indijac je kao vodič pokazivao Talijanima znamenitosti svoje zemlje.
Milanski ga je prijatelj, iz zahvalnosti, pozvao da bude gost njegove obitelji. Htio mu je uzvratiti gostoprimstvo i pokazati znamenitosti Milana. Indijac je u početku odbijao, ali najzad, kako je prijatelj iz Italije bio uporan, pristane. Tako se jednoga dana pojavio u milanskoj zračnoj luci Malpensa. Sutradan su pošli u šetnju središtem grada. Indijac je čokoladnom bojom svoje puti, crnom bradom i žutim turbanom privlačio pozornost prolaznika, dok je njegov domaćin bio ponosan što ima tako egzotičnog prijatelja.
Na Trgu San Babila Indijac odjednom zastade i reče: „Čuješ li ti isto što i ja?“
Talijan se načas pribra i osluhne, ali odgovori da ne čuje ništa osim buke gradskog prometa.
„U blizini je zrikavac, čujem ga kako pjeva“, nastavi Indijac siguran da dobro čuje.
„Varaš se“, usprotivi se Talijan, „čuje se samo gradska buka. Konačno, otkud ovdje zrikavac?!“
„Ipak sam u pravu, čujem zrikavca kako pjeva“, odvrati Indijac odlučno i počne pretraživati obližnje grmlje. Začas pokaže sumnjičavom prijatelju prekrasna zrikavca koji se zavlačio u rupu ljutit što ometaju njegov koncert.
„Jesi li vidio da je bio zrikavac?“ upita Indijac.
„Istina je“, prizna Talijan. „Vi Indijci imate puno bolji sluh od nas Europljana…“
„Opet se varaš“, nasmiješi se mudri Indijac. „Pazi sad…“ On izvadi iz džepa novčić i neopazice ga baci na pločnik.
Istoga se časa osvrne četvero ili petero prolaznika.
„Jesi li vidio?“ upita Indijac. „Novčić je zazvonio tiše od zrikavčeve pjesme, a vidio si koliko ga je ljudi čulo.“
Objavljeno 18.5.2014. u 13:35 

Uskrs u ruskoj seoskoj krčmi


Sljedeću priču, možda bih mogao reći “legendu”, poslao mi je jedan subrat iz Švicarske; našao ju je u kalendaru redovničke zajednice. U njoj se radi o seoskom gostioničaru – i o Uskrsu. Neki ju je njemački vojnik – njegovo je ime nažalost nepoznato – donio navodno sa sobom iz Sovjetskog saveza – nakon svoga povratka iz ruskog zarobljeništva. Prepričat ću je u veoma skraćenom obliku.

Bilo je to duboko u Rusiji, u vrijeme kada su se njemački vojnici probili do Dona. Jedne je večeri jedan od vojnika došao u malu seosku krčmu za koju se pričalo da se tamo može piti njemačko pivo. Kada je Nijemac ušao, bio je ugodno iznenađen. Stariji muškarac iza šanka ostavljao je dobar dojam.

Prostorija je bila čista i svijetla. U lijepoj je vazi stajalo umjetno uskrsno cvijeće. To je Nijemca podsjetilo na Uskrs kod kuće.

Tek što je sjeo, dovukao se gostioničar teškim koracima do njega i promrmljao gotovo ponizno: “Gospodine časniče, sjednite, molim Vas, za drugi stol tamo prijeko. Ovaj je zauzet!” Nijemac je tek tada otkrio malo raspelo na zidu krčme iznad toga stola, isto tako ukrašeno uskrsnim cvijećem.

Nakon što je promijenio stol, donio mu je starac pivo. Ispitujući je gledao tuđinca u oči, prije nego što je upitao: “Jeste li Vi kršćanin, gospodine časniče?” Nijemac se nasmiješio i rekao da je katolik. Starcu su tada nakratko zasjale oči. Sagnuo se tuđincu i šapnuo: “Onaj će stol prijeko ostati slobodan, on je za Gospodina!” Tada je kratko zastao prije nego što je nastavio: “Morate, naime, znati, gospodine časniče, Isus Krist je već jednom svratio k meni sa svojim učenicima!” Nijemac nije ništa rekao, samo je odobravajući kimnuo glavom.

