SVI SVETI I DUŠNI DAN-ukratko


Svi Sveti su zapovjedni blagdan Katoličke Crkve i slavimo ga prvi studenoga. Tog dana slavimo sve svece koje je Crkva proglasila svetima, ali i one nepoznate koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ili mučeništvom  ostvarili tu svetost i nalaze se u kraljevstvu Božjem.


Dušni dan slavimo 2. studenoga, odmah po blagdanu Svih Svetih i tada se prisjećamo svojih pokojnika. Pohode se groblja,pale se svijeće i služa mise zadušnice za njihove duše. Taj dan svaki vjernik za dušu u čistilištu može namijeniti potupni oprost. Uvjet je sveta ispovijed,misa,pričest i molitva na nakanu svetog oca. 

29.10.2017.


Svi u misije!
Velečasni Antun Štefan, danas ravnatelj Naionalne uprave Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, čak 18 od 26 svojih svećeničkih godina proveo je u misiji u Africi. Iz Benina se vratio 2004. godine te nam je prepričao svoja iskustva. Kaže da mu nije bilo lako jer je bio mlad, a tamo je bilo nesavršenosti do te mjere da je sretan ne što je ostao živ, već što je ostao vjeran i što je Isus ostao vjeran njemu...
Autor: Helena Cvjetičanin petak, 24. kolovoza 2012. u 00:00
Velečasni Antun Štefan, danas ravnatelj Naionalne uprave Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, čak 18 od 26 svojih svećeničkih godina proveo je u misiji u Africi. Iz Benina se vratio 2004. godine te nam je prepričao svoja iskustva. Kaže da mu nije bilo lako jer je bio mlad, a tamo je bilo nesavršenosti do te mjere da je sretan ne što je ostao živ, već što je ostao vjeran i što je Isus ostao vjeran njemu...
"Bio sam u misijama u Africi 18 godina, do 2004., a otišao sam kao mladomisnik te sam uglavnom bio u Beninu u župi Adjarra.
U prvom momentu nisam mislio da bi to trebala biti misija, ali ono što mi se najljepše dogodilo u životu je da me Isus sreo i da mi je dopustio da ga sretnem, i to je toliko snažno kad se zaljubiš u tog čovjeka, Boga, Isusa, do te mjere da bi sve dao, sve bi htio, sve izmišljaš samo da Mu dokažeš koliko Ga voliš i koliko ti je važan.
Onda sam tražio načina kako da Mu pokažem svoju ljubav. Bio sam bogoslov na Kaptolu, svi smo pratili misije, to je uvijek bilo posebno - Ante Gabrić, Majka Terezija. Naravno, da je to nama bio veliki svijet, to su sveti ljudi i nisam se osjećao dostojan, ali rekao sam: Isuse, napravit ću što god želiš, ne znam kako bih Ti pokazao da Te volim, da sam sretan što sam Tvoj i ako treba ja ću ići i u misije, svugdje, sve za Tebe, da čim prije umrem, da budem mučenik iz ljubavi prema tebi. I tako mi je to došlo u glavu, onda sam imao 22 godine, i u to vrijeme jako me uhvatila ta želja za misijama. Smatrao sam da ću tu onda brzo dati svoj život za Isusa. U tom duhu sam dalje živio - studirao, otišao u vojsku, vratio se. No ta želja je bila toliko snažna da sam bio blokiran u normalnom životu.
Molio sam Isusa: učini me prvo đakonom, da budem svećenik i onda mi ponovno vrati tu želju, pa sam bio malo toga oslobođen, ali s prvim danom 1985. kad sam zaređen za đakona u katedrali opet mi se vratila ta želja – Afrika, zapravo više misija. I nije me puštalo dok nisam rekao svojim poglavarima. Potom sam pisao dvojici misionara. Nije mi bila važna samo Afrika, ja sam htio ostati nepoznat, a ne da se priča o meni kao o misionaru. Htio sam da čim prije nestanem iz ljubavi za Isusa, malo zvuči čudno, ali dobro, što ću sad kad je tako bilo.
U moje vrijeme pojam za misije bila je Afrika, no ja sam mislio ići u Južnu Ameriku, da nestanem u onim prašumama za Isusa i gotovo. Naime, čuo sam da ondje ubijaju svećenike, to me jako privlačilo da me ubiju za Isusa i tako sam htio ići tamo... To je sve tako raslo u duhu. Potom sam osjetio da me Isus pročišćava, da sam zapravo to više ja nego On, nekakve moje projekcije, a manje neka bude Tvoja volja. Isus me je mjesecima čistio u duši, do te mjere da me doveo da napišem dva pisma – jedno u Južnu Ameriku u Peru, a drugo u Afriku.
Rekao sam: Isuse, onaj koji će mi prvi od misionara odgovoriti, tamo ću ići. Nitko mi dugo nije odgovorio, a ja sam u međuvremenu sazrijevao, čak i prihvaćao da neću ni ići... A, onda je stigao jedan odgovor -  iz Afrike. U međuvremenu sam sazreo i bio spreman za to i naravno da sam odlučio otići... Bilo je Križevo, 14. rujna, kad sam dobio misijski križ u Solinu i krajem mjeseca sam otišao i prošlo je 18 lijepih godina..."

Sretan sam što sam ostao vjeran

"Nije bilo lako. Tada sam bio mlad, a ondje je bilo nesavršenosti do te mjere da sam sretan ne što sam ostao živ, već što sam ostao vjeran, što je Isus ostao vjeran meni, što sam prerastao mnogo toga jer sam još bio mlad i ništa nisam znao. Morao sam tako postati 'mrvica nepoznata' i sve opet učiti, ali očito je Isus bio na mojoj strani i čuvao me i pratio me, nije me pustio nikome i sve je učinio da budem koliko-toliko protočan njegovoj Milosti da oni kojima sam poslan budu blagoslovljeni.

Tamošnjim ljudima pomagao sam kako sam mogao. Nisam imao više novca od njih, no misije su tamo već bile dobro organizirane; imali su već lijepu duhovnu crkvu i radili su prekrasne stvari – bolnice, škole. Ja to ništa nisam znao, praktički sam postao dio njih, siromašan kao oni. Nisam došao graditi crkve, kapele, bolnice, škole, ništa od toga. Došao sam biti svećenik, ono što župnik i svećenik radi, što po sebi i nije tako loše. Mi smo od misionara u javnosti učinili da su oni u isto vrijeme i neki graditelji, neki programeri razvoja, ali oni su prije svega navjestitelji Radosne vijesti, to nije samo riječ već i djelo, slažem se, ali ja nisam bio ništa posebno tada. Tek poslije sam postao poznat i uspostavio kontakte, prijateljstva da bi svoj rad učinio malo vrijednijim i boljim za ljude s kojima živim.“

Zadaća misionara

"Zadaća misionara je propovijedati Isusovu Radosnu vijest spasenja, Isusa Spasitelja svijeta, misu, ispovijed, vjeronauk. Ovdje, kod nas, on ne treba graditi bolnice, škole, dokse  tamo mora jer je tako zamišljena misija. Ja nisam izgradio nikakvu bolnicu, ali sam radio crkve. No, opet - nisam ih gradio ja, već ljudi koji tamo žive. Nastojao sam ih organizirati, raspodijeliti novac koji stigne iz 'bijelog svijeta'. Narod je taj koji mora graditi crkvu, a ne misionar. Ondje ništa nije bilo ravno: ni beton, niti boje, ali je bila njihova crkva, a kad narod radi za sebe onda to i poštuje; kad mu ti daš, on to poštuje, ali ništa nije uložio u to. Misionari su ti koji uče druge da kopaju i daju im motiku, a ne rade to sami, ljudi moraju graditi jer je to njihova stvar, ne moja. Ja ću im pomoći i naučiti ih, ali oni se moraju boriti bza sebe, steći poštovanje i čuvati ono za što su se mučili. Ako im daš sve na gotovo, onda će samo pružati ruke, a to nije dovoljno, treba ljude odgojiti da si mogu pomoći sami i to smo nastojali.

Zanimljivo je kako ljudi u Africi žive Isusa i slušajući ih ostaneš zadivljen kako je to jednostavno i skromno, nekomplicirano, nema tu nikakavih stručnih metoda. Hodaš stotine kilometara da sretneš ljude i jedino što ondje vrijedi je susret s čovjekom i snaga Božja koja je na tvojoj strani. Crkve su tamo uvijek pune, dok ovdje gdje imate svu silu stručnog i metodičkog, a uglavnom je gledate polupraznu.

U misijama uopće nije teško osvajati ljude za Isusa, jer sve što tamo staviš u zemlju raste ako malo zaliješ i malo čuvaš jer želiš da izraste, dok ovdje sve imaš dojam da sve što ulažeš kao da negdje odlazi i ne vjeruješ više da će to izrasti. To je taj vjerski moment koji nam nedostaje, mi ne vjerujemo u ono što radimo, kad sijemo Božju riječ, sumnjaš u napredak, a zapravo nije komplicirano.

Moja poruka je na kraju - svi u misije! Važno je živjeti taj susret s Isusom, osobito svećenici i redovnici. Laici su više volonteri koji idu pomagati za ta svjetska zanimanja koja su pridružena tom misijskom radu. Misionar je taj propovijeda Radosnu vijest. Za misijsko zvanje trebaš voljeti Isusa, shvatiti onu: Morate ići, krenite. Misije su, u stvari, crkva crkvi, biskupija biskupiji, zajednica zajednici.

Htio sam umrijeti za Isusa, ali ipak živim za njega.“ (LAUDATO HR-22.10.2017)

GOSPA RUŽARICA(7.10.)


Glasovita bitka kod Lepanta

Tijekom turskih osvanja u 16. stoljeću papa sv. Pio V. Pozvao je sve kršćane na molitvu svete krunice 1569., a blagdan “Gospe od svete krunice” uspostavio je Sveti Otac na spomen i u zahvalu kršćanske pobjede nad Turcima kod Lepanta 1571.

Kršćansku koaliciju potakao je papa sv. Pio V. kako bi pomogao gradu Famagosti na Cipru, što su ga opsjedali Turci. Konačan cilj bilo je slabljenje turske moći na istočnom Sredozemlju.

Kršćanska je flota bila stavljena pod zapovjedništvo Don Juana Austrijskoga, mladog brata španjolskoga kralja Filipa II., a uz njega je bio Marcantonio Colonna kao general papinske flote. S turske strane flotom je zapovijedao admiral Mehmet Ali.
U bitci je sudjelovalo šest hrvatskih galija (Cres, Krk, Rab, Šibenik, Trogir, Hvar).

Kršćani su svoju pobjedu pripisali zagovoru Blažene Djevice Marije, a papa sv. Pio V. odredio je da se u spomen na tu bitku svake godine 7. listopada slavi spomen Blažene Djevice Marije od Krunice.(narod.hr)                                                                                                                                                 1.10.2017.

Sveti Marko Križevčanin – mučenik i branitelj katoličke vjere (7.9.)


Kraljevski grad Križevci rodno je mjesto sv. Marka Križevčanina, koji se je u cvijetu mladosti opredijelio za svećenički poziv. Studirao je u Grazu, a profesor mu je bio Petar Pazmany, kasniji nadbiskup i kardinal. Nastavio je studij u Rimu u Papinskome zavodu “Germanicum et Hungaricum“. Na jednom dokumentu, koji se čuva u arhivu toga Zavoda, i danas se može pročitati njegov vlastoručni potpis s dodatkom “Croata – Hrvat”. Nakon završenih studija ređen je za svećenika, vratio se u domovinu i neko vrijeme radio u svojoj Zagrebačkoj biskupiji.

Uskoro mu je kardinal Pazmany povjerio službu ravnatelja sjemeništa u Trnavi (Slovačka). Gradska uprava pozvala je o. Stjepana Pongracza i o. Melkiora Grodzieckog, isusovce, da bi se brinuli za katolike u tom gradu i da bi ih duhovno vodili i hrabrili. Obojica su bili ljudi apostolskoga djelovanja i uskoro su se vidjeli plodovi njihova rada. To je razbjesnilo kalvine, pa su optužili katolike, da su namjerno izazvali požar u srpnju 1619. g. Zapovjednik kalvinske naoružane garde Juraj Rakoczy ušao je s vojskom u grad i strpao u tamnicu svu trojicu katoličkih svećenika. Tu su ih nagovarali da se odreknu vjernosti Petrovu nasljedniku, da ne budu više “papisti”, da postanu kalvini. Kad su sva trojica konačno to odbila, vojnici su ih mučili i konačno im odrubili glave 7. rujna 1619. godine.

Vijest o njihovu mučeništvu proširila se munjevitom brzinom. Knez Bethlen nikako nije htio dopustiti da mučenici budu dostojno pokopani. Tek nakon šest mjeseci to će s njegovim dopuštenjem učiniti grofica Katarina Palffy. Danas su njihovi grobovi u uršulinskoj crkvi u Trnavi.

Spomenuti kardinal Pazmany poveo je kanonsku istragu o mučeništvu svjedoka vjere, skupio potrebnu dokumentaciju i zatražio od pape Urbana VIII. da ih proglasi svecima. No, postupak se oduljio. Tek će papa sv. Pio X. svu trojicu mučenika proglasiti blaženima 15. siječnja 1905. godine. Svetima ih je proglasio papa Ivan Pavao II. 2. rujna 1995. u Košicama u tijeku svojega pastoralnog pohoda Slovačkoj.

U životu sv. Marka lako se može zapaziti da je bio uzorno odgojen, sposoban i marljiv, da je stekao takvo znanje i krepost da ga je nekadašnji njegov profesor, kardinal Pazmany, pozvao u svoju ostrogonsku nadbiskupiju (Mađarska) i povjerio mu vrlo odgovorne službe – upravu sjemeništa i odgoj budućih svećenika. Marko je svoje službe vršio predano i uspješno.

Iako je bio svjestan svoje hrvatske nacionalnosti, ništa mu njegovo hrvatstvo nije smetalo da pođe u Mađarsku na poziv ostrogonskoga nadbiskupa i stavi se u službu Crkve i naroda u toj zemlji. A kad je poslan u Trnavu, opet se je ponašao “kao u svojoj kući”. Dakle, Marko je u raznim državama i narodima (Italija, Mađarska, Slovačka) radio kao među svojima. On je zbilja pravi Europljanin. Zagreb i Rim, Ostrogon i Trnava za njega su bili jedno polje apostolskog djelovanja i pastoralnoga rada. Nije ljude dijelio po nacijama, pa ni po vjerskom uvjerenju. Postoje, naime, tolika svjedočanstva da je s kalvinistima bio u dobrim odnosima. Čak su se mnogi zgražali nad njegovom smrću. U kalvinima nije gledao neprijatelje, nego braću u Kristu, s kojima treba zajednički živjeti u Kristovoj ljubavi. Ljubav i dijalog poruke su sv. Marka, kojega Crkva slavi 7. rujna kao priznatog mučenika.


Izvor: zupa-kriz.hr                                                                                                                           3.9.2017.


Sveti Lovro đakon


10. kolovoza Crkva slavi blagdan svetoga Lovre, đakona i mučenika iz 3. st., koji je svoju vjernost Kristu, u vremenima teških progonstava, posvjedočio mučeničkom smrću, a svoju neizmjernu ljubav prema sirotinji i skrb Crkve prema najnezaštićenijima pokazao tako što je svu tadašnju crkvenu imovinu Rimske Crkve, kao onaj koji je bio zadužen za nju, podijelio siromasima, te upravo zbog toga izazvao bijes rimskog prefekta koji je naredio njegovo mučenje i njegovu smrt.

Rođen je oko 225. god. u današnjem gradu Huesci u Španjolskoj, gdje mu je učitelj bio arhiđakon Siksto, a koji je po svojoj službi bio poglavar đakona i brinuo se za njihov odgoj, te je uz to i bio upravitelj crkvenim dobrima, odnosno mogao se izravno osvjedočiti o Lovrinoj hrabrosti, dubokoj vjeri i ljubavi prema siromašnima. Zato je razumljivo da je Siksto, nakon što je postao papa Siksto II., poveo sa sobom u Rim i Lovru, te ga postavio za arhiđakona Rimske Crkve, odnosno glavnog đakona između njih ukupno sedam, koliko ih je bilo u Rimu.Kao arhiđakon, Lovro je bio zadužen voditi brigu za crkvenu blagajnu i skrbiti o siromasima, a iako je Crkva u to vrijeme bila žestoko progonjena, može se pretpostaviti kako je njezina riznica ipak bila dolična, s jedne strane iz razloga jer je bilo ranije i onih careva koji nisu progonili kršćane, pa se u tim vremenima mogla i materijalno oporavljati, a s druge i još važnije strane, zato jer su mnogi odličnici i bogataši prelazili na kršćanstvo i svoja dobra poklanjali Crkvi. I iz predaje o životu svetoga Lovre razvidno je kako su ta materijalna dobra najvećim dijelom bila namijenjena i korištena za sirotinju, a upravo će to i svetog Lovru koštati života, ili točnije rečeno takva će mu ljubav osigurati vijenac nebeske slave.

Kad je tako jedan od najbrutalnijih progonitelja kršćana – car Valerijan – 258. god. dao poubijati mnoge kršćane, među prvim žrtvama je bio i papa Siksto II., koji je, zajedno sa šestoricom đakona, ubijen 6. kolovoza tako da su mu odrubili glavu, no prije svoje smrti je uputio svetog Lovru, koji je htio s njim poći u smrt, što mu je činiti. Naime, prema predaji, papa mu je prorokovao također mučeničku smrt, ali za tri dana, rekavši mu da najprije sav crkveni novac podijeli siromasima.

Lovro je tako i učinio, a kada je nakon tri dana došao na sud i rimski prefekt od njega zatražio da se odrekne svoje vjere i da mu preda crkveno blago, sveti Lovro mu je pokazao mnoštvo sirotinje i ubogih, koje je poveo sa sobom, te rekao kako su oni istinsko blago Crkve. Ljut što ga je sveti Lovro tako nadmudrio, rimski je prefekt naredio da ga muče, a nakon toga i ubiju, i to tako da ga prže na roštilju. Predaja također navodi kako je sveti Lovro, podnoseći takvo mučenje, u jednom trenutku rekao kako je pečen s jedne strane i da ga treba ispeći i s druge, pa je s obzirom na to razumljivo da je danas štovan kao zaštitnik komičara, kuhara i mesara. Umro je 10. kolovoza 258. godine, a taj je njegov nebeski rođendan postao dan njegova spomendana u Katoličkoj Crkvi.

                                                                                                                                                                                                                        6.8.2017.

GOSPA SNJEŽNA


Obljetnica posvete bazilike Marije velike u Rimu  u narodu se slavljena kao Gospa Snježna ili Gospa od Snijega. Polovinom četvrtog stoljeća, u vrijeme  Pape Liberija, živjeli su u Rimu pobožni supruzi, veoma odličnog roda i veoma bogati.  Mužu je bilo ime Ivan. Kako nisu imali djece, neznajući kome da ostave njihovu bogatu baštinu, živo su se molili Blaženoj Djevici Mariji da preko nje saznaju volju Božju.  I Presveta Djevica usliša molbe svojih štovatelja, te im se objavi u noći  5. kolovoza 352. godine. Kazala im je da će joj biti veoma milo, ako joj sagrade crkvu na mjestu, gdje će sutra ujutro naći snijega. To isto objavljenje, u istoj noći, imao je i papa Liberije.


U kolovozu mjesecu vladaju u Rimu velike vrućine, pa i noći su veoma tople.  A ipak, začudo sutra ujutro 5. kolovoza vidjeo se u Rimu  mali brežuljak Ekskvilin pokriven snijegom, koji je noću tu pao. Svatko se čudio, dok se nije doznalo za što su doživjeli pobožni supruzi i papa Liberije.


Upoznavši u tom znak Majke Božje,  papa sa svećenstvom i mnogobrojnim narodom u svečanoj procesiji uputi se prema brežuljku Ekskvilinu, i na samom mjestu, koje je bilo pokriveno snijegom , položi temeljni kamen i obiljeržio granice u kojima je podigao veličanstvenu baziliku. Ona je po njemu nazvana i liberijska bazilika prve crkve podignute u čast Majci Božjoj.


Za vrijeme pape Siksta III.   5. kolovoza 432.  preuređena i posvećena  je na Ekskvilinu bazilika u čast Svete Bogorodice, koja je kasnije prozvana „Sveta Marija Velika“.  jer je najčasnija bazilika na kršćanskom Zapadu posveećena Majci Božjoj. – Tako je nastao blagdan Snjeržne Gospe koji se slavio i slavi preko tisuću šetsto godina.

                                                                                                                                                                                                                     30.07.2017.

SVETI JAKOV STARIJI - APOSTOL


Među dvanestoricom Isusovih učenika pronalazimo dvojicu imenom Jakov, od kojih se mlađi – Jakov Alfejev, časti zajedno sa svetim Filipom 3. svibnja, a Jakov Zebedejev ili Jakov Stariji, 25. srpnja.

Jakov Stariji je bio brat Ivana apostola i evanđelista, a rođen je u ribarskom mjestu Betsaidi, na Genezaretskom jezeru. Otac mu je bio ribar Zebedej, a majka Saloma, koja se spominje na više mjesta u Novom zavjetu, i to kao pobožna žena koja je pratila Isusa na njegovom križnom putu, te kao jedna od svjedokinja njegova uskrsnuća.

Dvojicu braće, koja su kao i njihov otac bili ribari, jednom je prilikom, dok su krpali mreže, pozvao sam Isus da pođu za njim, što su oni spremno i učinili. Njih su dvojica, zajedno sa svetim Petrom, bili najbliži Isusovi učenici, koji su mogli svjedočiti o posebnim događajima iz života svoga Gospodina. Tako su jedino oni nazočni u situaciji kada je Krist izliječio Petrovu punicu, kada je oživio Jairovu kćer, prilikom Kristova preobraženja na brdu Tabor, kao i onda kada se smrtno znojio na Maslinskoj gori.

Zbog njihove vatrene naravi, Isus Ivana i Jakova naziva “sinovima groma“. Primjerice, kad su se jednom vraćali iz nekog samarijskog sela koje nije htjelo primiti Isusa i apostole, njih su dvojica predložila Isusu da pošalje vatru s neba i uništi mjesto. No, unatoč takvoj žestokoj naravi, obojica će itekako posvjedočiti ljubav i vjernost svome Učitelju. Nakon Kristova uskrsnuća, Jakov je više puta vidio Isusa, a nakon što je Isus uzašao na nebo, zajedno se s drugim apostolima i Isusovom Majkom nalazio na njihovim okupljanjima, te je poslije silaska Duha Svetoga javno i neustrašivo očitovao svoju vjeru.

Štoviše, upravo će zbog te gorljivosti i neustrašivosti prvi od apostola položiti život za svog Gospodina. Njega je 42. ili 44. god. dao mačem pogubiti Herod Agripa, unuk onoga kralja Heroda koji je, htijući ubiti novorođenog Isusa, pogubio nevinu dječicu.

Nakon što su Arapi razorili Jeruzalem, njegovo je tijelo u 7. st. preneseno u Španjolsku, a na mjestu gdje su sahranjeni njegovi zemni ostaci dignut će se grad Santiago de Compostela(Santiago = sveti Jakov), treće najsvetije katoličko hodočasničko mjesto, nakon Jeruzalema i Rima.

Osim što se časti kao zaštitnik Španjolske, svetoga Jakova se zaziva kod reumatskih bolesti i artritisa, zaštitnik je hodočasnika, putnika, vojnika, konjanika, jahača, veterinara, ratara itd., a njemu su također posvećene mnoge crkve i kapele diljem svijeta, pa tako i kod nas. U ikonografiji ga se obično prikazuje kao putnika sa štapom u ruci, a ponekad s mačem, zbog njegove mučeničke smrti.


Izvor: Vjera i djela                                           

                                                                                                                                                                                                                                 23. 7. 2017.

Gospa Karmelska i karmelski škapular


Pučka pobožnost Gospi Karmelskoj nastala je na temelju viđenja sv. Šimuna Stocka, trećega po redu generala karmelićanskog reda.


Šimunu se ukazala Blažena Djevica Marija. Tom prigodom dala mu je škapular i obećanje da će svatko tko ga bude nosio i s njime umre biti pošteđen muka u paklu.

Škapular je dio gornje odjeće što ju nose redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstrati i karmelićani. Simbolički škapular, načinjen od komadića platna, nosi i pobožni puk, kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinoga reda. Najpoznatiji od tih škapulara jest karmelski kojega nose kao zalog zaštite Majke Božje.

“Subotnju povlasticu” potvrdio je papa Ivan XXII. 1322. Gospa je obećala da će nositelje njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze koje proistječu iz prihvaćanja škapulara, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišta.

Na Karmelu su boravili u XII. stoljeću pustinjaci ili eremiti, koji su štovali Gospu. U XIII. stoljeću rastjerali su ih muslimani. Mnogi od njih potražili su utočište u Europi. Papa je odobrio i mušku i žensku granu karmelskoga reda. U XVI. stoljeću reformirani su. Mušku granu obnovio je sv. Ivan od Križa, crkveni naučitelj, kojega su hrvatski karmelićani izabrali za zaštitnika samostana u Somboru, Remetama, Zagrebu. Žensku granu karmelskoga reda obnovila je sveta Terezija Velika, crkvena naučiteljica.

Ona je zaštitnica samostana bosonogih karmelićanki u Brezovici kod Zagreba.

Blagdan Blažene Djevice Marije od Karmela proglašen je za cijelu Crkvu 1726. Karmel je lijepa gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini ili Izraelu. To ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Sveti Ilija, prorok, propovijedao je i poticao slušatelje na štovanje pravoga Boga Jahve na toj gori. Red karmelićana je utemeljio Bertold iz Kalabrije, križar 1155. Lijepa crkva u Haiti na brdu Karmelu svjedoči o postanku toga reda.


Škapular – marijanski znak

Predstavlja nastojanje da se nasljeduje Isusa Krista poput Marije, savršene učenice Kristove. Marija nas uči:

– da živimo otvoreni Božjim planovima kako nam se očituje u svakodnevnom životu (usp. Lk 1, 26-38)

– da slušamo i razmatramo Božju riječ kroz molitvu i život (usp. Lk 2,51)

– da budemo blizi i solidarni našim bližnjim u potrebi (usp. Lk 1, 39-45)

– da budemo ustrajni u molitvi i u zajedništvu s braćom i sestrama (usp. Dj 1, 14)

Uvodi u karmelsko zajedništvo, u zajednicu redovnika i redovnica prisutnih u Crkvi više od osam stoljeća i obvezuje živjeti ideal ove obitelji: intimno prijateljstvo s Bogom po molitvi. Upućuje na primjer karmelskih svetaca i svetica s kojima se uspostavlja obiteljski vez braće i sestara.

Škapular

– nije amajlija: predmet čudotvorne zaštite

– nije jamac automatskog spasenja

– nije oslobođenje od zahtjeva kršćanskog življenja

+ je znak našeg nastojanja da nasljedujemo Isusa poput Marije

+ je znak koji nas uvodi u zajedništvo karmelske obitelji

+ je znak Marijine zaštite, koji hrani našu nadu u susret s Gospodinom u životu vječnom.

Praktične odredbe

Škapular se oblači jednom zauvijek, i to u prisutnosti redovnika karmelićanina ili druge ovlaštene osobe.

Škapular se može zamijeniti medaljom, koja s jedne strane prikazuje sliku Srca Isusova, a s druge sliku Gospe Karmelske. Takvu medalju pri zamjeni treba blagosloviti.

Škapular je znak za autentične kršćane koji nastoje živjeti Evanđelje, koji primaju sakramente i na poseban način štuju Presvetu Djevicu (moliti barem 3 Zdravo Marije dnevno).


Preuzeto sa zupa-cernik.hr                                                                                                                                                                      9.7.2017.

BLAŽENA MARIJA PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ


Bl. Marija Propetog Isusa Petković rođena je 10. prosinca 1892. god. u mjestu Blato na otoku Korčuli, u vrlo imućnoj obitelji Antuna i Marije, rođene Marinović. Nakon što mu je rodila dvije kćeri, prva je Antunova žena preminula, pa se oženio Marijinom majkom, s kojom je imao osmero djece, a bl. Marija je bila šesta po redu.

Antun je bio vrlo pobožan čovjek, koji se odlikovao iznimnim vrlinama, a posebno vidljivima u pomaganju siromasima. Tu je veličinu svoga oca Marija zarana uočila i kada je Antun 1911. god umro, nastavila je njegovim stopama brinuti o onima kojima je pomoć bila potrebna.

Osim što im je pomagala u materijalnom pogledu, Marija je okupljala siromašnu djecu čije su obitelji radile na posjedima njezina oca i poučavala ih u glavnim školskim predmetima i u vjeronauku.

Upravo takva njezina solidarnost i zauzetost za siromašne, bilo je ono što je prepoznao tadašnji dubrovački biskup Josip Marčelić i poticao ju na aktivno djelovanje i osnivanje družbe, iako je ona osjećala više sklonost prema kontemplaciji i htjela se povući u takav oblik samostanskog života.

U to je vrijeme u Blatu, kao i u drugim mjestima, vladalo veliko siromaštvo, neznanje i duhovna zapuštenost, pa ju je biskup molio da se s prijateljicama posveti upravo brizi oko takvih i tako pomogne obnovi mjesta i u duhovnom i u materijalnom smislu.

Poslušala ga je i zajedno s pet djevojaka iz Blata i Vele Luke na Blagovijest 1919. god. uselila u Zavod talijanskih sestara Službenica Milosrđa, koje su do kraja Prvog svjetskog rata djelovale u Blatu (i bitno utjecale na bl. Mariju), ali su ga po završetku napustile. Takav zajednički život naredne je godine doveo do utemeljenja Družbe Kćeri Milosrđa svetoga Franje – 4. listopada 1920. god.

Sestre su nastojale svojim radom, a nerijetko i proseći po Slavoniji i Vojvodini, kucajući na razna vrata institucija i ureda, skrbiti o što većem broju siromašnih i udovica, a kojih je bilo u velikom broju. Tolika njihova zauzetost nadahnjivala je mnoge djevojke, pa su im pristupale, a područje apostolata se širilo. Osim što su djelovale u samostanu, radile su na župama, vodile vrtiće i druge odgojne institucije, te se njihov opseg rada sve više povećao. Najprije su preuzele brigu za stotinjak djece u subotičkom dječjem vrtiću, a potom su svoje djelovanje proširile po Slavoniji, Vojvodini, Srbiji i Makedoniji. Svuda gdje bi se ukazala potreba, sestre su spremno odlazile, a posebno su se pokazale značajne u odgojno-obrazovnom radu s djecom i mladima, te kao njegovateljice bolesnih i starijih osoba.

Na poziv za pomoć, kojega je bl. Mariji Petković uputio misionar otac Leonard Rusković, Marija šalje nekoliko svojih sestara u Argentinu, gdje su se skrbile o djeci u vrtićima i školama, te posebno o onoj koja su bila bolesna, slijepa i s mentalnim poteškoćama u razvoju. S vremenom su se proširile i na druge latinoameričke države, pa tako danas u Argentini, Čileu, Peruu i Paragvaju djeluje oko 250 sestara, mahom iz onih krajeva, a ta brojka čini više od polovice svih sestara Družbe Kćeri Milosrđa bilo gdje u svijetu.

Kada je 1940. god. Marija kao poglavarica pohodila svoje sestre u Južnoj Americi, ratna zbivanja su joj spriječila povratak u Europu, te je ondje ostala punih 12 godina. Njezina je nazočnost ondje i njezino djelovanje posebno bilo poticajno, te se njihov rad sa siromašnima i onima u potrebi značajno proširio.

Kad se 1952. god. vraćala u Europu, odlučila je, umjesto u Blato i Hrvatsku, gdje je komunizam represivno priječio svaki oblik crkvenog djelovanja, otići u Rim i ondje postaviti sjedište Družbe, koja je bila poprimila međunarodne razmjere, te je tako i učinila.

U svojoj 62. god., 1958. god., doživjela je moždani udar i ostala djelomično oduzeta, te je tri godine poslije ulogu vrhovne poglavarice prepustila s. M. Julijani Franulović.

Umrla je 9. srpnja 1966. god. i pokopana u Rimu, ali su kasnije, u studenom 1998. god., na poticaj Postulature za proglašenjem blaženom i svetom, koja je utemeljena 1989. god., njezini zemni ostaci preneseni u rodno Blato i pokopani u kripti samostanske kapelice Krista Kralja. Za vrijeme trećeg pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, u Dubrovniku je 6. lipnja 2003. god.Marija proglašena blaženom. 

Spomendan joj se slavi na dan smrti – 9 srpnja.

Izvor: Vjera i djela

                                                                                                                                                                                                                                          2. 7. 2017.

JEDNO OD MNOGIH ČUDA SVETOG ANTE

Osim proslave samog blagdana svetog Ante, kod nas je, naime, već dulje vremena proširena pobožnost 13 utoraka, koja prethodi tom blagdanu. Pobožnost dolazi od dana kad je sveti Ante preminuo, 13. lipnja 1235. godine u mjestancu Arcella u blizini Padove. Vjernici se tih utoraka okupljaju u crkvama i kapelicama, mole razne molitve, daju zavjete, ispovijedaju se... Osim pobožnosti 13 utoraka, kod nas je popularna i pobožnost devet utoraka. Pobožnost tijekom devet utoraka pripisuje se povijesno dokazanom događaju. Naime, u Bologni je 1616. godine živio bračni par koji u 22 godine braka nije imao djece. Žena se žarkom molitvom obratila svetom Anti za pomoć. Svetac joj se u snu ukazao i rekao joj da devet utoraka posjećuje njegovu sliku u crkvi te da će joj molitva biti uslišana. Tek što je izvršila svečeve naloge, žena je postala majkom. Ali rodila je izopačeno dijete. Žena je opet, s pouzdanjem, poslala dijete pred svečev oltar i, čim je novorođenče položeno do nogu čudotvorca, poprimilo je dječju milinu i lijep izgled. Glas o tome se brzo proširio, a s njime i pobožnost devet utoraka.(4.6.2017.)

DUHOVI

Nedjelja Duhova spada među najstarije svetkovine Crkve. Slavljena je vrlo rano, a o tome dodatno svjedoče dva spomena u Svetom Pismu: u Djelima apostolskim (Dj 20,16) i u Prvoj poslanici sv. Pavla Korinćanima (1Kor 16,8). Nadomješta židovski blagdan Pentekoste, koji se slavio pedeset dana nakon Pashe i kojim se slavilo sklapanje Starog Saveza na brdu Sinaj.


"Primite Duha Svetoga", poručuje nam Gospodin. Duh Sveti jest mir koji raskrinkava naš nemir, bezgrešnost koja rastače našu grešnost, gorljivost koja liječi našu mlakost...

 

Kršćani slave Duhove pedeseti dan nakon Uskrsa. To znači da su i Duhovi pomična svetkovina koja se mijenja svake godine i ovisi o danu kada se slavi Uskrs. Ovom svetkovinom završava uskrsno vrijeme.

Slavi se kao blagdan “rođenja Crkve” budući da Djela Apostolska donose da su apostoli puni Duha Svetoga govorili tako da su ih mogli razumjeti ljudi svih naroda i jezika, a mnoštvo se “dalo krstiti te su primili Duha Svetoga”. 

Na nedjelju Duhova, kada je Duh Sveti sišao nad apostole, oni su dobili darove Duha Svetoga. Ti su im darovi pomogli ispuniti njihovu misiju, a to je propovijedati Evanđelje svim narodima. I nama ovi darovi, po sakramentu svete krizme, pomažu da živimo kršćanskim životom, da živimo u Kristu, a Krist u nama.

Naziv Duhovi u hrvatskom jeziku dolazi iz liturgije. On ne znači mnoštvo duhova, nego je ostatak starog naziva “Duhovi dani”. Prije liturgijske reforme blagdan Duhova imao je svoju osminu. Nakon reforme, dani nakon Duhova pripadaju vremenu kroz godinu, a od osam dana, za svetkovanje Duhova ostala je samo nedjelja.

                                                                                                                                                                                             28.5.2017.

MARIJA POMOĆNICA KRŠĆANA


U Lauretanskim litanijama Gospu zazivamo i kao Pomoćnicu kršćana. Marijine svetkovine, blagdani i spomen-dani su u svezi s vjerskim istinama, događajima iz života Majke Božje ili povijesti Crkve. Ovaj usklik je uvršten u litanije poslije pobjede nad Turcima dana 7. listopada 1571. u bitci kod Lepanta. Tada su Turci bili nadmoćniji od kršćana brojem lađa i vojnika. Ali kršćani su se utekli u zagovor Gospi i uspjeli pobijediti Osmanlije. Poslije te bitke uveden je blagdan Marije Pobjednice ili Kraljice Presvete Krunice. Turci su 1683. godine bili naumili prvostolnicu sv. Stjepana u Beču pretvoriti u štalu za svoje konje. I opet su kršćani, pod vodstvom poljskoga kralja Ivana Sobjeskoga, pobijedili neprijatelja nadmoćnijeg od sebe. Na stijegu su imali Gospin lik i geslo: «Naprijed, Bog i Marija su naša zaštita». U časte pobjede ustanovljen je blagdan Imena Marijina 12. rujna. Francuski vladar Napoleon Bonaparte bio je strah i trepet u Europi. Jedino mu se usprotivio osamdesetogodišnji papa Pio VI., koji ga je izopćio iz Crkve, Car papu baca u tamnicu, punih 20 mjeseci, do dana papine smrti, 29. kolovoza 1799. u Valenzi. Papa Pio VII., koji je izabran 14. ožujka 1800. u Veneciji, ponovio je izopćenje. Papa odlazi u Pariz okruniti Napoleona za cara. Oholi car sam je uzeo krunu i stavio si je na glavu uz riječi: «Bog mi ju je dao, jao onome tko ju takne». Proglašava se carem Rima i nasljednikom Karla Velikoga, a Papu zatvara u Certosi kod Firence, pa Savonu, gdje ostaje 3 godine. U Fonainebleau je lišen i brevijara i crnila. Nitko nije smio govoriti s Papom. Car ga primorava na potpis konkordata 1813. godine. Prema tom ugovoru car bi imao sve ovlasti a papa bi mogao samo imenovati i posvetiti biskupe. Papa se uzdao u Marijinu pomoć. Iste godine car doživljava poraz kod njemačkoga Lipziga, a Papa se vraća u Rim 24. svibnja 1814. Pomoćnicu kršćana slavimo kao uspomenu na svečani povratak pape Pija VII. iz sužanjstva. Njezin apostol je sv. Ivan Bosco.


Izvor: Katolički tjednik

                                                                                                                                                                                                                21. 5. 2017.

Sveti Izidor seljak(15.5.)

 Izidor ratar ili Izidor seljak (San Isidro Labrador), španjolski težak, prijatelj siromaha i životinja. Rodio se oko 1070. u Madridu kao sin skromnih i jednostavnih roditelja, koji su ga odgojili u pravom kršćanskom duhu. Zbog velikog siromaštva od rane mladosti radio je kao nadničar na tuđim poljima. Prije polaska na polje svakog jutra odlazio je na misu i toplo se preporučio Isusu i Mariji. Kad su Madrid 1110. napali Almoravidi, Izidor se sklonio u Torrelagunu. Tamo je upoznao djevojku Mariju Toribiju, zaljubio se u nju i oženio je. I ona je kasnije postala svetica, poznata kao Santa María de la Cabeza. Imali su sina koji je umro u djetinjstvu. Kad se 1119. vratio u Madrid, zaposlio se kod bogatog posjednika Juana de Vargasa. Stekao je njegovo povjerenje i postavljen je nadstojnikom imanja nedaleko Madrida. Zavidnici su ga optužili da za vrijeme posla ne radi nego moli. Gospodar se na svoje oči htio uvjeriti pa je jednog dana potajno pošao na njivu. Vidio je Izidora kako moli, a za plugom uz volovsku zapregu stajali su anđeli i orali. Gospodarevo poštovanje prema Izidoru još je više poraslo. Taj su prizor ovjekovječili mnogi veliki slikari. 


Izidor je postao uzorom molitve i teškoga rada, a isticao se velikom ljubavlju i samilošću prema siromasima i životinjama. Svi su ga još za života smatrali pravim svecem, a pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljenja. Preminuo je na glasu svetosti na današnji dan, 15. svibnja 1130, u Madridu, gdje mu je posvećena i katedrala. Blaženim ga je proglasio 1619. papa Pavao V, a svetim 1622. papa Grgur XV. U Zagrebu su isusovci u XVII. osnovali i vodili Bratovštinu svetoga Izidora, koja je okupljala mnoge seljake iz okolice grada. Zazivaju ga pri smrti djece, a zaštitnik je Madrida, sela, seljaka, zemljoradnika, težaka, nadničara, farmera, rančera, orača, slugu, stoke te mnogih ustanova, udruga, naselja, biskupija, župa, crkava i kapela širom svijeta i hrvatskih krajeva (Divjake kod Skrada, Široko Polje kod Đakova, Cere kod Gruda, Odra kod Zagreba, Samobor). Velike svečanosti u čast svetom Izidoru održavaju se u Španjolskoj, Sjedinjenim Državama i mnogim zemljama Latinske Amerike.(14.5.)

GOSPA FATIMSKA( 13.5)


Lucija, Franjo i Jacinta.

Gospa se ukazivala iznad hrasta crnike, visokog oko jedan metar. Bl. Franjo je samo vidio Gospu, ali je nije čuo. Bl. Jacinta vidjela je i čula Gospu, a Lucija je pored toga i razgovarala s Gospom. Ukazanja su se zbivala oko podneva.


Prvo Gospino ukazanje (13. svibnja 1917.)

Prvo su opazili dva svjetla, poput bljeska, a zatim Gospu. Lucija je ovako opisala: "Bila je to jedna Gospođa potpuno odjevena u bijelo, sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana zlatnim zrakama sunca. Njeno lice, neopisivo lijepo, nije bilo ni tužno ni veselo već ozbiljno. Ruke skupljene kao na molitvu, bile su nagnute i okrenute prema gore. Na desnoj ruci visjela joj je krunica."


Gospa je razgovarala s Lucijom. Prvo je poručila, da se ne boje i da im ništa neće napraviti. Zamolila ih je da dolaze na isto mjesto svakog trinaestog dana u mjesecu, u isto to vrijeme, šest mjeseci zaredom. Gospa: "Hoćete li prikazati Bogu sva trpljenja koja vam želi poslati kao zadovoljštinu za grijehe kojima je uvrijeđen i kao molitvu za obraćenje grešnika?" Lucija: "Da,hoćemo."


Gospa je pomacima ruku rasula prema njima jako svjetlo, koje im je prodrlo do najskrovitijih dijelova duša, pa su vidjeli sebe u Bogu, jasnije nego da su se promatrali u najboljem ogledalu. Nakon par trenutaka Gospa je nadodala: "Molite krunicu svaki dan kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata."


Drugo Gospino ukazanje (13. lipnja 1917.)

Gospa je poručila, da Isus želi da se ustanovi pobožnost Njenom Prečistom Srcu. Onom tko to prihvati, obećala je spasenje, a te će duše Bog voljeti poput cvijeća kojim je Ona okitila Njegovo prijestolje.


Na dlanu desne Gospine ruke nalazilo se Srce obavijeno trnjem, koje je u njega bilo zabodeno. Prečisto Srce Marijino je izranjavano grijesima čovječanstva koji traže zadovoljštinu.


Treće Gospino ukazanje - fatimske tajne (13. srpnja 1917.)


Novinski članak iz Ilustracao Portugueza, dana 29. listopada 1917., prikazuje mnoštvo ljudi koje gleda Čudo Sunca tijekom Gospina ukazanja u Fatimi.

Gospa je preporučila svakodnevnu molitvu krunice. Nastavila je: "Žrtvujte se za grešnike i recite mnogo puta kad prinosite neku žrtvu: "O moj Isuse, to je za tvoju ljubav, za obraćenje grešnika i za naknadu za grijehe počinjene protiv Prečistog Srca Marijina."


Prvi dio fatimske tajne: ukazanje pakla

Vidjeli su ognjeno more, a u taj oganj bili su uronjeni vragovi i duše. Izgledali su kao prozirna crna ili smeđa žeravica, ugljen u ljudskom obliku. Plivali su u žeravici, a uvis su ih podizali plamenovi. Padali su na sve strane, dok su se čuli strašni krikovi i bolni uzdasi puni očaja što su tjerali strah u kosti. Vragovi su izgledali kao stravične, jezive nepoznate životinje.


Drugi dio fatimske tajne: objavljivanje kazne i načina na koje se može izbjeći

Gospa: "Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Kako bi ih spasio, Bog želi ustanoviti pobožnost Mome Prečistom Srcu."


Gospa je navijestila II. svjetski rat, širenje komunizma, glad, progonstvo Crkve i pape, ako se ne ispune Njeni zahtjevi da se Rusija posveti Njenom Prečistom Srcu, te kao zadovoljštinu - svetu Pričest u prvih pet subota u mjesecu. Ako se ispune zahtjevi, Rusija će se obratiti i mir će zavladati. Nažalost ljudi nisu poslušali zahtjeve, makar je Lucija to obznanila drugima.


Gospa: "Kada molite krunicu, nakon svakog otajstva (desetice) recite: "O Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje Milosrđe!"


Treći dio fatimske tajne:

Prva scena: Anđeo s ognjenim mačem, koji izgleda kao da će spaliti svijet. Snažnim glasom je kliktao: "Pokora, pokora, pokora!" Plamenovi su se gasili u dodiru sa svjetlošću iz Marijine ruke. Svijetu prijeti kazna ako ne čini pokoru i ne časti Isusa i Mariju.


Druga scena: Progon Crkve, pape, biskupa, redovnika, redovnica, muškaraca i žena - ubijeni su od skupine vojnika koji su koristili vatreno oružje.


Treća scena: Veliki povratak ljudi Bogu. Dva anđela imaju posude u kojima sabiru krv mučenika te njome škrope duše koje se približavaju Bogu. - Proslava i trijumf Marijinog Prečistog Srca.


Četvrto Gospino ukazanje (19. kolovoza 1917.)

Gospa je došla 13. kolovoza, ali djece nije bilo jer ih je pritvorio načelnik. Ponovno se Gospa ukazala 19. kolovoza. Gospa: "Molite, mnogo molite i žrtvujte se za grešnike. Znajte, mnoge duše odlaze u pakao, jer se za njih nitko ne žrtvuje i ne moli."


Peto Gospino ukazanje (13. rujna 1917.)

Gospa djeci: "Nastavite moliti krunicu. U listopadu će doći i naš Gospodin, sa mnom i svetim Josipom kako bi blagoslovili svijet. Bog je zadovoljan vašim žrtvama."


Šesto Gospino ukazanje (13. listopada 1917.)

Gospa je zamolila da se na mjestu ukazanja podigne kapelica. Izjavila je da je ona - Gospa od svete Krunice.


Lucija je vidjela tri otajstva krunice na nebu kraj sunca, a Franjo i Jacinta samo prvo. U prvom otajstvu pojavio se sveti Josip s Djetetom Isusom i Gospom od krunice. Sveti Josip i Isus su blagoslivljali mnoštvo ljudi. U drugom otajstvu je viđenje Žalosne Gospe i Isusa kako trpi na putu za Kalvariju. U trećem otajstvu je Gospa od Karmela, okrunjena Kraljica neba i zemlje s Djetetom Isusom na rukama.


Dogodilo se i Čudo Sunca koje je vidjelo između 50.000 i 70.000 ljudi. Poput velike vatrene kugle Sunce se kretalo strelovitom brzinom i okretalo oko svoje osi. Prelijevali su se svjetlucavi tonovi i mnogo raznih boja. Trajalo je oko 10 minuta, a vidjelo se i s udaljenosti od 40 km. Sunce se nakon toga vratilo na isto mjesto i normalno sijalo.(7.5.2017)




NEDJELJA DOBROGA PASTIRA


Po tradiciji Crkve četvrta uskrsna nedjelja - nedjelja Dobrog Pastira u Crkvi je posebno posvećena molitvi i razmišljanju o duhovnim zvanjima.

Sva prikupljena milostinja na misama ide za sjemeništva.

Na nedjelju Dobrog Pastira za zvanja će se moliti u svim župama.

                                                                                                                                                                                          30.4.2017.


VELIKI PETAK


Službeno se ovaj dan zove Veliki petak muke Gospodnje. Naziv nas uvodi u otajstvo križa kojemu se klanjamo zato što je na njemu visio Spas svijeta.
Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u IV stoljeću uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena god. 320. pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Kršćani Jeruzalema počeli su se od tada skupljati tog dana popodne na Golgoti na bogoslužje riječi kod kojeg se čitala muka Isusova. Inače, već od drugog stoljeća imamo sigurne podatke da su kršćani na Veliki petak strogo postili u znak žalosti za Kristom raspetim te se ubrzo ovo molitveno i pokorničko obilježje proširilo na sve petke u godini.
Bogoslužje ovog dana sastoji se od službe riječi sa središtem u muci Isusovoj po Ivanu, zatim od klanjanja križu i od pričesti hostijama koje su posvećene dan ranije. Na Veliki petak i Veliku subotu ne slavimo misu, jer u ta dva dana "Crkva ostaje uz grob Gospodnji razmatrajući njegovu muku i smrt i uzdržava se od misne žrtve" (Misal, 200).
Ni na Veliki petak Crkva ne razdvaja otajstvo križa od uskrsnuća. To vidimo osobito iz starinske antifone koja je preporučena za pjevanje pri klanjanju sabranih vjernika križu: "Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelome svijetu". U žalosti za Kristom na križ raspetim Crkva se raduje što je smrt Kristova početak ljudskog otkupljenja.

Muka Isusova po Ivanu (Iv 18, 1-19, 42)

Obredi počinju prostracijom celebranta i služitelja pred oltarom ili klečanjem u šutnji. Ovo je najsadržajnija šutnja u toku liturgijske godine (koja se inače preporučuje svaki puta između svećenikova poziva "Pomolimo se" i početka molitve te na kraju pojedinih čitanja, prije pripjevnog psalma). U žalosti su sadržajnije geste od svake riječi. Šutnjom predvoditelja i sabrane zajednice počinjemo liturgiju žalovanja za Kristom raspetim.
Za prvo čitanje imamo Četvrtu pjesmu o Sluzi patniku iz Izaijine knjige. U njoj je prikazana nasilna smrt osporenog proroka čiju poruku i životno svjedočanstvo zajednica vjernika prihvaća tek nakon njegove smrti: "Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt". Ovaj prorok slika je Isusa iz čije nasilne smrti Bog izvodi spasenjsku korist za sve ljude.
Drugo čitanje je odlomak iz poslanice Hebrejima u Kristu kao velikom svećeniku koji je "supatnik u našim slabostima" te je u muci "naviknuo slušati". Zato je veliki svećenik i "začetnik spasenja svima koji ga slušaju." Muka po Ivanu čitala se na Veliki petak već od VII stoljeća među kršćanima Rima. Ni najnovija liturgijska reforma nije u tome donijela nikakvu promjenu. Dok se na Cvjetnicu kroz tri liturgijske godine susljedno čitaju Matejev, Markov i Lukin izvještaj o muci, na Veliki petak i dalje ostaje muka po Ivanu. Razlog je Ivanovo "dublje čitanje" ispod kore površinskih utisaka.
Već u prizoru hapšenja na Isusovo "Ja sam" Juda i njegova četa "ustuknuše i popadaše na zemlju" (18, 6). Za Ivana je to ustuk pred Isusovom neodoljivom veličinom, pred njegovim pravim identitetom, jer se u toku ministerija u četvrtom evanđelju Isus predstavlja s "Ja jesam" i time nagoviješta svoju transcendentalnost. U suđenju pred Židovima Ivanu je vlastiti Isusov odgovor da je javno govorio svijetu i protest protiv šamara koji mu daje netko iz židovskog mnoštva (18,19-24). Tu opet vidimo Isusovo dostojanstvo te Ivanovo dublje čitanje: osuđenik sudi.
Prizor pred Pilatom Ivan je podijelio u sedam manjih cjelina od kojih je literarno središte u četvrtoj gdje vojnici pozdravljaju Isusa "Zdravo, kralju židovski" (19, 1-3). Misaoni vrhunac ovog dijela je u sedmoj cjelini gdje Pilat Isusa trnjem okrunjena postavlja na sudačku stolicu i predstavlja ga Židovima: "Evo kralja vašega!" (19, 12-15). U Ivanovoj povijesti muke Isusove kraljevsko dostojanstvo spominje se 12 puta a vrhunac tog aspekta muke je u 19, 19-22 gdje Židovi traže od Pilata da izmijeni natpis na križu u kojem se spominje da je Isus kralj židovski. Pilat odbija promijeniti naslov: "Sto napisah, napisah!" Tako za Ivana ostaje činjenica da Isus jest kralj, bez obzira na one koji ga ne priznaju.
Kod Ivana nema Šimuna Cirenca na putu križa: "A on, noseći križ svoj, izađe na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše..." (19, 17-18). Isus sam nosi svoj križ jer je u toku ministerija govorio kako će sve privući k sebi kad jednom bude uzdignut (usp. Iv 8, 32 i 12, 32-34). Put na Golgotu Ivan je rastumačio kao put u proslavu po križu. U času hapšenja, na sudu pred Židovima i Rimljanima, na križnom putu - Isus ima inicijativu.
Ivan donosi tri vlastite Isusove riječi s križa: "Evo ti sina...; Žedan sam...; Dovršeno je" (19, 26.28.30). Iz njih vidimo Isusovu brigu za učenike koji trebaju nastavljati njegovo poslanje u svijetu jer su i Marija i Ivan pod križem slika Crkve ukoliko je zajednica onih koje Isus ljubi i ukoliko ljude privlači Isusu.
Ivanu je vlastiti podatak o probadanju Isusova boka nakon izdahnuća, s dva citata iz Starog zavjeta koji se tada ispunjaju na Isusu. On je pashalno janje kojemu se ne lome kosti (Iv 19, 36 - Izl 12, 46). On je i odbačeni voda u kojeg ljudi upiru pogled vjere i nade (Iv 19, 37 Zah 12,10).
Tako za četvrtog evanđelistu muka Isusova znači hod Isusov u uzdignuće koje mu je Otac pripravio, a sudionici Židovi i Rimljani su lica u drami kojoj ne vide dublje značenje. Muka je za Ivana i sabiranje zajednice Isusovih učenika koji se osjećaju privučeni ljubavlju Raspetoga te stalno upiru u njega pogled vjere i nade.
Rubrika u Misalu kaže da celebrant sada može održati kratku propovijed, ako smatra prikladnim. Ta propovijed pojašnjava ono što danas slavimo.

Sveopća molitva Crkve na dan Kristove smrti

Nakon muke i homilije slijedi sveopća molitva kao zaključak službe riječi. To su deset molitava koje imaju pozivni i molbeni dio. Celebrant poziva da molimo za svetu Crkvu Božju, za papu, za različite redove vjernika, za katekumene, za kršćane koji nisu u punom crkvenom jedinstvu s nama, za Židove, za vjernike nekršćanskih religija, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitelje država, za sve ljude u potrebi kao što su bolesnici, gladni, zatvorenici, putnici, iseljenici, umirući.
Ovo su molitve vrlo stare. Pokazuju ostvarenje onoga što u 1 Tim 2, 1-7 stoji kao Pavlova odredba za svaku kršćansku liturgiju: na njoj kršćani trebaju moliti "za sve ljude, za kraljeve i za sve ljude na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti". Kršćani jesu na životnom proputovanju prema domovini nebeskoj, ali s ljudima drugih vjera dijele na ovoj zemlji zajedničke radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Zato u svakoj svojoj liturgiji mole za sve ljude, a posebno na Veliki petak.
Posljednja liturgijska reforma unijela je ispravke u neke od ovih deset vrlo starih molitava. Tako je bivša molitva "za heretike i šizmatike" koji su se trebali vratiti "svetoj majci Crkvi katoličkoj" preoblikovana u molitvu "za braću koja u Krista vjeruju, da ih Bog i Gospodin naš privede k istini i konačno ih okupi u jednu Crkvu". Bivša molitva za "perfidne Židove" u kojoj je isticano da Bog od svog milosrđa ne odbacuje ni židovsku perfidnost, preoblikovana je u molitvu "za Zidove kojima je prvima Gospodin Bog naš govorio". Bivša molitva "za pogane koji štuju idole" preoblikovana je u molitvu "za sve koji ne vjeruju u Krista: da i njih Duh Sveti rasvijetli i privede na put spasenja". Ovdje je uvažena nauka Sabora o nekim dobrim elementima u nekršćanskim religijama. Bivša molitva "za našeg najkršćanskijeg cara..." preoblikovana je u molitvu "za sve državne poglavare: da im Bog i Gospodin naš upravi um i srce po svojoj volji da traže mir i slobodu svih ljudi". Nova je molitva za ljude u potrebi u kojoj se celebrant obraća Bogu što tješi žalosne i jača izmučene te prosi da patnici svih vrsta iskuse u svojim potrebama pomoć njegove dobrote.
Ove promjene i dodaci u sveopćoj molitvi Crkve na dan Isusove smrti pokazuju da liturgija usvaja razvoj u teologiji i otvara se novim potrebama vjernika i drugih ljudi.

Klanjanje križu

Uneseno je u liturgiju Velikog petka nakon otkrića relikvije Isusova križa. Počinje celebrantovim predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: "Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!" Poklon se obavlja poklecanjem ili ljubljenjem. Poželjno je da svi vjernici pojedinačno iskažu danas svoj poklon križu kao znaku našeg otkupljenja. To, istina, u krcatim crkvama znatno produžuje liturgiju, ali i pridonosi zbiljskom aktivnom sudjelovanju svih. Pogotovu "godišnjaka" koji se ne snalaze najbolje a žele da ih ne otpišemo zato što ih nema na našoj misi svake nedjelje.
Za vrijeme klanjanja križu zbor pjeva starinsku Tužaljku i himan "Usta moja opjevajte". Tužaljka stavlja u usta raspetom Mesiji dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok kopljem. U prijevodu Tužaljke na hrvatski zadržani su grčki usklici "Hagios o Theos, Hagios Ishyros - Sveti Bože, Sveti Jaki!" Te je usklike rimska liturgija preuzela od braće s Istoka. Ostali su kroz stoljeća u znak jedne vjere i zajedničkog korijena.

Pričest plodovima ranije Mise

Posljednji dio obreda je pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na sporednom oltaru, a svećenik je trebao predvidjeti pričesnike današnje liturgije i posvetiti dovoljan broj hostija. Ovo slavlje pričesti nazvano je u srednjem vijeku Missa praesanctificatorum - Misa s darovima koji su ranije posvećeni. Nema kanona. Obred počinje "Oče našom" koji je u svakoj našoj misi priprava na pričest. Nema uobičajenog "znaka mira" kojim molimo oproštenje jedni od drugih prije nego pristupimo pričesti. U završnoj molitvi celebrant prosi da Bog u nama čuva plodove Kristove smrti i uskrsnuća. U otpusnoj molitvi eelebrant moli da Bog blagoslovi svoj narod, koji je proslavio smrt njegova Sina u nadi uskrsnuća, da mu dadne oproštenje i utjehu te učvrsti vjeru u vječno otkupljenje.


                                                                                                                                                                                                                     9. 4. 2017.

BLAGOVIJEST (25.3)

"Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip. A djevici bijaše ime Marija. Kad anđeo uđe k njoj, reče joj: 'Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!' Na te riječi ona se prepade i počne razmišljati što znači taj pozdrav. Anđeo joj reče: 'Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.'

- Kako će to biti - reče Marija anđelu - jer se ja ne sastajem s mužem?

- Duh Sveti sići će na te - odgovori joj anđeo - sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim. Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom. Jer Bogu ništa nije nemoguće.

Marija mu reče: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!' Tada je anđeo ostavi" (Lk 1,26-38).


Blagovijest ili Navještenje Gospodinovo (lat. Annuntiatio) katolička je svetkovina u spomen na događaj, kada je arkanđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji, da će začeti Isusa po Duhu Svetom. Blagovijest se slavi 25. ožujka, 9 mjeseci prije Božića. U Nazaretu se nalazi Bazilika Navještenja Gospodinova. Prema predaji, Marijina kuća, gdje se dogodilo navještenje, nalazila se u Nazaretu do kraja 13. stoljeća. Tada joj je prijetilo rušenje pa su je anđeli prenijeli na Trsat u Hrvatsku. Na Trsatu je bila od 10. svibnja 1291. do 10. prosinca 1294. Tada su je anđeli, odnijeli u Loreto u Italiju, gdje je i danas. Za utjehu, papa Urban V. 1367. godine šalje na Trsat čudotvornu sliku Majke Božje imena „Majka milosti”. Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. (19.03.2017)

SVETA PERPETUA I FELICITA


Perpetua i Felicita, kartaška plemkinja i njezina vjerna ropkinja, živjele su u razdoblju u kojima su kršćani svakodnevno bili izvrgnuti opasnosti završiti u tamnici, te skončati kao hrana zvijerima, ili pak u rukama krvnika. O njima imamo sačuvan vjerodostojan izvještaj koji je pravi biser u knjizi Acta martyrum. Sastavio ga je po svoj prilici Tertulijan, slavni kršćanski pisac prvih vremena.

Rimski je car u to vrijeme bio Septimije, koji je vodio jedan od najžešćih progona protiv kršćana. Žrtvama su se jednoga dana našle upravo Felicita i Perpetua, zajedno s još trojicom kartaških kršćana: Saturninom, Revokatom i Sekundinom. Svi su oni bili katekumeni. U istoj je tamnici, međutim, bio zatočen i njihov vjeroučitelj Satir, koji je tako imao prigode dovršiti obrede njihove kršćanske inicijacije krstivši ih sve redom, i tako im, pruživši najsigurniju i najbolju popudbinu za sučeljavanje sa strašnim kušnjama, koje su ih čekale.

U dugim je satima zatočeništva, Perpetua – koja je bila učena – zapisivala svoja sjećanja, strahove, hoće li biti kadra izdržati trpljenja, te radost što može žrtvovati samu sebe za Krista. Te su stranice stigle i do nas: iako malobrojne, ali donose neposredno svjedočanstvo, koje je ganulo čitave naraštaje kršćana.

– Bačeni smo u tamnicu – pripovijeda Perpetua – te bijah zaprepaštena, jer se još nikada nisam našla u tako gustome mraku. Imali smo osjećaj kako ćemo se ugušiti od vrućine, onako natrpani, jer vojnici nisu imali prema nama nikakva obzira. Kako bih spoznala što će biti s nama, još sam se iste večeri udubila u duboku molitvu, te ugledah viđenje. Vidjela sam zlatne stube koje su se penjale od zemlje prema nebu, tako uske, te se njima mogla uspinjati samo jedna po jedna osoba. U podnožju stuba nalazila se golema zmija. Na vrhu stuba ugledala sam Satira kako me poziva uspeti se: Dođi – rekao je – no, pazi da te zmija ne ujede. – Neće me ujesti – odgovorih – jer je u meni Isus Krist. Na to je ime zmija zapriječila prilaz stubama, ali sam joj ja stala na leđa i bez problema se uspela.

Bila je to najava boli mučeništva što su ga imali podnijeti Perpetua i njezini prijatelji, ali i radosti konačnog susreta s Gospodinom.

Felicita, koja je bila trudna te već gotovo pred porodom, imala je priliku izbjeći mučeništvo, ali se molila da može roditi na vrijeme, kako bi se na dan mučeništva pridružila svojim prijateljima. Imala je sreće (govoreći, dakako, u kršćanskome smislu), jer je rodila sina točno dva dana prije utvrđenog datuma smaknuća. Kada su je zatekli u porođajnim bolima, vojnici su je izazivali: “Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kad budeš bačena pred divlje zvijeri?” Ona im je na to odgovorila kako sada trpi sama, dok će u mučeništvu trpjeti Krist u njoj.

Felicita se na posljednjem suđenju pojavila s djetetom u naručju. Suprug, koji je bio poganin, u više ju je navrata preklinjao neka, iz ljubavi prema djetetu, žrtvuje bogovima, ali je ona na to odgovorila kako ne može iznevjeriti Krista.

Tragedija se završila na pijesku arene preplavljene krvlju, uz rikanje divljih zvijeri, povike razjarena mnoštva, uz tihe molitve umirućih.

Izvještaj o njihovu mučeništvu čitao se svake godine na njihov smrtni dan po svim kršćanskim zajednicama sjeverne Afrike sve do provale Vandala i kasnije Arapa, koji su bogate primorske gradove sjeverne Afrike pretvorili u ruševine. Imena tih dviju svetih mučenica ušla su i u rimski kanon, tzv. prvu euharistijsku molitvu, i spominjala se stoljećima kod najsvetijeg kršćanskog bogoslužnog čina da primjer njihove hrabrosti i vjernosti bude poticaj za mnoge.

Njihova mena, oba latinskog porijekla, znače: Perpetua upućuje na vječnu vjeru u Krista, dok Felicita znači radosna. Felicita je zaštitnica rodilja.


Sveci Katoličke Crkve/Bitno.net                                                                                                                                                                                     5. 3. 2017.                                                                                                                                            

O pobožnosti križnog puta


Sama pobožnost križnog puta odgovara spomenutom vremenu korizme, ali ne i njezinom vršenju u korizmene nedjelje koje ne bi smjele biti izjednačene ili čak zamijenjene nikakvim pokorničkim obilježjem pa tako ni pobožnošću križnog puta.

Korizmeno bogoslužje je u našoj vjerničkoj tradiciji obilježeno snažnim pečatom pobožnosti. Jedna od tipičnih korizmenih pobožnosti je križni put. Križni put, kao jedna od najraširenijih i najomiljenijih molitava zapadnog kršćanstva, izraz je suživljavanja s Kristovom mukom i smrću. To je zapravo običaj označavanja, oslikavanja ili građenja mjesta (postaja) u spomen na pojedine dijelove Kristove muke, a pobožnost se odvija virtualnim hodom kroz etape križnog puta i simboličnim proživljavanjem Kristovih posljednjih zemaljskih trenutaka, uz molitvu i meditaciju.

Što se tiče povijesnog nastanka, pobožnost križnog puta (lat. via crucis ili via dolorosa) nikla je izravno iz Božjeg naroda i prvotno je, naime, u svom jednostavnijem obliku, nastala u Jeruzalemu, kao simbol Crkve - hodočasnice. Križni put se, pod franjevačkim utjecajem, pojavio na Zapadu krajem srednjeg vijeka. Kao plod srednjovjekovnog zanimanja za hodočašća na sveta mjesta i brige za njih, imitiranjem su se u Europi počele podizati i uređivati "Kalvarije", brda sa sličnim križnim postajama.

Kako se razvijala pobožnost?

Tako se u 15. i 16. stoljeću na nekoliko mjesta u Europi (Messina, Nürnberg itd.) javljaju reprodukcije svetih mjesta. Sadržavale su po sedam postaja, a razmak između njih bio je identičan povijesnom Kristovom putu boli, kako bi hodočasnici što vjernije doživjeli Kristovu muku, iako nisu (bili) u Svetoj zemlji. Izvorno mjesto križnog puta je na otvorenom prostoru, gdje je jedino moguće u punoj mjeri doživjeti stvarnost puta za Isusom, kao izričaj nasljedovanja njegovog puta.

Zanimljivo je spomenuti kako je ova pobožnost nastala u vremenima kad običan puk nije mogao djelatno sudjelovati u liturgiji Crkve, pa je za svoju dušu imao pobožnosti u kojima je, za razliku od službene liturgije, mogao i sam djelatno sudjelovati te koje su, uz to, bile na razumljivom narodnom jeziku.

Danas postaje križnog puta označavaju niz od četrnaest slika ili skulptura koje predstavljaju četrnaest različitih prizora Kristove pasije. Broj postaja križnog puta se tijekom povijesti mijenjao: varirao je od sedam do trideset, da bi se u 17. stoljeću ustalio na četrnaest postaja kada se zapravo ustalio i njihov ikonografsko-programski okvir.Postaje su se isprva štovale u skladu s prizorima opisanima u evanđeljima kad govore o putu na Kalvariju (Isusovo suđenje, Šimun Cirenac koji mu pomaže nositi križ, Isusovo svlačenje, pribijanje na križ, smrt na križu i polaganje u grob), a potom su nadodane i druge scene koje se ne spominju u svetopisamskim tekstovima, nego su u pobožnost involvirane iz različitih krajevnih tradicija. Zahvaljujući tradiciji, nadodane su i ostale postaje: Isus pada pod teretom križa (tri puta), susreće majku i sv. Veroniku, te mrtav biva položen na majčine ruke.

Što se tiče smještanja pobožnosti križnog puta u liturgijsko vrijeme, sve pobožnosti, kao i sama korizma, ostaju nedorečene ukoliko nisu osvijetljene Kristovim uskrsnućem i nadom u njegov ponovni dolazak. Ponekad se, naime, korizmeno vrijeme promatra zasebno te odvojeno od ostatka liturgijske godine pa i samog vazmenog ciklusa. Treba imati na umu kako četrdesetodnevna korizma pronalazi svoj smisao upravo kao dio vazmenog ciklusa.

Korizma, dakle, nije zasebno vrijeme nego uvod i priprava za slavlje pashalnog otajstva. Sama pobožnost križnog puta odgovara spomenutom vremenu korizme, ali ne i njezinom vršenju u korizmene nedjelje koje ne bi smjele biti izjednačene ili čak zamijenjene nikakvim pokorničkim obilježjem pa tako ni pobožnošću križnog puta.

Što se tiče smještanja pobožnosti križnog puta u određeni liturgijski prostor, prostorno smještanje umjetničkog prikaza križnog puta (i samog vršenja pobožnosti) u zatvoreni i skučeni prostor omanje crkvice nije idealno mjesto za takvu pobožnost. Potrebno je imati na umu originalni ambijent jeruzalemskog križnog puta, gdje je križni put bio stvarni hod od postaje do postaje i koji je simbolizirao "putujuću" Crkvu.

Smisao pobožnosti križnog puta je u tome da, razmatrajući muku i smrt, nasljedujemo Krista na njegovom putu. Ukoliko se pobožnost križnog puta svodi na prostorno neugodno i otajstveno nedoživljeno promišljanje Kristove muke, onda je ona u većoj mjeri lišena obrednog i, što je najvažnije, putnog izričaja bez kojega je sama pobožnost križnog puta skoro pa besmislena.

Suživljavajući se s liturgijom korizmenog i uskrsnog vremena, lako ćemo shvatiti da korizmeni put križa prolaskom kroz liturgijsko slavlje otajstva muke, smrti i uskrsnuća u vazmenom trodnevlju vodi u uskrsni put svjetla. To je zapravo najjasniji put ulaska u otajstvo vjere, koje iskreno ispovijedamo i nastojimo živjeti.


Preuzeto s portala Križ Života                                                                                                                                   26.2.2017.

KATEDRA SVETOG PETRA(22.2.)

Blagdan koji slavi Katedru sv. Petra datira još od samih početaka kršćanstva, a potječe iz drevnog grada Rima i davnog IV. stoljeća. Njime su kršćani zahvaljivali Bogu za poslanje povjereno apostolu Petru i njegovim nasljednicima. Želimo li pronaći na stranicama Svetoga pisma početke Petrova primata, okrenut ćemo tekst sv. Mateja (16, 13–19), gdje Isus pita učenike što ljudi misle o njemu. U ime svih, Šimun Petar mu odgovara: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“. Isus mu na to reče: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena,  i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa štogod svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.“  U tom slikovitom opisu sam Isus predaje Petru učiteljsku vlast u svojoj Crkvi, da je on dalje  gradi i učvršćuje.


Sam naziv blagdana, tj. „katedra“ doslovno označava biskupovo nepomično sjedalo, postavljeno u Majci crkvi njegove biskupije, po kojoj se ta crkva naziva „katedralom“ i simbol je biskupove vlasti. On je, kao nasljednik apostola, pozvan čuvati i braniti, te prenositi evanđeoski nauk svojoj kršćanskoj zajednici. Kada biskup preuzima odgovornost za mjesnu Crkvu koja mu je povjerena od Svetog Oca, on simbolično nosi mitru i štap i sjeda na katedru. S toga sjedala on će voditi i pratiti vjernike svoje biskupije. Svaka biskupija bilo gdje na svijetu, ima biskupa, te katedru u mjesnoj Crkvi kojom taj biskup upravlja.


I Sveti Otac je također biskup. On je biskup rimske mjesne Crkve,  a vrhovni je  poglavar sveopće Crkve, pa tako u njoj ima apsolutnu vlast. On je suveren na malom području u gradu Rimu, Vatikanu. Pri upravljanju Crkvom papi pomažu mnogi uredi Rimske kurije, kongregacije, komisije, akademije… Papa i njegovi uredi u kanonskom se pravu nazivaju Apostolska Stolica. Papa i zbor svih biskupa predstavljaju vrhovnu vlast Crkve. To znači da u Katoličkoj Crkvi postoji katedra koja ima nepisano prvenstvo, a to je katedra  Svetoga Oca, rimskog biskupa u Vatikanu.


Slaviti Katedru sv. Petra znači slaviti zaštitnika svih kršćana, i stijenu koja postojana stoji da se na njoj dalje izgrađujemo. Katedra sv. Petra je simbol jedinstva Crkve i zajedništva svih vjernika. To možemo pronaći i u različitim crkvenim tekstovima i dokumentima kroz povijest.


”Slično je odlučeno… da treba biti proglašeno da… je sveta Rimska Crkva smještena na čelo ne saborskim odlukama drugih Crkvi, nego je primila prvenstvo evanđeoskim glasom našeg Gospodina i Spasitelja, koji kaže: ‘Ti si Petar-Stijena…’ Prvo sjedište, prema tome, je ono Petra apostola, ono Rimske Crkve, koje nema niti mrlja niti nesavršenstva niti išta slično” (Papa Damaz I., Damazov dekret, 3 [382. god.])      (19.2.2017)



SVETA KATARINA RICCI

Sveta Katarina de Ricci daje nam primjer jedne "silovite" duše koja se svim silama bori za Božje kraljevstvo. Rodila se 25. travnja 1523. od oca Pierfranceska de Ricci i majke Katarine Ponzano. Obitelj de Ricci ubrajala se među najodličnije plemićke obitelji u Toskani. Maloj Aleksandri ili Sandrini, kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda, užitaka i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo prikraćeno.

No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Već u 5. godini izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietro in Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana. Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina.

Kao redovnica bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prezir sestara izvana. No, baš sve to omogućavalo joj je da se sve više suobliči s onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je za uzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali jednostavni ljudi. Sa svima njima bila je u neprestanom dopisivanju. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa Sv. Filipom Nerijem, Sv. Karlom Boromejskim, Sv. Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.

Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti. Kao plod tih razmatranja sastavila je za svoju zajednicu Kantik muke, koji su sestre molile svakoga petka u korizmi.

Katarina de Ricci umrla je 1. veljače 1590. Blaženom je proglašena 1732., a svetom 1746. Na krštenju je dobila ime Aleksandra – Sandrina.  U petoj godini je izgubila majku. Kao siroče primljena je u samostan S. Pietro in Monticelli, jer je njezina rođakinja bila opatica. Od najranije dobi osjećala je želju da razmatra Muku Spasitlejevu.   Kao redovnica dominikanka dobila je ime Katarina. Bilo joj je 13 godina u samostanu Prato. Razbolila se i bila više godina bolesna. U bolesti je razmatrala Muku Isusovu i dobivala izvanredne milosti. O tome je tajila. Sestre su je osuđivale da je lijena i da spava kad je izostajala ili kasnila na zajedničke dužnosti. Od veljače 1542. Sveta Katarina je od četvrtka u podne do petka u podne na sebi doživljavala Krisotvu muku dok je promatrala Muku Isusovu.

Dobila je Rane Isusove na rukama i nogama te Rane trnove krune, koje su joj na glavi ostale cijelog života. Službena crkvena komisija je u nekoliko navrata ispitivala taj fenomen i ustanovila da se ne radi o prevari. Zato Svetica zamoli da joj Isus oduzme vidljive vanjske znakove Rana. I bi uslišana. Uz promatranje Muke Isusove veoma je častila i Presveti Oltarski Sakramenat. Veoma intenzivno osjećala je prisutnost Božanskog Zaručnika u Euharistiji. I nije se prevarila čak ni na Veliki Petak kad je oltar bio raskriven a Svetohranište otvoreno – ipak je ona imala svijest da je Spasitelj  tu prisutan i ostala u klanjanju. Oberica je to primjetila i skrenula pažnju Katarini da je uklonjeno Presveto. Tada Katarina glasno reče: “Zar nisi tu, moj Predragi?”  Gospodin joj odgovori: “ Ja sam ovdje, draga Zaručnice!”  I stvarno se ustanovilo da je svećenik  prije ostavio par Hostija sasvim u dnu Svetohraništa za bolesnike. U ono vrijeme kada nije bila uobičajna česta Pričest, kada je Katarina došla u samostan , molila je ispovjednika da joj dopusti češću Svetu Pričest. Sa velikom pobožnošću i poniznošći tražila je tu milost od Gospodina. Bila je uslišana. Dobila je dozvolu da može uvijek pristupiti Stolu Gospodnjem. Često je prije Svete Pričesti imala viđenje Spasitelja u liku  lijepog  Djeteta. Kad se približio čas njezina skončanja – klečeći primi Svetu Pričest sa neopisivom pobožnošću 2. veljače 1590.

                                                                                                                                                                                                                          12. 2. 2017.


SVETI TRIPUN


 Rođen je oko godine 232. u Frigiji, gradu Kampsadi (Lampsako) koji je tada pripadao rimskoj provinciji Apamei. Ta je regija došla pod rimsku vlast 116. godine poslije Krista i zauzimala je veliki dio Male Azije, te je u III. stoljeću pored Rima imala najveći broj kršćanskih zajednica. Kampsada je već u IV. stoljeću bila biskupsko sjedište a stanovništvo se pretežno bavilo poljoprivredom i stočarstvom. Jedan od prvih biskupa Kampsade Partenio (IV. st.) proglašen je svetim. 


Danas su od Kampsade pronađeni vrlo mali ostaci pored gradića Lapseki u blizini Dardanelskog mora, današnja Turska. Iz jednog kodeksa armenske redakcije saznajemo da su Tripunovi roditelji bili kršćani koji su svome djetetu dali tada dosta uobičajeno ime čiji je etimološki korijen "Trüph" što znači: "osoba plemenitog duha", lat. i grč. Tryphon; hrvatski, kako već bilježi nadbiskup Andrija Zmajević u XVII. stoljeću: "Našijem slovinskijem jezikom Tripun rečen". Još kao dijete Tripun je ostao bez oca i svu brigu za njegov kršćanski odgoj preuzela je njegova majka Eukarija. 


U progonstvu kojeg je dekretom u prosincu 249. godine proglasio rimski imperator Decije, a koje je trajalo do siječnja 250. godine, te bilo sedmo progonstvo počevši od Nerona, a prvo koje je obuhvatilo čitav teritorij Rimskog Carstva, mučeničkom smrću stradao je i mladi Tripun. U progonstvima su kršćani (odrasli i djeca) bili primoravani prinijeti žrtvu, često nekoliko zrna tamjana pred kipom velikog imperatora. Za jednog kršćanina kojemu su poganski kultovi bili strani, a idolopoklonstvo zabranjeno, odbijanje je značilo oduzimanje svih dobara, tamnicu, prisilne radove, mučenja, pa i smrt. Sve to nakon redovitog procesa. Tako je sveti Tripun iz mjesta rođenja odveden u Niceju gdje mu je pred prefektom, cijele Male Azije, Akvilinom održan sudski proces. Iz kodeksa Martyrium s. Tryphonis Graecum (X. –XI. st.) za kojega se smatra da najvjernije prenosi akte procesa na upit Akvilina: "Kojeg si stanja?" Tripun je priznao da je kršćanin, izjavom: "Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!" Nakon trodnevnog mučenja kojim je trebalo prisiliti mladog Tripuna da žrtvuje bogovima i tako bude upisan u "libellus" (knjiga) apostata, Tripunu bi odrubljena glava. 


Tijelo svetog Tripuna bilo je preneseno u Kampsadu, pa zatim u Carigrad, a iz Carigrada u Kotor. Sveti Bazilije Veliki (329. – 379.), govoreći o relikvijama mučenika, piše: "Dodirujući moći mučenika uzimamo udjela u svetosti i milosti koja je u njima sadržana." Tako se kult relikvija mučenika proširio na cijelu Crkvu osobito poslije Milanskog edikta 313. godine kada je sloboda kulta dovela i do nekih pretjeranosti u odnosu na relikvije mučenika, što je bio razlog da imperator Teodozije (347. – 395.) strogo zabrani prijenos mučenika. Zabrana nije imala većeg učinka sve do IX. – X. stoljeća. Moći sv. Tripuna u doba ikonoklastičkih borbi mletački pomorci prenijeli su iz Carigrada u Kotor 13. siječnja 809. godine. 


Bizantski car Konstantin Porfirogenet u drugoj polovici 10. stoljeća u znamenitom djelu "De administrando imperio" (O upravljanju carstvom), navodi da Kotor posjeduje i časti zemne ostatke sv. Tripuna mučenika. U arheološkim istraživanjima krajem XIX. stoljeća pronađen je sarkofag s latinskim natpisom Andree Saracenisa, kotorskog građanina, i žene mu Marije, koji je otkupio moći sv. Tripuna i njemu u čast u Kotoru sagradio prvu crkvu početkom IX. stoljeća. Temelji te crkve otkriveni su u arheološkim istraživanjima poslije katastrofalnog potresa 1979. godine. Osim toga sačuvan je i dio oltarske pregrade iz IX. stoljeća na kojoj je latinski natpis, koji spominje biskupa Ivana i navodi datum, mjesec i godinu – 13. I. 809. 


Stoga povijesno sasvim utemeljeno i sigurno, Kotor već 1200 godina časti i čuva moći maloazijskog mučenika Tripuna. Dan mučeništva (Dies Natalis) sv. Tripuna je 2. veljače, ali zbog blagdana Svijećnice prvotna Crkva je blagdan sv. Tripuna prenosila dan prije ili dan poslije 2. veljače. Mramorni napuljski kalendar (IX. st.), carigradski sinaksarij, kao i ruski kalendari, te neki grčki sinaksariji anticipiraju, slave blagdan 1. veljače. Postcipiran, tj. 3. veljače, nalazi se u poznatom benediktinskom martirologiju (Usuardi Martyrologium IX. st.) u kapuanskom kalendaru (XI. – XII. st.) kao i u kotorskom kalendaru (XV. st.). Kada je godine 1582. došlo do promjene Julijanskoga u Gregorijanski kalendar, što nije odmah i svugdje u Europi bilo s oduševljenjem primijenjeno i prihvaćeno, papa Klement VIII. dekretom od 17. rujna godine 1594. potvrdio je slavljenje sv. Tripuna za Kotorsku biskupiju na dan 3. veljače. U Kotoru se danas sv. Tripun liturgijski slavi još: 13. siječnja – Prijenos svetih moći (Karike) i 10. studenoga – Mali Tripundan.

                                                                                                                                                                                                                                     29. 1. 2017.

Izvor: Sveci.net

SVETI FRANJO SALEŠKI (24.1.) 

Engleski kritičar Leigh Hunt nazvao je sv. Franju Saleškoga “svetac džentlmen”. Ta riječ u običnom govoru označuje gospodina, čovjeka iz dobre obitelji i dobra vladanja. I doista je sv. Franjo Saleški sve to i bio.

On je svojim životom dokazao, što je svojim spisima naučavao, da je moguće biti i visoko izobražen gospodin i u isto vrijeme kršćanin duboko prožet Božjom ljubavlju, da je moguće ići u korak s vremenom i odgovoriti zahtjevima moderne kulture, a ipak bez ikakve štete po svoj osobni vjerski život, da humanistička naobrazba, nipošto, ne mora biti baš na štetu prave pobožnosti, već naprotiv da kršćaninu može u njegovu duhovnom rastu i pomoći. Sv. Franjo Saleški u svome životu i naučavanju doveo je do najdivnije sinteze sklad između kršćanstva i kulture, što su već prije njega teoretski i praktički započeli ostvarivati veliki duhovi XVI. stoljeća: sv. Toma More, Viktorija Colonna, sv. Ignacije Lojolski i sv. Terezija Avilska.

Sv. Franjo Saleški rodio se godine 1567. u plemićkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Kako je imao postati baštinik velikoga imanja te vladati kao mali knez, roditelji su se pobrinuli da ga za to odgoje i pripreme. Nakon svršenih srednjih nauka u isusovačkom kolegiju upisao se kao student prava na Sveučilište u Padovi. U tim godinama studija proživljavao je u duši strašnu tjeskobu. Razmišljajući o tada veoma raširenom kalvinskome nauku prema kojoj je Bog već unaprijed jedne predodredio za nebo, a druge za pakao, teško se mučio. Iako se čuvao svih grijeha i lakomislenosti studentskoga života, ipak se bojao da nije on u broju onih koji su predodređeni za pakao. Bio je to put njegova duhovnog očišćenja, kojim ga je Bog pripremio za velike milosti. Primajući svete sakramente i štujući Presvetu Djevicu napokon je došao do nutarnjeg mira i pouzdanja u Božju dobrotu koja ne želi čovjekovu propast već spasenje.

Franjin otac je maštao o njemu kao svome nasljedniku, a on nenadano izjavi da želi postati svećenik. Ispočetka se tome žestoko usprotivi, ali kad je vidio da sin ostaje uporan, pomiri se s njegovim izborom. Sin je na nj imao prirodno neotuđivo pravo i drukčije nije smjelo ni biti. Franjo je završio i teološke studije pa je zaređen za svećenika. Unatoč nježnoj tjelesnoj konstrukciji javio se za dušobrižnika pokrajine Chablais, južno od Ženevskog jezera, koja je bila u rukama kalvina, prema katoličkoj vjeri tada posve nesnošljivih. Svojom hrabrošću mnogoput je bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag katoličkoj vjeri. Bio je to izvanredan uspjeh, a za ona teška vremena gotovo nevjerojatan.

Izišavši na glas kao izvanredan dušobrižnik što je bilo prirodnije nego da postane i biskup. I doista ga je papa imenovao ženevskim biskupom. Kao biskup radio je nesmanjenim žarom te skupa sa sv. Franciskom de Chantal osnovao novi ženski red Sestara od pohođenja. Za svećenike je osnovao Družbu oblata, koja i danas postoji i djeluje. Razvio je i izvanrednu spisateljsku djelatnost jer je imao dara za pisanje, pa njegova djela postadoše baština čitavoga kršćanstva. Umro je razmjerno mlad g. 1622. u 55. godini života.

U svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Theotimus pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu značaju, a ne prema jednom te istom kalupu. Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako izrazio: “Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na visokom položaju a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan htio provoditi u crkvi.”