Tada je starac, veoma tiho, pričao dalje: “Dogodilo se to prije deset godina. Tada su naši svećenici bili progonjeni. Bježali su od mjesta do mjesta; naposljetku ih je većina bila uhvaćena i ubijena. Našega su seoskog popa već ustrijelili. Uzalud smo tada čekali da i k nama potajno dođe neki svećenik u bijegu. Naše je selo, međutim, previše zabitno. Ali tada, jedne večeri oko Uskrsa, pokucala su kod mene na vrata trojica muškaraca i zamolili da ih pustim unutra. Dao sam im onaj stol prijeko. Tako sam ih mogao najbolje držati pod nadzorom. Ostavljali su ugodan dojam. Kada sam želio primiti njihovu narudžbu, zamolio je stariji među njima komadić pšenična kruha i nešto vina. To su tada bile veoma dragocjene stvari. Budući da sam imao povjerenje u njih, donio sam im što su željeli. Donio bih im to i da mi nije jedan od dvojice mlađih dao kovani novčić. Imali su tako dobre oči! Nakon dulje stanke nagnuo se stariji među njima nad tanjur na kome je bio pšenični kruh, uzeo ga je u ruke, prelomio i tiho podigao oči k nebu… Ja sam počeo teturati kao omamljen, jer sam ga u tom trenutku prepoznao, po lomljenju kruha. Zadrhtao sam kad se još jednom nagnuo uzevši ovaj put u ruke čašu crnog vina. Tada me odjednom obuzela misao da tu trojicu moram zaštititi. Otrčao sam do vrata i zasunuo ih. Potom sam prišao stolu za kojim su sjedili i u suzama zamolio da sudjelujem u njihovu objedu. Ostalo je još dovoljno za mene i druge stanovnike sela. I tako sam još u noći doveo ljude i objasnio im da je k nama svratio jedan progonjeni biskup – s dvojicom novozaređenih svećenika… Gospodine časniče, time završava moja priča. Bilo je to na Uskrs – prije deset godina!”

Njemački je vojnik dugo šutio prije nego što je upitao gostioničara što se zatim dogodilo s trojicom gostiju?! On je rekao, opet jednostavno i skromno: “Sljedećeg su jutra nestali, brzo i neprimjetljivo, kao svojedobno Gospodin u Emausu. Bio je to posljednji Uskrs što smo ga mi kršćani mogli svetkovati. Od tada, gospodine časniče, čekam na povratak Gospodinov. Razumijete li sada zašto moram čuvati onaj stol, držati ga slobodnim?”

Suze su se polako kotrljale preko starčevih obraza. Brisao ih je, duboko dirnut. Nijemac je kasnije priznao kako ga tajna uskrsne noći nije nikada prije toliko ganula kao tada u ruskoj seoskoj krčmi.

Iz knjige “Kazuj mi šutke o Bogu”, Adalbert Ludwig Balling

Objavljeno 11.5.2014. u 13:41

Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed

Jedan 92-godišnji starac, sitan rastom i stabilan držanjem, koji je svakog jutra u osam sati bio kompletno odjeven i spreman, s modernom frizurom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slijep, doselio se danas u starački dom. Njegova sedamdesetogodišnja žena nedavno je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom. Nakon mnogo sati strpljiva čekanja u hodniku doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu je soba spremna.


Dok je uz pomoć svoje hodalice išao prema liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru. “Sviđa mi se”, rekao je s entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novog psića.

“Gosp. Jones, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte malo.”

“To nema nikakve veze”, odgovorio je.


“Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Hoće li mi se sviđati soba ne ovisi o tome kako je raspoređen namještaj, već kako ja rasporedim svoje misli. Već samo odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim. Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam zbog dijelova tijela koji više ne funkcioniraju, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji me još služe.

Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio baš za ovo doba svoga života. Starost je kao bankovni račun. S njega podižete ono što ste uložili.”


Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:


1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.


Nepoznati autor
Objavljeno 4.5.2014. u 13:36

Stolica

U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem.
Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka.
Pokraj kreveta nalazila se stolica. Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta.
Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu.
- Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.
- Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.
- Ah, stolica – reče muškarac. Zatim nastavi:
- Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?
Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.
Bolesnik mu reče:
Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti.
Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva…
… međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho.
Jednom riječju, nisam znao kako moliti.
Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti.
Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:
- Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće:
Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom.
Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao:
“Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”
Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.
- Pokušao sam jedanput, zatim drugi put i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan.
Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi… inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.
Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti.:
Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.
Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.
Svećenik je upita:
- Je li umro smireno?
- Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.
- Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu.
Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva.
Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolicu.
Što vi mislite o tome?
Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:
- O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!


Guillermo Hernández

Objavljeno 27.4.2014. u 16:11

Newton o uskrsnuću Gospodnjem

Jednom upitali Newtona:
Kako je moguće da tijela mrtvih,
odavno raspadnuta, ponovno postanu
tijela svojih duša?
Naučnik je na to pomješao željeznu 
prašinu sa zemljom i upitao svoje sugovornike:
Tko može iz prašine izdvojiti i sakupiti
ovu željeznu prašinu?
Onda je uzeo magnet i prinio ga mješavini.
Nastalo je komešanje čestica.
Sitni dijelovi željeza prašine počeli su se hvatati
za magnet i jedni za druge.
U prašini nije ostala ni jedna molekula željeza .
Tada Newton reče prisutnima:
Onaj koji je ovoliku silu dao
mrtvom kamenu zar On ne može
dati takvu moć našim dušama kada
bude trebalo da obuku svoja proslavljena
tijela?
Objavljeno 20.4.2014. u 13:00

Svakidašnje jadikovke


Bio neki siromašan i jednostavan čovjek. Uvečer, nakon zamornog rada, vraćao se kući slomljen i neraspoložen. Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali u automobilima ili sjedili u baru pijući pivo. „Njima je dobro“, gunđao je čovjek u tramvaju stisnut bez daha. „Oni ne znaju što znači trpjeti. Kad bi imali moj križ da ga moraju nositi!“

Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slušao svakodnevne jadikovke siromašnog čovjeka.

I jedne večeri dočeka ga pri povratku kući.

- O to si ti, Gospodine! – reče čovjek iznenađen. – Nemoj me prekoravati. I sam znaš kako je težak križ koji si mi navalio na leđa.

Gospodin se blago nasmiješi:

- Dođi sa mnom. Dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ.

Čovjek se nenadano nađe u velikoj plavoj špilji. Arhitektura je odavala božanski izgled. Unutra je bilo naslagano mnogo križeva: malenih, velikih, obloženih biserjem, glatkih, hrapavih, teških, lakih…

- To su križevi koje ljudi nose. Odaberi slobodno koji želiš.

Čovjek radosno skine svoj križ i počne prebirati križeve.

Najprije je iskušao lagani križ, ali je bio poveći, neudoban za nošenje. Uze križ koji nosi biskup, ali je bio neobično opterećen odgovornošću i žrtvom. Pokuša staviti glatki križ, ali osjeti da ga silno žulja. Opazi i srebrni križ, ali osjeti samoću i napuštenost kad ga stavi na sebe. I tako ih iskuša sve, ali na svaki je imao prigovor.

Napokon, u zapećku pronađe jedan križ, prilično istrošen od duge uporabe. Učini mu se kao stvoren za njega. Stavi ga na leđa i klikne:

- Uzimam baš ovaj križ. Dobro mi pristaje!

A Gospodin mu uputi blagi pogled i toga časa čovjek prepozna križ: bio je to njegov vlastiti križ, koji je bio odložio ulazeći u špilju i koji je nosio čitava života.