Prema sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost! Toliko ima vrsta svetosti koliko ima svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Bog u svomu vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već da svaki cvijet ima svoj originalni sjaj i ljepotu. Stara je kršćanska nauka da se čovjek može spasiti i posvetiti u svakom staležu, ali je u srednjem vijeku monaški i redovnički ideal bio tako naglašen da se mogao steći dojam: prava se savršenost može postići jedino u samostanu. To je shvaćanje svojim spisima koji su se širili po čitavom kršćanstvu sv. Franjo Saleški razbio. Svetost nije nikakva prćija samo malog broja izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana bez razlike. Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već i za sva kasnija vremena.

Još jedna izvanredna vrlina resi nauku sv. Franje Saleškoga: ljudskost i širina srca. S pravom stoga piše J. Chapman: “Nauka je sv. Ivana od Križa stroga, a sv. Franjo Saleški uči posve isto samo na vedriji način.” Sv. Franjo Saleški nije oduzeo nijednu crtu od svega onoga što Krist od nas u Evanđelju traži, a ipak je sve to prožeto takvom ljudskošću da se čovjek samo divi. I tu je opet moderan, jer je odlično uočio da je Evanđelje radosna poruka, koja čovjeka oslobađa i uzdiže. Za njezino ostvarenje nije potrebno ostaviti svijet i poći u samostan. Ona se može ostvarivati i u svijetu i u vremenitim poslovima. Sv. Franjo Saleški je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju.

Najraširenije djelo sv. Franje Saleškoga Filotea bilo je za ono doba tako novo, nečuveno, da su ga neki uski duhovi počeli strašno napadati. No, istina sadržana u njemu brzo je pobijedila, počela se čitati i širiti. Dok se Toma Kempenac sa svojim Nasljeduj Krista obraćao u prvom redu samostancima, sv. Franjo Saleški sa svojom Filoteom obraća se izričito onima koji su u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zbog toga misle da svetost nije za njih. Da, potrebna je neka samoća da se čovjek može sabrati, lakše moliti, ali ona je moguća i u svijetu. Čovjek mora stvoriti samoću u duši i usred najveće zaposlenosti da bi svoje srce podigao k Bogu. O tome svetac piše ovako: “I kad bi se nalazio usred jedne ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom.” Pobožnost u svijetu, koja je mnogo teža nego bijeg iz svijeta, postala je po sv. Franji Saleškom novi ideal – zapravo stari, ali koji je tijekom vremena, na žalost, pao u zaborav. Zato i njegovi duhovni spisi označuju jedno novo razdoblje puno obećanja.

Velik utjecaj duhovne nauke sv. Franje Saleškoga očituje se, možda, ponajviše u povijesnoj činjenici da je njegovo djelo Filotea doživjelo više od tisuću izdanja. Već je godine 1656. bilo prevedeno na 17 jezika. Danas jedva da u Europi ima jezika koji ne bi imao u svome duhovnom blagu i Filoteu. Knjigu Theotimus ili Raspravu o Božjoj ljubavi smatra velik poznavalac duhovne literature Henry Bremond jednom od najljepših knjiga XVII. stoljeća. Obje knjige dostupne su nam, Bogu hvala, i u hrvatskom prijevodu, kao i brojna svečeva pisma. Nije čudo što ga je Crkva zbog njegovih djela proglasila naučiteljem i zaštitnikom katoličkih pisaca i novinara.

Misli sv. Franje Saleškoga
  • Sve za Boga.
  • Poniznost je magnet Srca Božjega.
  • Naša bijeda je prijestolje Božjeg milosrđa.
  • Poniznost i blagost su temelji svetosti.
  • U svom srcu usadi Isusa raspetoga i svi križevi i trnje bit će ti kao ruže.
  • Nasljedujmo blaženu Djevicu Mariju, idimo kao ona, veselo, desno ili lijevo, kamo nas Gospodin hoće voditi.
  • Neka živi Isus čija je smrt pokazala kako je jaka ljubav.
  • Ljubav je među krijepostima ono što je Sunce među planetima; ono im daje njihov sjaj i ljepotu.
  • Jedini je temelj prave pobožnosti ljubav prema Bogu.
  • Radije sve izgubimo, samo ne odvažnost, pouzdanje i dobru volju.

Izvor: www.svfilipneri.hr

SVETI FABIJAN I SEBASTIJAN


Sv. Fabijan i Sebastijan mučenici su iz prvih stoljeća kršćanstva, tj. iz mučeničke ere kršćanstva. U to vrijeme, naime, kršćanstvo je često bilo progonjeno i bilo je katkada već to dovoljno za smrtnu osudu ako se za nekoga utvrdi da je kršćanin. Vijest o njihovom mučeništvu i kako se to dogodilo slali su drugim kršćanskim zajednicama. Tako su mučenici bili ne samo ponos svoje zajednice, nego su bili i čvrsta veza među različitim, često veoma udaljenim, kršćanskim zajednicama. Vremena progonstva za Crkvu su uvijek teška vremena, ali i razdoblja naročitog blagoslova. Broj tolikih mučenika koji za vjeru položiše živote bio je uvijek jedan od snažnih dokaza da je kršćanstvo božanskog porijekla.

Sveti Fabijan je bio Papa. Izabran je za papu tako što je, došavši da vidi tko će biti novi papa i stojeći među mnoštvom koje je biralo kandidate, doletio golub i spustio se na njegovu glavu, a narod je uzviknuo: ''Fabijan je Papa!'' Četrnaest je godina upravljao rimskom Crkvom. Podijelio je zajednicu na sedam pokrajina kojima je upravljalo sedam pokrajinskih đakona, a jedan je od njih bio i sveti Lovro. Njima je dodijelio i sedam podđakona kao tajnike da sakupljaju podatke i bilježe djela mučenika. Fabijan je počeo izgrađivati podzemne grobnice, danas poznate kao Kalistove katakombe. Ubijen je u progonima 250. godine (odsječena mu je glava), te je pokopan u Kalistovim katakombama. Zaštitnik je kovača, ljevača i lončara.  

O mučeništvu sv. Sebastijana sačuvane su dvije poslanice: jedna je slavnog kartaškog biskupa sv. Ciprijana, a druga Rimske crkve. I jedna i druga prikazuju nam sv. Fabijana kao mučenika koji daje primjer vjere i jakosti.

Sveti Sebastijan je živio u 3. stoljeću, a rođen je u Milanu. Bio je vojnik u službi cara Dioklecijana i potajni kršćanin. Kao rimski vojnik mogao je doći do kršćana koji su u tamnici čekali pogubljenje te im je tajno prenosio poruke i blagoslove. Kada je njegovo djelovanje otkriveno, Dioklecijan ga je osudio na smrt tako da su ga gađali sa strijelama. 20. siječnja 288.godine, prema jednoj predaji, misleći da je mrtav pristupila mu je kršćanka imenom Irena kako bi ga pokopala, međutim, on je bio živ. Odnijela ga je kući te ga njegovala dok nije ozdravio. Sebastijan nije htio završiti kao bjegunac od mučeništva pa je opet pošao u carsku palaču u susret samom caru. Car se strašno prestrašio misleći da pred sobom vidi duha. Došavši k sebi i uvjerivši se da pred sobom ima živa čovjeka dao ga je umlatiti i baciti u jedan kanal. Odande su ga kršćani izvukli i pobožno sahranili u katakombama. Kasnije mu je u Rimu podignuta veličanstvena bazilika. Sebastijan se časti kao zaštitnik od kuge i drugih zaraznih bolesti.

Izvor: Vesna Jurić Rukavina
                                                                                                                                                                                                                                   15. 1. 2017.


BOŽIĆNO VRIJEME-KOLIKO TRAJE?



Crkvena godina je podijeljenna tri dijela:


1.Božićno vrijeme ciklus (Liturgičari su se u označavanje liturgijskih godišnjih razdoblja poslužili riječju „ciklus“. Ciklus jer riječ koja označava nešto se se ponavlja, što se ponavlja svake godine, nešto što se se vrti u krug.)

2.Uskrsno ili Vazmeno vrijeme

3.Vrijeme kroz  godinu


Božićno vrijeme:


Božićno vrijeme se dijeli na dva dijela


Došašće ili advent: to je vrijeme koje traje od prve nedjelje došašća do Badnjeg dana.

Božićno vrijeme: Božićno vrijeme liturgijske godine traje od Badnje večeri (24. prosinca uvečer) do uključivo nedjelje nakon Bogojavljenja na koju se slavi Blagdan krštenja Gospodinova. Ovo vrijeme (zavisno u koji dan se slavi Božić) može trajati od 14 do 20 dana. Ove godine traje od 24. prosinca do 8. siječnja


                                                                                                                                                                                                                         8.1.2017.


BLAGDAN IMENA ISUSOVA



Presveto Ime Isusovo je blagdan posvećen Gospodinu Isusu. Ime Isus, hebrejski Je(ho)šua, nadjenuo je Bog Otac Svom utjelovljenom Sinu koji je rođen od Djevice Marije, a znači: “Bog je Spasitelj”. Sveti Pavao je kazao: “Ime nad svakim imenom!” (Fil 2,9). Veliki zaljubljenik u Isusa Krista, sveti Franjo Asiški, bio je osjetljiv za sve što je bilo u vezi s Gospodinom, a naročito na ime Isusovo. Kad je izgovarao Isusovo ime, činio je to silnim žarom, a braću je opominjao: “Kad Njegovo Ime čujete, poklonite mu se sa strahom i poštovanjem licem do zemlje (Neh 8,6). Ime mu je Gospodin Isus Krist, Sin Svevišnjega (Lk 1,32), koji je blagoslovljen u vjekove (Rim 1,25)”.


Presveto Ime Isusovo u liturgijskim slavljima počelo se osobito štovati od XIV. stoljeća. Kao liturgijski spomen, ponajprije u franjevačkom redu, slavi se od 1530. Štovanje Presvetog Imena Isusova potaknuo je sveti Bernard iz Clairvauxa, a najveći promicatelji bili su sveti Bernardin Sijenski, sveti Ivan Kapistran i sveti Leonardo da Porto Maurizio. Sveti Bernardin Sijenski podizao je zastavu s natpisom IHS (latinska skraćenica: Isus Spasitelj ljudi), a kasnije se taj ukras klesao u kamen i urezivao u drvo. Sveti Bernardin i sveti Ivan Kapistran nosili su sa sobom monogram Presvetog Imena Isusova po naseljima, u kojima su propovijedali i u tom znaku blagoslivljali bolesnike. Događala su se brojna čuda i ljudi su se klanjali pred znakom Presvetog Imena Isusova. Zbog toga je čak pokrenut postupak protiv svetog Bernardina pred sudištem pape Martina V. Sveti Ivan Kapistan uspio je ne samo obraniti svetog Bernardina na tom sudu, već je i sam papa Martin V. sudjelovao u procesiji u čast Imena Isusovog. Blagdan Imena Isusova uvršten je 1721. u glavni kalendar Crkve, a reformom pape Pija X. slavi se na  dan, 3. siječnja.


Presvetom Imenu Isusovom posvećene su mnoge župe, crkve i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Čvrljevo kod Unešića, Miljevci kod Drniša, Voštane-Rože kod Trilja, Gornje Postinje kod Muća, Satrić kod Hrvaca, Mostarski Gradac).


izvor: zupa jastrebarsko.hr

SVETA OBITELJ


Rođenje Isusa Krista porazilo je logiku. Druga osoba Presvetog Trosjstva, Sin Božji, došao je u svijet kao bespomoćno dijete. Kao i mi, trebao je hranu i zaštitu. Sin Božji podložio se zaštiti zemaljskog oca. Josipu je povjerena zadaća čuvanja Marije i Isusa od Heroda.

Kao što je Bog dao poslanje Josipu, tako i svakome od nas daje posebnu ulogu. Bog računa na nas i našu vjernost, da čuvamo dio svijeta koji nam je povjerio. To čuvanje može imati više oblika. Možda smo pozvani podržati vjeru naših najbližih u obitelji, školi, poslu, sportu. Možda smo pozvani nekoga odvratiti od loših navika ili utjecaja. Važno je nešto činiti. Prečesto se, kao ljudi, tužimo i prigovaramo kakav je svijet, ali je malo onih koji daju rješenja. Bog se često oslanja na nas da bi poslao pomoć, on računa s ljudima koji provode redoviti život. Bog šalje mene, on je izabrao mene i računa na mene i moju darežljivost.

Bijeg Josipa, Marija i Isusa u Egipat nije bilo slučajno. Sveto pismo ne govori kojim putem ići, kako izaći na kraj s troškovima puta. Bog samo nadahnjuje Josipa i povjerava mu tu zadaću. Josip nije mnogo govorio, barem nije zapisano, ali je mnogo učinio. Poteškoća ima tajanstveno mjesto u Božjim planovima.

Nekada razmišljamo kako je problem s kojim se suočavamo znak da nas je Bog zaboravio ili napustio ili da put koji smo izabrali da je pogrešan. Ali, to nije tako. Bog voli svakoga od nas i brine se o nama. Bog nije dao bol i patnju. Herod je bio taj koji je prouzročio patnju i bijeg u Egipat, ali je Bog to iskoristio da pokaže tko je gospodar. To je također bio i oblik kušnje za Josipovu i Marijinu vjeru koja se samo produbila nakon svih događanja. Tako i naši trenuci poteškoća mogu biti trenuci hrabosti, ljubavi i dubljeg povjerenja u Božju providnost.

Kako je Josip znao što učiniti u pojedinom trenutku? U Josipovu slučaju to je značilo biti pažljiv na njegove snove. Možda Bog neće nikada nama progovoriti u snu. Ali će stoga progovoriti na druge načine. Bog osobito progovara djeci preko njihovih roditelja, studentima preko profesora. Iznad svega, Bog progovara našem srcu po Duhu Svetom. Govori nam, potiče nas na bolje, podsjeća nas da izbjegavamo zlo. Čuti Božju riječ znač nekada osloboditi se svih zvukova koji nas okružuju, pronaći mjesto tišine jer inače nećemo čuti Božji glas. Bog nas voli i ima vremena za slušanje nas. S druge strane, ako volimo Boga naći ćemo vremena da i mi čujemo njega. Josip je čuo njegov glas i povjerovao mu makar je to bilo teško i bolno.

Na dramatičan način ocrtava nam Matejevo evanđelje prijetnju prema Svetoj Obitelji, kratko nakon posjeta mudraca s Istoka novorođenom Djetetu Isusu. Kralj Herod vidio je u Djetetu mogućeg konkurenta, kojeg je u svakom slučaju htio isključiti. I tako je došlo do ubijanja djece u Betlehemu. "Herod je dao poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže – prema vremenu što ga razazna od mudraca" (Mt 2,16 b).

Treba zahvaliti Božjem zahvatu da je Dijete Isus spašeno od toga pomora. Bog je poslao Josipu anđela u snu, i Josip je na poticaj anđela krenuo s Djetetom i njegovom majkom Marijom u Egipat. Tamo su se zadržali dok Herod nije umro. Tako je život Djeteta Isusa spašen. Josip iz Nazareta pokazao se kao čuvar i zaštitnik njemu povjerene osobe: Djeteta Isusa i njegove djevičanske supruge Marije.

Također i mi danas trebamo dobrih očeva koji preuzimaju odgovornost za ženu i djecu. Obitelj treba biti zajednica ljubavi i života, koja se temelji na braku između muža i žene. Neosporno je da u današnjem vremenu ima osobitih teškoća i zahtjeva za obitelji. One su ne samo ekonomske naravi neko isto tako i individualistčki stil života i nedostatak povezanosti na zajedničkim vrijednostima, na kojima se može graditi dobra budućnost. Trebamo sve učiniti da ojačamo one vrijednosti ljubavi i afirmacije ljudskoga života, da bi naše obitelji mogle ispuniti nezamjenjivu zadaću u društvu, državi i Crkvi.

Zar tu ne bi trebala kršćanska vjera odigrati bitnu ulogu? Obitelji u kojima se moli, obitelji kojima nedjeljni pohod crkvi je zajednička briga, imaju točku odnosa, koja nadilazi dan i dotiče prag vječnosti. Ako Bog smije biti prisutan u središtu obitelji, ako je On gost koji je tamo rado viđen i ne tjera ga se tako lako, tada će u jednoj obitelji usprkos svih ljudskih nedostatnosti, slaboća i grijeha uvijek iznova svraćati dobri Duh: Duh zajedništva i pomirenja, razumijevanja i zajedničkoga rada, ljubaznog života jednih za druge i potpunog predanja, da tako slave svetkovinu života.

Bog stoji na strani ljudske ljubavi, koju čovjek i žena žive trajno u vjernosti; On daruje savršenost u nebeskom kraljevstvu. On je odvjetnik života svih ljudi, osobito djece, bilo da su rođena ili nerođena! "Među tim slabima, koje Crkva s ljubavlju želi prihvatiti, su također i nerođena djeca. Ona su najnezaštićenija i najnedužnija od svih, kojima se danas želi osporiti ljudsko dostojanstvo,da se s njima može činiti što se hoće, tako da im se oduzima život i traži od zakonodavstva da nitko to ne može zabraniti, da se to i postigne. Upravo jer je to pitanje koje zadire u unutrašnju povezanost naše poruke o vrijednosti ljudske osobe, ne smije se očekivati, da Crkva svoju poziciju glede toga  pitanja izmijeni. To nije nikakav argument koji je podložan vjerojatnim reformama ili moderniziranjima. Nije napredno, uobraziti se, da se problemi rješavaju u kojima se uništava ljudski život." (Papa Franjo, Evangelii gaudium, Br. 213-214)

Tako danas na svetkovinu Svete Obitelji preporučujemo naše obitelji zaštiti Djeteta Isusa i zagovoru Majke Božje Marije i Svetoga Josipa.

Fra Jozo Župić

                                                                                                                                                                                                                           30. 12. 2016.

SVETI TOMA, apostol


"Toma" u aramejskom jeziku znači blizanac. Zato ga Ivan evanđelist i naziva Tomom blizancem. On je u popisu dvanaestorice apostola kod Mateja na sedmom, kod Marka i Luke na osmom, a u Djelima apostolskim na šestom mjestu. Četvrti je evanđelist u četiri zgode postavio i Tomu. Najljepša je, svakako, ona o susretu nevjernog Tome s uskrslim Kristom.

Kad su židovski glavari već čvrsto odlučili ubiti Isusa, on se jedno vrijeme nalazio "s onu stranu Jordana, na mjestu gdje je Ivan krstio" (Iv 10,40). Tada je k njemu stigla vijest da je bolestan njegov ljubljeni prijatelj Lazar. Kad je Lazar umro, Isus je odlučio poći k njemu. "Rabi" - rekoše mu učenici - "pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo!" (Iv 11,8). Apostoli su očito smatrali da je opasno ići natrag u Judeju pa Isusa nekako diskretno na tu opasnost upozoravaju. Ali kad Isus odlučno reče: "Lazar je umro, hajdemo k njemu!" Toma, zvani Blizanac, reèe suuèenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njim!" (Iv 11,15-16). Da li je to bilo junaštvo ili potišteno mirenje sa sudbinom, teško je reæi. Neki tumaèi Svetog pisma misle da se prije radi o ovom drugom. Kad bi se radilo o prvom, bila bi to od Tome veoma lijepa gesta.

Kad je Isus na zadnjoj veèeri, na rastanku s uèenicima, govorio o nebeskim stanovima i rekao im: "Tamo kamo ja idem već znate put", (Iv 14,4) odvratio mu je Toma: "Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put?" (Iv 14,5). Toj primjedbi dugujemo jednu od najljepših Isusovih izjava, koja je za sve njegove sljedbenike tako mjerodavna. Isus je sveèano izjavio: "Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni" (Iv 14,6).

A sada pogledajmo Tomu u njegovoj nevjeri i njegovu susretu s Uskrslim, koji ga dovodi do vjere. "Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu uèenici rekoše: 'Vidjeli smo Gospodina.' Toma im odvrati: 'Dok ne vidim na rukama njegovim znak od èavala i ne stavim prst svoj u mjesto od èavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.'

Poslije osam dana uèenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, doðe Isus, stade pred njih te reče: 'Mir vama!' Zatim reèe Tomi: 'Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!' 'Gospodin moj i Bog moj!' - izjavi Toma. Isus mu reče: 'Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji æe vjerovati, a da nisu vidjeli'" (Iv 20, 24-29).

I napokon Tomu nalazimo i kod èudesnog ribolova i ukazanja na Tiberijadskom jezeru. On se nalazi meðu sedmoricom apostola i svjedok je ne samo èudesnog ribolova, susreta s uskrslim Kristom, veæ i Petrova prvenstva, dana mu od samoga Gospodina: "Pasi ovce moje!" (Iv 21,17). Toma je u tom dogaðaju spomenut na drugom mjestu, odmah nakon Petra.

Znademo li još što sigurno o apostolu Tomi? - Jedva! Navest æemo ipak neka mišljenja i podatke o njemu iz spisa crkvenih pisaca starine.

Prema Euzebiju Cezarejskom, ocu crkvene povijesti, Toma je bio jedan od apostola kod koga je bio pouèen o Isusovu nauku apostolski uèenik Panias, kasnije i sam pisac. Nadalje Euzebije navodi da je Toma kao polje svoga rada dobio Perziju.

Klement Aleksandrijski piše da je gnostik Herakleon nijekao muèeništvo apostola Tome. Meðutim, jaèa i opæenitija predaja, kojoj su svjedoci sv. Grgur Nazijanski i Nicefor, tvrdi da je Toma, nakon naviještanja Evanðelja, kao muèenik poginuo u Indiji. Apokrifna književnost sv. Tomi pripisuje jedno Evanðelje, Djela apostolska i Apokalipsu. Dakako da su to posve apokrifni spisi koji su nastali daleko kasnije i nemaju veze s Tomom.

Legende o poèecima kršæanstva u Malabaru, pokrajini Indije, govore da je ondje propovijedao kršæansku vjeru sv. Toma apostol. Prema njemu se u Indiji dio vjernika naziva "Tominim kršæanima". Njih je oko g. 1600. bilo 75.000, a danas ih ima preko 750.000. Podijeljeni su u 4 biskupije, a u bogoslužju upotrebljavaju siro-malabarski obred.

Kod mjesta Sveti Toma od Mailpura, nedaleko od Madrasa, na obali Coromandel, nalazi se križ iz VII. stoljeæa s natpisom na staroperzijanskom jeziku te prema opæenitom mišljenju oznaèuje mjesto muèeništva svetog Tome apostola. I veliki svjetski putopisac Marko Polo te najveæi portugalski pjesnik Camoens govore o Tominu misionarenju u Indiji.

Meðu brojnim oltarima u bazilici Sv. Petra u Rimu nalazi se i jedan posveæen svetom apostolu Tomi. Grob apostolskog prvaka, nad kojim se diže velebna bazilika, govori o Petrovoj vjeri, zbog koje ga je i sam Isus pohvalio. Pa ipak je ta vjera u kušnji postala slaba i Petar je zatajio Isusa. Toma nije htio vjerovati u Uskrsloga dok se iskustveno nije uvjerio, a onda je svoju vjeru sažeo u poklik: "Gospodin moj i Bog moj" (Iv 20,18). S Petrom je bio u ribolovu na Tiberijadskom jezeru te opet vidio Uskrsloga i Toma, ali i èuo ispovijest Petrove ljubavi prema Isusu: "Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim" (Iv 21,17). Nakon toga njegov i Petrov život ne bijahu drugo nego samo vjera i ljubav.


SVETA BARBARA (4.12)

Sveta Barbara je kršćanska mučenica iz 3. stoljeća, koja je prema legendi bila zatočena u tornju, okrutno zlostavljana te joj je otac odrubio glavu. Vjernici je zazivaju u situacijama opasnim po život, kada je uskraćena mogućnost ispovijedi i bolesničkog pomazanja.Kršćanski puk zaziva je osobito kao zaštitnicu dobre smrti. Znamo koliko je tu svetu djevicu štovao mladi poljski svetac sv. Stanislav Kostka i osjetio njezin moćni zagovor u svojoj teškoj bolesti. Svetica mu se ukazala u pratnji dvaju anđela, od kojih ga je jedan i pričestio, jer njegov stanodavac, fanatični protestant, nije dopustio pristup katoličkom svećeniku u svoju kuću. Zanimljivo je da su sv. Barbaru za vrijeme ratova zvali u pomoć artiljerci i to ne samo katolici već i protestanti koji donekle zaziru od štovanja svetaca. Njezine uspomene nije nestalo ni u protestantskim zemljama kad je reformacija zbrisala spomen mnogih svetaca. Legenda pripovijeda da je bila kćerka Dioskorusa, bogatog trgovca purpurom u gradu Nikomediji u Maloj Aziji. Otac ju je htio udati za bogatog prosca. Kako je bila lijepa, čuvao ju je kao dragulj i, prije nego je otišao na jedno dulje putovanje, zatvorio ju je u neki toranj s dva prozora. Možda i zato da ne bi došla pod utjecaj kršćanstva. Kad se vratio, našao je na tornju probijen treći prozor, a na pragu njemu mrski znak križa. Barbara mu je hrabro priznala da je ona dala učiniti oboje: tri prozora, da je podsjećaju na tajnu Presvetog Trojstva, a križ, da je podsjeća na otkupljenje. Otac je pobjesnio od gnjeva i predao sudu, gdje je u njegovoj nazočnosti bila podvrgnuta mučenju. Uvidjevši da je djevojka spremna i na najteže tjelesne muke, odlučiše je duhovno poniziti tako da je razodjevenu povedu ulicama do trga. Čuvši njezinu molitvu, Bog stvori u gradu takvu maglu da se potpuno smračilo. Ne znajući što bi dalje, sudac na kraju odredi da se mučenici odrubi glava. To je izvršio raspamećeni otac. Na povratku sa stratišta oca je zadesila primjerena kazna: pogodio ga je grom iz vedra neba i raspršio njegove sažgane ostatke. Grob u koji je mučenicu zakopao mladi kršćanin Valerijan uskoro postade stjecište mnogih hodočasnika koji su tu nalazili utjehu za svoje duhovne i tjelesne teškoće. Štovanje svete Barbare širi se diljem Europe. Njezine su relikvije početkom 11. stoljeća Mlečani prenijeli u svoj grad, a zatim u grad Torcello, u katedrali svetog Ivana Evanđelista. Sveta Barbara se zaziva u situacijama opasnim po život, kada je uskraćena mogućnost ispovijedi i bolesničkog pomazanja. U takvim se prilikama upućuje jednostavna molitva: “Učini, Gospodine, da posredovanjem svete Barbare prije smrti dobijem sakrament bolesničkog pomazanja!”  Zbog opasnosti kojima je sveta Barbara izložena, svakodnevno je se prisjećaju mnogi koji rade u teškim i po život opasnim uvjetima.

                                                                                                                                                                                                                                27.12.2016.

SVETA CECILIJA (22.11)
Spomendan svete Cecilije, zaštitnice glazbe i glazbenika, a posebno onih koji svojim glazbenim umijećem pridonose ljepoti svete mise i drugih liturgijskih slavlja, slavimo 22. studenoga. Njezino ime nađeno je u najstarijim popisima kršćanskih mučenika.

Prema legendi, sveta Cecilija (rođena poč. 3. st. u Rimu) podrijetlom iz patricijske obitelji, prije smrti svoj je imetak ostavila siromasima, a kuću Crkvi, na kojem je mjestu danas bazilika u Trastevereu. Svetica je odgojena kao kršćanka. Svoje djevičanstvo je zavjetovala Bogu. Međutim, roditelji su je dali u brak s mladim plemićem Valerijanom, poganinom, kojemu je otvoreno, na sam dan vjenčanja, priznala da je kršćanka te da se na poseban način zavjetovala Bogu i da ima kraj sebe anđela koji joj pomaže održati to obećanje, i koji bi ga kaznio ako bi pokušao prekršiti njezin zavjet. No, ako je bude poslušao Bog će ga nagraditi. Valerijan je, ne samo pristao na održanje zavjeta, nego se poželio krstiti. Krstio ga je i poučio papa Urban I. (222.g. – 230.g.) skriven u katakombama zbog progona kršćana.

Na povratku s krštenja oboje su vidjeli anđela koji ih je okrunio krunom od ruža i ljiljana. Nedugo poslije i Valerijanov brat Tiburcije se krstio te su obojica, nakon što su odbila žrtvovati rimskim bogovima, osuđeni na smrt kao kršćani, zajedno s obraćenim rimskim časnikom Maximusom. Cecilija ih je pokopala, nakon čega je i sama uhvaćena i dovedena pred sud. Zatvorili su je u kupaonicu u njezinoj vlastitoj kući, s namjerom da se tamo uguši, no ona je ostala neozlijeđena. Ponovo je osuđena na odrubljivanje glave. Krvnik joj nije uspio oduzeti život niti nakon trećeg zamaha. Četvrti put više nije smio zamahnuti zbog zakona. Cecilija je ostala živa tri dana, za to je vrijeme uspjela svoju kuću i sva dobra ostaviti Crkvi i siromasima. Kad više nije mogla riječima ispovijedati vjeru, pokazala je to prstima (vjera u trojedinog Boga, s tri prsta na jednoj i s jednim na drugoj ruci), onako kako je možemo vidjeti u Madernovoj skulpturi. Zahvaljujući njezinu odvažnom svjedočenju i ispovijedanju vjere obratilo se oko 400 ljudi, koje je zatim papa Urban krstio.

Cecilija je pokopana u Kalistovim katakombama i to uz takozvanu «kriptu papa». Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu. Krajem 16. stoljeća sarkofag je svete Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata.

Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija – kako se pripovijeda – pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo.

Smatralo se da je Cecilija za svog života bila tako bliska nebu da je mogla čuti anđeosko pjevanje. Govorilo se da može svirati na svakom glazbalu. Zato se časti kao zaštitnica glazbe i glazbenika. Na slikama se obično pojavljuje slušajući glazbu, pjevajući ili svirajući na kakvu glazbalu. Posebna su joj oznaka orgulje. Ponekad se pojavljuje s tri ožiljka na zatiljku. Na glavi ili u njezinoj blizini često joj je kruna od bijelih ili crvenih ruža.

Molitva svetoj Ceciliji

Sveta Cecilijo, koja si svojim životom i mučeništvom pjevala hvale Gospodnje, i koju Crkva časti kao zaštitnicu glazbe i pjevanja, pomozi nam svjedočiti našim glasom i zvukom naših instrumenata, onu radost srca koja nam dolazi od vršenja Božje volje, i iz ispravnog življenja našeg kršćanskog ideala.

Pomozi nam dostojno animirati svetu Liturgiju, iz koje izvire život Crkve, svjesni važnosti naše službe. Darujemo ti napore i radosti našeg rada, da bi ih ti položila u ruke Djevice Marije, kao skladnu pjesmu ljubavi za njezina Sina Isusa. Amen.

                                                                                                                                                                                                                           20.11.2016.

SVETKOVINA KRISTA KRALJA


Na završetku Crkvene godine slavimo nedjelju Krista Kralja. Ta nedjelja je izraz priznanja Isusa Krista kao pravoga kralja neba i zemlje. On je Gospodar vremena i vječnosti.  U jedinstvu Oca i Duha Svetoga živi i vlada kao Bog nad svime stvorenim. Papa Pio XI. uveo je 1925. godine svetkovinu Krista Kralja. Ta se svetkovina slavi na posljednju nedjelju Crkvene godine, a već iduće nedjelje započinje vrijeme Došašća i novi ciklus, nove Crkvene godine. Svetkovina se slavila zadnje nedjelje listopada. Nakon reforme kalendara, nakon Drugog vatikanskog sabora 1969., slavi se zadnje nedjelje prije početka došašća, što je obično krajem studenoga. Papa je također želio da katolike potakne na svjesno življenje kršćanskih vrijednosti u modernom svijetu, protiv tzv. laicizma koji područje religije sužava na strogo unutrašnje područje duha i duhovnog. Srž blagdana izražena je u misnom predslovlju u kojem se ističe da je Otac nebeski pomazao Krista za vječnog svećenika i kralja svemira. On je smrću i uskrsnućem "dovršio otajstvo spasenja." Sada njegovo djelo u svijetu polagano napreduje, a kad o koncu povijesti "svojoj vlasti podloži sva stvorenja", predat će Ocu "vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira".. Osim katolika tu svetkovinu imaju i Engleska Crkva, metodisti i neke prezbiterijanske Crkve u SAD-u.


                                                                                                                                                                                                                         13. 11. 2016.

SVETI MARTIN (11.11)


Hagiografi smatraju svetoga Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj liturgijski bladan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu, što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih, slikara i umjetnika također. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela »novo se vino pije na blagdan Svetoga Martina«. 

Martin se rodio kao sin jednoga rimskog tribuna u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Madžarskoj, oko god. 315. Djetinjstvo je proveo uz oca vojničkog tribuna u jednom vojnom garnizonu u Paviji. I njega su protiv volje mu unovačili u carsku gardu i tako je na silu postao vojnik. U to vrijeme valja staviti i onu zgodu iz njegova života kad se usred ciče zime našao pred gradskim vratima grada Amiensa u Galiji te ondje susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Ne imajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas njegova života. On se još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao provoditi život. 


Neki životopisci spominju kako je Martin kao rimski vitez imao za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. I takvo je ponašanje značajno isto tako kao i ono prema onom prosjaku jer pokazuje stav pravoga kršćanina prema bližnjemu. 


Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se tada vodila žilava duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći svojski vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u slavnome samostanu Ligugé. 


Kad je grad Turon – francuski Tours – ostao bez biskupa, pozvali su ga u taj grad da izliječi jednoga bolesnika. On je došao, ali mu tada priopćiše da je taj bolesnik obudovjela turonska biskupija bez svoga pastira, koja je potrebna njegove pomoći. I bio je izabran za biskupa Turona te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Monaški mu je život najviše odgovarao, no Gospodin je želio imati ga kao pastira jedne biskupije. 


Kao biskup Martin se dao i na veliko djelo evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio bliz onima siromašnima, uz one progonjene. Zbog toga su ga takozvani viši krugovi znali prezirati, izrugivati, smatrati ludim. Imao je protivnika i u redovima klera. I tako je 27 godina biskupskoga života Sv. Martina prošlo u suprotivštinama i progonstvima svake vrste. 


Njegov životopisac Sulpicije Sever ovako je opisao posljednje dane svečeva života: »Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braći da je blizu rastavljanje njegova tijela. Međutim, postojaše razlog da posjeti biskupiju Candes. Kler je, naime, te crkve bio u međusobnoj neslozi. Martin, želeći uspostaviti mir, makar i znajući kraj svojih dana, nije odbio da poradi takva slučaja krene na put. Držao je da će biti odličan završetak njegovih kreposti ako povraćeni mir ostavi u Crkvi. 


Boraveći, dakle, neko vrijeme u selu ili u crkvi, kamo je otišao, uspostavivši mir u kleru, Martin je već pomišljao da se vrati u samostan. Odjednom ga stanu napuštati tjelesne sile, i pozvavši braću, upozori da se već raspada. Nastane tuga, svi se ražalostiše i u jedan glas jadikovahu: ’Zašto nas, oče, ostavljaš? Kome nas, rastužene, prepuštaš? Napast će vuci grabežljivi tvoje stado; tko će nas, kad je pastir mrtav, braniti od njihovih ujeda? Istina, znamo da ti čezneš za Kristom, ali tvoje su nagrade spasene pa odgođene neće biti umanjene; radije se smiluj nama koje ostavljaš.’ 


Ganut tim plačem, makar je sam uvijek srcem uranjao u Gospodina milosrđa, kaže se da je zaplakao. Obrativši se Bogu, Martin je onima koji su plakali ovom riječju govorio: ’Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam; neka bude tvoja volja!’ 


O neizrecivog li muža! Rad ga ne nadjača niti ga smrt svlada. Nije se spremnije priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio živjeti! Očiju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladavi duh nije odmicao od molitve. Kad su ga prezbiteri, koji su tad k njemu došli, molili da promjenom boka olakša tijelu, rekao je: ’Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju, kako bi se duh već otputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu.’ Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji đavao. Reče: ’Zašto stojiš tu, krvava životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći; prima me krilo Abrahama.’ 


S tom riječi duh predade nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama; Martin, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo.«

Njegova zaštitnička specijalnost vezana je uz kožne bolseti s osipom, kao što su: crveni vjetar, velike boginje, ospice. Pomogao je i u zaraznim bolestima, bolesti s osipima.

                                                                                                                                                                                                             6.11.2016.

DUŠNI DAN (2.11)

Dušni dan - spomen, sjećanje na vjerne mrtve, posebno one koji su nam bili bliski za života. Spomen svih vjernih mrtvih, Dušni dan, kojeg se spominjemo 2. studenog, ustanovljen je u samostanu Clunyju 998. godine. Opat sv. Odilon je teološki povezao svetkovinu Svih svetih kao slavlja  "nebeske, proslavljene Crkve" sa zagovorom za  "trpeću Crkvu".
Dušni dan je jedan od blagdana koji na najbolji način svjedoči o uzvišenosti i jedinstvenosti ljudskog roda, jer čovjek je jedino biće na Zemlji koje štuje svoje mrtve. Štovanjem svojih pokojnika čovjek izražava i svoju vjeru u najveću vrijednost života, u njegovu vječnost. Stoga Dušni dan, odnosno Dan mrtvih nije samo izraz sjećanja na naše najdraže koji više nisu među živima, već je to izražavanje najplemenitije ljudskosti, molitva za njih.
Dušni dan je svetkovina duša. Naši pokojnici su otišli "tamo", ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. Na Dušni dan u crkvama se služe mise za sve pokojne. Danas upravljam misao više na svoju pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake.

Crkva je već od prvih vremena kršćanstva s velikim poštovanjem njegovala spomen mrtvih, jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve kako bi im se oprostili grijesi. Naša molitva za njih može im ne samo koristiti, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u našu korist.

POTPUNI OPROST NAMIJENJEN POKOJNIMA

Na svetkovinu Svih svetih, na Dušni dan i u Nedjelju poslije Dušnog dana (9. studenog) mogu vjernici u svim crkvama dobiti POTPUNI OPROST koji se može namijeniti samo za pokojne. Da se dobije potpuni oprost potrebno je:
•    pohoditi crkvu u kojoj treba izmoliti Oče naš, Vjerovanje, primiti sv. Pričest i ispovjediti se, ako je to potrebno.
•    izmoliti molitvu na nakanu sv. Oca Pape (jedan Oče naš).

                                                                                                                                                                                                                            30.10.2016

SVETI ŠIMUN I JUDA TADEJ-APOSTOLI ( 28.10)


Novozavjetni spisi dosta škrto obavještavaju o dvojici apostola koje  slavimo.

U ono vrijeme apostolima je bilo uobičajeno davati nadimke kako bi ih se lakše razlikovalo. Tako Šimuna, Matej i Marko nazivaju Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi. Prema kršćanskoj predaji Šimun je slijedio Jakova starijeg, a neki smatraju da je sve ostavio i pošao za Isusom. Propovijedao je u Perziji, Mezopotamiji, Maloj Aziji, Armeniji i Egiptu.

Nekoliko različitih mjesta svojataju sebi relikvije svetog Šimuna, pa tako i grad Nikopolis na Kavkazu, gdje se nalazi crkva posvećena u čast svetog Šimuna apostola. Rim, Venecija i Köln izlažu svečeve moći na svečev blagdan. Apostol Šimun poznat je po svom kreposnom životu, zaštitnik je kožara, tesara, drvosječa i stolara.

Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, u svome Komentaru Poslanici Rimljanima smatra da je Juda Tadej - Juda Jakovljev. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda "ne onaj Iškariotski". Taj je Juda postavio Isusu pitanje: "Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu? (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio:

"Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. - Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh" (Iv 14,23-26).

Zahvaljujući pitanju Jude Tadeja dobili smo od Isusa tako lijep odgovor, pun pouke, utjehe i nade za svakoga od nas. Taj odgovor izriče bit nasljedovanja Isusa Krista. Nasljedovanje se očituje u ljubavi, a ljubav ostvaruje i dokazuje u čuvannju i obdržavanju svega onoga što nas je Isus učio i što nam je rekao.  Juda Tadej napisao je kratku poslanicu pod nazivom „ Poslanica Jude apostola“, koja se nalazi u Novom zavjetu na pretposljednjem mjestu, ispred Otkrivenja. 

Prema legendi, za vrijeme cara Trajana, oko 106. godine, obojica apostola, i sveti Šimun i sveti Juda Tadej, pretrpjela su mučeničku smrt. Svetog Šimuna i Svetog Judu Tadeja pustili su u klupko otrovnih zmija. Kako im one nisu naudile, ubili su ih tako da su im prepilili tijela.

Štovanju sv. Jude Tadeja su pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno a Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.  Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama.  Sveti Šimun i Juda Tadej često su zajedno prikazani na slikama.


                                                                                                                                                                                                            23.10.2016

SVETI LUKA (18.10)

Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji. Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla.

Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do god. 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće god. 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom. Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spominje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one “službenike riječi” koji su jedan od izvora njegova evanđeoskoga spisa.

On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako: “Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio” (Lk 1,1-4).

Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom je naroda bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: “Jedini je Luka sa mnom” (2 Tim 4,11).

Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano.

Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i sveti Pavlin iz Nole, pridaje sv. Luki 84 godine života. Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor Seviljski i sv. Beda Časni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke. Isto tako način smrti. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle da je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje.

Jedan anoniman bizantski pisac iz XI. stoljeća ovako je opisao svetoga Luku, evanđelista i pratioca sv. Pavla: “Nakon što se Pavao, ostavivši tmine zablude da bi prionuo uz Božju ljubav, pridružio broju učenika, Luka ga prati posvuda i postaje mu putni sudrug. Željan boriti se za Božju ljubav pridružuje se njegovoj vojsci. S Pavlom kao zločinac biva zatočen te sve do kraja svijeta širi zrake božanske spoznaje. On tako čvrsto pristaje uz njega, tako mu je blizak i dijeli u tolikoj mjeri sve njegove milosti da ga Pavao, pišući vjernicima, naziva svojim najmilijim. Nakon Jeruzalema i njegovih predjela sve do Ilirika s njim propovijeda Evanđelje. Nakon Judeje sve do Rima dijeli s njim iste okove, iste napore, iste muke, iste brodolome. S njime je želio primiti istu krunu, kao što je dijelio iste napore.

Nakon što je s Pavlom primio talenat propovijedanja te pridobio i priveo Božjoj ljubavi tolike narode, Luka se pokazuje kao ljubljeni Spasiteljev učenik i kao evanđelist koji je opisao njegovu svetu povijest; budući da je nekoć slijedio Učitelja, sakupio je svjedočanstva njegovih prvih slugu i zadobio nadahnuće odozgor. On je kao evanđelist ispripovjedio tajnu ženidbenog glasnika Gabrijela, poslana Djevici da navijesti radost cijelom svijetu. On je tako jasno opisao Kristovo rođenje: on nam pokazuje novorođenče kako spava u jaslama te opisuje pastire i anđele koji naviještaju radost. On je učinio da upoznamo čudesa što nadilaze sve ono što se može zamisliti i to s takvom ljubavlju prema istini i s takvom ljepotom da je kod njega istina stvari izražena ljepotom riječi; i tako se pokazuje bogat jezikom koji je dostojan bogatstva njegove misli. On nam pruža pouku, danu u prispodobama, iznoseći ih u većem broju nego što to čine drugi evanđelisti. I kao što nam opisuje silazak Riječi na zemlju, isto tako nam opisuje i njezino uzašašće na nebo, njezin povratak Očevu prijestolju…

No kod Luke milost se ne ograničuje samo na to. Njegov se jezik ne ograničuje samo u službi Evanđelja. Nakon svršetka Kristovih čudesa on opisuje i Djela apostolska: ponajprije božansko Spasiteljevo uzašašće na nebo; zatim silazak Duha nad apostole u obliku ognjenih jezika; pa onda kamenovanje Stjepana; obraćenje Pavla, njegov poziv i njegov prijelaz od slova k duhu, njegove tamnice, udarce, bičeve, razne zamke što mu ih postaviše pogani, njegovo putovanje iz Jeruzalema u Rim, njegove napore na moru, njegove patnje, pogibelji, stradanje, brodolome. Luka nije samo očevidac svega toga već i istinski sudionik. I zbog toga ulaže toliko brige da nas u svemu pouči.”

S opisom se toga spisatelja možemo u svemu složiti, osim u tome da je bio Gospodinov učenik i sljedbenik za njegova zemaljskoga života. No, iako nije bio očevidac događaja što ih opisuje u Evanđelju, bio je dostojan i vjeran službenik evanđeoske poruke. Zato ga Crkva sa zahvalnošću slavi kao evanđelista, jednog od četvorice, koja nam po Božjem nadahnuću napisaše najdragocjeniju poruku. (kta/bitno.net)

                                                                                                                                                                                                                      16.10.2016

SVETI IVAN XXIII papa (11.10)


Anegdote iz života sv. Ivana XXIII.


“Osjećam se kao kažnjeni sjemeništarac”

Ivan XXIII. nije mogao trpjeti samoću, posebno za vrijeme objeda. No protokol propisuje da Papa jede sam. Papa Roncalli nije se držao toga protokola i običaja te bi govorio: “Sam za stolom osjećam se kao kažnjeni sjemeništarac!”

Društvo debeljaka

Za vrijeme jedne korizme, dok ga je okruživalo mnoštvo, Papa primijeti jednoga svećenika na kome mu se zaustaviše oči. Pristupi mu bliže i reče: “Vidim, velečasni, da se ni Vi – što se tiče Vaše kružnice – ne šalite. Mi bismo dvojica mogli osnovati društvo debeljaka!”

Običan čovjek

Za prvih dana, kad je postao papa, jednom čuje udarce čekića. Stubištem unutra pope se do te buke.

– Je li dopušteno?

– Naprijed! – odgovori radnik koji je ostao pognut nad poslom.

Papa se približi i zapita što to radi. Zidar se okrene i vidjevši Papu baci se na koljena ne znajući što da reče:

– Sveti Oče, Sveti Oče!

– Bio sam u perivoju i vratio sam se iznenada. Smetam li u poslu?

Ostali radnici iz druge sobe zapitaše drugoga:

– S kim to govoriš?

– S Papom.

– Ma hajde tamo, ne šali se!

– Ma jest, Gospe sveta!

Papa, nalazeći se na pragu dviju soba, reče:

– Došao sam vidjeti što ste to preinačili. Sad ćemo se napiti kad smo se upoznali.

I poslavši radnika gore u odjeljenje da uzme jednu bocu od onih kućnih, napi se s radnicima.

Strpi se! Strpi!

Rogeru Schutzu, prioru zajednice u Taizeu, koji je Papi izrazio želju da vidi kako duh Rimske Crkve, u vanjskim vidicima postaje siromašniji i evanđeoskiji, Ivan XXIII. odgovori: “Strpi se! Strpi! Ne mogu ja učiniti sve najedanput!”

Nisam ljubomoran

Čim je otvorio Koncil, Ivan XXIII. primio je promatrače nekatolike. Prije nego im se obratio s toplim nagovorom, Papine je oči privukao habit braće iz Taizea. Starješina i njegov zamjenik glasovite zajednice bili su obučeni u bijeli habit – boja kad u koru mole. Papa koji ih je dobro poznavao, ali ih nikad nije vidio u takvoj nošnji u prethodnim audijencijama, primakne im se i očituje svoje iznenađenje. Dok su se oni opravdavali, Ivan XXIII. ih prekine: “Vi ste u bijelome kao i ja. Ali, vjerujte mi, nisam za to ljubomoran.” Promatrači su bili naročito ganuti time što je Papa sjeo na sjedalicu u istoj razini s njima, a ne na povišeni pripremljeni tron. Pokaza se jednak brat s braćom.

Sovjetski ambasador

Na račun svoga povećeg trbuha Nuncij je znao sam zbivati šale. Na jednom diplomatskom primanju u Parizu sastao se slučajno licem u lice s ruskim ambasadorom Bogomolovom, koji se držao ravnodušno i hladno. Nato će mu nuncij Roncalli: “Koliko god naša uvjerenja bila suprotna, mi ipak imamo nešto zajedničko. Bogomolov ga nepovjerljivo gledao ne znajući što misli. Nato će Nuncij ljubazno:”Obojica smo približne težine i prilično okrugli!” Bogomolov se razvedri i cijelu je večer proveo u razgovoru s papinskim nuncijem.

Jabuka

Apostolski nuncij u Parizu jednom je za vrijeme svečanog ručka sjedio odmah do odlične gospođe, previše razgoljene. Kad je doneseno voće na stol, on uzme jabuku i pruži je gospođi. Pošto se ona čudila toj inicijativi, nuncij doda: “Molim, gospođo, izvolite uzeti. No, Eva je opazila da je gola tek kad je pojela jabuku.”

Konklave

Prolazeći rimskim ulicama za konklave, čuo je ovu riječ jedne žene, kojoj je upala u oči Roncallijeva tjelesna punoća:

“Bože moj, što je debeo!”

Kardinal se okrene i reče joj:

“Gospođo draga, konklave nisu natjecanje za ljepotu!”

Poglavarica Duha Svetoga

Za vrijeme jedne audijencije predstavila mu se neka časna majka s nekoliko sestara i to ovako:

“Svetosti, ja sam poglavarica Duha Svetoga.”

(mislila je Reda Duha Svetoga)

Papa joj se Ivan XXIII. slatko nasmiješi i ovako našali:

“Blago Vama, časna majko, a ja sam samo sluga Duha Svetoga!”

Evine kćeri

Jednom prilikom primio je Ivan XXIII. veliku skupinu djevojaka, članica Katoličke akcije. U dvorani je stalno žamor. Na to će Papa smiješeći se:

“Vidi se da su ovdje mnoge dobre kćeri Evine. Ja ću pokušati povisiti glas, pa ako već jednom ne prestanete žamoriti, bit ću prisiljen da vam podijelim blagoslov i povučem se u svoje odaje.” U isti čas u dvorani nasta grobna tišina.

Ah, Jacqueline!

Koji čas prije nego će primiti u audijenciju predsjednika Kennedyja s njegovom suprugom, Papa zapita monsinjora za protokol, s ozbiljnim izgledom: “Kako imam osloviti predsjednikovu ženu?

“Sveti Oče”, odgovori monsinjor, “recite joj: Madame Kennedy ili Madame!…”

“Ah!”, uzdahne gotovo nečujno Papa izgledajući zamišljen. Kad u to ulazeći u dvoranu za audijencije Kennedy s Jacqueline da se predstave, a on spontano raširi ruke i s velikim osmijehom klikne:

“Ah, Jacqueline!”

I cijela je Amerika odobrila ovu dražesnu Papinu dobroćudnost. A za Jacqueline to je bila jedna od najvećih njezinih životnih radosti.

Mali Tomica

Ivan XXIII. naredio je odmah poslije izbora za Papu da prostrani vatikanski vrtovi budu otvoreni, da svatko može doći u njih.

Jednog dana Papa je tamo sreo dvojicu mališana. Manji je držao za ruku starijeg. Papa prijateljski upita malog:

– Kako se zoveš?

– Ja sam Tomica.

– A znaš li ti tko sam ja?

– Ne znam. Ovaj Josip ovdje veli da si ti Papa.

– Ja to i jesam, stvarno. Zar ti to ne vjeruješ?

– Onda mi pokaži svoje ključeve neba.

Noć

Ciljajući na svoja česta izlaženje iz Vatikana, šaleći se reče: “Vele da prečesto izlazim danju. Dobro, onda ću izlaziti noću.”

Konji i magarci

U svojoj velikoj skromnosti, mons. Roncalli nije mogao vjerovati da je on dostojan položaja tolike važnosti, a koji je tražio vrlo vještu diplomatsku mudrost, kao što je to apostolska nuncijatura u Francuskoj tek što je oslobođena. Stoga, pišući bergamskom biskupu, sjetio se primjenjujući ga samom sebi, stiha Merlina Cocaija: “Gdje nema konja, kaskaju magarci.”

Budala

Monsinjor Roncalli, nuncij u Turskoj, stvarno nije imao volje da ide u Pariz. Osjećao se nedostojnim te teške misije. Kad je doznao za to imenovanje, pođe zlovoljan u Rim. Budući da su se u Vatikanu čudili njegovu slabom zanosu, izjavi bez komplimenta: “Koja me budala šalje tamo?”

No kako se posramio kad je doznao da je ta “Budala” osobno bio Pio XII.

Izvor: Bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II.

                                                                                                                                                                                                                   9.10.2016

SVETI FRANJO ASIŠKI ( 4.10)

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio vođa vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggie, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”

Nalazeći se jednog dana u crkvi sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom  tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu Zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.


Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu. (kta/bitno.net)

                                                                                                                                                                                                                               2.10.2016

SVETI MATEJ (21.9) 

Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika. Prema evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neomiljeni i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. Promijenio se, nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje. Kasnije je taj događaj opisao u svom Evanđelju po Mateju.

Kasnija predaja o Mateju donosi mnogo više pojedinosti o njegovu životu. Kao Isusov apostol i propovijednik, obraćao se najprije Židovima te im je prije, nego ih ostavi, napisao Evanđelje na njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada govorili Židovi u Palestini. O tome svjedoče neki stari crkveni oci, no u današnjem tekstu Matejeva evanđelja pisanog grčkim jezikom nema jasnih tragova njegova prijevoda s aramejskog. Prema nekim predajama, propovijedao je Židovima oko 15 godina, uključujući i židovske enklave u Etiopiji i na Istoku. Od 954  godine njegove se relikvije nalaze u Salemu, u Italiji, a oko 1080. g. položene su u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv.Grgur VII. Uz njega na slikama, često je anđeo koji drži pero. Zaštitnik je grada Salerna i Triera (SR Njemačka), carinika, poreznika, bankara, zaštitara, brokera, računovođa i knjižničara. 

                                                                                                                                                                                                   11.9.2016.

MALA GOSPA (8.9.)
Ovaj blagdan ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, sagrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu.

Foto: Wikimedia/Giotto

Po kalendaru blagdan Male Gospe je uvijek 8. rujna. Zove se tako, budući da se slavi “mala Marija”, spomendan Marijina rođenja, za razliku od “Velike Gospe”, blagdana Marijina uznesenja na nebo, 15. kolovoza.

Blagdan Male Gospe ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, sagrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu.

Za crkveni kalendar je karakteristično da za kalendarske spomendane svetaca uzima njihov “rođendan za nebo”, to jest njihov smrtni dan. U tri slučaja se, naprotiv, kao blagdan slavi početak zemaljskog života: Isusovo rođenje na Božić, rođenje Ivana Krstitelja 24. lipnja i Marijino rođenje – Malu Gospu 8. rujna. Drugim blagdanom slavi se i završetak njihova zemaljskog života. To je prije svega zbog zasebne uloge koju su u Božjem djelu spasenja imale ove tri osobe. Davna latinska izreka to ovako sažima: “Joannes fuit lucifer, Marija aurora, Christi nativitas ortus solis. – Ivan je bio zvijezda, Marija jutarnja zora, Kristovo rođenje sunčev izlazak.”

Iako je Mala Gospa manji blagdan, nezapovjedan, vrlo je drag puku. Toga dana mnogi hodočaste u marijanska svetišta ili barem na misu u najbližu crkvu.

Mala Gospa donosi jesen pa se u puku kaže “Gospa Mala – jesen prava!” O Maloj Gospi se lastavice skupljaju za odlazak. U puku je riječ, da ih Marija odvodi u tople krajeve, kao što ih i vraća na proljetni marijanski blagdan Blagovijest (25. ožujka). (Izvor: Katolici.org)

                                                                                                                                                                                                                                  4.9.2016.

Sveti Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj


Sveti  Grgur se rodio oko god. 540. u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo - što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda - da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode što su nadirali prema zapadu i jugu. 

Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada. Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje 6 benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. Jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575. povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. 


Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II. uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara - nuncija - poslao god. 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585. živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža isključivo u molitvi i teološkom proučavanju. Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio Papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespondenciji s Istokom. 


Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan godine 590. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Sv. Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. 

U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, obodri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru. Sveti Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu mise, koji još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac takozvanoga gregorijanskog korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. Osnovao je rimsku školu pjevača. Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost. Sveti Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se još povećao.

S portala Sveci.net

                                                                                                                                                                                                                                 28. 8. 2016

 SVETI BARTOLOMEJ APOSTOL (24.8.)

Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od “Bar Talmaj”, što znači Talmajev sin. Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, odnosno Bartolomej ili pučki Bartol Sv. Ivan Evanđelist, opisujući svjedočanstvo prvih učenika, navodi i zanimljiv susret najprije između Filipa i Natanaela, a zatim između Isusa i Natanaela. Evo toga susreta!

Filip nađe Natanaela i javi mu: “Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.” Reče mu Natanael: “Iz Nazareta da može biti što dobro?” Kaže mu Filip: “Dođi i vidi.”

Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: “Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!” Kaže mu Natanael: “Odakle me poznaješ?” Odgovori mu Isus: “Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.” Nato će mu Natanael: “Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!”

Odgovori mu Isus: “Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!” I nadoda: “Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.” (Iv 1,45-51).

Tumači Svetog pisma nisu baš posve sigurni je li taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Većina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je riječ o jednom čovjeku. Natanael bi bilo vlastito ime apostolovo, a Bartolomej ono što bi odgovaralo našem prezimenu. Iako u starini, pogotovo židovskoj, nije bilo prezimena u našem smislu, često su ipak za jednu osobu postojala dva imena. Prema tome, Natanael i Bartolomej mogu biti dva imena za jednu te istu osobu.

Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva ondje crkva posvećena njemu u čast. Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol. To nas oklijevanje ne smije odviše iznenaditi jer je tada bilo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, upirali prstom na sebe ili se gradili pretečama Mesije, a bili obični šarlatani. Zato jedan ozbiljan i trijezan Izraelac nije mogao samo tako olako priznati nekoga Mesijom. No kad se uvjerio da je Isus Mesija, on uz njega pristaje i za njim ide. Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao “pravog Izraelca u kojem nema prijevare”, dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena čovjeka.

Nakon silaska Duha Svetoga nad apostole i Bartol se dao na misionarenje. Kasnije mu predaja pripisuje veoma duga misijska putovanja, čak do Indije, što se ne može sa sigurnošću potvrditi. No iz predaje se dade izvesti prilično siguran zaključak da je Bartol bio veoma aktivan i dinamičan apostol, što je lako i razumljivo. Prožet snagom Duha odozgora, pošao je i on na naviještanje Radosne vijesti, posvetivši tome radu sav svoj život, koji je napokon zapečatio mučeničkom smrću.

Prema apokrifima Bartolomej je propovijedao Evanđelje najprije u Indiji, a onda u Armeniji, gdje je bio i mučen i to na najokrutniji način. Ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. To je strašno mučeništvo ovjekovječio u Sikstinskoj kapeli Michelangelo prikazavši na svojoj veličanstvenoj slici Posljednjega suda sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik načinio svoj portret.

Relikvije su sv. Bartola u VI. stoljeću s Istoka prenesene na Zapad i to najprije na otok Lipari u Tirenskome moru. Odatle su relikvije prenesene u grad Benevent. No i tu nisu trajno ostale jer ih se 983. godine domogao car Oton III. te ih dao prenijeti u Rim, gdje su položene u crkvi Sv. Bartola na otočiću usred rijeke Tibera. Na tom je otočiću već u pogansko rimsko doba bilo poznato svetište podignuto u čast boga Eskulapa, koji se častio kao bog liječnika i medicine. Zamijenilo ga je svetište svetog Bartola.

Kršćanski su se vjernici utjecali u zagovor Bartolu u raznim bolestima, osobito kod grčeva raznih vrsta, kožnih i živčanih bolesti. Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, koji se bave izradom predmeta od kože, kožari općenito, ali i seljaci te pastiri.

                                                                                                                                                                                                                                 21.8.2016.

SVETI ROKO (16.8)

Rodio se  1295 godine u Francuskoj u gradu Montpellieru, u bogatoj obitelji,otac mu je bio grof, a njegovi su preci bili vitezovi koji su sudjelovali u ratovima za oslobođenje Palestine od islamske vlasti. Prema životopisu svetog Roka, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina kojega je majka odgajala u istinskom vjerničkom i kršćanskom duhu.Sveti Roko je malo iza svoje punoljetnosti ostao bez roditelja,prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromašnima, te se kao hodočasnik uputio u Rim. Na tom svom putu sveti Roko se zaustavio u Acquapendente gdje je služio okuženim bolesnicima u bolnici, a učinio je i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Odatle kreće u Cesenu, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. U svim tim mjestima služio je i dvorio bolesnike. Međutim u  Piacenzi se Roko razbolio od kuge. Biva  zbog toga prognan iz svog grada . Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem. Pobožne predaja veli da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Zato svetog Roka vidimo na slikama sa psom. Građanin Gottardo Pallastrelli koji baš i nije bio neki vjernik, naišavši na bolesnog Roka u šumi, sa njim je vodio pobožne razgove. Ti su razgovori doveli do njegova obraćenja,te je njegovao svetoga Roka sve do ozdravljenja. Ali bolest je ostavila strašne posljedicena njegov tjelesni izgled tako da kad se Roko vratio u svoj zavičaj njegovi ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga i zatvorili pod optužbom da je špijun. U zatvoru je proveo pet godina gdje je opet obolio od kuge. Pri kraju svog životnog puta svećeniku koji mu je podijelio svete sakramente otkriva tko je. Preminuo je 16. kolovoza 1327. Ljudi su ga odmah počeli štovati zbog čudesa koja su se događala po njegovu zagovoru.
Štovanje se najviše raširilo u okolici Montpelliera gdje postoje i pisani podaci iz godine 1420 o tom štovanju koje  se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito u Bresciju i Piacenzu. Godine 1477.je  opet izbila kuga, te je u Veneciji je u čast sv. Roka osnovana njegova bratovština. Iz Venecije se njegovo štovanje proširilo i do naših krajeva. Posebno se časti po mjestima u Dalmaciji.  Štovanje se sveca proširilo po cijeloj Europi jer je bio zaštitnik od kuge. Papa Grgur XIII. unio je ime Sv. Roka u Rimski martirologij, što je kasnije potvrdio i Urban VIII.
                                                                                                                                                                                                                      14.8.2016.
SVETI LOVRE (10.8)
Sveti Lovro bio je đakon Rimske Crkve.  Mučeništvo je podnio za Valerijanova progona u 3. stoljeću, četiri dana nakon pape Siksta II. i četiri rimska đakona. Grob mu se nalazi kraj Tiburtinske ceste, u Veranskom polju, a car Konstantin Veliki podigao je kraj njegova groba veliku baziliku. Štovanje mu se raširilo u Crkvi već od 4. stoljeća.U Rimu, gdje je bio i mučen, posvećena mu je krasna bazilika San Lorenzo fuori le mura, a osim nje je šest drugih crkava. No iako je sv. Lovro u Rimu naročito štovan mučenik, njegovo štovanje nije isključivo rimska stvar. Već tamo od V. stoljeća pa dalje, a nadasve u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni grada koji ne bi imali bar jednu crkvu njemu na čast posvećenu. Samo u Milanskoj nadbiskupiji bile su mu posvećene 43 crkve. U Italiji 47 mjesta nosi njegovo ime.

U Rimu je blagdan Sv. Lovre po važnosti dolazio odmah poslije blagdana apostolskih prvaka Petra i Pavla. Uz njih je smatran kao glavni uzročnik pobjede Rima nad idolima, često puta uspoređivan s đakonom prvomučenikom Stjepanom. Gdje leži tajna tako izvanrednog štovanja? – Nećemo se prevariti ako ustvrdimo da leži u Lovrinoj mladosti i heroizmu. Jedno je i drugo već samo od sebe svakome simpatično. To je tako simpatično da papa Leon Veliki kaže: »Od početka pa do propadanja, kad je riječ o sjaju zvijezde među levitima, Rim je isto tako proslavljen svojim Lovrom kao nekoć Jeruzalem svojim Stjepanom.«

Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: »Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.«

Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: »Evo blaga Crkve!« Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: »Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!« Mučeništvo se Sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258. Zagovornik je u bolima od opeklina i križobolja.

                                                                                                                                                                                                                  7.8.2016

PORCIJUNKULSKI OPROST

Blagdan Gospe od Anđela (2.8)
Blagdan Gospe od Anđela, kada se franjevci spominju obraćenja sv. Franje koje se dogodilo godine 1208. u Porcijunkuli, postao je važnim trenutkom pomirbe za vjernike da poput Franje mogu doživjeti Gospodinovo milosrđe.

Najljepši se pogled na Porcijunkulu pruža iz Asiza, s Trga sv. Klare. Pred vama se otvara velika i široka duga dolina, plodna Umbrija. I tu, pod Asizom, u srcu mjestanca, koje po njoj nosi svoje ime Santa Maria degli Angeli – Sveta Marija Anđeoska, diže se velebna bazilika. Podignuta je po želji svetoga pape Pija V., prije dominikanca, da pod Vignolinom kupolom (mlađom sestrom one Michelangelove) zakrili najdražu Franjinu crkvicu. Bazilika je građena između 1569. i 1679. godine. Papa sv. Pijo X. podiže je na čast papinske bazilike s naslovom: «Majka i Glava svih crkava Franjevačkoga reda.» Uputite li se s Trga sv. Klare, stići ćete onamo laganim hodom za tri četvrt sata (3-4 km).

U ono su doba ondje imali svoj «posjedić» (portiuncula, lat. čestica) benediktinci s brda Monte Subasio nad Asizom. Rado su ga, možda već godine 1210., ustupili Franji i njegovoj braći. Kao znak da to uživaju tek kao dar, za priznavanje vlasništva, braća su im svake godine o blagdanu sv. Benedikta donosila košaricu riba, a redovnici su im uzvraćali bačvicom svetohranišnoga ulja (SP 8).

I tu je crkvicu, nakon svetoga Damjana, Franjo popravio u prvom žaru svoga obraćenja. Tu je doživio i najjasnije očitovanje kojim putem da pođe. Bijaše to na blagdan sv. Matije, 24. veljače 1208. godine. Kod mise ga do u dno duše i srca pogodi Isusov, kako danas vole reći, misijski govor kojim učenike upućuje na prvo poslanje (Mt 10,5-15), kako to zorno opisuje Toma Čelanski (1Čel 21; LM III 1).

Kad je Gospodin Franji «darovao braću», kako sam veli u Oporuci, oko Sv. Marije Anđeoske razvija se njihova prva nastamba (LM IV 5). Tu bi se negdje, možda na lijepu prilazu bazilici, trebalo sakriti i u tišini čitati i čitati tolike prizore iz života prve braće koji se nižu u Miomirisnim cvjetićima. Ovamo se smješta i dirljiva priča kojom brat Franjo otkriva «ovčici Božjoj», bratu Leonu, u čemu je pravo veselje (CV 7; hrv. izdanje, 8). Ovdje je u gluhoj noći Cvjetnice 1211. (1212.) godine Franjo s braćom dočekao Klaru, bjegunicu iz očinskoga doma da je zauvijek posveti Gospodinu (4Čel 8).

Tu je jedne noći, 1216. godine, u žaru svoje zagovorničke molitve, hoteći sve ljude «poslati u nebo», potpomognut molitvama presvete Djevice, od Gospodina Isusa izmolio glasoviti Porcijunkulski oprost koji mu je doskora u Perugiji potvrdio novoizabrani papa Honorije III.

Kod Svete Marije Anđeoske održavala su se za života sv. Franje velika zborovanja, tzv. kapituli svekolike braće – prve na svijetu, rekli bismo, generalne skupštine, demokratski ustavotvorne i izborne (usp. 1Čel 30; LM IV 10). Prvi je kapitul bio o Duhovima, 14. svibnja 1217. godine, kad je Red razdijeljen na provincije (pokrajine). Franjo je odatle poslao brata Iliju kao provincijala Svete Zemlje, pa se taj kapitul smatra početkom franjevačkih misija. Najpoznatiji je tzv. Kapitul «na rogožinama» jer su braća, zbog nedostatka smještaja, noćila pod vedrim nebom, na rogožinama (CV20; hrv. izdanje 18). Na tom je kapitulu objavljeno i Pravilo Reda (Nepotvrđeno Pravilo).

Ovo svoje najdraže mjesto na svijetu Franjo je posvetio blaženom smrću. Kad je osjetio da je blizu kraj, zamolio je braću da ga «što žurnije prenesu« ovamo «da dušu preda Bogu ondje gdje je… prvi put savršeno spoznao put istine» (1Čel 108). Tu je, dakle po svojoj želji, da se suobliči s umirućim Spasiteljem, položen gol golcat na zemlju te je – u ekstatičnom čeznuću za Bo­gom – dušu predao svome Stvoritelju. Tu jedinstvenu smrt u povijesti svetih dirljivo opisuje Toma Čelanski, a za njim sv. Bonaventura i drugi (1Čel 105-111 i 2Čel 214-219). Najkraće je to sročio Čelan­ski čudesnim latinskim izričajem: «Mortem cantando suscepit – smrt je dočekao pjevajući« (2Čel 214). Bilo je to u smiraju dana, uz crkvicu svete Marije Anđeoske, u subotu 3. listopada 1226. godine.

I, preskočismo mnoga stoljeća. Tu, pred ulazom u samu crkvicu Marijinu, ujutro nezaboravnoga dana 27. listopada 1986. godine, kad se dogodio «novi Asiz», papa Ivan Pavao II. dočekuje svoje mile goste: Predstavnike mnogih religija svijeta koji dođoše u Asiz na prvu sveopću molitvu za mir svijeta, što će je o podne uputiti Gospodinu svih naroda na trgu pred bazilikom Svečeva groba. Bijaše to odgovor na davne želje i nakane brata Franje, uzvrat na njegov mironosni put na Istok, otpozdrav na njegov dragi pozdrav: «Gospodin ti dao svoj mir!» – Istoče i Zapade, Sjeveru i Juže, cijeli svijete!

Što je za Franju, pa onda za nas do danas, značila Sv. Marija Anđeoska, čudesno je sročio sv. Bonaventura: «Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospodinu; tu je kreposno napredovao, tu je napokon sretno završio te je i umirući to mjesto kao Djevici najdraže, braći preporučio« (LM II 8; usp. 1Čel 108).

Porcijunkulsko zdanje sv. Marije anđeoske doživjelo je teška oštećenja u potresu 1997. godine. Nakon obnovnih graditeljskih zahvata, to je zdanje ponovno otvoreno vjerničkoj pobožnosti baš na Porcijunkulu 1999.

PORCIJUNKULSKI OPROST

Blagdan Gospe od Anđela je i dan potpunog oprosta, tzv. Porcijunkulskog oprosta. Na ovaj dan u svim franjevačkim crkvama diljem svijeta vjernici mogu dobiti porcijunkulski ili potpuni oprost od vremenitih kazni. Oprost vjernici mogu dobiti od 1. kolovoza u podne do 2. kolovoza u ponoćako pohode crkvu, ispovjede se i pričeste, te izmole Vjerovanje, Oče naš i pomole se na nakanu Svetoga Oca.

Potpuni oprost je godine 1216. sv. Franjo izmolio od pape Honorija III., koji je odredio posebni oprost svima onima koji pohode crkvicu Porcijunkulu. Oprost je prvotno bio vezan uz pohod Porcijunkuli, ali kasnije se proširio na sve franjevačke crkve.

Ljudi su nekoć morali hodočastiti u Svetu Zemlju da bi zadobili ovakav oprost, oprost od vremenitih kazni za grijehe, što je mnogima bilo nemoguće. U tome je i veličina svetog Franje koji je učinio da se i u Asizu u Porcijunkulskoj crkvici može dobiti takav oprost.

„Sve vas želim poslati u raj“ – tim je riječima Franjo Asiški vjernicima okupljenim u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine objavio da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, ispovjede se i pokaju.

fra Bonaventura Duda

Bitno.net

                                                                                                                                                                                                                               31.7.2016

Sveti Joakim i Ana


Crkva 26. srpnja liturgijski časti roditelje Blažene Djevice Marije, koje predaja spominje kao svetog Joakima i svetu Anu, te nam ih stavlja kao poseban uzor u strpljivosti i pouzdanju u Božju milost.


Iako Sveto pismo nigdje ne spominje roditelje Blažene Djevice Marije, crkvena predaja ih pozna poimence, i to kao svetog Joakima i svetu Anu, a svjedočanstva o njima prije svega crpimo iz apokrifnog spisa iz 2. st. poznatog kao Jakovljevo protoevanđelje.


Prema njemu, Marijin otac se zvao Joakim , a bio je vrlo pobožan i bogat čovjek. Njegovo ime hebrejskog je porijekla i znači Bog čini jakim. Sav prihod od zemlje dijelio je na tri dijela – jedan dio za sirotinju, drugi dio za hram, a tek treći dio ostavljao je sebi i svojoj ženi Ani za život. Unatoč pobožnom životu i stalnim molitvama, nisu imali djece, sve do duboke starosti, kad su im nade već ponestale. Biti blagoslovljen djecom značilo je u ono vrijeme imati posebnu Božju naklonost, ali isto tako svi oni koji nisu mogli imati djecu smatrani su u društvu manje vrijednima, a od Boga ostavljenima.


Upravo to je mučilo Joakima te je jednom prilikom, shrvan turobnim mislima, sa svojim stadom otišao u pustinju kako bi ondje u samoći oplakivao svoju sudbinu. No, jednoga mu se dana ukazao anđeo i rekao mu da će ga Bog blagosloviti djetetom. Potom se anđeo ukazao i Ani i navijestio isto. Obradovani tom viješću, obećali su Bogu da će dijete posvetiti u hramu.


Tako su, prema Jakovljevu protoevanđelju, Joakim i Ana dobili posebnu čast, odnosno postali su roditelji Blaženoj Djevici Mariji, a djed i baka Spasitelju svijeta. Mariju će odgajati u svojoj kući do treće godine, a potom će ju, prema danom obećanju, odvesti u hram, gdje će ona provesti do svoje dvanaeste godine, kada će biti zaručena za Josipa.


S vremenom će taj apokrifni spis, uz neke druge, oblikovati pobožnost prema roditeljima Djevice Marije, a potom će se oni početi i liturgijski častiti. Tako postoje neka svjedočanstva koja potvrđuju kako se sveta Ana na Istoku častila već u 4. st., a car Justinijan I. je 550. god. njoj u čast sagradio crkvu u Konstantinopolu. Postoje i svjedočanstva koja potvrđuju kako su se ondje zajedno Marijini roditelji častili u 6. st., dok će se na Zapadu najprije pojaviti pobožnost prema svetoj Ani, i to u 10. st., a kasnije i prema svetom Joakimu, čini se značajnije tek u 16. st.


Papa Urban VII. uveo je blagdan svete Ane za Englesku 1378. god., a papa Grgur XIII. proširio ga je 1584. god. na cijelu Crkvu. Sam blagdan svete Ane se i na Istoku i na Zapadu slavio u različite dane tijekom stoljeća (npr. 25. srpnja, 9. rujna ili 8. prosinca), sve dok se puno kasnije nije utvrdio današnji. Sveti Joakim je ostao zasjenjen, ali je također uvršten u liturgijski kalendar 1584. god. (slavio se 20. ožujka), a tada su se, pa sve do 1969. god., dvoje supružnika slavili zasebno. Od te se godine njihov spomen slavi zajedno, i to 26. srpnja.


U ikonografiji se sveta Ana prikazuje s Joakimom, Isusom i Marijom, a oznake su joj knjiga i vrata. Sveti Joakim se obično prikazuje s lopatom, sa svetom Anom i Djevicom Marijom, a oznake su mu janje i golub.


I danas je puno raširenija pobožnost prema svetoj Ani nego prema svetom Joakimu, a vrlo je omiljena svetica u hrvatskom narodu. Zaštitnica je roditelja bez djece, trudnica, majki i baka, udovica, kućanica, tkalja, radnika raznih struka, a zazivaju je kod neplodnosti i izgubljenih stvari, te kao pomoćnicu pri lakoj smrti, kod kostobolje i groznice. Sveti Joakim se posebno časti kao zaštitnik očeva i djedova, ali i kao zaštitnik domaćica, trudnica i porodilja. Njihov se pak blagdan slavi također i kao dan posvećen bakama i djedovima. Štuju ih, posebno svetu Anu, uz katolike, i pravoslavci, anglikanci i muslimani.




Izvor: http://www.vjeraidjela.com/sveti-joakim-i-sveta-ana/                                                                                                                                             24. 7. 2016.

SMIJE LI SE KATOLIK VJEČATI U PRAVOSLAVNOJ CRKVI?

Kako da postupe mladić i djevojka koji su se zavoljeli, a različite su vjeroispovijesti – on je katolik a ona je pravoslavka. U kojoj Crkvi da se vjenčaju? U kojoj će Crkvi krstiti djecu? Kako sve to uskladiti, a da ne dovedu u pitanje ostvarivanje bračne zajednice koju žele?


Isus Krist je ženidbu podigao na dostojanstvo sakramenta. Tako bračni drugovi jedno drugomu postaju znakovi i milosni izvor kojim Bog obdaruje one koji su se vjenčali u Kristu. Sakramentalno sklopljena ženidba je postala znakom odnosa Krista i Crkve, i u isto vrijeme put spasenja za supružnike. Činjenica je da sakrament ženidbe mogu sklopiti ljudi različite vjere. Zato Vas ovaj Vaš problem stavlja u osobit odnos prema vlastitoj vjeri i vlastitoj Crkvi. Ne želeći nikako ući u opasnost isključivosti, a napose ne dirati u temu ekumenizma, ipak moramo priznati da problem ostaje. Treba poći od činjenice da vjera koja se živi nije običajna, tradicionalna nego je ono što je uistinu njena narav: smisao i snaga života. Zato se vjera kao Božji dar i milosno djelovanje u čovjekovoj duši ni pod koju cijenu, pa ni pod cijenu života, ne smije napuštati. Vjera, dakle, kao božanski dar i snaga života nije nešto s čim se smije poigravati, praviti kompromis, a pogotovo ne podvrgavati bilo kakvim drugim interesima, jer je ona put spasenja.

Već kod upoznavanja mladih, mislim da bi među prvim pitanjima o budućoj vezi svakako trebalo biti postavljeno i pitanje vjere. Vjenčanje u istoj vjeri je po naravi stvari veliki korak u redu milosti, jer se osobe nadopunjuju, pomažu i vjera im je hod ka savršenom.

Međutim, naveli ste primjer mješovite ženidbe osoba katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Moramo biti i u odgovoru vrlo jasni, kao što ste Vi u pitanju. Vjenčanje između katoličke i pravoslavne osobe je moguće ili u jednoj ili u drugoj Crkvi. Katolička Crkva u svojoj disciplini priznaje valjanost svih sakramenata koje podjeljuje Pravoslavna Crkva. Nažalost, u nekim stavovima Pravoslavne Crkve još nije posve jasno da i Pravoslavna Crkva priznaje sve sakramente podijeljene u Katoličkoj Crkvi. Gdje Katoličku Crkvu smatra šizmatičnom, pretpostavlja se da joj priznaje sakramentalnost, a gdje je smatra heretičnom, očito joj ondje ne priznaje sakramentalnost. To je bitna teološka razlika koja ima utjecaj i na praksu pojedine Pravoslavne Crkve.

No, vratimo se katoličkoj praksi. Mi priznajemo sakramente Pravoslavnoj Crkvi i tko je vjenčan u njoj, vjenčan je valjanim sakramentom. Uvriježila se praksa da se u mješovitim ženidbama, barem u našim krajevima, slijedi crkvenost muškarca. Takvu praksu priznaje i Pravoslavna Crkva. Katolička Crkva od svojih vjernika očekuje da ostanu u zajedništvu Katoličke Crkve, a od Pravoslavne ne očekuje nikakav prijelaz u katoličanstvo, ali zahtijeva da pravoslavna stranka bude upoznata s dužnostima koje katolička stranka ima prema svojoj vjeri i Crkvi. Vjerojatno i Pravoslavna Crkva tako isto postupa glede katoličke stranke. Ne treba kriti da postoje razlike i u naučavanju dviju Crkava. No, zasigurno daleko je više onih stvari koje nas povezuju u Kristu, nego što su razlike koje nas razdvajaju u dvije Crkve. Supružnici takvog mješovitog braka mogu vjerojatno u punini živjeti vlastitu vjeru, poštujući i vjeru i tradiciju svoga bračnog druga. Ako oboje u vlastitim Crkvama rastu u Kristu, onda će taj brak biti sigurno sretan, skladan i blagoslovljen. Vrlo je upitno da li će se djeca moći odgojiti u jednoj ili drugoj crkvenoj tradiciji jer se roditelji u tom području razilaze. U prvoj odgojnoj fazi će se u dječje biće urezati ona crkvena praksa koja je djetetu bliža. Vjerojatno će se tijekom vremena osjetiti jedan relativizam – da je pripadnost jednoj ili drugoj Crkvi sporedno pitanje, a tek u odrasloj dobi, dijete će se možda opredijeliti za jednu od dvaju Crkava. Za djecu je dakle puno teži put do vjere, nego što je to za roditelje. Dakle, odgovornost za ovakav brak je u stvari odgovornost prema potomstvu, njihovom odgoju, vjerskoj slobodi i zrelosti kako u vrednovanju svih vrednota, tako i vjerskih. Odgoj djece u mješovitim brakovima je do te mjere otežan da ona kad–tad postaju indiferentna. Rijetkost je pronaći tako skladan brak u kojem su djeca toliko dozrela da su ostala vjerna tradiciji i oca i majke. Čak i da se to dogodi, ipak moraju pripadati jednoj ili drugoj Crkvi.

Pri kraju odgovora moram, ipak, podvući da svaka Crkva ima pravo od svoga vjernika zahtijevati maksimum. Katolička crkva od svoga vjernika zahtijeva da ostane vjernik, da poštuje kanonsku formu ženidbe i da djecu pokuša odgojiti u svojoj vjeri, što ne znači da ih smije odgajati protiv druge vjere. Treba računati i na plodove milosti da će Bog koji je konačno začetnik svakog zajedništva, a Tvorac ženidbe, pomoći u životu i odgoju takvim obiteljima, samo oni te Božje pomoći moraju biti svjesni i moliti je za sebe i za svoju obitelj svaki dan. O svemu ovom što sam ovdje naveo valja otvoreno razgovarati prije sklapanja ženidbe, sve mogućnosti staviti pred Boga prije vjenčanja i onda ostati vjeran i svom opredjeljenju i svom uvjerenju i svom obećanju.

Kao napomenu za katoličke stranke napominjemo da se, prema propisima Pravoslavne Crkve, katolik može vjenčati bez prijelaza samo ako je kršten i ako je krizman. Ako katolik nije spreman te sakramente primiti prije, a želi se ipak vjenčati u Pravoslavnoj Crkvi, on će ih morati primiti u Pravoslavnoj Crkvi i samim tim će prestati biti katolik. Osim toga, preko nadležnog župnika katolička stranka mora od mjesnog biskupa dobiti oprost od kanonskog oblika sklapanja ženidbe da bi ženidbu mogla dopušteno obaviti u Pravoslavnoj Crkvi.

I na kraju poslušajmo što o ovome govori Katekizam Katoličke Crkve:

“U mnogim krajevima, zahvaljujući ekumenskom dijalogu, zainteresirane kršćanske zajednice mogle su organizirati zajedničku pastvu za mješovite ženidbe. Zadaća joj je pomagati dotičnim parovima da bi mogli svoje osebujno stanje živjeti u svjetlu vjere. Treba im također pomagati svladavati napetosti između obveza što ih supružnici imaju jedno prema drugome i prema svojim crkvenim zajednicama. Treba također poticati razvoj onoga što im je u vjeri zajedničko i poštovanje onoga u čemu se razlikuju” (KKC, 1636).


Izvor: Zvonik


DODATAK: 


ZAKONIK KANONSKOG PRAVA KATOLIČKE CRKVE O MJEŠOVITIM ŽENIDBAMA


Kan. 1124 – Ženidba između dviju krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena poslije krštenja i koja nije od nje formalnim činom otpala, a druga pripada Crkvi, ili crkvenoj zajednici koja nema potpunog zajedništva s Katoličkom Crkvom, zabranjena je bez izričite dozvole mjerodavne vlasti.


Kan. 1125 – Tu dozvolu može dati mjesni ordinarij ako postoji opravdan i razborit razlog; neka je ne dade, osim pošto se ispune sljedeći uvjeti:


1. katolička stranka treba izjaviti da je spremna otkloniti pogibelji otpada od vjere i dati iskreno obećanje da će učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi sva djeca bila krštena i odgojena u Katoličkoj Crkvi;


2. o tim obećanjima koja treba da dade katolička stranka neka se pravodobno obavijesti druga stranka tako da bude sigurno da je ova svjesna obećanja i obveze katoličke stranke;


3. obje stranke treba da se pouče o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smiju isključiti.


Kan. 1126 – Zadaća je biskupske konferencije i da utvrdi oblik u kojem treba da se dadu te izjave i obećanja, koja se uvijek traže, i da odredi način na koji će se to i utvrditi na izvanjskom području i obavijestiti nekatolička stranka.


Kan. 1127  § 1. Što se tiče oblika koji treba da se primijeni u mješovitoj ženidbi, neka se obdržavaju propisi kan. 1108; ako pak katolička stranka sklapa ženidbu s nekatoličkom strankom istočnog obreda, kanonski oblik sklapanja treba da se obdržava samo za dopuštenost; za valjanost pak traži se sudjelovanje posvećenog službenika, uz obdržavanje ostaloga što po pravu treba obdržavati.


§ 2. Ako obdržavanju kanonskog oblika stoje na putu velike poteškoće, mjesni ordinarij katoličke stranke ima pravo u pojedinačnim slučajevima dati oprost od njega, posavjetovavši se ipak s ordinarijem mjesta gdje se sklapa ženidba i poštujući za valjanost neki javni oblik sklapanja; biskupska konferencija treba da donese odredbe prema kojima će se spomenuti oprost ujednačeno davati.


§ 3. Zabranjuje se, prije ili poslije kanonskog sklapanja prema odredbi § 1, drugo vjersko sklapanje ste ženidbe radi davanja ili obnavljanja ženidbene privole; isto tako neka ne bude vjerskog sklapanja u kojemu bi katolički i nekatolički služitelj istodobno, obavljajući svaki svoj obred, tražili privolu stranaka.


Kan. 1128 – Neka se mjesni ordinariji i drugi pastiri duša brinu da katoličkom ženidbenom drugu i djeci rođenoj iz mješovite ženidbe ne uzmanjka duhovne pomoći za izvršavanje njihovih obveza i neka pomažu ženidbenim drugovima u unapređivanju jedinstva ženidbenog i obiteljskog života.


                                                                                                                                                                                                                                         17.7.2016

Gospa Karmelska i karmelski škapular  ( 16. 7.)


Pučka pobožnost Gospi Karmelskoj nastala je na temelju viđenja sv. Šimuna Stocka, trećega po redu generala karmelićanskog reda.

Šimunu se ukazala Blažena Djevica Marija. Tom prigodom dala mu je škapular i obećanje da će svatko tko ga bude nosio i s njime umre biti pošteđen muka u paklu.

Škapular je dio gornje odjeće što ju nose redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstrati i karmelićani. Simbolički škapular, načinjen od komadića platna, nosi i pobožni puk, kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinoga reda. Najpoznatiji od tih škapulara jest karmelski kojega nose kao zalog zaštite Majke Božje.