                                                                                                                                  objavljeno 7.4.2014.u 18.10

Posljednja vožnja taksijem


Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.

Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.

Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.

„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?

„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.

„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.

Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.

Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.

To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.

„Ima i drugih putnika.“

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.

„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.  

U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn (istinita priča)

Objavljeno 30.3.2014. u 13:02

Blaženije je davati nego primati


Student na jednom sveučilištu pošao je u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali, ugledaše pored puta par starih cipela, po svemu sudeći vlasništvo siromašnog seljaka koji je u blizini radio u polju i privodio kraju svoj posao.


Student reče profesoru: »Hajdemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije kada ih bude tražio.«

Profesor mu odgovori: 

»Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš si priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju.«

Student to učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Siromašni seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u njoj. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić. Sav u čudu pogleda u novčić, osvrne se oko sebe te ga počne promatrati neko vrijeme. Ponovno se osvrnu na sve strane, ali nikoga nije vidio. Stavio je novčić u svoj džep te nastavio obuvati drugu cipelu. Njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga počeli obuzimati osjećaji. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac oni će biti spašeni. Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima.

Profesor ga upita: 

»Bi li bio sretniji nego što si sada da si se našalio na račun ovog seljaka?« Mladić mu odgovori: »Naučili ste me lekciju koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem riječi koje prije nisam razumio: „Više je blagoslovljen onaj koji daje, nego onaj koji prima.«

Objavljeno 23.3.2014. u 13:47

BOG NIKADA NIJE U KRIVU


Kralj koji nije vjerovao u Božju dobrotu imao je roba koji bi u svim okolnostima uvijek rekao: ”Moj kralju, nemojte biti obeshrabreni, jer sve što Bog čini je savršeno. On ne čini pogreške!”

Jednog dana je otišao u lov i na putu je divlja životinja napala kralja. Njegov rob je uspio ubiti životinju, ali nije uspio sačuvati svoje veličanstvo da ne izgubi prst. Ljut i bez imalo iskazivanja zahvalnosti što je spašen, plemić upita: ”Je li Bog dobar? Ako je dobar, ja ne bih bio napadnut i ne bi izgubio prst.”

Rob mu odgovori: ”Moj kralju, unatoč svemu, ja vam samo mogu reći da je Bog dobar, i On zna zašto se to dogodilo. Što Bog čini je savršeno. On nikada nije u krivu!”


Bijesan zbog odgovora, kralj je naredio uhićenje svog roba.

Kasnije, kralj je otišao u lov, ali taj put sam. Uhvatili su ga divljaci koji su obavljali žrtvovanja ljudi.
Na oltaru i spremni da žrtvuju plemića, divljaci su otkrili da njihova žrtva nema jednog prsta. U skladu s njihovim običajima, samo cijela osoba sa svim svojim dijelovima može biti ponuđena bogovima. Kralj bez prsta se smatrao lošom žrtvom za njihove bogove. Stoga su oslobodili kralja.

Nakon povratka u palaču, kralj je naredio da oslobode roba. Primio ga je radosno i rekao: „Bog je uistinu bio dobar prema meni! Gotovo da su me ubili divlji ljudi, ali sreća, zbog jednog prsta koji nisam imao, bio sam oslobođen. Ali imam jedno pitanje: ako je Bog tako dobar, zašto je meni dopustio da tebe stavim u zatvor?“

Rob je odgovorio: „Moj kralju, da sam ja išao s tobom u lov, mene bi žrtvovali, jer ja nisam bez jednog prsta. Zapamti, sve što Bog čini savršeno je. On nikada nije u krivu. Dao ti je da me staviš u zatvor kako ne bih išao s tobom u lov.“

Često se žalimo o životu i negativnim stvarima koje nam se događaju, zaboravljajući da ništa nije slučajno i da sve ima svoju svrhu.