“Subotnju povlasticu” potvrdio je papa Ivan XXII. 1322. Gospa je obećala da će nositelje njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze koje proistječu iz prihvaćanja škapulara, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišta.

Na Karmelu su boravili u XII. stoljeću pustinjaci ili eremiti, koji su štovali Gospu. U XIII. stoljeću rastjerali su ih muslimani. Mnogi od njih potražili su utočište u Europi. Papa je odobrio i mušku i žensku granu karmelskoga reda. U XVI. stoljeću reformirani su. Mušku granu obnovio je sv. Ivan od Križa, crkveni naučitelj, kojega su hrvatski karmelićani izabrali za zaštitnika samostana u Somboru, Remetama, Zagrebu. Žensku granu karmelskoga reda obnovila je sveta Terezija Velika, crkvena naučiteljica.

Ona je zaštitnica samostana bosonogih karmelićanki u Brezovici kod Zagreba.

Blagdan Blažene Djevice Marije od Karmela proglašen je za cijelu Crkvu 1726. Karmel je lijepa gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini ili Izraelu. To ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Sveti Ilija, prorok, propovijedao je i poticao slušatelje na štovanje pravoga Boga Jahve na toj gori. Red karmelićana je utemeljio Bertold iz Kalabrije, križar 1155. Lijepa crkva u Haiti na brdu Karmelu svjedoči o postanku toga reda.

Škapular – marijanski znak

Predstavlja nastojanje da se nasljeduje Isusa Krista poput Marije, savršene učenice Kristove. Marija nas uči:

– da živimo otvoreni Božjim planovima kako nam se očituje u svakodnevnom životu (usp. Lk 1, 26-38)
– da slušamo i razmatramo Božju riječ kroz molitvu i život (usp. Lk 2,51)
– da budemo blizi i solidarni našim bližnjim u potrebi (usp. Lk 1, 39-45)
– da budemo ustrajni u molitvi i u zajedništvu s braćom i sestrama (usp. Dj 1, 14)

Uvodi u karmelsko zajedništvo, u zajednicu redovnika i redovnica prisutnih u Crkvi više od osam stoljeća i obvezuje živjeti ideal ove obitelji: intimno prijateljstvo s Bogom po molitvi. Upućuje na primjer karmelskih svetaca i svetica s kojima se uspostavlja obiteljski vez braće i sestara.

Škapular
– nije amajlija: predmet čudotvorne zaštite
– nije jamac automatskog spasenja
– nije oslobođenje od zahtjeva kršćanskog življenja

+ je znak našeg nastojanja da nasljedujemo Isusa poput Marije
+ je znak koji nas uvodi u zajedništvo karmelske obitelji
+ je znak Marijine zaštite, koji hrani našu nadu u susret s Gospodinom u životu vječnom.

Praktične odredbe
Škapular se oblači jednom zauvijek, i to u prisutnosti redovnika karmelićanina ili druge ovlaštene osobe.
Škapular se može zamijeniti medaljom, koja s jedne strane prikazuje sliku Srca Isusova, a s druge sliku Gospe Karmelske. Takvu medalju pri zamjeni treba blagosloviti.
Škapular je znak za autentične kršćane koji nastoje živjeti Evanđelje, koji primaju sakramente i na poseban način štuju Presvetu Djevicu (moliti barem 3 Zdravo Marije dnevno).

Preuzeto sa zupa-cernik.hr

                                                                                                                                                                                                                           10. 7. 2016.

SVETA MARIJA GORETTI (6.7)

Marija Goretti se rodila 16. listopada 1890. god. u jednom mjestašcu u pokrajini Anconi, u istočnom dijelu središnje Italije. Ondje su njezini roditelji imali maleni posjed, ali kako se obitelj širila, on im je postajao nedostatan, pa su preselili nedaleko od Nettuna, mjesta na Tirenskom moru. Ondje su zajedno s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandromzakupili jedan posjed.

Kako im se posjed nalazio u močvarnim predjelima, mnogi su bolovali od malarije, pa se tako ubrzo i Marijin otac razbolio i umro, a iza njega je ostala udovica Assunta sa šestero male djece, od kojih je Marija bila najstarija.

Dok se Assunta, da bi prehranila obitelj, morala posvetiti radu u polju i na imanju, Marija je u takvim okolnostima postala majka svojoj mlađoj braći i sestrama. Obavljala je sve kućanske poslove, kuhala i radila kao odrasla žena, a također se u tom smislu brinula i za Serenellijeve. Činila je to požrtvovno i s puno ljubavi, svjesna da tako bitno olakšava život svojoj majci.

Međutim, kako su živjeli u istoj kući sa Serenellijevima, osam godina stariji Alessandro počeo se sve češće zagledavati u Mariju, još uvijek djevojčicu, te ju je oblijetao i zavodio. Marija nipošto nije htjela pristati na njegova htijenja, pa ju je dva puta pokušao silovati. Zaprijetio je da će ju ubiti ako to nekome kaže.

U nju se, zbog toga, uvukao veliki strah i pokušavala je majci skrenuti pozornost na ono što se zbiva, pa ju je molila da ju nikada ne ostavlja samu, ali majka nije uočavala nikakvu opasnost. S druge strane, između Assunte i Alessandrovog oca postojale su napetosti vezane uz upravljanje imanjem, koje su Marijinu majku jako opterećivale, pa ju djevojčica nije htjela dodatno opterećivati svojim problemima i reći joj što se zbiva. Svoje je tako strahove povjeravala nebeskoj Majci, usrdno je moleći da ju zaštiti od nasilnika.

Jednog je dana, nekoliko tjedana nakon svoje prve pričesti, ostala sama u kući, kad se odjednom pored nje pojavio Alessandro, začepio joj rukom usta i odvukao u svoju sobu snakanom da ju siluje. Djevojčica se otimala i borila svom snagom, što je razbjesnilo mladića te je dograbio nož i zadao joj 14 teških uboda i 4 manje rane. Potom je pobjegao van, a Mariju ostavio ležati u krvi.

Kad su ju našli, brzo su je prevezli u Nettuno gdje su ju liječnici operirali dva sata, a ona je, prema biografskim zapisima, pri punoj svijesti stalno zazivala ime Isusovo i ime Marijino. Pitali su ju oprašta li Alessandru za to što joj je učinio, a ona je to potvrdila, dodajući kako će se za njega moliti kada dođe u nebo.

Sutradan, 6. srpnja 1902. god., završila je ovozemaljski život. Bilo joj je samo 12 godina.

Za zločin koji je učinio, njezin je ubojica osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Mržnja ga je i dalje nosila i nije mu bilo žao što je učinio.

Međutim, nekoliko godina poslije usnio je san u kojemu je vidio Mariju kako sretna i nasmijanabere cvijeće na nepreglednom cvijetnjaku, te kako cvijeće i njemu pruža. Taj ga se san toliko dojmio da se u potpunosti promijenio. Od namrštenog i tmurnog čovjeka, postao je raskajani obraćenik, a njegov je život od tada krenuo u sasvim drugom, pozitivnom smjeru.

Budući da je bio uzoran zatvorenik, pušten je na slobodu dvije godine prije isteka kazne. Odlučio je moliti još živu Marijinu majku za oprost, pa je to učinio na Božić 1937. god., došavši joj u kuću i raskajano vapeći da mu oprosti. Assunta je na to odgovorila kako mu ona ne bi oprostila, kad mu je oprostila i njezina kći, te su nakon toga izmirenja zajedno s Marijinom braćom i sestrama objedovali.

Štoviše, ostale je godine, sve do svoje smrti, iskreno obraćen, Alessandro svoj život posvetio ljudima i Bogu, te na takav način potvrdio kako Božja ljubav ne odbacuje baš nikoga, nego je u stanju uzdići i najokorjelija srca i privući k sebi. Postao je, naime, trećoredac i kao takav proveo ostatak života, radeći kao vratar, u jednom kapucinskom samostanu.

Pred kraj života napisao je i javno objavio pismo, odnosno svojevrsnu oporuku u kojoj i moli za oproštenje i zahvaljuje Bogu na svemu što mu se dogodilo i zorno opominje mlade:

”Već sam star, osamdeset mi je godina, na zalazu sam života. Dok gledam na svoju prošlost moram priznati da sam u svojoj mladosti prošao loš put, put zla koji me odveo skoro do uništenja. Bio sam zaslijepljen štivom i lagodnim načinom života koji me odveo na loš put. Kad mi je bilo dvadeset godina u strasti sam učinio zločin. Sada se zgražam na samu pomisao na to. Marija Goretti, sada već svetica, bila je za mene poput dobrog anđela koju mi je Božja Providnost poslala da bi me spasio. I sada u svom srcu čujem njene riječi opraštanja. Molila je za mene, zauzimala se za svog ubojicu. Oni koji budu čitali ovo pismo, neka iz njega izvuku pouku da se treba kloniti zla i uvijek tražiti dobro, i to već od najranijeg djetinjstva. Nek’ znaju da vjera, zajedno sa svojim zapovijedima, nije stvar izbora. U cjelini je riječ o istinskoj radosti koju doživljavaju oni koji su istinski vjerni Bogu. To je jedini siguran put u svim životnim okolnostima, čak i u onima najmučnijima…” (A. S.).

Godine 1950. papa Pio XII. proglasio je Mariju Goretti svetom, a na kanonizaciju je, uz mnoštvo vjernika, došla i tada starica Assunta, majka proglašene svetice. Život svete Marije Goretti uistinu je izniman primjer svima, a posebno mladima koji možda ne vide dovoljno jasno vrijednost spolne čistoće. Također, i Alessandrov životni put je posebno svjedočanstvo Božje ljubavi i spremnosti prihvaćanja baš svakog čovjeka.


                                                                                                                                                                                              3.7.2016



SVETI PETAR I PAVAO (29.6)


Sveti Petar jedan je od dvanaest apostola i prvi papa.

Bio je židov, zvao se Šimun i bavio se ribolovom, a živio je u blizini Kafarnauma. Jednog dana dok je s bratom Andrijom lovio ribu, prišao im je Isus i rekao: „Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!“. Isus mu je dao i novo ime – Petar – što znači stijena, kako bi označio njegovu vodeću ulogu u Crkvi.

Kad je Isus u Cezareji upitao svoje učenike: „A vi, što vi kažete, tko sam Ja?“, Petar je odgovorio: „Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga!“ Tad mu je Isus odgovorio: „Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima“.

Zbog propovijedanja vjere u Isusa ,Herod ga je dao baciti u tamnicu i htio ga je pogubiti, ali je svetog Petra anđeo proveo kraj četvorice stražara i tako ga spasio. Nakon toga je svetac boravio u Antiohiji, a kasnije u Rimu, gdje je postao prvim biskupom.

Bio je optužen da je bacio uroke na jednu od carevih ljubavnica. Na nagovor svojih kršćanskih pristaša odlučio je pobjeći iz grada, no na putu mu se ukazao Isus. Petar ga je upitao: „Quo vadis, Domine?“ („Kamo ćeš, Gospodine?“) Isus mu je odvratio: „U Rim, da me opet razapnu!“ Petar je to shvatio kao znak Božje volje, vratio se u Rim i bio uhićen, bičevan i bačen u tamnicu. Smatrao je da nije dostojan umrijeti na križu kao Isus Krist, pa je tražio od svojih mučitelja da križ okrenu naopako, a oni su mu želju i ispunili. Umro je mučeničkom smrću oko 64. godine.


Sveti Pavao teolog je i mučenik koji je napisao više poslanica u Novom zavjetu.

Rodom je iz Tarza, u današnjoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu, a zvao se Savao. Kao židov, progonio je kršćane te ih mučio i ubijao, a bio je prisutan i kod ubojstva prvog kršćanskog mučenika, svetog Stjepana.

Djela apostolska kažu da kad je jednom Savao krenuo u Damask uhititi neke kršćane, obasjala ga je svjetlost s neba te se srušio na zemlju i čuo glas: „Savle, zašto me progoniš?“ Njegovi suputnici su čuli glas, ali ništa nisu vidjeli. Savla su, budući da ništa nije vidio, uveli u grad gdje tri dana nije ni jeo ni pio i ništa nije vidio. Tad je Isus poslao čovjeka imenom Ananija da ode i položi ruke nad Savla da progleda.

Ananija je upozorio Isusa da Savao ima dopuštenje od velikih svećenika „okovati sve koji prizivlju ime Tvoje“, ali mu je Isus rekao: „Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.“

Ananija je pronašao Savla, položio na njega ruke i rekao: „Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.“ Nakon toga su Savlu s očiju spale ljuske, prekrstio se i okrijepio. Odmah stade po sinagogama propovijedati da je Isus Sin Božji. Kasnije mijenja ime u Pavao što znači „malen“.

Pisao je poslanice, koje su postale dio Novog zavjeta, a jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima. Svoj život završava u Rimu, oko 64. godine kad je u progonima kršćana bio osuđen na smrt odrubljivanjem glave, zbog čega se prikazuje s mačem u ruci.


                                                                                                                                                                                                                                        26.6.2016


SVETI IVAN KRSTITELJ (24.6.)


ROĐENJE

Rođenje Isusova Preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam Sveti Evanđelist Luka u I. glavi svoga Evanđelja ovako: "Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom. Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: 'Ne tako, nego neka se zove Ivan!' Odvrate joj: 'Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom.' Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: 'Ivan mu je ime.' Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga.
I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: 'Što će biti ovo dijete?' I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.
Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuća te proročki kaza:
'Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj.
I da nam podigne silna Spasitelja medu potomstvom Davida, sluge svoga, kao što obeća od davnine na usta proroka svojih Svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.
A ti ćeš se, dijete, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.'
A dijete kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitovao Izraelu" (Lk 1,57-80).

Neobičnost toga djeteta, rođena u ljupkom Ain Karinu,u Palestini pokazala se čim je malo poodraslo. Ivan je još veoma mlad ostavio toplo obiteljsko gnijezdo, svoje prijatelje i znance te pošao u pustinju da se što bolje spremi za svoje veliko poslanje. On će se na nj pripremati u Božjoj blizini, u molitvi i razgovoru s njime.


SMRT

Herod je bio zapovjedio da uhvate Ivana i da ga, svezana u lance, bace u tamnicu, zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa, koju bijaše uzeo za ženu, jer mu je Ivan govorio: 'Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.' Zato ga je Herodijada zamrzila i htjela ubiti, ali nije mogla. A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek i zato ga je štitio. Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao.
No, dođe zgodan dan, kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, visokim časnicima i galilejskim prvacima. Uđe Herodijadina kći te je tako plesala da se svidjela Herodu i gostima. Kralj reče djevojci: 'Išti od mene što god hoćeš, i dat ću ti.' I zakle joj se: 'Dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pol moga kraljevstva.' Ona iziđe te reče svojoj majci: 'Što ću tražiti?' - 'Glavu Ivana Krstitelja,' odgovori ona. Vrati se odmah žurno kralju i zatraži: 'Hoću da mi odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.' To ražalosti kralja, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti. Kralj odmah pošalje krvnika i naredi mu da donese Ivanovu glavu. Ovaj ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka svojoj majci. Kad to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo te ga položiše u grob" (Mk 6,17-29).

Zanimljivo je da je i židovski povjesničar Josip Flavije oko g. 90. dao o Ivanu Krstitelju ovako divno svjedočanstvo: "Herod je, naime, dao pogubiti toga Ivana, zvanoga Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno, a prema Bogu pobožno i tako se očiste." Osim toga, on točno navodi da je Sveti Ivan bio zatvoren u tvrđavi Meheront, današnji Mukawer, a razlog je uhićenja ležao u "strahu da toliki ugled toga čovjeka ne bi njegove podanike naveo na otpad".

Pokrajinski sabor u Agdi g. 506., govoreći o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini rođenja Ivana Krstitelja kao o jednoj od većih svetkovina. Takvo se shvaćanje učvrstilo još više u srednjem vijeku, koji je Ivanje slavio kao "ljetni Božić". Do XI. stoljeća na taj se dan isto kao i na Božić slavilo tri Svete Mise. U čast sv. Ivanu Krstitelju podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale, te glave i majke svih crkava na svijetu.

U našem dekanatu slavi se u župi Plina-Stablina, a ove godine je i 400 godina od podizanja njegove crkve u župi Vidonje (više u rubrici OBAVIJESTI).

SVETI VID (15.6.)

Sveti Vid spada među one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, kojoj povjesničari ne daju punu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojanost najsigurnije je jamstvo štovanje, što se oko njegova lika rano razvilo. Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ćemo i mi.

Oko god. 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo ‘Passio S. Viti’ (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate, ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na Jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina, morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom pobjeći u daleku Lukaniju, jer ga je njegov otac, po imenu Haylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba Dioklecijanova progonstva, pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja, bačen je u kotao vrelog ulja, no, iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje je, zajedno s Modestom i Krescencijom, podnio ponovo mučeništvo kao vrhovno svjedočanstvo vjere. Prema predaji njegovo se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko 304. ili 305. godine.

O Vidovu mučeništvu postoje tri inačice, koje još uvijek nisu dosta proučene. Vida ozbiljni povjesničari smatraju vjerodostojnim mučenikom i prema tome svecem, koji je doista postojao, iako je legenda o njegovu mučeništvu izmišljena. Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi. Već svršetkom V. st. posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svečev se blagdan spominje u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i na Istočnu Crkvu.

Prema jednoj donjonjemačkoj predaji, svečevo je tijelo god. 583., sa Sicilije preneseno u Italiju, odakle je g. 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida.

Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od najljepših crkava katoličkog svijeta.

Već je spomenuto da je sv. Vid veoma štovan svetac. To neka potvrde i ove brojke: oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do toga sveca mnogo držalo.

U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara. On je uvršten u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, to jest 34 patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svog zaštitnika. Nabrojimo nešto od toga!

Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti, jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svog zaštitnika slave ga ljekarnici, gostioničari, vinogradari i glumci. Pridružuju im se i ljudi slabog sluha i vida.

Josip Antolović SJ


Pomolimo se: Milosrdni Bože, tvojom je pomoću sveti Vid u mladenačkoj dobi podnio boli mučeništva. Mi slavimo njegov spomen i preporučujemo ti sve one kojima je vjera ugrožena; jačaj ih u nadi i krijepi u ljubavi. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

         bitno.net                                                                                                                                                                                                                   12.6.2016

Sv. Ante s malim Isusom


 Gaetano Lapis:Sv.  Ante i Isus


Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.

                                                                                                                                                                                                                       5.6.2016

TIJELOVO


Tijelovo je blagdan kojim se slavi uspostavljanje čina euharistije na Veliki četvrtak na Posljednjoj večeri, odnosno slavi se misterij pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv.

Tijelovo se, kao poseban blagdan, počinje slaviti u 13. stoljeću, a na cijelo zapadno kršćanstvo širi se stoljeće kasnije. Sve je počelo vizijom redovnice sv. Julijane iz samostana kod Liegea u Belgiji koja je imala viđenje punog Mjeseca na kojemu je opazila mrlju. Mjesec je tumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana kojim bi se slavio Presveti oltarski sakrament. Uskoro je mjesni biskup uspostavio blagdan koji se u početku zvao blagdan euharistije.

                                                                                                                                                                                                                              22.5.2016

DUHOVI (pedeset dana poslije Uskrsa)


Blagdan Duhova slavljen je vrlo rano, a o tome dodatno svjedoče dva spomena u Svetom Pismu: u Djelima apostolskim (Dj 20,16) i u Prvoj poslanici sv. Pavla Korinćanima (1Kor 16,8). 

Zajedničko svim kršćanima( katolici, pravoslavni i protestanti), jest da slave Duhove pedeseti dan nakon Uskrsa (u brojanju se uključuju i Uskrs i dan Duhova). To znači da su i Duhovi pomična svetkovina koja se mijenja svake godine i ovisi o danu kada se slavi Uskrs. Ovom svetkovinom završava i uskrsno vrijeme.

Slavi se i kao blagdan "rođenja Crkve" budući da Djela Apostolska donose da su apostoli puni Duha Svetoga govorili tako da su ih mogli razumjeti ljudi svih naroda i jezika, a mnoštvo se "dalo krstiti te su primili Duha Svetoga".

Na nedjelju Duhova, kada je Duh Sveti sašao nad apostole, oni su dobili darove Duha Svetoga. Ti su im darovi pomogli ispuniti njihovu misiju, a to je propovijedati Evanđelje svim narodima. 


                                                                                                                                                                                                                      15.5.2016

UZAŠAŠĆE-SPASOVO (40 dana poslije Uskrsa)


"Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.'" 

Ovu rečenicu ćemo  čuti u čitanjima na svetoj misi na sam blagdan Spasova. Crkva  ovim blagdanom slavi Isusovo uzašašće na nebo.Isus je 40 dana poslije uskrsnuća ostao na zemlji. Na 40. dan javio se svojim učenicima u Jeruzalemu. Rekao im je, da ostanu u gradu i čekaju dolazak Duha Svetoga. Zatim ih je poveo na Maslinsku goru. Tamo je podigao ruke i blagoslovio ih. I poče uzlaziti na nebo, a oblak ga je zaklonio i više ga nisu vidjeli. Isus je uzašao na nebo, gdje sjedi s desna Bogu Ocu.


                                                                                                                                                                                                                     1.5.2016



SVETI MARKO (25.4)

Sveti Marko po svemu je bio Židov koji je slijedio Isusa i prihvatio kršćanstvo.  Bio je sin Marije u čijoj se kući okupljala prva kršćanska jeruzalemska zajednica.

Prema nekim izvorima, Isus je blagovao svoju Posljednju večeru upravo u kući Markove majke Marije. Marko je promatrao sve što Isus čini i kako apostolima pere noge te slavi Pashalnu žrtvu Novoga saveza.

Sv. Marko bio je nećak Barnabe, s kojim je pratio apostola Pavla na prvom putovanju, a nakon toga je s Barnabom djelovao na Cipru. Posebno je vezan uz svetog Petra, koji ga naziva „moj sin Marko“. Prema tradiciji, boravio je s Petrom u Rimu, gdje je prema njegovim propovijedima napisao svoje evanđelje, najkraće i vjerojatno najstarije od četiri evanđelja, nastalo prije 70. godine.

Marko je pučki pripovjedač koji zbori jasno, jednostavno i nesporedno. Zaustavlja se na dragocjenim pojedinostima kojih kod ostalih evanđelista ne nalazimo, poput opisivanja Isusove čovječje strane (samo Marko donosi zgodu o Isusovu gnjevu, gorčini, zgražanju; samo on donosi Isusovu molbu za učenike, uzdiše i vapi Ocu; ljubi djecu…). Prema predaji, Marko je djelovao na jadranskoj obali, u Libiji i Aleksandriji, kamo je došao oko 65.godine i gdje je osnovao kršćansku zajednicu. Kao biskupa Aleksandrije napadaju ga na oltaru neprijateljski raspoloženi stanovnici, vežu ga oko vrata i tako vuku dok nije umro. To je bilo 25. travnja 68. Nevrijeme je spriječilo ubojice da ga spale, njegovo je tijelo ostalo netaknuto, a kršćani ga zakapaju.

Njegove kosti pronašli su 828. mletački trgovci i prenijeli ih u Veneciju. Sveti Marko postao je zaštitnikom grada i Mletačke Republike, a Mlečani su mu izgradili veličanstvenu baziliku, odnosno katedralu sv. Marka. Prema legendi, jedan je zidar pri gradnji pao sa skele, ali je molitvom sv. Marku ostao nepovrijeđen. Zbog toga je sv. Marko zaštitnik zidara.

U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva sv. Marka postaje simbol Gornjega grada, te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda.

Sv. Marka se na slikama obično prikazuje s krilatim lavom kako piše, jer on naglašava snagu uskrsnuća i savladavanja smrti.

D.M. Bitno.net


                                                                                                                                                                                                                       24.4.2016

SVETI JURE (23.4)

Sveti Juraj , jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika. Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik - član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. "Vidi dobro", kazao mu je konzul, "drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da e car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: "Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću." Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.
Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona - nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.
Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: "Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?"

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.
Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.

                                                                                                                                                                                                      17.4.2016

                                                                                                                    



TKO JE BILA MARIJA KLEOFINA?


Iz Ivanova i Markova Evanđelja saznajemo da pod Križem Isusovim bijahu Majka Isusova, sestra Marijina (Saloma, majka Ivanova), Marija iz Magdale, te Marija Kleofina, majka Jakova mlađega i Josipa.

Poslije Isusove smrti, Marija Kleofina ostaje na Kalvariji, prisustvuje pokopu s drugim ženama, odlazi na grob s njima da bi pomazale Tijelo Kristovo; one su prvi svjedoci Isusova Uskrsnuća.

Sinove Marije Kleofine nazivaju rođacima Isusovim; smatra se najvjerojatnijim da je suprug Marije Kleofine bio brat sv. Josipa. Na antiknim ikonama prikazana je u crnini, te izgledom vrlo slična Blaženoj Djevici Mariji da bi se prikazalo srodstvo.

Štovanje svete Marije Kleofine i Salome i Magdalene kao žena “mironosnica”, koje su nosile miru da pomažu Isusa, razvilo se u srednjem vijeku, osobito na temelju legende prema kojoj bi nakon Isusova Uzašašća skupa s Lazarom došle u Marseilles. Ondje su pobožno živjele i umrle. Bez obzira na utemeljenost te legende, svete žene koje su pratile Isusa za Njegova javnog života, a u vrijeme Isusove muke pokazale veću hrabrost negoli muškarci, zaslužuju našu pažnju i poštivanje. One su sve od reda uzorom osjećajne i djelotvorne ljubavi prema Isusu.

On je za njih bio učitelj koga su ljubile, kome su dobro željele, koga su slijedile i kome su služile. Njihova vjerna ljubav na Veliki petak i briga za Isusovo tijelo nešto je najljepše i najljudskije u našoj povijesti. Zato su ih brojni umjetnici oslikali i pod Križem i na putu k Isusovu grobu, a njihov je lik za kršćanina, doista, trajno nadahnuće.(BITNO.NET)

 

                                                                                                                                                                                                      10.4.2016.



SVETKOVINA BOŽANSKOG MILOSRĐA


Slavi se u nedjelju nakon Uskrsa. Posvećen je Božanskom Milosrđu, koje je promovirala poljska redovnica, sv. Faustina Kowalska. Neslužbeno je slavljen od 1985. g., a papa Ivan Pavao II., proglasio ga je blagdanom cijele Rimokatoličke Crkve, 30. travnja 2000., u godini Velikoga jubileja, na dan kanonizacije svete Faustine.

U Dnevniku sv. Faustine, napisana je Isusova poruka u vezi ovoga blagdana: "Ja želim, da Blagdan Božanskog Milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grešnicima. Ona duša, koja se ispovijedi i primi Sv. pričest taj dan, dobiva savršeni oprost od grijeha i kazni. Toga dana otvorene su sve Božje ustave kroz koje teku milosti. Neka se nijedna duša ne boji približiti Meni, pa makar njezini grijesi bili crveni kao skerlet."

 

Slika Božanskog Milosrđa

Slika Božanskog Milosrđa, prikazuje Isusa, kako podiže desnu ruku kao znak blagoslova, a lijeva mu je ruka na prsima iz kojih izviru dvije zrake: crvena i bijela. Crvena zraka predstavlja Krv Kristovu, a bijela Vodu poteklu iz Isusovih Rana, za vrijeme muke na križu. Ispod slike piše: "Isuse, ja se uzdam u Tebe!" Cijela slika simbolički predstavlja milosrđe, oproštenje i Božju ljubav. Prema Dnevniku sv. Faustine, Isus je obećao posebnu zaštitu i milosti, svakom gradu i svakoj kući, u kojima će biti izložena ova slika.


Čas Milosrđa

Čas Milosrđa je molitva Isusu u tri sata popodne, u spomen na Isusovo trpljenje i umiranje na križu, koje se dogodilo u tri sata popodne. U tri sata, u listopadu 1937. g. Isus je poručio sv. Faustini, da se svaki dan moli u to vrijeme i da širi tu pobožnost: " To je čas najvećeg Milosrđa za svijet. U tom času ne uskraćujem ništa duši, koja me moli po mom trpljenju. Uvjeti da se uslišaju molitve su: molitva mora biti oko tri sata popodne, mora biti upravljena Isusu i pozivati se na vrijednosti i zasluge njegova trpljenja. Ono što se moli, mora biti u skladu s voljom Božjom i da sama molitva bude pouzdana, ustrajna i povezana s djelotvornom ljubavi prema bližnjemu. "

                                                                                                                                                                                                            3.4.2016.

CVJETNICA


Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje slavi se u nedjelju prije Uskrsa. Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja , ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu.

Bogoslužje ima dva dijela: blagoslov grančica i procesiju s njima te svečani spomen muke i smrti Kristove. 

                                                                 

                                                                                                                                                                                                               13.3.2016


GLUHA NEDJELJA


Evo danas me preko župnih obavijesti kada je čuo da je slijedeća nedjelja Gluha,mali ministrant Marin upitao : Jure šta je to gluva nedija.? Pa evo odgovora zašto se ta nedjelja tako zove:

Gluha – jer se te nedjelje pjevalo bez pratnje orgulja. Pokrivale bi se slike i kipovi u crkvi, zastirali bi se križevi kako bi crkveni prostor izgledao što jednostavnije, a sve poradi veličine svetih dana koji se bliže, poradi muke i smrti Gospodinove. Tako se i u našoj župi radi.

                                                                                                                                                                                                      6.3.2016.

USTROJSTVO KATOLIČKE CRKVE U HRVATSKOJ


Katolička Crkva na području Republike Hrvatske je teritorijalno podijeljena u 5 nadbiskupija i 11 biskupija koje tvore četiri metropolije: Zagrebačku, Splitsko-makarsku, Đakovačko-osječku i Riječku, te samostalnu Zadarsku nadbiskupiju i Vojni ordinarijat koji su izravno podvrgnuti Svetoj Stolici,te 1537 župa.


                                                                                                                                                                                                                28.2.2016

SVETI DONAT(25.2.)


Donat (latinski: Donatus -”od Boga darovan”) rođen je u VIII. stoljeću u uglednoj zadarskoj obitelji vjeruje mjesna zadarska predaja.


Sveti Donat drugi je zaštitnik grada Zadra, iza svete Stošije. On se svojim zaslugama, duhovnom snagom i čudesima izdvaja u nizu duhovnih osoba Zadarske nadbiskupije. Zanimljivo je istaknuti kako je prvi poznati zadarski biskup bio Feliks koji je sudjelovao na saborima u Akvileji 381. i u Milanu 390. godine, a Donat je živio u vrijeme careva Karla Velikoga na Zapadu i Nicefora na Istoku.

Prema Donaldovu ljetopisu pouzdano se zna kako su biskup Donat i mletački dužd Beat bili i na dvoru bizantskog cara Nicefora I. u Carigradu (tada Konstantinopolu) i kako se susret dogodio najvjerojatnije 804. godine, a u ime Karla Velikog pregovarali su o razgraničenju između bizantske teme i hrvatskog kneževskog teritorija u Dalmaciji. Vjeruje se naime kako je upravo zahvaljujući tim susretima s vladarima Zapada i Istoka 812. zaključen Aachenski mir između Franačkoga i Bizantskog Carstva, kojim su Franci dobili Istru i Hrvatsku, a Bizant dalmatinske gradove i Veneciju. Biskup Donat je tako mnogo pridonio da Zadar i ostali dalmatinski gradovi (Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Rab, Krk i Osor) ostvare veliku autonomiju i da ujedno budu čuvari plovnih putova i trgovine. Njihova je odanost Bizantu uz prekide trajala sve do 12. st.

Biskup Donat je u Carigradu dobio na dar moći sv. Anastazije (Stošije), prenio je svetičine relikvije u Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali svetog Petra. Kasnije je katedrala posvećena svetoj Anastaziji, ili kako je Zadrani zovu svetoj Stošiji. Spominje se kako je sveti Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Chrysogona (Krizogona), po zadarski Krševana. Ujedno je, prema legendi, donio i relikvije solunskih svetica, sestara koje su stradale u Dioklecijanovim progonima – Irene, Agape i Kijone (Chione). Tako su u Zadru našle relikvije svih svetaca povezanih sa sv. Krševanom, uključujući i sv. Stošiju i sv. Zoila, što je vjerojatno bio i motiv tih pomalo neobičnih poklona. Biskup Donat je sasvim sigurno najzaslužniji što se sv. Anastazija štuje u Zadru, a to je i zabilježeno na natpisima na kamenim gredama i mramornom relikvijaru iz kapele sv. Stošije. Sveti Donat je nesumnjivo tim svetinjama duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve.

Biskupu Donatu pripisuje se i izgradnja čuvene zadarske crkve – rotonde Sv. Trojstva, izgrađene početkom 9. stoljeća, koja od 15. stoljeća nosi njegovo ime. Sveti Donat je umro oko godine 811., a pokopan je u upravo velebnoj crkvi Presvetog Trojstva (današnja crkva sv. Donata). Njegovi su posmrtni ostaci 1622. godine za vrijeme zadarskog nadbiskupa Stelle smješteni ispod glavnog oltara crkve. Crkva je desakralizirana i odvojena od biskupskoga sklopa za austrijske uprave 1798. godine, a nakon provale Francuza u Zadar 1809. posmrtni ostaci svetog Donata prebačene su u katedralu sv. Stošije gdje se i danas nalaze.


Izvor: www.tzzadar.hr

                                                                                                                                                                                                            21.2.2016.

SVETI VALENTIN (14.2.)


Rimski martirologij spominje sv. Valentina s izvještajem koji potječe od sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao veliki ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori kraj života, za mučeničku smrt. Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara, a on mu je rekao:


“Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak staroj vjeri u rimske bogove.”


Valentin je odvratio: “Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.”


Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: “To su demoni!” Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu protumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: “Valentin je čarobnjak!” Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te je uskoro skupa sa svojom obitelji umro mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim je naredio da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla.


                                                                                                                                                                                            14.2.2016

KORIZMA


Korizma - 40 dana pripreme  za Uskrs

40 dana ne računajući nedjelje,jer nedjelja kao Dan Gospodnji ne trpi posta, vrijeme je  promišljanja, pokore i pripreme za Uskrs. Od Pepelnice ili Čiste srijede do Velike subote, izuzevši nedjelje, traje Korizmeno vrijeme, koje se oslanja na 40 dana koje je Isus proveo posteći u pustinji. Običaj korizme nastao je u četvrtom stoljeću. Pepelamo se od pepela što ga dobivamo od  maslinovih  grana iz prethodne godine . Do Drugog vatikanskog koncila post u katoličkoj Crkvi bio je obvezujući. Trebalo se odreći mesa, mliječnih proizvoda, vina i jaja. Danas su samo Čista srijeda i Veliki petak obvezni dani posta, a za vrijeme između post se svakako preporuča.


                                                                                                                                                                                                                         7.2.2016

SVIJEĆNICA (2.2.)


Ovom svetkovinom se spominjemo događaja iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu.  Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, žrtvovali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. U Hramu je za vrijeme priukazanja boravio starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.” U Hramu se u tome trenutku zatekla i proročica Ana koje je svoje molitve uputila Bogu. Na ovaj blagdan u crkvi se blagoslovljaju svijeće uz procesiju oko crkve. U nas se još ova svetkovina naziva Marija Kandalora.


                                                                                                                                                                                                      31.1.2016



SVETI DON IVAN BOSCO (31.1.)


Utemeljitelj salezijanaca sv. Ivan Bosco, ili jednostavno Don Bosco, rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestašcu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco), u blizini Torina. Otac Franjo umro mu je 1817., ostavivši za sobom siročad Ivana, Josipa i Antuna s njihovom majkom Margaritom. U devetoj godini, 1824., Ivan je sanjao znakovit san o svome poslanju, 1826. je primio prvu pričest, a 1827. napustio rodnu kuću da bi radio i školovao se. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, koji je nažalost 1830. umro, pa je Ivan bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao. 1832. osnovao je Društvo veselja, kojemu je bila svrha pomoći dječacima da »ispunjavaju školske i vjerske dužnosti i budu veseli«. 1833. primio je sv. potvrdu, 1835. obukao kleričko odijelo, 29. ožujka 1841. zaređen je za đakona, a 5. lipnja iste godine za svećenika. Dan kasnije služio je prvu sv. misu.

8. prosinca 1841. Don Bosco susreće mladoga Bartolomeja Garellija s kojim započinje svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao »oratorij«, ispočetka »selilački«, a kasnije smješten u Valdoccu (Torino), koji postaje središte njegova djelovanja. 1846. Don Boscu se pridružuje njegova majka Margarita, koja će s njim ostati kao »mama siromašnih dječaka« sve do svoje smrti 1856. Don Bosco piše brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Gradi stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake, trpi napade i čak atentate (1848,1852), a njegovo djelo sve više raste. 1854. u oratorij ulazi »sveti dječak« Dominik Savio, koji utemeljuje Družbicu Bezgrešne radi promicanja »dobrog duha« oratorija. Nakon njegove smrti 1857. godine, Don Bosco piše njegov životopis.

1854. Don Bosco predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će »živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu«. 1855. Mihovil Rua polaže redovničke zavjete i postaje prvi salezijanac. 1857. Don Bosco započinje pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Papa ga ohrabruje i poziva da opiše »neobične događaje« koji to djelo prate. 18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja – zajedno s Don Boscom – broji 18 članova. 1863. Don Bosco osniva prvu kuću izvan Torina. 1864. postavlja kamen temeljac za svetište Marije Pomoćnice u Torinu koje je 1868. posvećeno. 1866. Don Bosco posreduje između Svete Stolice i talijanske vlade oko povratka 45»prognanih« biskupa i izbora novih. Don Bosco nastavlja pisati razna djela, izdaje knjige i časopise, organizira učenje zanata i škole za svoje štićenike. 1869. osniva Udruženje štovatelja Marije Pomoćnice, 1872. Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice, kojoj je na čelu Marija Mazzarello, a 1876. Udruženje salezijanskih suradnika koji »pomažu u promicanju dobra u duhu Salezijanske družbe«. 11. studenog 1875. započinju salezijanske misije – 10 prvih salezijanaca s don Caglierom na čelu idu u Argentinu. Don Cagliero je 1884. imenovan biskupom u Patagoniji (kasnije i kardinalom).

1877. održan je prvi sabor Družbe. Pokrenut je i Salezijanski vjesnik. 1878. umro je »Don Boscov« papa Pio IX, a novi papa Lav XIII povjerava 1880. Don Boscu gradnju bazilike Srca Isusova u Rimu. 1883. Don Bosco putuje u Francusku, a 1886. u Španjolsku, tražeći pomoć za gradnju svetišta Srca Isusova, koje je 1887. dovršeno i posvećeno. Don Bosco sudjeluje na posveti, ali mu je zdravlje veoma slabo. 31. siječnja 1888. umire u Torinu. Za nasljednika mu je izabran don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Blagdan mu se slavi 31. siječnja. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu.


                                                                                                                                                                                                                     24.1.2016


SVETI FRANJO SALEŠKI (24.1.)


Sveti Franjo Saleški (1567 - 1622), biskup i crkveni naučitelj, jedan je od najpoznatijih učitelja duhovnog života i omiljeni duhovni pisac. Svojim djelima Filotea i Teotim (Rasprava o Božjoj ljubavi) koja su prevedena na gotovo sve svjetske jezike dao je velik doprinos katoličkoj duhovnosti. Posebnu pažnju u svom naučavanju posvetio je laičkom staležu, potičući sve ljude, bez obzira na zanimanje, na duhovni život i rast u svetosti. Živio je u Savoji (francuski dio Švicarske). Bili su to teški dani kada su kalvinisti nanijeli puno zla katoličkom kleru, Crkvi i puku Božjemu. On je svojim mukotrpnim i poniznim radom uspio čak i u takvim okolnostima uvesti pobožnost „Dvadeset i četiri sata“ klanjanja Presvetomu i ustaliti za dulji period.

Postao je biskupom i velikim i uspješnim propovjednikom Ženeve koja se nikada nije više onako vratila u kalvinističke ruke. Mnogo je svetaca prije i poslije njega pisalo, ali on je pisao jednim posebnim stilom letke o vjerskim istinama, tako da su tisuće zavedenih kalvinista i cvinglijevaca otkrivali svoju zabludu i vraćali se u krilo Majke Crkve Katoličke, od koje su bili otpali.

Njegovo kapitalno djelo „Uvod u pobožni život“ je i danas poslije četiri stotine godina jednako vrijedan priručnik kako napustiti stare navike i kako se približiti Bogu.

Papa Aleksandar VII. ga je godinu iza smrti proglasio blaženim, a dvije godine kasnije isti papa ga je proglasio svetim. Papa Pio XI. ga je 1923. proglasio zaštitnikom pisaca, književnika,  novinara i katoličkoga tiska.


                                                                                                                                                                                                                18.1.2015



SVSTI ANTUN PUSTINJAK (17.1.)


Svoj je život posvetio pustinjačkom načinu života. Smatra ga se ocem redovništva. Slava je sv. Antuna Pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima i siromaštvu, čistoći i poslušnosti. 

Križ u obliku „T“ (tau) koji se često susreće u kršćanskoj ikonografiji i umjetnosti potječe upravo od ovoga sveca. Prikazuju ga kao bradatog starca sa štapom čija je ručka u obliku slova „T“ (tau). „Tau“ se javlja u plavom i bijelom i na ramenu njegova ogrtača. Zbog toga je taj križ poznat i kao „egipatski križ“, a aleksandrijski su ga kršćani prihvatili kao svoj znak i simbol besmrtnosti.

Čitava Crkva mu svake godine slavi spomendan, a i u puku je jedan od najomiljenijih svetaca. Svoju popularnost dijelom zahvaljuje svom životopiscu - svetom Atanaziju, ali o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin. 

Rođen je u bogatoj obitelji, u Herakleopolisu u gornjem Egiptu, gdje je odrastao u blagostanju. Kad je navršio 18 godina, roditelji su mu umrli, i trebao je kao najstariji preuzeti upravljanje kućanstvom i uzdržavanje maloljetne sestre. Ipak, odlučio je napustiti svjetovno učvršćen riječima Svetog pisma: "Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu." (Mt. 19,21). 

Antun je sve razdijelio siromasima, a sestru je na odgoj povjerio u djevojački dom, a on se posvetio asketskom životu. 

Sljedećih petnaestak godina je proveo proučavajući učenja raznih pustinjaka i asketa koji su bili posvuda raspršeni.  Živio je u blizini svog rodnog grada i bavio se fizičkim poslovima kako bi zaradio samo za osnovne životne potrebe, a sav višak davao je sirotinji.  

Često je molio, jer je naučio da nasamo valja moliti bez prestanka, a kod čitanja Svetog pisma bio je tako pozoran da mu ništa od napisanog ne bi izmaklo. Svi žitelji sela i čestiti ljudi voljeli su ga - bilo kao sina, bilo kao brata.

Jedna predaja govori kako je odlučio prebivati u napuštenoj grobnici u kojoj su ga snašle strahovite kušnje i koje su ga fizički iscrpile. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u crkvu. Usred noći Antun se osvijestio, a jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati kušnjama. 

Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: "Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas". Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula.

Demoni i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo svjetlo. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: "Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire". Kristov glas mu odgovori: "Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik".

Osjetivši da mu se bliži smrt, sv. Antun Pustinjak naredio je svojim učenicima, da kad se to dogodi, njegove zemaljske ostatke polože u neobilježen grob. 

Njegovi učenici, bili su mladi ljudi koji su za njim pošli u pustinju jer su htjeli da im on postane učiteljem duhovnog života. Antun je tako, i ne htijući, postao predvodnikom redovništva. 

Posljednje godine života proveo je u borbi za pravovjerje protiv Arijevog krivog učenja. Umro je 356. godine u dobi od 105 godina. 


                                                                                                                                                                                                                         10.1.2015


BOGOJAVLJENJE-TRI KRALJA (6.1.)


Bogojavljenje je kršćanski blagdan kojim se slavi objava Boga čovječanstvu u ljudskom liku, u osobi Isusovoj, a obilježava se 6. siječnja.

Slavlje ovog blagdana ima svoje početke u istočnim kršćanskim crkvama, a uključivalo Isusovo rođenje (koje će se kasnije početi slaviti kao Božić), pohod trojice mudraca  koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom kralju, te sve događaje Isusova djetinjstva do njegova krštenja na Jordanu. Blagdan se od početka slavi 6. siječnja.Tri kralja simbolično predstavljaju poganske narode kojima se objavio sam Bog. U Rimokatoličkoj Crkvi, Božić se počeo slaviti prije Bogojavljenja, a datum Božića bio je 25. prosinca. Kad je s Istoka krajem 4. stoljeća uvedeno slavlje Bogojavljenja 6. siječnja, Božić je ostao blagdan Isusova rođenja, a Bogojavljenje je naglašavalo spomen pohoda triju Mudraca i Isusovo krštenje. Usto, razdoblje između ova dva blagdana počelo se profilirati kao božićno vrijeme u liturgijskoj godini, koje će kasnije biti produženo sve do 2. veljače.

U srednjem vijeku uz ovaj je blagdan osobiti naglasak stavljen na poklonstvo trojice kraljeva. Trojica Mudraca iz Evanđelja po Mateju (2,1-12), vrlo su rano počeli biti štovani kao »kraljevi«, na što je utjecao tekst proroka Izaije, gdje se kaže: "K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja" (60,3). Usto, u franačkoj državi, u Kölnu, uspostavljeno je svetište u kojem su se čuvale relikvije Svetih triju kraljeva. Ovo je svetište postalo središtem hodočašća naroda iz mnogih dijelova Europe . Posljedica takvog velikog pokreta hodočasnika bilo je gotovo potpuno poistovjećivanje blagdana Bogojavljenja s isključivim spomenom ovih kraljeva, kojima je tradicija nadjenula imena Melkior, Gašpar i Baltazar.Nakon Drugog vatikanskog sabora božićno vrijeme završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja, a na tu se nedjelju slavi Krštenje Gospodinovo. Samo Bogojavljenje ostaje i dalje svetkovina Božje objave u kojoj se spominje pohod trojice Mudraca.

Običaji u hrvatskom narodu

Pod utjecajem istočnog kršćanstva, među hrvatskim rimokatolicima razvio se običaj blagoslivljanja vode na blagdan Bogojavljenja, premda je u zapadnoj liturgiji takav obred prvotno vezan uz Uskrs. Ovom blagoslovljenom vodom vrši se blagoslov kuća i obitelji.


                                                                                                                                                                                                                        3.1.2015


SVETI SILVESTAR PAPA (31.12)


Sveti Silvestsar, papa - rodom je Rimljanin, proživio je progone kršćana za careva Aurelijana i Dioklecijana, ali je doživio i slobodu kršćanstva po caru Konstantinu. Godinu dana nakon Milanskog edikta, to jest god. 314., izabran je Silvestar za papu kao 34. nasljednik Svetoga Petra, prvog pape. Svi njegovi prethodnici na Petrovoj stolici bili su mučenici, iako nije baš svaki umro izravno od pretrpljenih muka.  Crkva ih slavi kao mučenike jer su živjeli u doba mučeništva, jer su mnogo za nju pretrpjeli, a većina i umrli. Kad je Crkva izišla iz katakomba, započela je s gradnjom svojih bazilika i hramova, veličanstvenih prostorija za bogoslužje. No, još važnije od toga bila je nutarnja izgradnja na koju se sveti papa Silvestar dao čitavim srcem.                                                                                                                  

Papi Silvestru pripisuju se zasluge i za gradnju crkava: Svete Agneze, Svetog Lovre i Svetog Pavla van zidina.

Pitanje donatista se ponovo raspravlja na rimskoj sinodi. Jednim pismom se biskupi obraćaju papi Silvestru s puno poštovanja, ali i žaljenja što on nije bio nazočan - dakle nije sudjelovao u  zaključcima. Još važniji događaj tijekom Silvestrovog pontifikata i vladavine Konstantina bio je ekumenski koncil u Niceji (blizu NIkomedije.

Nicejski koncil je događaj od posebne važnosti. Povod je arijanska hereza. Arije, prezbiter Aleksandrijske Crkve, negira vječnost Riječi, a Krista smatra običnim stvorenjem, a ne Sinom Božjim. Na koncil su i pozvani svi biskupi, kojima je Konstantin omogućio prijevoz. Koncil je započeo 25. svibnja 325.godine u nazočnosti samoga cara Konstantina. Sudjelovalo je oko 270 biskupa - uglavnom iz istočnih pokrajina. Iz zapadnih krajeva je bio nazočan jedan biskup iz Kalabrije i dva rimska svećenika. Papa Silvestar zbog starosti nije bio  na koncilu Koncil je trajao mjesec dana i završio rad potpunom osudom arijanizma i Srijevih sljedbenika. Sudionici su formulirali Nicejsko Vjerovanje kojim se utvrđuje Božanstvo Isusa Krista.  "...Jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravog Boga, opđen, a ne stvoren, istobitan s Ocem.-"


Izgleda da je papa Silvije prvi nositelj tijare. Umire žalostan zbog novog jačanja arijanizma i zbog Konsttatinoviih uplitanja u crkvenu hijerarhiju. . Pun zasluga za Crkvu umro je sveti papa Silvestar 31. prosinca godine 335. Službeno je proglašen zaštitnikom od gube.


                                                                                                                                                                                                                             27.12.2015

SVETI STJEPAN(26.12)


Sv. Stjepan prvomučenik jedan je od sedam đakona koje je Crkva postavila da se brinu za život zajednice. Đakoni su pazili na red kod zajedničkih slavlja, pri dijeljenju hrane vjernicima, nosili su pričest bolesnicima i utamničenicima, brinuli za udovice i sirotinju. Sveti se Stjepan među đakonima isticao revnošću i čudesima koje je Duh Sveti po njemu činio. Ništa se ne zna o Stjepanovom ranom životu. Nakon Isusove smrti, Stjepanovo otvoreno propovijedanje Isusova nauka i pripadništvo zajednici kršćanskih učenika dovelo ga je do osude za bogohuljenje, a potom i do smrti kamenovanjem. Sveti se Stjepan obično prikazuje kao mladić odjeven u đakonsku dalmatiku, s mučeničkom palmom u jednoj i kamenom u drugoj ruci.

SVETA LUCIJA (13.12.) 


Od svete Lucije do Božica ima samo još 12 dana. Lucijino ime znaci "svijetla". Ona kao da na neki nacin vec naviješta veliko svjetlo božicne noci.  O životu sv. Lucije znamo pouzdano jako malo. Ona je jedna od posljednjih žrtava velikog progona za cara Diokecijana, a blagdan joj se već spominje u 400. godini. Kao o mnogim drugim svecima, tako je i o njoj nastala pobožna predaja koja na prepovijeda ove njene riječi: "Kad čisto živim, tijelo je moje stan Duha Svetoga". Mučitelj joj je na sav razjaren odgovorio "Dat ću te otpremiti u kuću bludnica da ti bude oskvrnjena čistoca i onda će te ostaviti tvoj Duh Sveti". A mudra je djevica odgovorila "Ako mi budeš na silu oduzeo čistocu, moja duša nece biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom". Bog je sacuvao pred poganima djevičanstvo svoje službenice. Krvnik ju je probo mačem. Zato je umjetnici rado tako i prikazuju. U Sirakuzi nalazi se glasovita bazilika sv. Lucije .


                                                                                                                                                                                                                         13.12.2015

BEZGREŠNO ZAČEĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE (8.12.)


Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.


                                                                                                                                                                                                                   6.12.2015

SVETA BARBARA (4.12)-ZAVJETNI SVETAC NAŠE ŽUPE


Pobožne priča  pripovijeda da je bila kcerka Dioskorusa, bogatog trgovca purpurom u gradu Nikomediji u Maloj Aziji. Otac ju je htio udati za bogatog prosca. Kako je bila lijepa, cuvao ju je kao dragulj i prije nego je otišao na jedno dulje putovanje, zatvorio ju je u neki toranj s dva prozora. Možda i zato da ne bi došla pod utjecaj kršcanstva. Kad se vratio, našao je na tornju probijen treci prozor, a na pragu njemu mrski znak križa. Barbara mu je hrabro priznala da je ona dala uciniti oboje: tri prozora, da je podsjecaju na tajnu Presvetog Trojstva, a križ, da je podsjeca na otkupljenje. Otac je pobjesnio od gnjeva i predao je na muke. Kako je Bog cudesno iscijelio njezine rane, otac ju je ponovno predao sucima i sam je ubio vlastitom rukom. Tako kaže priča. Neki misle da je, po svoj prilici, poginula za svoju vjeru god. 306.Kršcanski puk zaziva je osobito kao zaštitnicu dobre smrti. Znamo koliko je tu svetu djevicu štovao mladi poljski svetac sv. Stanislav Kostka i osjetio njezin mocni zagovor u svojoj teškoj bolesti. Svetica mu se ukazala u pratnji dvaju andela, od kojih ga je jedan i pricestio, jer njegov stanodavac, fanaticni protestant, nije dopustio pristup katolickom sveceniku u svoju kucu. Seljaci zazivaju sv. Barbaru za nevremena protiv groma. Njoj se utjecu i rudari koji su, radeci pod zemljom, uvijek u opasnosti. Zanimljivo je da su sv. Barbaru za vrijeme ratova zvali u pomoc artiljerci i to ne samo katolici vec i protestanti koji donekle zaziru od štovanja svetaca.

U našoj župi se slavi kao zavjetni svetac jer su joj se naši stari zavjetovali u vremenu kad su vladale zarazne bolesti,te su joj u našoj crkvi podigli oltar sa kipom. Uglavnom na njen zagovor nevolje Kominjana sa bolestima su prestale.


                                                                                                                                                                                                                      29.11.2015

SVETI ANDRIJA (30.11.)


Svetac Apostol Andrija, kao i brat mu Šimun Petar, bijaše ribar na Genezaretskom jezeru u Kafarnaumu, kamo obojica dodoše iz rodne Betsaide. U apostolskom zboru ribari bijahu u vecini, iako su bili prisutni i zemljoradnici kao sv. Jakov Mladi i brat mu Juda Tadej, te trgovac i bankar, carinik Matej. Prvi koji je od dvanaestorice pošao za Isusom bijaše baš Andrija, zato je on i nazvan "prvopozvani". Uz njega je bio i sveti Ivan Evandelist. Oni su bili najprije ucenici Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dolazak Mesije. Kad je na Jordanu upro prstom na njega, Andrija i Ivan, kao pravi idealisti, približiše se k Isusu u jednostavnosti srca, onako spontano, a on ih je tako i prihvatio. Bili su to iskreni i pošteni ljudi koji su željeli živjeti za nešto više i zato vec nekako skloni da prihvate i slijede Isusa. Andrija je k Isusu brzo doveo i svoga brata Šimuna, zato ga evandelisti Matej i Luka u apostolskom zboru stavljaju odmah iza Šimuna Petra. Novi zavjet još u nekoliko zgoda spominje Andriju: tako kod umnažanja hljebova i kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa. Nakon Isusova uzašašca i silaska Duha Svetoga, Sveto pismo Andriju više ne spominje. No zato o njemu pišu obilno mnogi apokrifni spisi koji, dakako, nisu vjerodostojni. Jedino ima neku vjerojatnost podatak da je Andrija propovijedao Evandelje medu Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, o cemu govori otac crkvene povijesti Euzebije. Za Andrijinu mucenicku smrt na takozvanom Andrijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvana Passio, u kojem je opisano apostolovo muceništvo. Predaja veli da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu, odakle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Sveceva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, a vratio ju je natrag grckim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. Spominjemo kao narocito pouzdan povijesni podatak da se blagdan sv. Andrije slavio 30. studenoga vec u doba sv. Grgura Nazianskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeca.


                                                                                                                                                                                                 22.11.2015

SVETA CECILIJA (22.11.)


Sveta Cecilija (rođena poč. 3. st. u Rimu) podrijetlom iz patricijske obitelji, prije smrti svoj je imetak ostavila siromasima, a kuću Crkvi, na kojem je mjestu danas bazilika u Trastevereu. Svetica je odgojena kao kršćanka. Svoje djevičanstvo je zavjetovala Bogu. Međutim, roditelji su je dali u brak s mladim plemićem Valerijanom, poganinom, kojemu je otvoreno, na sam dan vjenčanja, priznala da je kršćanka te da se na poseban način zavjetovala Bogu i da ima kraj sebe anđela koji joj pomaže održati to obećanje, i koji bi ga kaznio ako bi pokušao prekršiti njezin zavjet. No, ako je bude poslušao Bog će ga nagraditi. Valerijan je, ne samo pristao na održanje zavjeta, nego se poželio krstiti. Krstio ga je i poučio papa Urban I. (222.g. – 230.g.) skriven u katakombama zbog progona kršćana.

Na povratku s krštenja oboje su vidjeli anđela koji ih je okrunio krunom od ruža i ljiljana. Nedugo poslije i Valerijanov brat Tiburcije se krstio te su obojica, nakon što su odbila žrtvovati rimskim bogovima, osuđeni na smrt kao kršćani, zajedno s obraćenim rimskim časnikom Maximusom. Cecilija ih je pokopala, nakon čega je i sama uhvaćena i dovedena pred sud. Zatvorili su je u kupaonicu u njezinoj vlastitoj kući, s namjerom da se tamo uguši, no ona je ostala neozlijeđena. Ponovo je osuđena na odrubljivanje glave. Krvnik joj nije uspio oduzeti život niti nakon trećeg zamaha. Četvrti put više nije smio zamahnuti zbog zakona. Cecilija je ostala živa tri dana, za to je vrijeme uspjela svoju kuću i sva dobra ostaviti Crkvi i siromasima. Kad više nije mogla riječima ispovijedati vjeru, pokazala je to prstima (vjera u trojedinog Boga, s tri prsta na jednoj i s jednim na drugoj ruci), onako kako je možemo vidjeti u Madernovoj skulpturi. Zahvaljujući njezinu odvažnom svjedočenju i ispovijedanju vjere obratilo se oko 400 ljudi, koje je zatim papa Urban krstio.

Cecilija je pokopana u Kalistovim katakombama i to uz takozvanu «kriptu papa». Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu. Krajem 16. stoljeća sarkofag je svete Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata.

Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija – kako se pripovijeda – pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo.

Smatralo se da je Cecilija za svog života bila tako bliska nebu da je mogla čuti anđeosko pjevanje. Govorilo se da može svirati na svakom glazbalu. Zato se časti kao zaštitnica glazbe i glazbenika. Na slikama se obično pojavljuje slušajući glazbu, pjevajući ili svirajući na kakvu glazbalu. Posebna su joj oznaka orgulje. Ponekad se pojavljuje s tri ožiljka na zatiljku. Na glavi ili u njezinoj blizini često joj je kruna od bijelih ili crvenih ruža.(bitno.net)

                                                                                                                                                                                                                    15.11.2015

SVETI MARTIN (11.11)


Sveti Martin rođen je oko 316.g. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj. Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi. Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke studene zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem”. Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav. I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotništvo na otoku Gallinaru, da bi potom pošao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika. Također mu je poklonio kuću u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371.g. preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.

I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su-ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Radi toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

 On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih slikara i umjetnika. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”.


Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397.g.


Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.

 bitno net                                                                                                                                                                                              8.11.2015


SVI SVETI I DUŠNI DAN


Prvoga dana u studenome obilježavamo blagdan Svih svetih, a dan nakon toga još jedan važan dan – Dušni dan koji mnogi greškom nazivaju Dan mrtvih.

Što slavimo na blagdan Svih svetih, a što na Dušni dan? Što zapravo znači kada kažemo da vjerujemo u »općinstvo svetih«?

Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine slavimo blagdan Svih svetih. Tog dana slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj.

Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.

Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. Kao što je lijepo rekao papa Benedikt XVI., da bi mogli biti sveti, nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela niti posjedovati posebne karizme, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obeshrabrenja u teškim trenutcima. Samo s njegovom pomoći možemo postati svetima.

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.

Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prilika za razmišljanje o vječnosti. S tim u svezi, kao što je jednom prigodom istakao papa Benedikt XVI., treba se upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovom našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima, tako mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života. Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.


(don Luka Prcela)


Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”

                                                                                                                                                                                                                   1.11.2015

SVI SVETI (1.11)


Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku vec tamo u IV. stoljecu. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mucenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljecu isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvecen svima bogovima, pretvorio u crkvu na cast Bogorodici i svima svetim mucenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: »Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih mucenika. Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna gradevina s otvorenom kupolom kroz koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je otvor padala u crkvu kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih mucenika i njihove Kraljice. Bilo je to za vrijeme svecane svete mise. Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na l. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljecu svjedoci Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i pice za veliko mnoštvo hodocasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim. Glasoviti Alcuin, ucitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka u Engleskoj, a Kelti su vec u starini smatrali svetim prvi dan studenoga koji je po njihovu sudu oznacavao pocetak zimskoga godišnjeg doba. Neki zbog toga misle da je blagdan Svih svetih prebacen od 13. svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franackim utjecajem, a ti su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne obicaje starih Kelta. Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istocnoj tako i u zapadnoj Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju Sviju svetih posvjedoci u ime istocne Crkve njezin veliki srednjovjekovni teolog Gregorije Palamas. Njegov se utjecaj u istocnoj može usporediti s utjecajem sv. Tome Akvinskoga u zapadnoj Crkvi. 

                                                                                                                                                                                                                               25.10.2015

SVETA KATARINA (25.11)

Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u puckoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, o kojoj danas pišemo. Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamceno. Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo narocito okrutno u Egiptu, koji su nazivali "Kinom staroga svijeta". O tim mucenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego tocni povijesni podaci o doticnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Pussio sanctae Catharinae martyris. Buduci da se radilo o jednoj kršcanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je muceništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pucku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inacicama. Jedna je od njih i ova: "Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim africkim provincijama naslijedivši rodaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlucio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršcanka najodlucnije odbila. On ju je tada suocio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeci se preodlicno govornickom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošcu, prionuše uz kršcanstvo. U ocima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mucenicku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio. Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao naciniti strašno mucilo: kotac s bodežima, koji ce je sasjeci. No to se mucilo raspalo. Tada je mucenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava." Prema toj legendi andeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. zapoceo gradnjom velikog religioznog središta za tri jednobožacke religije: kršcansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.


                                                                                                                                                                                                                                   18.11.2015


SVETI LUKA ( 18.10.)


Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine.To svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizadoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji. Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla. Uz svetoga Pavla prvi put ga nalazimo na apostolovu drugom misijskom putovanju od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do  57. god. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće 58. god. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Misli se da je za boravka u Jeruzalemu Luka imao priliku susresti barem neke od onih žena, što ih, jedini od evanđelista spominje u svom evanđelju.

On sam u predgovoru svoga Evandelja piše ovako: "Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio" (Lk 1,1-4).

Barjak sv. Luke u staroj crkviSveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom naroda je bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol Pavao sa tugom piše Timoteju: "Jedini je Luka sa mnom" (2 Tim 4,11).

Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak najveći utjecaj imao sveti Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti.

Istočnjacka hagiografija (biografija svetaca), koja se temelji na jednom spisu, zvanom Prolog, pridaje sv. Luki 84 godine života. Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor Seviljski i sv. Beda Casni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke, isto tako i način smrti.Jedni drže da je umro prirodnom smrću u Tebi ( Grčka ), dok drugi povijesničari misle da je poginuo kao mučenik svete crkve.


                                                                                                                                                                                                              11.10.2015

SVETI FRANJO ASIŠKI


Iz života sv. Franje:


1182. Rodio se u Asizu. Roditelji su mu Petar Bernardone i majka Ivana nazvana Dona Pika.

1202.-1203. Za vrijeme zatočeništva u Peruđi Frano počinje razmišljati o novome stilu života. 

1205. Tajanstveni san u Spoletu: "Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?" "Zašto umjesto Gospodara tražiš slugu?" 

Iste godine s raspela u crkvici Sv. Damjana čuje: "Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši!" 

1207. Pred biskupom Asiza biva razbaštinjen od zemaljskoga oca.

1208. Sluša u Porcijunkuli evanđelje o poslanju apostola i prepoznaje ga kao temelj svoga poziva. 

1209. 16. travnja S prvih 12 drugova dolazi u Rim gdje papa Inocent III usmeno potvrduje njegov način života. Tako nastaje Prvi franjevački red, Red manje braće.

1211. 28. ožujka U Porcijunkuli prima u svoje bratstvo Klaru, i tako nastaje Red siromašnih gospođa - klarise.

1212. U Alvianu obećaje Franjo Pravilo za one koji žive u svijetu: prva ideja o Trećem franjevačkom redu, danas Franjevački svjetovni red. - Iste godine Franjo s nekolicinom braće polazi u Siriju, ali se zbog "protivnih vjetrova" mora zaustaviti na našoj obali. Uz taj događaj vezane su i tradicije o Franjinu boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.

1216. Netom izabrani novi papa Honorije III u Peruđi odobrava Franji "Porcijunkulski oprost".

1219.-1220. Drugi put polazi u Siriju i pohađa Svetu zemlju.

1220. 16. siječnja Prvi franjevački mučenici u Maroku.

1221. Kapitul na rogožinama. Iste godine "Treći red" dobiva čvršću organizaciju.

1223. 29. studenoga Papa Honorije III potvrđuje Pravilo Reda manje braće što ga je Franjo sastavio u Fonte Colombu. Iste godine o Božiću događaj u Grecciju.

1224. Na La Verni u rujnu Franjo prima svete rane.

1225. U zimi boravi u Sv. Damianu gdje vjerojatno sastavlja jedan dio "Pjesme stvorova". 

1226. uvečer 3. listopada U blizini crkvice Porcijunkule Franjo umire.

1228. 16. srpnja Papa Grgur IX proglašava Franju svetim.

1979. papa Ivan Pavao II proglašava Franju zaštitnikom ekologa.

                                                                                                                                                                                                                  4.10.2015

SVETI MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL (29.9.)


 Anđeli kao duhovna bica, unatoc njihovoj službi u povijesti spasenja, vec po svojoj biti izmicu svakom povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati njihov život kao što cinimo sa životom svetaca. Unatoc tome, na temelju Božje objave možemo ipak o njima nešto reci, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje.  Ime Mihael, u hebrejskom Mi ka el, što znaci: "Tko je kao Bog?" spominje se u Svetom pismu pet puta. Najznacajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. "Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim andelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi andeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbacen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove davao - sotona, zavodnik cijeloga svijeta - bijaše zbacen na zemlju i bijahu zbaceni s njime njegovi andeli" (Dn 12,7-9). Imajuci u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s macem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu narocito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit ce se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkandela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva. Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemacka ga takoder od davnine slavi kao svoga zaštitnika. I kod nas je u Hrvatskoj veoma razvijen kult sv. Mihovila. Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd. Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkandela. I štovanje je sv. Gabriela staro, a narocito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkandela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, tekliči i pismonoše. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije: Ime Rafael znaci "Bog lijeci", a ime je trećega arkandela, koga  slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkandela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi. Narocito se Rafaelu preporucuju putnici, a pomalo i iseljenici. Kao duhovnome lijecniku poceše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga apotekari.


                                                                                                                                                                                                                   27.9.2015

SVETI MATEJ , APOSTOL I EVANĐELISTA (21.9.)


O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evandelju ne znamo mnogo. Bio je carinik te se na Isusov poziv priključio apostolskom zboru.Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesnicara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evandelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svecenika Papije, koji je kao istraživac veoma pouzdan. Ne zna se tocno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, cuvale sakrivene pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronadene oko god. 1080. i položene u crkvu podignutu njemu u cast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. On je 18. rujna 1080. napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu cestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja.Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas casti relikvije prvog evandelista.


                                                                                                                                                                                                                                      20.9.2015

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA (14.9.)


Povijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije Svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, Sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke.

Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.

                                                                                                                                                                                                                  13.9.2015

MARKO KRIŽEVČANIN (7.9 )


Naše gore list. Godine 1580. roden je u Križevcima u tadašnjoj biskupiji, danas nadbiskupiji zagrebackoj. Jedno je vrijeme bio dušobrižnik u Hrvatskoj dok ga ugarski primas Pázmány nije pozvao u Ugarsku, u Trnavu (danas ja taj grad u Slovackoj) te imenovao rektorom sjemeništa i kanonikom, a povjerio mu je i upravu opatije Széplak. Od g. 1619. bio je misionar u Košicama. Ondje je radio zajedno s dvojicom isusovaca: Melhiorom Grodzieckim i Stjepanom Pongráczom. Kad je u Košice provalio zapovjednik vojske sedmogradskog kneza Gabriela Bethlena G. Rákóczi, sva su trojica svećenika zbog odbijanja da postanu kalvini podvrgnuti mukama. M. Crisinus i M. Grodziecki poginuše 7., a S. Pongrácz 8. rujna 1619. Godine 1905. proglašeni su blaženima. Relikvije im se nalaze u negdašnjoj isusovackoj crkvi u Trnavi. Upoznajmo se pobliže s tim dicnim sinom Hrvatske kojeg je sveti papa Pio X., gotovo na pocetku svoga pontifikata, 15. sijecnja 1905. proglasio blaženim, a Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. svetim. Marko Stjepan Krizin rodio se u slobodnom kraljevskom gradu Križevcima, u biskupiji zagrebackoj. Studirao je najprije u isusovackom kolegiju u Grazu, gdje je stupio i u Marijinu kongregaciju. Ondje bijaše ucenik Petra Pazmányja, kasnijeg kardinala i ugarskog primasa. Odlucio je postati svećenik pa je kao kandidat zagrebačke biskupije bio primljen u glasoviti rimski kolegij Germanicum et Hungaricum. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas sačuvalo u arhivu zavoda. Kao student čuvenog rimskoga sveučilišta Gregorijane odlikovao se bistrinom uma i krepošću. U Rimu se nalazio od 1611. do 1615. godine. Postavši svećenik, vratio se u svoju zavičajnu bisupiju u kojoj je djelovao kratko vrijeme. Kardinal Petar Pazmány pozvao ga je u Ugarsku, ucinio ga ravnateljem sjemeništa u Trnavi i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije Széplak, kod Košica, koja tada bijaše vlasništvo ostrogonskoga kaptola. Trnava, Košice, sve je to nekoc spadalo pod ostrogonsku nadbiskupiju, dok su to danas dijelovi Slovacke. Košice u ono doba bijahu tvrda ugarskoga kalvinizma. Da bi ojačao položaj malobrojnih katolika, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, gradski je upravitelj, namjesnik kralja Matije II., Andrija Doczy pozvao u Košice dva isusovca: Stjepana Pongrácza i Melhiora Grodzieckoga. Smjestio ih je u kraljevsku palaču. Prvi je vodio brigu o vjernicima madžarskoga, a drugi slovačkoga jezika. Njihov je plodonosni rad ojačao svijest katolika, ali i izazvao bijes kalvina. Tada je fanatizam bio jači od kršcanske ljubavi.  Tako su kalvini potakli narod na bunu optuživši lažno katolike da su 13. srpnja 1619. izazvali požar u gradu. Tada se u Košicama s isusovcima nalazio i naš sveti Marko. U tim teškim trenucima htjeli su zajedno pomoći katolicima u gradu. No kad je zapovjednik kalvinske vojske Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. sa svojim hajducima ušao u Košice, odmah pozatvaraše trojicu katoličkih svecenika. Kroz 3 dana nisu im dali ni jesti ni piti. Zapovjednik je vojske obecao Marku Krizinu pokloniti crkveno imanje samo ako se odrekne katolicizma i postane kalvin. Marko je to najenergicnije odbio. Vojnici su 6. rujna uvecer stavili na svećenike ucjenu kojoj oni nisu mogli udovoljiti. Tada su im rekli: "Kad je tako, onda se spremite na smrt!" Oni su upitali: "A zašto moramo umrijeti?" Dobili su odgovor: "Zato što ste papisti." Sva trojica mučenika na to rekoše: "E pa dobro! Za tako svetu stvar spremni smo odmah u smrt." Vojnici ipak još ne bijahu ovlašteni pogubiti ih. Mučenici su se medutim dobro spremili za posljednji boj. Jedan drugome su se ispovjedili, a zatim su molili na glas. Rano ujutro 7. rujna kapetan je s hajducima opet došao k mučenicima, a pratio ga je i kalvinski pastor i propovjednik Alvinczi. Isusovce su odmah stavili na muke i to najokrutnije. Bezdušnost je bila na djelu. Kanoniku Marku Krizinu predložiše opet da se pridruži onima koji ispovijedaju "ugarsku vjeroispovijest" i koji se opiru "stranoj tiraniji", tj. Habsburzima, koji su bili izraziti katolici. Kanonik je odgovorio: "Neka me Bog očuva da budem neprijatelj onima koji rade za dobro zemlje." Sada i njega staviše na muke. Palili su ga bakljama, a zatim su mu odrubili glavu. Kad su mjesni kalvini culi kako su okrutno mučili tu trojicu katoličkih svecenika, zbunjeni su priznali da nisu zaslužili takav barbarski postupak. Vijest je o mučeništvu kao munja prohujala Ugarskom. Knez Bethlen nije ipak dopustio - iako su mu bile upravljene mnoge molbe - da mučenici budu dostojno i s počastima sahranjeni. Dopustit ce to 6 mjeseci kasnije kad bude u palači gdje su bili mučeni košicki mučenici priredio ručak u čast palatina kraljevstva. Za vrijeme toga ručka zamolit ce palatinovu ženu Katalinu Palffy da s njim pleše. Ta je pristala, ali uz uvjet da trojici katoličkih svećenika mučenika može iskazati najviše počasti. Kardinal Pazmány, koji je nekoliko godina ranije mladoga Križevčanina imenovao ostrogonskim kanonikom, izvršio je kanonsku istragu o mučeništvu, a zatim u ime cijeloga episkopata kraljevstva zamolio papu Urbana VIII. da se tim mučenicima može iskazivati javno štovanje. Postupak nije ipak išao tako brzo naprijed. S uspjehom je okrunjen tek na početku našega stoljeca. Relikvije košičkih mučenika, dakle, i našega svetoga Marka, nalaze se u uršulinskoj crkvi u Trnavi. Kanonizacija ili proglašenje svetima trojice košickih mučenika: Marka Križevčanina, Hrvata, Stjepana Pongrácza, isusovca, Madara, te Melhiora Grodzieckog, takoder isusovca, Poljaka, zbilo se 2. srpnja 1995. u Košicama, u Slovačkoj. 


                                                                                                                                                                                                                              6.9.2015

MAJKA TEREZA(5.9)


Blažena Majka Tereza rodena je 27. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio u Skopju.  Gonxha (jezgro cvijeta) rasla je u dobrostojecoj albansko-katolickoj obitelji. Imala je dobru vjersku poduku i odgoj od strane svojih roditelja. Kada joj je bilo deset godina, njen otac je iznenada umro, nakon cega se ona još više posvetila vjeri. Vec sa 12 godina ona se odlucila za redovnički život. Njena želja se održala, tako da je sa 18 godina molila da je prime u red Loreto. Ovaj red i njegovi mnogobrojni clanovi angažirali su se u Bengalu/Indija i to posebno u školstvu. Ona, ipak, nije odmah mogla poceti sa radom u Indiji, vec je pozvana u središnjicu  Loreto reda u Irsku. 28. rujna 1928. godine ona je napustila Skopje i krenula u Irsku. Vec nakon dva mjeseca bilo joj je dopušteno da ispuni svoju želju i da se prikljuci Loreto-redu u Bengalu. U Kalkuti je položila svoj prvi zavjet. Nakon toga je 17 godina bila zaposlena u školi Svete Marije u Kalkuti, nakon cega je imenovana direktoricom. U toku jedne od mnogobrojnih vožnji 1946. godine kroz Kalkutu, milijunski grad, ona je osjetila Božji poziv da pomogne siromašnima. Tek dvije godine kasnije dobila je dopuštenje da napusti svoj red. Tereza je bila eksklauzirana, što znaci da je dobila dozvolu da napusti red, ali se nije morala odreci svog redovničkog statusa. Od tada je Tereza živjela medu najsiromašnijima od svih siromašnih u tzv. Slums u Kalkuti. Portret o Majci Terezi objavljen u Magazinu LIFE, donio joj je nadimak "Svetica dobra". 1949. godine ona je postala Indijka i 1950. osnovala je red "Misionari ljubavi prema bližnjem svom". Članovi ovog reda morali su se obavezati na nesklapanje braka, na siromaštvo i na posluh. Kasnije je red priznao i Papa, te ga je kontrolirao. Tereza se sa članovima svog reda brinula, prije svega, o umirućima, siročadi i bolesnima. Njen specijalni angažman pored toga bila je briga i o oboljelima od gube. Danas preko 3000 sestara i 500 brace u preko 100 zemalja svijeta pripadaju redu Majke Tereze. Za njen nesebični rad dobila je mnogobrojne nagrade. Najznačajnija od njih je svakako Nobelova nagrada za mir 1979. godine.

                                                                                                                                                                                                                                            30.8.2015

SVETA MONIKA (27.8.)

Svetica Ljubav prema Božjoj utjelovljenoj mudrosti rodila se kod sv. Monike vec u roditeljskoj kuci u Tagasti, jer je bila clan jedne odlicne kršcanske obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoc dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala picu. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojacke obijesti ispijala požudno pune caše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala "pijanicom". Ta ju je pogrdna rijec tako duboko dirnula u srce da se od toga casa zauvijek oslobodila te svoje mane. Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršcanin; inace po naravi cuvstven covjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruc i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bracne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o njemu više životom nego rijecima, strpljivo podnašajuci njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporodenja postavši po krštenju kršcanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo te velike žene u kojem je vjerno suradivala s Božjom milošcu i nadahnucima. Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorodenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga ce još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i rijecima bude dovela do obracenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kcerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršcanski odgoj, no unatoc tome, Augustin ce krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujuci majcinu odgoju, sacuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vjecnoga života. Za kcerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup. Kad je Moniki bilo 40 godina, umro joj je muž, a tada zapocinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi covjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlucna pred kršcanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obracenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušcu Tibera i cekajuci na ladu, Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno. Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjecajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma caste u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pucka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršcanskih majki.

SVETI LOVRO

Svetac Mucenik Lovro je bio ucenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenackih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoc mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih dakona. Štoviše, stavio ga je kao protodakona svima na celo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga ceka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: "Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu." Nakon tih utješnih i ohrabrujucih rijeci Papa je rekao dakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kucu, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je vec prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reci: "Evo blaga Crkve!" Na to je bio mucen, izbicevan te na roštilju spaljen. Nalazeci se na tom užarenom strašnom mucilu, dobacio je okrutnom tiraninu: "Na jednoj sam strani pecen, okreni me na drugu!" Muceništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258.


                                                                                                                                                                                                    16.8.2015

SVETI ROKO


Rođen je 1295. u Montpellieru, cudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveucilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se predi borili za oslobodenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili ucinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji ce postati slavan svetac. On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada ucinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodocasnik uputio prema Rimu.  Na svome hodocašcu u Rim, Roko se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a ucinio je s Božjom pomocu i nekoliko cudesnih ozdravljenja. U Piacenzi se Roko i sam razbolio od kuge. Gradani su ga zbog toga prognali iz svog grada . Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajuci se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseci mu komad kruha. Prizor su ovjekovjecili toliki slikari. Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inace baš nije bio covjek duboke vjere. Sveti je patnik ucinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Roko nije ozdravio. Zadobivši zdravlje,  vratio se u svoj zavicaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izoblicen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Sveceniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim cudesnim znakovima. No Gospodin ce svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer ce ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca. 

U našoj župi mu je posvećena kapela na groblju ,te se svake godine na njegov blagdan slavi zavjetna misa za pokojne Kominjane.

                                                                                                                                                                                                                                    9.8.2015.

GOSPA SNJEŽNA


5. kolovoza


Obljetnica posvete bazilike sv. Marije Velike (Santa Maria Maggiore) u Rimu u narodu je slavljena kao Gospa Snježna ili Gospa od Snijega. Ovaj naziv dolazi iz legende po kojoj je usred ljeta, 5. kolovoza, u Rimu pao snijeg. Po toj legendi koja je nastala u XIII. stoljeću, Bogorodica se ukazala u noći 3. kolovoza 352. tadašnjem papi Liberiju i rimskome patriciju Ivanu naređujući im da joj u čast izgrade crkvu na onome mjestu koje će biti označeno snijegom, koji će padati te noći. Na Eskvilinu, jednom od sedam brežuljaka papa Liberije toga dana osobno obilježi granice u kojima je kasnije podigao veličanstvenu baziliku. Ona je po njemu nazvana i liberijanskom bazilikom. Nju je kasnije preuredio papa sv. Siksto III. i posvetio ju Presvetoj Bogorodici na spomen Efeškoga sabora koji je održan 431. Na tome koncilu donesena je dogma o Marijinom Bogomajčinstvu. A crkva je prozvana bazilikom sv. Marije Velike jer je najčasnija bazilika na kršćanskome Zapadu posvećena Majci Božjoj. Ona je danas jedna od četiri velike rimske bazilike. Građena je u starokršćanskome stilu s monumentalnim stupovima i velebnim mozaicima. Jedan od naziva za tu veličanstvenu građevinu je i S. Maria ad praespe – Gospa od jaslica jer je u njoj već koncem IV. st. načinjena špilja nalik onoj iz Betlehema u kojoj se rodio Isus. U njoj su duhovni velikani XX. st., kao što su: papa Pio XII, i naš blaženik i mučenik Alojzije Stepinac služili svoju prvu svetu misu. Davno prije njih učinio je i utemeljitelj Družbe Isusove sv. Ignacije Loyolski. U njoj se nalazi i grob sv. Jeronima i sv. pape Pija V. Umjetnici prikazuju Gospu Snježnu okruženu anđelima koji u rukama ili na pladnjevima nose grude snijega. Neki umjetnici prikazuju viđenje pape u snu. U ikonografiji često je prikazan i patricije Ivan i njegova supruga kako se klanjaju pred papom. U samoj bazilici nalazi se i najstariji prikaz sv. Marije Snježne na mozaiku iz 1308. Gospa Snježna je zaštitnica župe Poljaci kod Brčkoga.     


                                                                                                                                                                                                                                            2. 8. 2015.

SVETI JOAKIM I ANA


Danas se Crkva sjeća svetih roditelja, Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije. Njihova se imena istina ne spominju u Svetom pismu, ali ih zato susrećemo u apokrifnom spisu iz 2. stoljeća pod naslovom "Protoevanđelje sv. Jakova". Ime Joakim u hebrejskom jeziku znači "pripremanje Gospodinovo" i posve odgovara onomu što se događalo u Joakimovu životu. Prema tom apokrifnom spisu, Joakim i Ana nisu mogli imati djece pa su molili Boga da im udijeli taj dar. Joakim je kao bogat čovjek svoje prihode dijelio na dva dijela. Jedan dio je davao narodu, a drugi dio je prikazivao Gospodinu kao žrtvu. Tako ga je jednom zgodom dok je u hramu prinosio žrtvu neki Ruben ukorio što nema djece, ciljajući na njegov grešan život, jer se u židovstvu vjerovalo da pravedan čovjek nikad ne ostaje bez potomstva. Potomstvo je Božji blagoslov, potvrda pravednosti pojedinaca pred Bogom. Što je netko imao više djece, to više je bio mio Gospodinu i to više je uživao njegovu naklonost i blagoslov. Joakim je bio postiđen tim događajem pa se tijekom 40 dana povukao u pustinju da posti i moli ne bi li mu se Gospodin smilovao i dao potomka. Isto je kod kuće činila i njegova žena Ana. Ukazao joj se Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete. Po anđelu bio je obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Poslušao je te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćerku i dala joj ime Marija. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu.


                                                                                                                                                                                                                                 26.7.2015

SVETI ILIJA

U našem slavenskom puckom vjerovanju, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se cak i naziva "Ilija gromovnik".  Prema starohrvatskoj legendi sveti Ilija Gromovnik vozi kola po oblacima zbog čega dolazi do grmljavine. Daleko je vrjednije od toga shvacanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava. Hrvati u Bosni i Hercegovini slave ga kao zaštitnika Bosne i Hercegovine. Korijeni tog sežu iz vremena kad je biskup fra Pavao Dragićević tražio  od Svete Stolice da se sv. Ilija slavi kao zaštitnik bosanskog kraljevstva. Sveta Stolica je udovoljila njegovom zahtjevu.Dokument kojim je to odobrila objavila je 26. kolovoza 1752. godine.  Prema mišljenju biskupa  mons. Mile Bogovića, razlog papinskog odobrenja je taj što sv. Iliju štuju i pravoslavci i muslimani.

                                                                                                                                                                                                                               19.7.2015

 GOSPA OD KARMELA

Blagdan Gospe od brda Karmela. Ono se nalazi u Palestini, uz obalu Sredozemnoga mora, na kojem je starozavjetni prorok Ilija vatreno branio vjeru Izraela. Prorok Izaija opisuje brdo Karmel, kao ono u kojem nam je Bog darovao divote. One zaista jesu blagoslov Božji, jer samo ime Karmel znači plodna vrtna zemlja. Što znači plodna zemlja u neplodnoj pustinji, znat će svatko tko je iskusio sušu, žeđ, glad i vrelinu dana bez imalo sjene u kojoj bi se čovjek zaklonio od sunca.

SVETI BENJAMIN


Svetac mucenik. Kršcani Perzije su uživali dvanaest mirnih godina pod vladavinom Isdegerda, sina Sapora III. Kada je taj mir narušen 420.g. otvorenom pobunom Abdasa, kršcanskog biskupa, koji je spalio Hram vatre, veliku perzijsku svetinju. Kralj Isdegerd je zaprijetio da ce uništiti sve kršcanske crkve ukoliko biskup ne izgradi ponovo hram. Kako se Abdas odbio pokoriti, prijetnja je izvršena i crkve su uništene, Abdas je ubijen i poceo je veliki progon koji je trajao pedeset godina. Isdegerd je umro 421.g. ali je njegov sin nastavio sa žestokim progonima. Kršcani su podvrgavani najtežim mucenjima. Medu onima koji su stradali bio je i Sv. Benjamin, dakon, koji je bio zatvoren na godinu dana zbog svoje vjere. Na kraju tog razdoblja , veleposlanik Bizantskog  cara je isposlovao njegovo oslobadanje pod uvjetom da ne govori o religiji sa dvorjanima. Sv. Benjamin je, pak, to odbio rekavši da je njegova dužnost navještati Krista, i da on ne može šutjeti. Iako je bio osloboden po dogovoru izmedu veleposlanika i Persijskih vlasti, on se dogovora nije držao, i nije ispuštao ni jednu priliku da propovjeda kršcanstvo. Ponovo je uhićen i odveden pred kralja. Tiranin je naredio da mu se zabije trska pod nokte i u tijelo i u sve najosjetljivije djelove tijela. Tu torturu su izvršili više puta. Na kraju su mu zabili kvrgavu palicu u trbuh, da mu razdire unutrašnjost. Mucenik je umro u najvecim mukama oko 424.g.