Svako jutro predaj svoj dan Bogu, nemoj biti u žurbi.
Pitaj Boga da nadahnjuje tvoje misli, vodi ono što radiš i ublažuje tvoje osjećaje. I nemoj biti uplašen. Bog nikada nije u krivu!
Objavljeno 16.3.2014. u 12:50

ZAŠTO BOG ŠUTI?

Stara norveška legenda govori o čovjeku po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za čudo.

Jednog dana Haakon, pustinjak, želio je Isusa zamoliti za uslugu. Potaknut osjećajem velikodušnosti, dobrote i ljubavi kleknuo je pred raspelo i rekao: ”Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto. Želim… postati Ti na križu.” I netremice uperivši oči u Njega, očekivao je odgovor. Tada je Gospodin otvorio svoja usta i progovorio. Njegove riječi dolazile su s nebesa, poput šapta, ali i kao upozorenje: ”Moj vjerni slugo, ispunit ću ti želju, ali samo pod jednim uvjetom.” – “Kojim, Gospodine? Je li to nešto teško? Spreman sam ga ispuniti uz tvoju pomoć, Gospodine!” – odgovorio je stari pustinjak. ”Slušaj me dobro: Što god da se dogodilo i bez obzira što vidio, uvijek moraš ostati u šutnji.” Haakon je odgovorio: “Obećavam ti to, moj Gospodine!” I onda su zamijenili mjesta. Nitko nije ništa primijetio, nitko nije prepoznao pustinjaka čavlima prikovanog na križu.

I dugo vremena on se držao dogovora i nikada nije nikome progovorio ni riječi. Ali jednoga dana došao je bogataš, i nakon molitve zaboravio pod križem svoj novčanik. Haakon je to vidio i ostao tiho. Nije progovorio ni kada je nakon dva sata došao siromah, pronašao bogatašev novčanik i zadržao ga. Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje. U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga, pomislio je da ga je mladić uzeo.

Bogataš je bijesno povikao na mladića, “Vrati mi novčanik koji si mi ukrao!” Mladić je u čudu odgovorio: “Ja nisam ukrao nikakav novčanik!” Bogataš je odvratio, “Još i lažeš, odmah da si ga vratio!“. Mladić je ponavljao, “Kažem ti, ni od koga nisam uzeo nikakvu torbu ni novčanik“. Tada ga je bogataš počeo bjesomučno udarati. U tom trenutku odjeknuo je snažan glas: “Prestanite!” Bogataš je pogledao u vis i vidio lik koji mu je progovorio, bio je to Haakon koji nije mogao šutjeti, nego se javio s križa, u obranu mladića i koreći bogataša zbog lažne optužbe. Bogataš je zapanjen odmah otišao, a ubrzo je otišao i mladić u žurbi zbog putovanja. Kad pod križem više nije bilo nikoga, pristupio je Krist svome sluzi i rekao mu: ”Siđi s križa, nisi dostojan da zauzimaš moje mjesto. Nisi ispunio obećanje i nisi zadržao tišinu.“

“Gospodine – reče Haakon – kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?“

Isus je ponovno bio na svom starom mjestu na križu, a pustinjak je stajao u podnožju križa. Tada Gospodin nastavi govoriti: “Ti nisi znao da je za bogataša bilo dobro da izgubi svoj novčanik, jer je u njemu bio novac uz pomoć kojeg je namjeravao bludno griješiti s mladom djevicom. Siromah je, naprotiv, dobro učinio zadržavši novac jer je živio u krajnjoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi bio otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, poginuo je prije nekoliko minuta u brodolomu. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim“. To rekavši, Gospodin ponovno zašuti.

Mi se često pitamo: Zašto Bog ne odgovara na naše molitve… Zašto Bog šuti? Mnogi od nas bi željeli da nam On odgovara u skladu s našim željama i maštanjima … ali Božji put je drukčiji. On poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost (Heb 13: 8). Bog nam odgovara i u tišini… mi moramo biti spremni da ga slušamo i čekamo Njegov odgovor.