                                                                                                                                                                                                       5.7.2015

Evo kroz ljeto u ovoj rubrici prikazivat ćemo crtice o životima svetaca


Sveta Anastazija ili Stošija


Živjela je u doba cara Dioklecijana u gradu Sirmijumu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici, u to doba prijestolnici rimskog Ilirika. Njezin muž Publije, poganin, kad je doznao da je potajno postala kršćankom, smjestio ju je u kućni zatvor gdje je ostala sve do muževljeve smrti. Nakon toga potpuno se posvetila karitativnoj djelatnosti, posebno vodeći brigu o progonjenim kršćanima. Za teških progona 304. godine bila je uhićena i na sam Božić spaljena na lomači. Njezino štovanje najprije je bilo prisutno u Sirmijumu. Štovanje joj se proširilo na Carigrad i odatle u Rim. U oba grada izgrađene su velebne bazilike njoj u čast. U Rimu je bio običaj da Papa na Božić slavi misu zornicu u bazilici svete Stošije u spomen na njezino mučeništvo.

                                                                                                                                                                                                                   21.6.2015

POSLIJEDNJI DAN SVETOG ANTE U OVOZEMALJSKOM ŽIVOTU


Antun je spremno i u duhu vjere dočekao čas prijelaza Ocu. Bio je petak, 13. lipnja 1231., kada je o podne Antun sišao sa svoga skloništa na orahu. Tek što je sjeo jesti s braćom, zahvatila ga je jaka klonulost. Bio bi se srušio da ga braća nisu podržala. Slabim glasom iznemogli Antun zamoli braću da ga vrate u Padovu. Želio je umrijeti u svojemu samostančiću, blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio im je na raspolaganje svoj prijevoz, gdje je Svetac smješten na slami. U pratnji brižljivog subrata Luke Antun je krenuo na posljednje putovanje. Dan se već naginjao zalazu kada su stigli blizu grada. Antun je već bio pri izdisaju, pa ga nagovore da svrati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno čuva do dana današnjega, Antun krenuo u susret Gospodinu. Posve iznemogao, ali još pri svijesti, zatraži sakramenat pomirenja, svetu euharistiju i bolesničko ulje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesan Blaženoj Djevici: “O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!” Očima punim svjetla Svetac je nepomično gledao prema nebu. “Što vidiš?”, upita ga brat Luka. “Vidim svojega Gospodina”, tiho odgovori umirući. Smrtna borba kratko je potrajala, a prijelaz u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od najvećih apostola Isusa Krista i njegova evanđelja. Antun je imao 36 godina…


                                                                                                                                                                                                       14.06.2015

SVETI ANTE ČUDOTVORAC ZA ŽIVOTA

Domenico Beccafumi: Sv. Antun i čudo s magarcom, koji se poklonio hostiji.

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Antunu i na njegov zagovor. Sv. Antun proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti. Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Antuna, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Antun propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Antuna i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se s propovijedi svečeve nađe u kolijevki mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Antun reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim prijateljima igra.

Iza jedne propovijedi sv. Antun tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Antunu, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Antun pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.                                             

                                                                                                                                                                                                                                 8. 6. 2015.

PRESVETO TROJSTVO

Sveti je Augustin htio napisati knjigu o Presvetomu Trojstvu, ali mu nikako nije polazilo za rukom. Tada je usnuo san: vidio je sebe kako šeće obalom mora i vidi dijete na plaži. Dijete je školjkom prelijevalo morsku vodu u rupu u pijesku. Augustin ga je upitao: “Što radiš?” – Dijete je odgovorilo: “Želim preliti more u ovu rupicu.” – Tu su se velikom filo­zofu otvorile oči: “Upravo tako nemoguću stvar pokušavam i ja jer že­lim svojim ograničenim razumom shvatiti tajnu Presvetoga Trojstva.”

(Stara predaja)

                                                                                                                                                                                                                         31.5.2015

USKRSNO VRIJEME


Slavlje uskrsnuća traje 50 dana -  od Uskrsa do nedjelje Duhova. 

40. dan po Uskrsu (brojeći i Uskrs) je svetkovina Uzašašća (Spasovo) kada se prisjeća Isusovog uzlaska na nebo. Pada u četvrtak 6. tjedna po Uskrsu.

50. dan po Uskrsu i posljednji dan uskrsnog vremena su Duhovi, treći po važnosti kršćanski blagdan. Slavi se silazak Duha Svetoga na apostole i rođenje Crkve.


                                                                                                                                                                                                                               17. 5. 2015.

ZANIMLJIVOSTI O MAJČINU DANU


Majčin dan je blagdan u čast majki i majčinstva koji se u većini zemalja obilježava svake godine druge nedjelje u svibnju.

U zapadnom svijetu uspostavljen je u 20. stoljeću.

Kao osnivač današnjeg Majčinog dana slovi Anna Marie Jarvis. Ona je u Graftonu 12. svibnja 1907. u nedjelju nakon druge godišnjice smrti njezine majke osnovala Memorial Mothers Day Meeting. S 500 bijelih karanfila izrazila je svoju ljubav prema preminuloj majci i u mjesnoj ih je crkvi dijelila drugim majkama. Posvetila se inicijativi za osnivanje službenog državnog praznika u čast majki, pišući pisma političarima, gospodarstvenicima, svećenicima i ženskim udrugama. Već 1909. majke su u 45 država SAD slavile majčin dan, a američki predsjednik Woodrow Wilson proglasio je 1914. godine Majčin dan nacionalnim praznikom.[1]

Nedugo nakon SAD-a, Dan majki postao je praznik i u Engleskoj, zatim u Švicarskoj (1917.), Norveškoj (1918.), Švedskoj (1919.), Njemačkoj (1922.) i Austriji (1924.) a potom se običaj proširio po cijeloj Europi i svijetu.U komunističkim zemljama poput SFRJ majčin dan nije slavljen već se slavio Međunarodni dan žena. Majčin je dan u komunizmu odbačen kao "reakcionarna tvorevina zapadnog svijeta".


                                                                                                                                                                                                         10.5.2015

PAR CRTICA O KATEDRALI SVETOGA DUJE U SPLITU POVODOM NJEGOVA BLAGDANA U ČETVRTAK


Današnja splitska katedrala izgrađena je u 4. stoljeću kao mauzolej rimskog cara Dioklecijana . Uoči careve smrti, Milanskim ediktom 313. godine, kršćani su dobili slobodu ispovjedanja vjere pa su u Saloni, upravnom središtu provincije Dalmacije, sagradili bazilike nad grobovima kršćanskih mučenika koje su postale sjedištem hodočašća .


U 7. stoljeću, Avari i Slaveni su srušili Salonu. Preživjeli stanovnici su pobjegli na otoke, odakle se, nakon određenog vremena, dio njih vratio na kopno i nastanio u napuštenoj carskoj palači. Carski mauzolej su pretvorili u kršćansku crkvu, uklonili poganske idole i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone, i Anastazija, radnika, koje su pohranili u carev mauzolej posvećen za metropolitsku crkvu. Prema predaji sačuvanoj kod splitskog kroničara Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, prvi splitski nadbiskup bio je Ivan Ravenjanin (7. st.) koji je organizirao i uredio splitsku Crkvu. 

Splitska katedrala je ustvari posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije i kao građevina je najstarija katedrala na svijetu.

                                                                                                                                                                                                                        3.5.2015

POVODOM BLAGDANA SVETOG JURE


Sveti Juraj – mučenik i svetac

23. travnja

     Ime Juraj (Juro, Jure, đuro,đuka, Georg, đurđica, Georgina…) dolazi od grčke riječi  „georgos“ što znači : „poljodjelac“, “ratar“, “seljak“.

Sveti Juraj je jedan od najštovanijih pučkih svetaca, donositelj proljeća.Bio je rimski vojnik  i vitez. Rođen je između 275. i 281. u Kapadociji (danas istočna Turska). Za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana zbog svoje vjere je mučen i 23.travnja 303. ubijen. Već u 4. stoljeću na njegovu grobu u palestinskom mjestu Lydda sagrađena je bazilika.

Život  sv.Jurja opisan je u mnogim legendama. Posebno nam je poznata legenda o borbi sveca sa zmajem. Nekom gradu, sa svojim vatrenim i otrovnim dahom prijetio je zmaj, koji je izranjao iz obližnjeg jezera. Građani su mu bili prisiljeni žrtvovati ovce, a kad je nestalo ovaca, i djecu. Došao je red i na kraljevu kćerku. Ali, u pravi trenutak stiže vitez Juraj i spašava je. Načinivši znak križa, snažnim udarcem koplja zmaja baca na obalu a zatim mu mačem zadaje smrtni udarac. Kraljeva je kćer tako spašena, a cijeli se grad, na svečev poziv obrati i pokrsti.

  Druga nam opet legenda govori kako je sv.Juraj pomagao križarskim vitezovima pri oslobađanju Jeruzalema od Saracena… Sve te legende nam govore kako je sv.Juraj kroz povjest promatran kao plemeniti vitez koji se svjesno, hrabro i odlučno borio protiv zla, pomagao bližnjima i na kraju za svoju vjeru i Boga dao i svoj život. Pristupio je stratištu, položio glavu na panj i ona mu bijaše odsječena jednim jedinim udarcem.

Sv.Juraj zaziva se u bolestima, u pogibeljima na moru, u ratu, pred sudom i u svim životnim opasnostima. Na selima je zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i blaga. Zaštitnik je križara, vitezova, konjanika, vojnika i svih obrta koji su u vezi s ratom, ratara, pastira pa i konja. Za patrona su ga uzeli mnoge župe, gradovi,udruge i zemlje.

                                                                                                                                                                                                                                   19.4.2015

NADRLJAO JE KO ŽUTI-LEGENDA O NERETVI


Stanovnici njenih obala znali su da se svakog 2. kolovoza, posebno u vrijeme podnevne zvonjave i molitve, ne smiju kupati i tražiti osvježenja u njenim dubinama.

Roditelji su brižno pazili da im djeca toga dana ne idu na Neretvu na kupanje. Ta je rika u toploj i mirnoj ljetnoj noći dopirala do ušiju samo onih koji su rijeku voljeli i poštovali njena pravila.

Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena, kada je Mostar bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. kolovoza u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio.

Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljivekolovoške vrućine , ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio.

Danima poslije, vješti plivači s Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao.

Jedini trag njegovog boravka bile su haljine, pažljivo složene na stijeni. Nitko ih nije dirao. Zazirali su od njih, osjećajući neku čudnu tajnovitost, kao da su u to upleteni prsti neke nerazumljive više sile. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se „Žuti”, tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota.

Neki su se čak zaklinjali da svake noći oko njegovih haljina neka čudna bića igraju kolo, vesele se, a već s prvim znacima zore nestaju u rijeci. Oni učeniji su na to samo odmahivali glavama, ali se niko nije usuđivao to protumačiti.

I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.

A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, „Žuti” se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor.

Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bijaše obučen u istu onu odjeću, koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i niko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na sijelima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.

Jedan od mudrijih i viđenijih građana jednom dade objašnjenje čitavog događaja. „Žutog” su podvodna bića, vilenjaci, povukli u svoje dubine i tamo ih je služio kao rob sve dok se jedna od vila nije zaljubila u naočitog došljaka.

Doznavši od njega da je bio stranac u gradu, te da nije znao za pravila rijeke, jer bi ih inače poštovao, sažali se nad njegovom sudbinom. A iako ga je voljela, znala je da ne pripada njenom svijetu. Zato zamoli svoga oca da ga vrati među ljude, kamo i pripada.


Ovaj na to pristade, ali pod uslovom da mladić ostane nijem kako ne bi odao tajnu rijeke i njenog vilinskog svijeta. Kažu da je iz toga doba nastala i izreka: „Nadrljao je k’o Žuti”.


Možda je to bilo baš ovako, ali je, možda, i iz neke druge priče, ne znam.


                                                                                                                                                                                       12.4.2015


 

USKRSNI PONEDJELJAK

Na Uskrsni ponedjeljak običaj je posjećivati rodbinu i prijatelje, a tjedan koji počinje na današnji dan naziva se još i bijeli tjedan, jer je do 19. stoljeća Crkva Uskrs, kao najveći kršćanski blagdan, slavila osam dana. Novokrštenici, katekumeni na dan svog krštenja, Uskrs, kao i prvu nedjelju iza Uskrsa, nosili su bijelu odjeću, kao simbol očišćenja od svakog grijeha. Zato se prva nedjelja iza Uskrsa zove “mladi Uskrs” ili “bijela nedjelja”.

CVJETNICA-NAZIV


Staro је ime ονе nedjelje υ rimskoj liturgiji 4. і 5. stoljeća bilo Dominica de passione Domini, odnosno Nedjelja muke Gospodnje, јеr uvodi υ tajnu Velikog petka. Kasnije joj је ime Dominica in palmis, tj. Nedjelja cvjetnica. Do nаšіh dana ѕυ se sačuvala ova oba naziva і spojila ѕυ se υ jedan: Dominica in palmis de passione Domini – Nedjelja cvjetnica muke Gospodnje.

                                                                                                                                                                                                             29.3.2015

ŽIVOTOPIS NOVOZAREĐENOG KRČKOG BISKUPA IVICE PETANJAKA


Novoimenovani biskup o. Ivica Petanjak podrijetlom je iz mjesta Zrin u Sisačkoj biskupiji. Zrin je 9. rujna 1943. potpuno sravnjen sa zemljom i uništen, a preživjelo stanovništvo prisilno je iseljeno u Slavoniju. Sva im je imovina konfiscirana i nitko od preživjelih, kroz svo vrijeme komunističkoga sustava od 1945. do 1990., nije se mogao ni smio vratiti u Zrin. Ivičini roditelji su zasnovali obitelj u Drenju u župi sv. Mihaela u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Ivica se rodio 29. kolovoza 1963. Srednju školu pohađao je u Osijeku (1978.-1982.) i potom stupio u kapucinski novicijat u Karlobagu. Doživotne zavjete u franjevačkom kapucinskome redu položio je 4. listopada 1988. godine. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom Bogoslovnom Fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 24. lipnja 1990. u Zagrebu.  Nakon svećeničkog ređenja obnašao je slijedeće službe: zamjenik odgojitelja i prefekt sjemeništaraca u Varaždinu (1990.-1991.); župni vikar i bolnički kapelan u Splitu (1991.-1995.); student crkvene povijesti na Papinskome gregorijanskome sveučilištu u Rimu (1995.-2002.); magistar bogoslova u Zagrebu (2002.-2005.); provincijalni ministar Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića (2005.-2011.); župnik župe Gospe Lurdske u Rijeci i odgojitelj postulanata (2011.-2014.). Od kolovoza 2014. do imenovanja krčkim biskupom bio je gvardijan u Osijeku i provincijalni definitor.


                                                                                                                                                                                                                     22.3.2015

SVETI JOSIP ZAŠTITNIK HRVATSKE


Povodom blagdana svetog Josipa u četvrtak evo jedna zanimljivost:

9. i 10. lipnja 1687. godine Hrvatski je Sabor izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog Sabora od 9. i 10. VI. 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst:


“Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”


                                                                                                                                                                                                    15.3.2015

ANEGDOTA IZ ŽIVOTA BLAŽENOG PAPE IVANA XXIII


Evine kćeri


Jednom prilikom primio je Ivan XXIII. veliku skupinu djevojaka, članica Katoličke akcije. U dvorani je stalno žamor. Na to će Papa smiješeći se:


“Vidi se da su ovdje mnoge dobre kćeri Evine. Ja ću pokušati povisiti glas, pa ako već jednom ne prestanete žamoriti, bit ću prisiljen da vam podijelim blagoslov i povučem se u svoje odaje.” U isti čas u dvorani nasta grobna tišina.


P.S. Ovo gori ne znači da su muškarci puno bolji bolji.

                                                                                                                                                                                                                         8.3.2015

                                                                                                                                                                                                                   

ZANIMLJIVOSTI O VATIKANU


1. Stato della Citta del Vaticano je službeni naziv Vatikanske države

2. U Vatikanu postoji telekomunikacijski sistem, astronomski opservatorij, radijska stanica, poštanski ured i banka, a sve nabrojeno je u vlasništvu države

3. U Vatikanu postoji ukupno šest ulaza, ali građani i turisti mogu koristiti samo tri ulaza

4. Vatikan uvozi drvo, vodu, struju i plin jer ne posjeduje te resurse

5. Stanovnici Rima više preferiraju vatikansku poštu od talijanske, jer je puno brža i sigurnija

6. Vatikan nema vojnu snagu. Vatikanu vojnu zaštitu pruža Italija

7. Papa, Kardinali i članovi Švicarske vojske posjeduju Vatikansku putovnicu

8. U Vatikanu ne postoji diplomatska putovnica

9. Vatikan se nalazi pod UNESCO-ovom zaštitom, i time je jedina država koja je to u potpunosti

10. Procjenjuje se kako bi vam bilo potrebno čak 4 godine da pogledate svaku sliku (na jedan minut) koja se nalazi u čuvenom vatikanskom muzeju

11. Pismenost stanovništva u Vatikanu je 100 posto

12. Papa u Vatikanu ima potpunu moć

13. Na bankomatima širom Vatikana možete podići gotovinu s automata na kojem je cijelo uputstvo napisano na latinskom jeziku


- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/137010/trinaest-stvari-koje-definitivno-niste-znali-o-vatikanu#sthash.3togiWxn.dpuf


                                                                                                                                                                                                                 1.3.2015.

PAR PITANJA I ODGOVORA O KORIZMI:


Kada počinje i kada završava Korizma? Koji su dani pokore? Što trebamo činiti na petak kroz Korizmu?


Korizma počinje na Pepelnicu, a završava neposredno prije Mise Posljednje večere na Veliki četvrtak. Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu jaki trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela). 

Katekizma Katoličke Crkve, 1438


Kao spomen na dan kada je Isus Krist na križu umro, treba se na sve petke poštivati ne uzimanje mesa ili neke druge hrane koju odredi biskupska konferencija, osim ako se radi o blagdanu koji pada petkom. Post i nemrs održavaju se na Pepelnicu i Veliki petak.

Kanonski zakon , 1251

                                                                                                                                                                                                   22.2.2015

ČISTA SRIJEDA-PEPELNICA



 Pepelnicom ili Čistom srijedom ,započinje korizma. Slavi se 40 dana prije Uskrsa (ne računajući nedjelje). Pepelnica je početak korizmenog vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. Na blagdan Pepelnice, svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: „Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“ (lat: Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris) ili „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znali su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetdnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju. Post na Pepelnicu i Veliki petak, odnosi se na katolike od navršene 18. do započete 60. godine života, a nemrs za starije od 14 godina.


                                                                                                                                                                                           15.2.2015


GOSPA LURDSKA


Povodom ovog blagdana koji se slavi u Bijelom Viru evo jedna crtica.

Gospa se ukazala 14-godišnjoj djevojčici Mariji-Bernardici Soubirous. Lourdes je ubrzo postao cijenjeno mjesto hodočašća. Od tada pa do danas registrirano je 68 čudesnih izlječenja.Godišnje Lourdes posjeti pet do šest milijuna vjernika. Papa bl. Ivan Pavao II. bio je u Lourdesu osobno dva puta. Katolička crkva vjeruje da se Isus Krist i Blažena Djevica Marija mogu ukazivati ljudima jer su na Nebo uzneseni ne samo dušom, nego i tijelom, pa stoga mogu biti vidljivi ljudskim bićima.


                                                                                                                                                                                                  8.2.2015

STATISTIKA O BROJU SVEĆENIKA I REDOVNIKA U SVIJETU


Katolička crkva prvi put u povijesti bilježi porast broja svećenika redovnika. Katolički svećenici koji pripadaju nekom od crkvenih redova čine trećinu ukupnog broja svećenika. Godine 2010. bilo ih je 135.227, što pokazuje porast od 176 svećenika u odnosu na 2009.


Broj redovnika koji nisu svećenici je također porastao. Godine 2010. bilo ih je 54.665, za 436 više nego 2009.


Što se tiče žena, situacija je drugačija. Broj redovnica i dalje opada, ali posljednjih nekoliko godina pad nije toliko dramatičan. Zadnje statistike pokazuju da je danas u svijetu otprilike 722.000 redovnica. Godine 2009. bilo ih je 729.371.


I.V. | Bitno.net


                                                                                                                                                                                                          1.2.2015

ČUDO PRIRODE-MRAMORNA KATEDRALA U ČILEU


Mramorna katedrala u Čileu je prekrasno čudo prirode i predstavlja najljepšu mrežu špilja. Nalazi se u jezeru General Carrera u Patagoniji.

Tisućama godina vode iz jezera oblikovale su mramorne stijene koje danas izgledaju veličanstveno. Igra svijetlosti, različite nijanse boja, od bijele do tamno plave, ovisno o vremenskim uvjetima i godišnjem dobu prestavljaju iznimnu ljepotu koju pružaju ove špilje.


                                                                                                                                                                               25.1.2015

CRKVA NA FILIPINIMA U BROJKAMA


Povodom posjeta pape Franje Filipinima evo par crtica o Crkvi u toj zemlji.


Prema statistici objavljenoj u „Katoličkom direktoriju Filipina 2014-2015.", koju je priredio Claretin Publications sa sjedištem u Quezonu, na Filipinima živi 88,9 milijuna katolika.


Filipini imaju četiri kardinala, od kojih su dvojica izbornici, šesnaest nadbiskupa, šezdeset devet biskupa, jedanaest pomoćnih biskupa, te trideset i dva umirovljena (nad)biskupa.


Dijecezanskih svećenika je 6118, a redovničkih 2115. Bogoslova ima 6981, a đakona 126. Na Filipinima djeluje i 10826 redovnica, te 892 redovničke braće. 


                                                                                                                                                                                      18.1.2015.

NAJVEĆA CRKVA NA SVIJETU


Nalazi se u Africi,u Obali Bjelokosti.Prvi predsjednik nezavisne Obale Bjelokosti bio je Félix Houphouët-Boigny. Po vjeri je bio katolik, a u gradu Yamoussoukro dao je sagraditi ogromnu baziliku ponešto sličnu bazilici sv. Petra u Vatikanu. U Guinnessovoj knjizi rekorda ta bazilika navođena je kao najveća crkva na svijetu.Sagrađena je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.


                                                                                                                                                                                                                  11.01.2015.

BITI S ISUSOM


Ovo je istinita priča jednog misionara. U božićnom vremenu 1994. godine dva mlada misionara držali su sat vjeronauka skupini dječaka i djevojčica koji su bili napušteni, zlostavljani i ostavljeni u jednom moskovskom sirotištu.

 

Većina djece nije nikada čula za Božić pa su ova dva misionara započela priču o Mariji, Josipu i njihovom dolasku u Betlehem gdje nije bilo mjesta za njih pa su tako morali ići u staju gdje je dijete Isus rođeno i položeno u jaslice. Tijekom priče djeca i službenici u sirotištu sjedili su zadivljeni. Neki su sjedili na rubu tronožaca pokušavajući uhvatiti svaku riječ. Završivši priču, misionari su podijelili djeci po tri komada kartona da naprave od njih grube jaslice. Svatko je dobio mali žuti kvadratić izrezan iz rupca. U gradu nije bilo šarenih papira. 

 

Slijedeći upute djeca su izrezala papir i pažljivo posložila trake koje su poslužile kao slama u jaslama. Maleni flanelni kvadratići izrezani iz istrošene spavaćice poslužili su kao djetetov pokrivač. Bebu lutkicu napravili su od pliša kojeg su dobili iz Amerike. Dok su djeca bila zaokupljena izrađivanjem jaslica dva misionara su šetala uokolo da vide treba li ikome pomoći. Ovdje nastavlja misionar: 

 

"Sve je išlo uobičajenim tokom dok nisam došao do stola gdje je sjedio mali šestogodišnji Miša. Izgledalo je kao da je završio s radom. Kad sam se približio dječakovim jaslicama začudio sam se vidjevši u jaslicama ne jedno već dvoje djece. Brzo sam se obratio prevoditelju i zamolio ga da upita dječaka zašto je stavio u jasle dvije bebe. Prekriživši ruke, dječak je, gledajući u jasle, ponovio još jednom priču ozbiljnim  tonom.

 

Točno je prepričao priču o Božiću (što je bilo jako neobično za tako malog dječačića), sve dok nije došao do dijela gdje Marija stavlja dijete u jasle. Tada je Miša sam izmislio svoju verziju završetka i rekao: "Kada je Marija položila dijete u jasle, Isus me pogledao i pitao imam li mjesto gdje ću živjeti. Rekao sam mu da nemam ni mamu ni tatu i da nemam gdje živjeti. Onda mi je Isus rekao da mogu ostati kod njega. Ja sam mu odgovorio da ne mogu jer nemam poklon za njega kao i ostali. Ali ja sam toliko želio ostati s Isusom pa sam pomislio da bih mu mogao dati na poklon ono što imam. Ako bih ga grijao, to bi mu možda bio dobar poklon."

 

Onda sam upitao Isusa: 'Ako te ugrijem, hoće li to biti dovoljno dobar poklon?' A Isus mi je rekao: 'Ako me budeš grijao, to će mi biti najbolji poklon koji mi je itko ikada poklonio!' I tako sam ušao u jaslice, a Isus mi je rekao da mogu ostati s njim -- zauvijek."

 

Dok je Miša završavao priču njegove oči su se punile suzama koje su obilno tekle malim obrazima. Prekrivši lice rukom nagnuo se nad stol dok su mu se ramena trzala od jecaja. 

 

Napokon, malo siroče našlo je nekoga tko ga neće nikada napustiti ni zlostavljati, nekoga tko će ostati s njim ZAUVIJEK....


                                                                                                                                                                                                    04.01.2014

 

SEDAM MISLI CRKVENIH OTACA O BRAKU I ODGOJU DJECE


1. Istinsko je bogatstvo i velika sreća kada muž i žena žive u slozi, sjedinjeni jedno s drugim kao jedno tijelo… Takvi supružnici, makar živjeli u siromaštvu i bili sasvim skromni, mogu biti sretniji od svih, jer se naslađuju istinskom srećom i uvijek žive spokojno. One koji žive u takvoj supružničkoj zajednici ništa ne može previše ražalostiti, niti narušiti njihovu tihu sreću. (Sveti Ivan Zlatousti)


2. Supružništvo i slaboga čini dvostruko jačim. Zajedničke brige supružnika olakšavaju im žalost, zajedničke radosti ushićuju oboje. Jednodušnim supružnicima je i bogatstvo ugodnije, a u neimaštini im je jednodušje ugodnije od bogatstva. Njima supružnički okovi služe kao izvor savršene mudrosti i želja, kao pečat toliko potrebne privrženosti. (Sveti Grgur Nazijanski)


3. Blažen je onaj koji boguugodno odgaja djecu. (Sveti Efrem Sirac)


4. Nebriga o djeci najveći je od svih grijeha i on dovodi do krajnjeg bezbožništva. Dobar odgoj ne sastoji se u dopuštanju porocima da se razviju, kako bi se onda trudili ukloniti ih. Potrebno je učiniti sve kako bi naša narav postala nepristupačnom za poroke. Nećemo se brinuti oko bogatstva koje bi ostavili djeci; poučavat ćemo ih vrlinama i tražiti za njih blagoslov Božji, jer upravo je to najveće, neizrecivo blago i nepropadljivo bogatstvo koje svakim danom donosi sve više darova. (Sveti Ivan Zlatousti)


5. Dok se duša još može oblikovati, dok je meka i nježna toliko da, poput voska, lako prihvaća ono što se u nju utisne, potrebno je neodložno i od samoga početka poticati ju na dobro. Kad se javi  razum i razbor počne djelovati, već će biti položeni osnovni temelji i prenijeti primjeri pobožnosti. Tada će razum nalagati samo ono što je korisno, a navika će olakšati uspjeh. (Sveti Bazilije Veliki)


6. Rađanje nikoga neće učiniti ocem; to može jedino dobra pouka; nošenje u utrobi ne čini majkom, već dobar odgoj. Ako djeca koju si porodio dobiju od tebe potrebne pouke i tvojim trudom budu odgajana u vrlinama, onda će to biti temelj i početak tvoga spasenja. Tako ćeš, osim nagrade za vlastita dobra djela, dobiti i veliku nagradu za njihov odgoj o pouku. (Sveti Ivan Zlatousti)


7. Ako se dobre pouke utiskuju u dušu dok je još nježna, nitko ih neće moći izbrisati kada postanu kao otisci tvrdi, upravo kao vosak. (Sveti Ivan Zlatous

4 NEDJELJA DOŠAŠĆA-OČIĆI


Očići su dan posvećen očevima i slavi se  četvrtu nedjelju Došašća odnosno nedjelju pred Božić. Po tradiciji u našoj župi čestitari za očiće bi se počastili ćuterom,bajamima,suvin smokvama i sličnim slasticama koje su naši stari imali .

U današnje moderno i ubrzano vrijeme i ovaj običaj se slabije obilježava, osim kod pojedinih obitelji za očuvanje tradicije. 

Očići su kao i Materice, običaj karakterističan samo za neka područja u kojima žive Hrvati: dolina Neretve,Herceg-Bosna, Dalmatinska Zagora, Bačka i dr.

 

Prigodna pismica za ovu prigodu bila je:

 

                      "Faljen Isus Očići božićno je vrime

                      Mi smo došli samo tražit otkupljenje

                         Pođite na tavan donesite mese 

                            Ako nije suvo otvorite kese

                       Ako ništa nema višanje se sprema" 

 

Sve što je dobro i poučno ne treba zaboravljat, već nastojati očuvati tu tradiciju.

Bez obzira na sve, očevima i muškarcima sretni očići.


                                                                                                                                                                                        21.12.2014

 

3 NEDJELJA DOŠAŠĆA -MATERICE


Materice su stari narodni i crkveni običaj, koji se slavi 3. nedjelje došašća, a sačuvan je u nekim krajevima, kao npr. među bunjevačkim Hrvatima, u Posavini i srednjoj Bosni, u Dalmatinskoj Zagori, dolini Neretve i  u nekim hercegovačkim krajevima.


Običaji su različiti.


Tako npr. mladići, muškarci i djeca čestitaju taj dan djevojkama, ženama, mamama, punicama, bakama, tetkama, susjedama…, a onda one nagrađuju čestitare sitnim darovima, poput naranči, orasa, lješnjaka, jabuka, suhih smokava ili slatkiša, a ponekad i nešto vrjednijima, poput vunenih čarapa ili rakije.


Ponegdje se djeca ustaju vrlo rano u zoru, svakako prije no što se ustane majka, a onda ju iznenade i svežu, te traže “otkupninu“. Da bi povratila “slobodu”, majka im mora nešto darovati, a sve prolazi u radosti i smijehu.


Kod bunjevačkih Hrvata sačuvan je običaj da nakon čestitanja majke djecu i ostale čestitare daruju posebno ukrašenom jabukom u koju se zabadaju kovanice, orasi, rupčići i slične sitnice.


Također, toga bi dana muškarci obvezno odlazili svojim punicama u čestitare, te bi također od njih izmamili kakav poklončić.


Čestitari bi najčešće pozdravili domaćicu ovim ili sličnim pozdravom:


Hvaljen Isus, gazdarice, čestitam ti Materice!

Ja sam doša’, znaš, da mi nešto daš!

Ja sam stig’o priko mora da mi dadeš koji ora’!

Snašla me je vel’ka muka, ‘ajde daj mi i jabuka!

Ja sam doša’ priko strane, da mi dadeš malo ‘rane!

Vidio sam i ovaca, daj ti meni i novaca!

Na polju je zdravo zima, molim jednu čašu vina!

Ja sam doša’ priko polja, da mi bude bolja volja!


Materice su lijepi stari običaji koji pokazuju ljepotu nekadašnje povezanosti i prisnosti ne samo među članovima obitelji, nego i među rodbinom, susjedima i znancima, pa je dobro barem sačuvati spomen na ta bogata vremena. Također, valja spomenuti uz Materice i slične običaje na Djetinjce (na 2. nedjelju došašća), kada se vežu djeca i kada se, zbog tobožnje prijetnje starijih, moraju otkupiti darujući roditelje, te Očiće (na 4. nedjelju došašća), kada otkupninu moraju platiti očevi.


                                                                                                                                                                                14.12.2014

ZANIMLJIVOST IZ ŽIVOTA SVETOG JERONIMA


Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu, u jednoj pećini, učeni je Časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naučitelja u svojim je staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio: “Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?” A Isus će na to Jeronimu: “Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo bjedniji.” Tada opet progovori Jeronim: “Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!” Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus: “Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan.” No Jeronim govori dalje: “Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti.” Tada odgovori Božansko Dijete: “Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!” “A što ćeš s time učiniti?” Uzvrati mu Jeronim sav smeten. Dijete Isus odgovori: “Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.” Na to Jeronim proplaka: “Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!”

                                                                                     

                                                                                                                                                                                          07.12.2014


ZANIMLJIVOSTI O DOŠAŠĆU ILI ADVENTU

Božično vrijeme i nova liturgijska ili crkvena godina započinje Adventom ili Došašćem. Došašće je vrijeme priprave kroz četiri nedjelje za godišnju proslavu Rođenja Gospodinova – Božić, ali ujedno i vrijeme priprave za drugi, slavni Kristov dolazak. Ono se dijeli u dva dijela. Prvi dio započinje prvom nedjeljom Adventa i traje do 16. prosinca. Liturgija u tom prvom dijelu izražava onaj vid Došašća koji govori o Kraljevstvu Božjem na svršetku vremena i usmjerava na iščekivanje drugog Kristovog dolaska.


Drugi dio Došašća traje od 17. do 24. prosinca, Badnjaka, i to je vrijeme neposredne priprave za slavljenje Rođenja Gospodnjeg.

Prvi tragovi crkvene priprave za Božić nalaze se već u V . stoljeću u Siriji, a sama se priprava sastojala od liturgijskog spomena Blažene Djevice Marije Bogorodice i sv. Ivana Krstitelja kao Isusovog Preteče, a obuhvaćala je dvije nedjelje koje su prethodile Božiću. Neko je vrijeme u rimskoj liturgiji postojalo Došašće od šest nedjelja, ali ga je reforma pape Grgura Velikog u VI. stoljeću svela na četiri nedjelje. Tako je ostalo sve do danas.


                                                                                                                                                                               30.11.2014

KRIST KRALJ


 Papa Pio XI. ustanovio je ovu svetkovinu u svojoj enciklici “Quas Primas” 11. prosinca 1925. To je bio odgovor na tadašnji rast sekularizma i širenje bezboštva što je nijekalo Kristov suverenitet.

Svetkovina se slavila u posljednjoj nedjelji listopada. Nakon Drugog vatikanskog sabora 1969. i reforme kalendara, slavi se u posljednjoj nedjelji prije početka Došašća, što je obično krajem studenoga.


                                                                                                                                                                         na svetkovinu Krista Kralja 23.11.2014

ZANIMLJIVOST  IZ ŽIVOTA SVETOG BENEDIKTA


U jednom samostanu nedaleko od mjesta gdje je sveti Benedikt meditirao u samoći umro je opat. Čitava samostanska zajednica dođe k časnom Benediktu i mnogo ga molila da im postane starješinom. On ih je dugo odbijao te im napovijedi da se neće moći složiti s njihovim životom. No svladan molbama napokon prista. Tada je u onom samostanu počeo paziti na obdržavanje redovničkog života, tako da nitko nije smio, kao prije, nedopuštenim se činima sklanjati s redovnog puta nadestno ili nalijevo. Od njega preuzeta braća stadoše najprije sama sebe ludo kriviti i optuživati što su ga isprosili sebi za starješinu. Njihova se, naime, zloća spoticala o njegovo pravilno vladanje.


Pošto su vidjeli da im pod njim ono što je bilo zabranjeno više nije dopušteno, i kad im se nije dalo promijeniti običaje, jer im je zastarjelim duhom bilo teško shvatiti nove zbilje, kao što je uvijek život dobrih težak ponašanju zlih, stadoše nešto smišljati za njegovu smrt. Dogovoriše se dakle i pomiješaše otrova u vino. Kad su po samostanskom običaju čašu sa smrtnosnim napitkom donijeli pred opata na blagoslov, Benedikt podiže ruku i učini znak križa. Na to se čaša, što su je malo podalje držali, razbi kao da je čašu pogodio ne križem nego kamenom. Božji je čovjek odmah shvatio da je u njoj morao biti smrtonosan napitak, kad nije mogla podnijeti znak života. Ustavši istog časa, blaga lica i mirne duše progovori sakupljenoj braći: ''Neka vam se smiluje svemogući Bog, braćo! Zašto ste htjeli ovo učiniti? Nisam li vam napovjedio da se vaš i moj život ni najmanje ne slažu? Idite i tražite sebi opata po svojoj ćudi, jer nakon ovoga mene više nikako ne možete imati.''


Tada se vratio na mjesto svoje obljubljene samoće i sam je bio sa sobom pred očima Svevišnjeg gledaoca.


                                                                                                                                                                               16.11.2014.


Uz današnji blagdan posvete Lateranske bazilike evo par crtica o istoj


-Bazilika Svetog Ivana Lateranskog rimska je katedrala, službeno crkveno sjedište rimskog biskupa, tj. pape. Službeni naziv na latinskome glasi: Archibasilica Sanctissimi Salvatoris et sancti et Iohannes Baptista Evangelista in Laterano (hrvatski: Arhibazilika Presvetog Spasitelja, Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Ivana Evanđelista na Lateranu). To je najstarija i prva po važnosti (kao rimska katedrala) među četiri velike (papinske) bazilike u Rimu, i nosi počasni naslov Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput (lat., majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu).


Sama bazilika smještena je u Rimu, ali izvan granica Vatikanskog Grada. Međutim, Lateranskim ugovorom bazilici je dodijeljen poseban eksteritorijalni status kao vlasništvo Svete Stolice.


Prvu crkvu ondje je sagradio još car Konstantin početkom 4. stoljeća na nekadašnjem posjedu obitelji Laterani, po kojoj su bazilika i cijelo područje oko bazilike dobili ime,a najveći  dio današnje bazilike sagrađen je u 17. i 18. stoljeću .Među slavnim umjetnicima onoga doba koji su radili na samoj bazilici vrijedi spomenuti slavnog Francesca Borrominija.


 Pa eto,ko ima vrimena i novca nek prošeta priko bare,nije daleko.



                                                                                                                                                                                                    09.11.2014.

VIĐENJA SVETIH O ČISTILIŠTU


Prema iskustvima i viđenjima pojedinih blaženika i svetaca Čistilište ima tri osnovna dijela u kojima se nalazi više stupnjeva čišćenja.

U prvom ili gornjem dijelu koje ima tri područja nalaze se duše koje zbog manjih prijestupa i svojih nesavršenosti trpe sasvim neznatne osjetne kazne. Njihovo čišćenje sastoji se od velike čežnje za Bogom, odnosno blaženim gledanjem njegova lica.

U drugom ili srednjem dijelu su duše koje trebaju dati zadovoljštinu za veće prijestupe a taj dio ima također tri područja.

Treći ili donji dio Čistilišta također ima tri područja a nalazi se blizu Pakla!

U prvom području trećeg dijela trpi se relativno najmanje u odnosu na drugo i treće područje. Tu se nalaze laici, odnosno svjetovni kršćani koji moraju trpjeti kazne zbog teških dugova ili grijeha.

U drugom području trećeg dijela muka je puno veća u odnosu na prvo područje a određena je za klerike koji nisu još primili svećenički red kao i za redovničku braću i sestre.

U trećem području trećeg dijela najviše i najteže se trpi, odnosno tu je za duše Čistilište najbolnije. Predviđeno je za svećenike i biskupe a nalazi se sasvim blizu Pakla. Oni se tu nalaze zbog toga što su imali bolju spoznaju svojih dužnosti a kao takvi na te svoje dužnosti nisu posve revno i dostojno odgovorili.

Također i ovdje nisu jednake kazne za sve duše već su primjerene prema veličini grijeha, odnosno sve zavisi o časti i položaju kojeg je svećenik ili biskup imao u sv. Katoličkoj Crkvi za vrijeme svojega zemaljskog života. Isto pravilo vrijedi i za dužinu, odnosno vrijeme trajanja trpljenja.


Čistilište po viđenju duše koja je bila redovnica


''Prije svega potrebno je reći da Čistilište ima više dijelova, odnosno da ima tri osnovna dijela u kojima se nalazi više stupnjeva čišćenja.

Prvi dio zove se Čistilište čeznuća i tu se nalaze duše koje nisu dovoljno čeznule za Nebom, odnosno koje nisu dovoljno ljubile Boga. Kao što ima u drugom i trećem tako i u prvom dijelu Čistilišta ima više stupnjeva čišćenja. Što se više čisti to manje duša trpi i sve je u razmjeru s nedostacima koje duša mora okajati. Ovaj prvi dio naziva se predvorjem Raja i malo koja duša mu uspje izbjeći.

Posve je razumljivo da se u drugom dijelu Čistilišta teže trpi nego u prvom. Ovdje se nalaze duše koje su umrle a da im nisu bili izbrisani oprostivi grijesi ili su umrle s oproštenim smrtnim grijesima za koje nisu potpuno zadovoljile Božjoj pravednosti. U ovom dijelu Čistilišta također ima više stupnjeva čišćenja već prema dugovanju duše koja se treba očistiti.

Čistilište Bogu posvećenih osoba i onih koje su primile više milosti duže je i mučnije od Čistilišta običnih ljudi i ono se nalazi u trećem dijelu Čistilišta. U tom trećem dijelu Čistilišta trpe najzaduženije duše u kojem također ima više stupnjeva čišćenja. U njemu se nalaze veliki grešnici i oni koji su čitav život bili nemarni za Boga kao i redovničke osobe koje nisu bile kakve bi u svome staležu trebale biti.

U tom najdubljem i najstrašnijem području trećeg dijela Čistilišta su i veliki zločinci kojima je u smrtnom boju dobri i milostivi Bog dao potrebno pokajanje. Za te duše Čistilište je veoma strašno, odnosno to je mjesto slično Paklu samo što u Paklu proklete duše proklinju Boga a ovdje ga spašene duše hvale i zahvaljuju što ih je oslobodio i spasio od vječnog prokletstva.

Ovdje su također i one duše koje nisu marile za Boga niti su vršile svoje uskrsne dužnosti i koje su se kao takve obratile tek prije svoje smrti. U tom najdubljem području trećeg dijela Čistilišta nalaze se i mlitavi redovnici i redovnice, zatim svećenici koji nisu obavljali svoju službu s onom revnošću i poštovanjem koje pripada Božjem veličanstvu.''

                                                                                                                                                                                        02.11.2014.g

POSLUŠNOST SVETOG BERNARDA


Kada je jednog dana sv. Bernard klečao u molitvi pred svetohraništem, iznenada ga je obasjalo jako svijetlo. Pogleda. Kao da je pred njim stajao Isus i počeo je s njim povjerljivo razgovarati. Za najljepšeg razgovora, odjeknu na samostanskim vratima zvono. Bio je to neki prosjak došao prositi milostinju. A upravo taj dan je Bernard trebao dežurati na vratima. Hoće li prekinuti razgovor s Isusom i poći? - bilo je pitanje. Bolno kolebanje. Ali prevladavala je poslušnost. Bila mu je dužnost da bude uz vrata i on brzo otrči i otvori. Kad se vratio, razgovor s Isusom je nastavljen. Bernarde - reče Isus - dobro je što si poslušao i otišao otvoriti vrata; to je tvoja dužnost.

Tako o poslušnosti govori ova mala anegdota iz života sveca.


                                                                                                                                                                                                             26.10.2014.

10 STVARI KOJE BI MOGLI NAUČITI IZ ŽIVOTA SVETOG LUKE


1. Isusova Radosna vijest namijenjena je svim narodima.


2. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.