Objavljeno 9.3.2014. u 12:22

LJUBAV KAKVU ŽELIM

Bio je uobičajen radni dan u ordinaciji, negdje oko 8:30, kada je jedan 80-godišnji gospodin ušao u čekaonicu.

Imao je ranu na palcu koju je trebalo pregledati. Odmah je rekao da je u žurbi, budući da ima sastanak u 9 sati. Zamolio sam ga da sjedne i pričeka znajući da će proći možda i više od sat vremena prije nego što će ga netko pregledati.

Stalno je pogledavao na sat. Odlučio sam ga pregledati, budući da nisam imao drugih pacijenata. Pregledao sam ranu. Bila je dobro pa sam razgovarao s drugim liječnikom i dobio potreban materijal za uklanjanje šavova i saniranje rane.

Dok sam mu previjao ranu, upitao sam ga zašto se tako žuri. Bilo je čudno, jer stari ljudi imaju dosta vremena za ono što žele. Gospodin mi je rekao da se žuri u starački dom na doručak sa suprugom. Raspitivao sam se kako je njezino zdravlje. Rekao mi je da je ona tamo već duže vrijeme i da ima Alzheimerovu bolest.

U razgovoru sam ga upitao hoće li se njegova žena ljutiti ako malo zakasni… Odgovorio je da ona više ne zna tko je on i da ga već pet godina ne prepoznaje. Bio sam iznenađen i upitao ga: 

»A vi i dalje idete svakog jutra kod nje iako ona ne zna tko ste?«


Nasmijao se, potapšao me po ruci i rekao: 

»Ona mene ne prepoznaje, ali ja nju poznajem…«

Tijelom su mi prošli trnci. Jedva sam suzdržavao suze.

Kada je napustio ordinaciju, rekao sam samome sebi: 


»To je ljubav koju želim u svom životu.«

IDI TI UMJESTO MENE

Neki je čovjek imao običaj svake nedjelje reći svojoj ženi:
- Ti idi u crkvu pa moli i za sebe i za mene.

A prijateljima je znao reći:
- Ja ne trebam ići u crkvu. Moja žena ide i moli za nas oboje.

Jedne je noći taj čovjek usnuo san. Sa svojom ženom našao se pred rajskim vratima očekujući da se otvore. Vrata su se počela polako otvarati i on je začuo tajanstveni glas koji je govorio njegovoj ženi:
- Ti možeš ući za vas oboje!

Žena je ušla i vrata su se zatvorila. Od neugodna osjećaja i potresenosti čovjek se probudio. Njegova se žena iznenadila i začudila kada joj je sljedeće nedjelje, u vrijeme polaska u crkvu, muž rekao:
- Danas idem i ja s tobom u crkvu.

Ljubite svoje stare roditelje


Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Drhtave ruke i sijede kose očeva i pognutih dobrih majki.
Bore na licima, vene na rukama, izblijedjele umorne oči.

Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Pomilujte sijede glave, poljubite ostarjele i izranjene ruke.
Zagrlite svoje stare roditelje. Mučili su se i oni s vama.
Od srca im ljubav pružite, a u starosti im oslonac budite.

Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Ne odvajajte ih u male sobice, niti ih šaljite u staračke domove.
Poslušajte im vapaje, olakšajte im živote.
Imajte za njih lijepe riječi i osmijeh na licima u susretu s njima.

Zato Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Radili su oni puno da vaš život bude bolji. 

Oni su vas s radošću prihvatili kad vas je Bog njima poslao. 

Zato vas molim, poštujte svoje stare roditelje! 

Kad ih Bog jednom pozove na vječni počinak, ostat će iza njih prazno mjesto. 

A to prazno mjesto ti ćeš popuniti jer ćeš dotle i ti ostarjeti. 

A sve što ste vi činili svojim roditeljima, to će vam vaša djeca uzvratiti. 

Zato vas opominjem i unaprijed molim:

Volite i poštujte svoje stare roditelje!

                                                                                            

 Molitva bl.pape Ivana Pavla II