3. Ne slušaj samo ono što ti govori Isus, nego i ono što ti govori njegova mama.


4. Da bi bolje razumio Isusa, dobro prati što govori sv. Pavao.


5. Uvijek nastoj imati prijatelja kojemu se možeš javiti ili napisati pismo.


6. Piši i govori tako da te razumije onaj kome se obraćaš.


7. I liječnik može imati čitljiv rukopis.


8. Nije bitan mentor, nego tema.


9. Iskoristi baš sve talente koje ti je Bog dao.


10. Iako joj znaš sto mana, o Crkvi uvijek govori i piši samo lijepe stvari.



                                                                                                                                                                                                              19.10.2014.

ZANIMLJIVOSTI IZ ŽIVOTA SVETOG BENEDIKTA


U ono vrijeme dođe neki Got, siromah duhom, da se posveti Bogu, a Božji ga čovjek Benedikt primi vrlo rado. Jednog dana zapovjedi da mu dadu željezno oruđe slično srpu, koje se zato zove ''falcastrum'', da isiječe šikarje s nekog prostora gdje se ima napraviti vrt. Mjesto što ga je Got trebao pročistiti, ležalo je uz samu obalu jezera. Kad je Got stao svom silom kidati gusto šikarje, odleti mu oruđe s drva i padne u jezero upravo na mjestu gdje je voda bila vrlo duboka i nije bilo nade da će se opet naći. Izgubivši oruđe, Got tresući se potrči k monahu Mauru i prijavi štetu koju je počinio te obavi zadovoljštinu za svoju krivlju. Monah Mauro priopći to odmah i Božjem sluzi Benediktu. Čuvši to Božji čovjek, pođe k jezeru, uze držak iz Gotove ruke i baci ga u jezero. Nato željezno ispliva i vrati se na držak. Svetac odmah vrati oruđe Gotu s riječima: ''Evo ti ga, radi i ne budi žalostan.''

                                                                                                                                                                                                                       12.10.2014

  Zanimljivosti o molitvi Krunice



Krunica ili Ružarij Bl. Djevice Marije veoma je stara marijanska molitva, a sastoji se do sada od niza od 150 Zdravomarija (poznata je i drukčija krunica 7 Gospinih radosti i 7 Gospinih žalosti sa 70 Zdravomarija). Između njih, na početku svakih deset Zdravomarija umetnut jeOčenaš koji molitvu dijeli na 15 desetica nakon kojih se izgovara Slava Ocu. Tih 15 otajstava podijeljeno je na tri jednaka dijela tri, tematska kruga, koji obuhvaćaju Isusov život i time se na temelju svetopisamskog teksta razmišlja o radosnim, žalosnim i slavnim te o otajstvimasvjetla o kojima nam govori Evanđelje (zato je Pio XII. za Krunicu rekao da je “sažetak svega Evanđelja”) , te o događajima iz Djela apostolska i Crkvene predaje. Razmatranja pojedinih događaja iz Sv. Pisma i tradicije, dok se ponavljaju riječi iz Evanđelja (Oče naš i Zdravo Marijo) te vjera Crkve i Crkveni zazivi (Sveta Marijo i Slava Ocu…) molitelja potiču na razmišljanje i donošenje odluka za život. 


Riječ Krunica umanjenica je od riječi kruna, a uveo ju je mistik dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima da se međusobno darivaju krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od 150 ruža, i tako smo dobili dvostruki naziv Krunica i Ružarij. U središtu je krunice Gospodin Isus i njegovo spasenjsko djelo, s kojim je najtješnje povezana Bl. Djevica Marija. Spasitelj preko nje i ulazi u ljudsku povijest, susreće se s ljudima, “radi nas i radi našega spasenja” prolazi kroz muku i smrt na križu, preko kojih dolazi do proslave u nebeskoj slavi kojoj je pridružena i njegova Majka. Stoga moliti Krunicu znači razmišljati o tim otajstvima i time ulaziti u povijest ljudskog spasenja poput  Majke Gospodinove koja je “znak pouzdane nade” (LG 68) putujućem narodu Božjem.

Molitvu Krunice (od 17. stoljeća za krunicu–ružarij u hrvatskom narodu nalazimo još i nazive:brojanica, čislo, očenaši, korona, korunica, rosarije, rozarij, rusar, ruzarij, ružar…), kakvu imamo danas, stvarala su stoljeća. 

Njezin nastanak u današnjem obliku možemo pratiti između 12. i 16. stoljeća. Prva Crkva tvrdi kako su već u počecima pojedini vjernici – po uzoru na Isusa – pojedine sate posvećivali molitvi. U 12. st. uz Vjerovanje i Očenaš sve se više širi i moljenje biblijske molitve Zdravomarijo te se ona postupno uklapa u onih 150 Očenaša. U 15. st. kao odgovor Crkve na Anđelov pozdrav Marijiuvodi se molitva Sveta Marijo. Tako nastaje Marijanski psaltir za one koji ne znaju čitati. Početkom 14. stoljeća kelnski kartuzijanac Henrik iz Kalkara dijeli Marijanski psaltir na 15 desetica a između desetica stavlja Oče naš. Slava Ocu na kraju svake desetice uveden je tek1613. godine. U tom vremenu širi se i pobožna predaja kako je Krunicu ustanovio Sv. Dominik(+1221). Dominik nije ustanovio sv. Krunicu međutim valja istaknuti da će upravo dominikanci biti veliki širitelji te molitve preko marijanskih bratovština. U 15. stoljeću predlaže kartuzijanacDominik Pruski razmatranje pojedinih otajstava uz moljenje desetica. U 16. stoljeću s dominikancem Albertom od Castella (1521.) Krunica dobiva današnji oblik i sve više od molitve marijanskih bratovština postaje molitva kršćanske zajednice i pojedinaca.

Papa Ivan Pavao II. Uveo je u cijelu Crkvu pet novih otajstava. To su otajstva svjetla (obuhvaćaju Isusov javni život).

Izvor: www.katolici.org


                                                                                                                                                                                                                                     05.10.2014


PREŽIVJELA POBAČAJ


Gianna Jessen je američka, kršćanska “pro-life” aktivistkinja koja je preživjela pobačaj. Njezina maloljetna majka došla je u osmom mjesecu trudnoće na kliniku gdje su joj savjetovali pobačaj solnom otopinom koja sprži dijete u majčinoj utrobi i ono se rodi mrtvo. No, dogodilo se čudo. Gianna je rođena živa.

 

Čudom nije bila ni slijepa, ni izgorena. Čudo je bilo i to što su je hitno prebacili u bolnicu, jer su djeca koja prežive abortus ostavljena da umru u mukama. Preživjela je , dana na usvajanje, oboljela od cerebralne paralize, da bi se dogodilo još jedno čudo. Prohodala je i danas ta 33-godišnja, vrlo inteligentna i temperamentna mlada žena, svjedoči o ljubavi Božjoj, o čudu života koji joj je darovan, ali i o nehumanosti, užasu aborterskog sustava koji je postao industrija s velikim profitom.

 

Gianna je jedan od svjedoka, proroka našeg vremena. Budi svijesti, dotiče ljudska srca i svjedoči u ime Kristovo.


                                                                                                                                                                                     28.rujna,2014.

Colton Burpo - dječak koji je bio u nebu



Jedanaestogodišnji Colton Burpo iz američke savezne države Nebraske u dobi od četiri godine umalo je preminuo na operacijskom stolu od puknuća slijepog crijeva. Ono što se dogodilo nakon operacije potaknulo je mnoge rasprave.

 

 

Njegov je oporavak bio dugotrajan i mukotrpan, a mali je Colton svoje roditelje šokirao kada im je detaljno prepričao što su oni za vrijeme njegove operacije radili u čekaonici. Svom je ocu, primjerice, rekao kako su mu anđeli pjevali dok se molio za sinov oporavak. Četiri mjeseca nakon operacije, Colton je počeo prepričavati stvari koje je doživio dok je ležao na operacijskom stolu. Ispričao je kako je 'na nebu' naišao na svoju sestru, što je posebno šokiralo njegove roditelje, koji mu nikada nisu rekli da je njegova majka spontano pobacila curicu prije njegova rođenja. "Izgledala mi je poznato. Odmah me počela grliti, govoreći kako joj je drago da ovdje gore ima nekoga iz vlastite obitelji", tvrdi Colton, koji je navodno susreo i svog pradjeda Popa, koji je preminuo 30 godina prije dječakovog rođenja, a za kojeg kaže da je izgledao kao mladić, a ne starac. 

 

 

Dječak tvrdi da su njegova sjećanja i vizije, što je vrijeme više odmicalo, postajali sve stvarniji. 'Sjećam se Isusa, zlatnih ulica i mnogo boja. Sjeo sam Isusu u krilo i osjećao sam se sigurnim. Bog je glavni i najveći na nebu. Može držati svijet u dlanovima', tvrdi dječak koji je 'vidio i djelić smaka svijeta'. Naravno, kao što to obično biva, njegova su iskustva ispričana i u knjizi, koja je do sada prodana u više od pola milijuna primjeraka, a koju su napisali Coltonovi roditelji. 

 

'Ne znam zbog čega, ali Bog je odabrao nas. Učinio je nezamislivo čudo', kazao je dječakov otac. 


                                                                                                                                                                                      21.09.2014.

 

ZANIMLJIVOSTI O SVETOJ JELENI KRIŽARICI


Jelena je rođena godine 248. prema mišljenju i želji Engleza u Colchesteru, a Turci tvrde da je rođena u Drepanu (danas Erseki). Bila je jednostavna žena, pučanka. Imala je jednu gostionicu. Udala se za tribuna, Konstancija Klora. Dok je trudna putovala sa svojim mužem Rimskim carstvom, snašli su je porođajni bolovi pa je rodila sina Konstantina. Srbija tvrdi da je carica rodila u Nišu. Kad je njezin muž, postigao naslov Cezar, morao je po zakonu otpustiti ženu pučanku, jer rimsko pravo nije dopuštalo brak između velikaša i pučana. Tako je on otpustio svoju suprugu Jelenu, a ostavio si je sina Konstantina i oženio Teodoru, pastorku cara Maksimilijana. Jelena je bila dobra vjernica. Bilo joj je veoma teško, ali nije proklinjala niti mrzila. Tri godine poslije umire Konstancije Klor. Na njegovo mjesto dolazi mu sin Konstantin. On poziva svoju majku Jelenu na carski dvor, proglašava ju caricom i daje kovati novac s njezinim likom te joj otvara vrata carske riznice. Još jedan dokaz nama vjernicima da Bog svoje ne zaboravlja . Nagrada je bila viđenje križa nad suncem i natpis: «U ovom ćeš znaku pobijediti.». Stoga je Konstantin Veliki stavio taj znak na sve stjegove i doista pobijedio svoga protivnika Maksencija u bitci kod Milvijskoga mosta, blizu Rima, 312. Glasovitim «Milanskim ukazom» proglašava slobodu progonjenim kršćanima te ukida kaznu razapinjanja na križ u cijelome carstvu 313. godine. Jelena je pronašla Isusov križ 326. godine Jeruzalemski biskup Makarije savjetovao je stavljanje neizlječivih bolesnika na tri pronađena križa. Ako se dogodi čudesno ozdravljenje na dodir jednog od njih biti će to siguran znak da se radi o Kristovom križu. Za uspomenu na taj događaj podigla je bazilike na Isusovom grobu i na mjestu pronalaska Kristova Križa. Jelena je bila tužna što joj se sin odlučio krstiti prije samog konca svoga života. Jelena je umrla 330. u Konstantinopolu, kasnijem Carigradu, a današnjem Istanbulu.


                                                                                                                                                                                                    14.09.2014.


HRVATSKO LURDSKO SVETIŠTE VEPRIC


Hrvatsko lurdsko svetište VEPRIC osnovao je 1908.g. biskup dr. Juraj Carić (1867-1921), koji je i pokopan u svetištu.

Prirodna špilja i cijeli krajolik s brežuljcima, raslinjem i potokom među njima živo podsjeća na Lurd, gdje se je Bl.Dj.Marija godine 1858. ukazala 18 puta Bernardici Soubirous.

U ovom središtu podignuta je kapela sa sakristijom, oltar na trgu, ispovjedaonice, postaje križnog puta, dom za duhovne vježbe, staze za procesije. Podignutra je i nova kuća za potrebe svetišta i duhovne vježbe.

Zbog svoje prirodne ljepote i tišine ovo je svetište veoma posjećeno kroz cijelu godinu, a glavni su hodočasnički dani: 11.II, 25.III, 15. VIII, 7. i 8 IX.


                                                                                                                                                                                                objavljeno 07.09.2014

POUKE SVETOG IVANA KRSTITELJA


1. Roditelje možeš obradovati i u staračkoj dobi.

2. I sam se možeš radovati bez obzira na dob – čak i prije nego se rodiš.

3. Da bi bio velik, ne moraš biti glavni i šef – dovoljno je da budeš preteča.

4. U životu uvijek uporno treba ukazivati na istinu, čak i pod cijenu da izgubiš glavu.

5. Nikad ne treba zauzimati mjesto koje ti Bog nije namijenio.

6. U dilemi između čovjeka koji govori istinu i ljubavnice, vladar će najčešće izabrati ljubavnicu.

                                                                                                                                                                       31.09.2014.g

SVETI PAPA IVAN PAVAO II I SKIJANJE


Na prigovore zašto zimi ide na skijanje krakovski kardinal Karol Woytyla uzvratio je: - Vidite, to vam je kod nas običaj.(U to doba Poljska je imala 2 kardinala).Polovica poljskih kardinala odlazi na snijeg. Papa Ivan Pavao II. bio je dugogodišnji skijaš, a tijekom svojeg pontifikata najčešće je posjećivao skijalište Terminillo u blizini Vatikana.Navodno je, dok je još bio kardinal, izjavio kako 'nije dolično kardinalu da skija loše'. Rano se počeo baviti glumom u raznim kazališnim skupinama. Nakon završetka gimnazije s ocem se preselio u Krakov gdje se troumio između glumačke karijere, studija filozofije i studija teologije. Ipak se odlučio za Filozofski fakultet na kojemu je s poljskim piscem Juliusom Kidrinkim osnovao kazalište. Nakon dolaska nacista u Poljsku, Karol je ilegalno nastavio studije i širio pacifističke ideje, a govorio je i kako se otpor nacistima može pružati i bez oružja.

.

                                                                                                                                                                                           24.08.2014 

KAKO ŽIVJETI SIGURNIJE


1. U bolnicama se događa 32-33% smrti. Izbjegavajte bolnice iznad svega.

2. U automobilu se dogodi čak 20% tragičnih nesreća, stoga izbjegavajte automobile. 


3. U kući se dogodi 17% nesreća - ne ostajte previše u kući. 


4. Pješacima se dogodi 14% tragičnih nesreća - izbjegavajte hodanje ulicama i pločnicima. 


5. Izbjegavajte putovanja avionom, željeznicom ili brodom jer se u ovim prometalima događa 16% od svih nesreća.


Kako se u crkvi događa tek 0,001% smrtnih slučajeva, a i oni su obično povezani s nekim prijašnjim zdravstvenim problemima, logika nam nalaže da je najsigurnije mjesto na svijetu crkva.


Biblijsko proučavanje je također sigurno. Postotak smrti tijekom biblijskog proučavanja je još manji.

ZBOG SIGURNOSTI - Idite u crkvu i čitajte svoju Bibliju.


TO VAM MOŽE SAČUVATI ŽIVOT!  

                                                                                                                                                                              objavljeno 17.08.2014.

Prema Svetome Bonaventuri, franjevcu kojeg je krasio naziv "serafski naučitelj" 12 će znakova prethoditi dolasku Antikrista. Znakove je napisao u 13. stoljeću, a  to su:


1. Kada starci izgube zdrav razum i mudrost;

2. Kada kršćani izgube vjeru;

3. Kada puk više ne bude imao ljubavi;

4. Kada bogataši izgube milosrđe (postanu neosjetljivi na tuđu nevolju) ;

5. Kada mladež više nikoga ne bude poštovala;

6. Kada siromasi izgube poniznost [skromnost];

7. Kada žene izgube čednost;

8. Kada brak izgubi trajnost (i stane se vrtiti isključivo oko zadovoljstva);

9. Kada klerici izgube čast i svetost;

10. Kada redovnici napuste istinitost i strogost;

11. Kada se prelati više neće brinuti za upravljanje [za svoju službu] i kada izgube dobrotu;

12. Kada gospodari zemlje izgube pobožnost i velikodušnost.


Bonaventura, po krštenju Ivan, rodio se 1221. u Italiji, u Bagnoregi. Stekao je doktorat iz filozofije, a potom je, s 25 godina, stupio u franjevački red te dobio ime Bonaventura. 

Crkva Bonaventuru,  zbog njegova uzvišenog nauka smatra svojim naučiteljem.


                                                                                                                                                                                     10.08.2014

Najteži kukac na svijetu je onaj naziva golijat (Goliathus sp.). Živi u tropskim područjima Afrike, a velika ličinka ovog kukca može težiti i 100 grama, koliko teži i jedan odrasli kos! 
                                                                                                                                                                                      03.08.2014.

UDIČARKE-DUBOKOMORSKI RIBIČI

Većina riba sa svjetlećim organima živi u dubokim vodama, no u plićacima sjeveroistočne Azije živi riba bljeskalica. Ispod očiju smješteni su svjetlosni organi ispunjeni bakterijama koje stvaraju svjetlo zbog čega ova riba izgleda kao da ima dodatni par demonskih očiju. Prednja strana svakog organa je prekrivena crnim pomičnim naborom kože kojim „pale i gase“ svjetlo. Kad ih proganja neki grabežljivac, ove ribe koriste manevar “žmigni i briši”- najprije pojure u jednom smjeru s upaljenim svjetlima, tada ih ugase i naglo kreću u potpuno drugom smjeru, što mogu ponoviti i do 75 puta u minuti, ostavljajući zbunjenog grabežljivca da ih uhvati ako može.

                                                                                                                                                                                                  27.07.2014,17.50

Poslušajte naše pučke pivače i stare pivačice na jednom od nastupa na koncertu u Metkoviću "Na Neretvu misečina pala"

BRODOLOM SVETOG PAVLA


Ozbiljne i vrlo zanimljive činjenice koje idu u prilog da se Sv.Pavao nasukao na Mljetu a ne na Malti,svaka činjenica vrlo je zanimljiva sama za sebe ,a i sve povezane u cjelinu;


-Malta i Mljet imali su isto ime tj Melita,a poistovjećivanje Melite samo s Maltom potječe tek od 16.st

-Zbog jakog nevremena kod Krete,zahvaćen nepovoljnim sjeveristočnim vjetrom brod se nasukao na otoku koji Sv.Luka naziva Melita,i budući da brod Sv.Pavla nije mogao ploviti uz vjetar,s bočnim vjetrom i valovima uz bok nikako nije mogao doći do Malte jer je brod Sv Pavla plovio vjetrom u krmu,a nepobitni dokaz za to je upotreba plivajućeg sidra,dakle da zaključimo ,Pavlov Brod je plovio niz vjetar, na taj način nije mogao doći na Maltu i da je svih četrnaest dana puhao samo sjeveroistočnjak brod bi se nasukao na sjevernoafričkoj obali i ne bi bio tjeran "amo tamo" kako je zapisano već pravocrtno

-Morske struje istočnog sredozemlja teku smjerom obratnim od kazaljke na satu i zato su pogodovale kretanju broda prema Mljetu dok su spriječavale put prema Malti

-Brod koji je "pokupio" nakon tri mjeseca brodoloma Sv Pavla bio je aleksandrijski brod čija ruta za žito se poklapa sa Mljetom,dok bi bilo potpuno nelogično da je išao smjerom Malte

-Izvještaj kaže da je Sv.Pavla na otoku Meliti ugrizla zmija a na Malti zmija ljutica nema, dok ih na Mljetu ima i bile su problem u novijoj povijesti pa su umjetno nastanjeni mungosi da tamane zmije.

-Nove spoznaje malteških znanstvenika govore da nema na Malti nema nikakvih dokaza o nasukavanju broda Sv Pavla na Malti,a tradicija "štovanja" Malte kao mjesta Pavlovog brodoloma nastaje tek 1229.godine

-Arheološka istraživanja na Mljetu pokazuju vrlo ranu kršćansku zajednicu,a vrlo znakovito je da je Sv Pavao poslao učenika Tita u Dalmaciju nakon brodoloma

-Stanovnici Mljeta od pamtivjeka prenoise usmenu predaju o brodolomu Sv.Pavla na tom otoku.

-Bizantski car Konstantin Porfirogenet(905.-959) opisujući gradove Dalmacije kaže "Drugi je veliki otok Mljet koji spominje Sv.Luka u Djelima apostolskim.Na tom je otoku Sv Pavla ugrizla ljutica

-U 16.stoljeću istu predaju prenosi talijanski povjesničar S.Razzi

-Ignjat Đurđević opat,objavljuje u Veneciji objavljuje u jednom svom djelu slijedeće "Odgovorno tvrdim da je prije doseljenja vitezova svetog Ivana na Maltu(malteški vitezovi) slava Pavlovog brodoloma bez imalo sumnje dodjeljivana Mljetu do 1596 kada pod utjecajem malteških vitezova počinje globalna priča o Malti kao mjestu brodoloma.


Napominjemo da je ovo samo jedna zanimljivost u koju možete povjerovati,ali i ne morate.Pa eto,tko voli nek izvoli.


                                                                                                                                                                                               objavljeno 29.06.2014 u 15.10

U Japanu živi 452 tisuće katolika od kojih je 60 posto žena. Najveći broj ih živi u Tokiju, Nagasakiju, Osaki i Yokohami. Katoličku je vjeru u zemlju Izlazećeg sunca u XVI. st. donio isusovac sv. Franjo Ksaverski, apostol Indije, Japana i Kine.

                                                                                                                                                                                                                                                                                           objavljeno 22.06.2014 u 13.40 sati

Božji narod štuje sv. Antuna naročito na tri načina:


1) Slaveći njemu u čast utorke. To je zato što je svetac bio pokopan u utorak 17. lipnja 1231. i što se toga dana dogodilo više velikih čudesa.

2) Noseći uza se njegovu medaljicu, sličicu ili kipić. Važno je napomenuti da to ne smijemo smatrati nekom amajlijom jer bi to bilo praznovjerje. Želimo li u pravom duhu to prakticirati, onda nas mora podsjećati na sveca da mu se s pouzdanjem utječemo, a ne kao da sama medaljica ili slika ili kip može izvesti neko čudo ili očuvati od kakve nesreće.

3) Darivajući za kruh svetog Antuna u korist siromaha. Čini mi se da je ta praksa danas najodličniji način štovanja sv. Antuna jer njome pomažemo siromasima, činimo stvarno djelo milosrđa i bratske ljubavi, što je pred Bogom veoma vrijedno. Postanak te prakse pripisuje se čudu po zagovoru sv. Antuna. Neka je majka po njegovu zagovoru zadobila milost da joj je oživjelo dijete koje se bilo utopilo u nakapnici za kišnicu. Dok je molila za čudo, obećala je da će u korist siromaha dati toliko kilograma žita koliko je dijete teško.

Slušajući ili čitajući o sv. Antunu, navikli smo na čudesne stvari u njegovu životu. Od svega toga gore nismo ništa spomenuli. To je zato što u stvarima čudesa želimo biti što kritičniji. Da, vjerujemo u Isusova čudesa, i u ona što ih je Bog činio preko svojih svetaca, ali samo u ona koja su nam povijesno zajamčena. Više vrijedi jedno sigurno čudo nego tisuću izmišljenih i preuveličavanih čudesa. Od mnogih čudesa spomenut ćemo samo jedno,jer koliko ih je sveti Ante učinio, kad bi sve išli nabrajat, knjigu bi napisali.

Dok se Antun nalazio u službi kustoda u Limogesu, za što je najvjerojatnije bio izabran na kapitulu u Arlesu g. 1226., i jednom propovijedao o križu, ukazao mu se sv. Franjo obdaren Kristovim ranama. Bilo je to malo pred smrt velikoga sveca, jer je upravo te godine 4. listopada umro sveti Franjo.

Objavljeno 15.6.2014. u 15:04

Svjedočanstvo Svete Marije Faustine H. Kowalske o oslasku u pakao.

Danas me je jedan anđeo vodio u ponore pakla. To je mjesto velikih muka.
Njegova površina je užasavajuće velika. Vrste muka što sam ih vidjela su slijedeće: prva muka koja čini pakao je gubitak Boga; druga - trajno predbacivanje savjesti; treća - ta se sudbina neće više nikada promijeniti; četvrta muka - vatra, što prolazi dušom, ne razarajući je; to je užasna muka; to je čisto duhovna vatra zapaljena Božjom srdžbom; peta muka - stalna tama i užasno zagušljiv miris; premda je tamno, đavli se uzajamno vide i proklinju dušu; oni vide svo zlo drugih i također svoje vlastito; šesta muka - neprestano sotonino društvo; sedma muka je užasni očaj, mržnja prema Bogu, hule, proklinjanje, psovanja.
To su muke koje zajednički trpe svi prokleti. Ali to još nije kraj. Postoje još posebne muke za duše,naime muke osjetila. Čim je pojedina duša sagriješila, time se kažnjava na strašni i neopisivi način. Postoje užasne pećine i bezdani mučenja, gdje se jedna muka razlikuje od druge. Naočigled te užasne muke bila bi umrla da me nije zadržala Božja svemoć. Grešnik treba znati da će biti mučen cijelu vječnost organom kojim je griješio.
O ovom pišem na Božju zapovijed, da se ne može izgovoriti ni jedna duša da nema pakla, ili da tamo nitko nije bio i ne zna kako je tamo. Ja, sestra Faustina, bila sam po Božjoj zapovjedi u bezdanima pakla i da bih izvjestila dušama i posvjedočila da postoji pakao. Sad o tom ne mogu govoriti, jer imam Božju zapovijed to pismeno ostaviti. Đavli me jako mrze, ali po Božjoj zapovjedi moraju me slušati. Što sam napisala oskudna je slika onog što sam vidjela. Jedno sam mogla zamjetiti, tamo su većinom duše koje nisu vjerovale u postojanje pakla. Kad sam došla k sebi nisam se mogla odmoriti od užasa, kako duše tamo jako trpe. Stoga još srdačnije molim za obraćenje grešnika. Bez prestanka vapim Božjem milosrđu za njih. O moj Isuse, radije bih trpjela muke do konca svijeta, nego tebe uvrijediti i najmanjim grijehom." - 
Sveta Marija Faustina H. Kowalska
                                                                                                                                                                                                                                                                                              objavljeno 08.06.2014.u 13 05

Aja Sofija u Istambulu stoljećima je bila najveća kršćanska crkva na svijetu. Sagrađena je u 6. st., a godine 1453. je pretvorena u džamiju kojoj su dograđena 4 minareta.


LIJEČNIK PREDLOŽIO MAJCI DA UMJESTO ABORTUSA UBIJE DIJETE KOJE IMA U RUKAMA!


"Ne doktore! To je strašno! Pa to je zločin. Ne želim ubiti svoje dijete",
 vikala je šokirana majka. 
Mnoge žene današnjice uopće nisu svijesne da je odlazak na abortus zapravo odlazak na ubojstvo vlastitog djeteta. Ponekad je za sprječavanje tog zločina dovoljan samo jedan razgovor ili pokoja mudra rečenica upućena ženi koja ne zna što čini.
Priču u nastavku prvi puta je ispričao svetac Josemaria Eskariva ženi koja je došla na ispovijed tražiti savijet; abortirati ili ne. Josemaria Eskariva spriječio je taj abortus mudrim riječima, a kasnije, njegovom metodom služili su se mnogi liječnici u cilju sprječavanja žene da počini taj zločin na sebi i svom vlastitom djetetu. Pročitajte priču.
Zabrinuta žena otišla je ginekologu i pitala ga:
 "Doktore, imam ozbiljan problem, i očajno mi treba pomoć! Imam bebu koja nije još napunila godinu dana, a ja sam opet trudna! Ne želim imati djecu tako blizu jedno drugomu!"
Liječnik je rekao:
 "Dobro i što želiš od mene sada?"

„Želim da izvršite abortus, da okončam ovu trudnoću, i računam na vas da ćete mi pomoći!"

Liječnik se zamislio, i nakon poduže šutnje rekao je ženi:
 „Ja imam za tebe jedno bolje rješenje za taj tvoj problem. Manje je opasno za tebe."

Ona se nasmiješila misleći da će liječnik izvršiti abortus. 
On je nastavio: 
"Vidiš, kako bi ti olakšali pa da nemaš dvije male bebe u isto vrijeme o kojima ćeš voditi brigu, hajde da ubijemo ovu bebu koju držiš u rukama! Na ovaj način, čak sebi možeš priuštiti malo odmora dok se ova druga beba rodi. Ako si već naumila ubiti jedno dijete, nije ni bitno koje. Ali na ovaj način, neće biti nikakvog rizika za tebe i tvoje zdravlje, a osim toga ovo rođeno dijete troši tvoj novac za hranu pa ćeš uštedjeti."

Žena je počela vrištati: „Ne doktore! To je strašno! Pa to je zločin. Ne želim ubiti svoje dijete!"

„Slažem se s tobom," rekao je doktor, "ali maloprije mi se činilo da je to bila najbolja solucija za tebe."
Liječnik se osmjehnuo jer je shvatio da je ona shvatila poantu. On je uspio uvjeriti ovu majku da nema razlike između ubojstva već rođene bebe i one koja je još uvijek u trbuhu. Zločin bi bio isti!

                                                                                                                                                                                                                                                objavljeno 25.05.2014 u 14.55

Propovijed biskupa Mate Uzinića, Bleiburg, 2014.

Okupili smo se na ovom bleiburškom polju u svibnju 2014., da bismo se spomenuli svibnja 1945.

Svibanj 1945. zapamćen je u svjetskoj povijesti kao mjesec završetka Drugog svjetskog rata u Europi. U Hrvatskoj se taj mjesec pamti i kao mjesec pokolja nevinih ljudi kojima spomen čuva ovo mjesto, a čije su kosti posijane diljem Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije. Razoružani vojnici i brojni civili, najprije ljudi, a onda Hrvati, katolici i muslimani i mnogi drugi, u dijelu Iste i Dalmacije Talijani, u zapadnoj Vojvodini i istočnoj Slavoniji Nijemci, postali su materijal za odstrel jer „bilo kako bilo, ubiti ih se mora", govorio je, nakon tzv. „oslobođenja" Dubrovnika, jedan od visokih vojnih dužnosnika partizanskih postrojbi, opravdavajući pokolj nevinih i istaknutih građana na Daksi, mjestu koje je zajedno s Bleiburgom jedan od simbola poslijeratnog stradanja i „križnih putova" hrvatskog naroda. Slaveći ovu misu i vjerujući da je naš raspeti i uskrsnuli Gospodin bio s njima u njihovoj patnji, u mislima se želimo vratiti u dane stradanja i u duhu krenuti njihovim križnim putovima, pridružiti se svima kojima su bez krivnje, makar ih bez suda i suđenja prati drugačiji glas, bila oduzeta ljudska prava, pogaženo ljudsko dostojanstvo i oduzet život. Želimo u mislima obići poznate i nepoznate grobnice i grobišta, izgovoriti imena i prezimena o kojima se nije smjelo govoriti ili se govorilo šapatom. Želimo se otajstveno otisnuti i prema svima onima koji su bili supatnici u njihovoj boli.

Svibanj 2014., naš svibanj, obilježen je starim i neprevladanim ideološkim sukobima, istim onim koje su jedne tjerale da iz Hrvatske bježe, a drugima bile povod da ih bez milosti likvidiraju. Naš svibanj, ovaj 2014., obilježen je i dramatičnom ekonomskom krizom, velikim bojem nezaposlenih, nezaštićenim radnicima sa slabim plaćama i bez plaća, pogodovanjem stranom kapitalu kojeg svejedno nema... A što reći o našem svibnju 2014. kad su u pitanju branitelji ili najugroženije kategorije stanovništva: umirovljenici, invalidi, stari i bolesni, oni o kojima su se dosada barem povremeno brinule socijalne službe, a koji su našoj „socijalnoj" državi postali preskupi? Ili što reći kad su u pitanju naši mladi, oni koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i bleiburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine?

Ovakav svibanj 2014. nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih „istina" koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti, odnosno posljedica je i onog svibnja 1945. koji spominjemo ili, dopustite da stvar proširim, Jasenovca koji je simbol jednog drugog tragičnog stradanja. Uz 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata želim stvar proširiti i na ono što se događalo nakon tog rata i u čemu se nalazi početak i izvor, ne i opravdanje, mnogih kasnijih zala. I zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj, kako nam to zorno pokazuju primjeri Vukovara i Knina. Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo „svoje" žrtve i „tuđe" zločine, nego i „svoje" zločine i „tuđe" žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Nastaviti ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove. I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno. To onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani. 

Polazeći od Božje riječi, smatram da se rješenje ove naše situacije nalazi u dvije riječi.

Prva riječ je istina. Da bismo okrenuli stranicu naše nacionalne povijesti koja se zove Drugi svjetski rat i poraće, Jasenovac i Bleiburg, moramo pogledati istini u oči, koliko god ona bila teška i bolna. Samo nas istina, ona objektivna koja ne vidi samo zlo nego i dobro i, obrnuto, koja ne vidi samo dobro nego i zlo, može osloboditi i pročistiti naš pogled za otkrivanje bitnog. Istina nije nešto što Crkva može donijeti na ovo „krvavo polje" i druga mjesta stradanja, makar se Crkva, zbog nemara onih koji imaju odgovornost za istinu, pokušava i tim baviti. Istina o Bleiburgu i Jasenovcu je odgovornost političara. Oni bi, uz pomoć znanstvenika, i u Bleiburg i u Jasenovac trebali donijeti istinu, a ne svoje stranačke interese, ne svoje ideologije koje ubijaju istinu, slobodu, različitost, toleranciju, mogućnost za oprost, za ljubav… Pozivam ih, zajedno s povjesničarima, da slobodni od svih ideologija doprinesu konačnom utvrđivanju istine. Da to nije lako, svjedoči nam ulomak iz Djela apostolskih koji nas je upoznao s metodama suprotstavljanja istini o Isusu Kristu u vrijeme prve Crkve. Istinu se može skrivati – pokušavalo se to i s Bleiburgom desetljećima – ali je se ne može sakriti. Može se i brojevima manipulirati, nažalost to se činilo i čini, ali se ne smije zaboraviti da u Bleiburgu, na Križnom putu, u Jasenovcu i na drugim mjestima stradanja nisu bili tek brojevi, nego da se iza svakog broja nalazi ljudska osoba sa svojim dostojanstvom, imenom i prezimenom. I obitelj koje ih nikad nisu dočekale. I koliko god da i danas vrijede riječi bl. Alojzija Stepinca, nadamo se uskoro svetog, koji na svoj način simbolizira sve poslijeratne mučenike hrvatskog naroda, a koji je 19. veljače 1943. u pismu Paveliću napisao da je Jasenovac „sramotna ljaga … za Nezavisnu Državu Hrvatsku", toliko se može reći da su Bleiburg, Križni put, ali i Jasenovac, također „sramotna ljaga" i na licu Republike Hrvatske i svih onih koji su imali dužnost nešto napraviti u utvrđivanju istine utemeljene na povijesnim činjenicama, a zbog ideoloških razloga to nisu napravili, nego i dalje, čini mi se u posljednje vrijeme sve više, neistinama i mitovima raspiruju mržnju koja nas i u svibnju 2014. dijeli gotovo jednako kao što nas je dijelila i u svibnju 1945. I to je naša najveća tragedija.

Druga riječ je oprost. Oprost je ono što bi Crkva, s vjerom u Isusa Krista i njegovu natpovijesnu prisutnost u patnji ljudi svih vremena, morala donijeti ovdje i na sva stratišta ljudske povijesti. Oprost je temeljna poruka evanđelja i temeljno Isusovo poslanje i poslanje Crkve. Isus kaže: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim." Isus je došao da nam objavi istinu o Bogu koji oprašta. Njegovo najveće djelo je djelo oproštenja: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" (Lk 23, 34) Oprost, uz istinu, je jedino što može donijeti konačni mir i spokoj rasutim kostima naše braće i sestara. „Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i tajnog mira", poručio nam je sv. Ivan Pavao II., papa, u prigodi svog prvog posjeta našoj domovini. Ovo, tražiti oprost, u ime molitve na koju nas poziva Isus kad nam obećava „i što god zaištete u moje ime, učinit ću", trebamo najprije usmjeriti prema Bogu. Zamolimo ga da nam oprosti što su se Jasenovac i Bleiburg uopće mogli dogoditi. S vjerom da nas Bog uslišava u našem tražnju oprosta, uputimo svoju molitvu za oprostom i prema našoj ubijenoj braći i sestrama. Iz molitve za oprost mora se probuditi i ono „oprostiti". U Očenašu molimo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim." Ne oprostimo li, ni nama neće biti oprošteno. Ovo oprostiti da bi nam bilo oprošteno, samo se djelomično odnosi na zločince koje je bl. Alojzije Stepinac u već spomenutom pismu nazvao „najveća nesreća Hrvatske", a što se može proširiti i na one koji su započeli svoj krvavi pir na ovom polju i one koji su im to naredili i koje još i danas neki veličaju i dozvoljavaju da se po njima zovu trgovi i ulice. Njih uglavnom ne možemo nego prepustiti Božjoj milosrdnoj ljubavi. Ovo oprostiti se još više odnosi na to da „mi", „mi" u Bleiburgu i „mi" u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih pitamo oproštenje. Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine. 

Braćo i sestre, uz poziv na veći trud i zalaganje odgovornih oko utvrđivanja istine, osude svih zločina i jednak pijetet prema svim žrtvama koje nam uvijek ostaju pouka, temeljna poruka koju s ovog mjesta želim poslati zaklinjući u ime Isusa Krista je poruka: Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost! Tek tad će se „svi krajevi svijeta" koji „vidješe spasenje Boga našega" o kojima smo pjevali u psalmu, zajedno s onim „raduj se, kliči i pjevaj", koje se možda može učini neprimjerenim za ovo mjesto pijeteta, a nije, odnositi i na ovo polje i sva druga mjesta stradanja i križne putove koje smo, uz traženje istine i molitvu za oprost, kao kršćani pozvani gledati u svjetlu uskrsne radosti, ali i cijelu našu domovinu. I to će, vjerujte mi, postati razlog jednog drugačijeg povratka onih koji su iz domovine odlazili i odlaze, jer u njoj nisu vidjeli svoju budućnost, od onog koji je prije 69 godina započet na ovom bleiburškom polju i kojeg se danas spominjemo s tugom, poštovanjem i molitvom za sve nastradale, za njihove obitelji i za našu domovinu koja zaslužuje bolju sadašnjost i budućnost od svoje prošlosti. Amen!

U Mariji Bistrici zabilježeno je 1109 čudesnih događaja od 1688. do 1786. godine koji su priznati tek nakon pomnih istraživanja i svjedočanstava.
Svetiše Jasna Gora u Poljskoj najveće je marijansko svetište na svijetu čiji nastanak nije vezan uz ukazanja. To je ujedno i svetište u koje dolazi najveći broj hodočasnika pješice - oko 200 tisuća od ukupno 4-5 milijuna hodočasnika godišnje. Neke grupe hodočasnika pješaka broje i 20 000 vjernika.

Maslinski vrt su 1681 godine od muslimana otkupili Hrvati,braća Branković iz Sarajeva i darovali ga franjevcima na čuvanje.

Za Isusov ukop Nikodem je donio 100 libara smjese smirne i aloja tj. oko 33 kg što je količina za kraljevski pogreb

Isus Krist: Realan izvještaj o muci

Je li Isusova smrt obična predstava, a njegovo uskrsnuće prijevara? Mnogo puta tijekom povijesti Kristovo uskrsnuće pokušalo se osporiti. Jedni tvrde da je pobjegao u Indiju, drugi tvrde da je pobjegao u Egipat. Treći da se samo onesvijestio od iscrpljenosti na križu ili da je dobio sredstvo od kojeg je samo izgledao kao da je umro pa je kasnije oživio od svježeg i vlažnog zraka u grobu. Navode se različite “urote”. Ili da je Poncije Pilat primio mito kako bi omogućio da Isusa skinu s križa prije nego je izdahnuo… Teorija o nesvjestici i dalje cvate u obliku urbanog mita. Pojavljuje se kad god o uskrsnuću razgovaram s onima koji su u potrazi za duhovnim.


Medicinski dokazi

Što nam doista govore dokazi? Što se doista dogodilo kod raspeća? Što je kod Isusa bio uzrok smrti? Postoji li uopće mogućnost da je preživio sve te muke? Nadao sam se da će medicinski dokazi pomoći upravo pri rješavanju takvih pitanja. Pokucao sam na vrata istaknutog liječnika koji je opširno i intenzivno proučavao povijesne, arheološke i medicinske podatke povezane sa smrću Isusa Nazarećanina – iako se čini da, s obzirom na činjenicu da je tijelo zagonetno nestalo, nije provedena obdukcija.

Metherella sam potražio jer sam čuo da raspolaže medicinskim i znanstvenim znanjem te iskustvom potrebnim da objasni raspeće. – o toj temi može razgovarati precizno i objektivno, bez emocija. Dr. Alexander Metherell – diplomirao je medicinu (na sveučilištu Miami, na Floridi) – doktorirao strojarstvo (na engleskom sveučilištu Bristol), – govori znanstveničkom preciznošću. – dijagnostičar, član Američkog odbora za radiologiju, djeluje i kao savjetnik Nacionalnog instituta za srce, pluća i krv pri Nacionalnom institutu za zdravlje u Bethesdi, u saveznoj državi Maryland.

Kao nekadašnji znanstvenik koji je predavao na sveučilištu California, uredio je pet znanstvenih naslova, pisao priloge za publikacije u rasponu od časopisa Aerospace Medicine do Scientific Americana. Njegova genijalna analiza stezanja mišića objavljena je u The Physiologistu i u Biophysics Journalu.  Dok je izlagao, Metherell je nastupao znanstvenički rezervirano, govoreći polagano i metodično, ne dajući uopće znakove unutarnje uznemirenosti i smireno opisujući užasne pojedinosti Isusove smrti.

Što god da se događalo pod površinom, koliko god ga kao kršćanina uznemirivalo što govori o okrutnoj sudbini koja je zadesila Isusa, sve je to uspijevao prikriti profesionalnošću stvorenom zahvaljujući desetljećima laboratorijskih istraživanja. Davao mi je samo činjenice, zbog kojih sam, uostalom i proputovao pola zemlje.


Mučenje pod križem

Strobel: “Možete li mi opisati što se točno dogodilo Isusu?” upitao sam. Metherell. “Sve je počelo nakon posljednje večere”, “Isus je s učenicima otišao na Maslinsku goru – točnije u Getsemanski vrt. Ondje je, sjetit ćete se, cijelu noć molio. Pritom je predviđao događaje dana koji je bio pred njima. Kako je znao kolika je pred njim patnja, posve je prirodno očekivao i veliki psihološki stres.”

Strobel: “Samo trenutak … upravo se tu skeptici slavodobitno smiješe”, “U evanđeljima stoji da je u toj fazi iz njegove kože umjesto znoja počela izbijati krv. Nije li to ipak plod malko prebujne mašte? Ne dovodi li to u pitanje vjerodostojnost autora evanđelja?” Metherell : “Nipošto”. “Riječ je o stanju koje medicina poznaje pod nazivom hematidroza. Nije osobito često, ali se povezuje s visokim stupnjem psihološkog stresa.

“Pritom težak oblik tjeskobe uzrokuje oslobađanje kemijskih tvari od kojih pucaju kapilare u znojnim žlijezdama. Zbog toga u žlijezde ulazi malena količina krvi pa znoj na površinu tako izlazi pomiješan s krvlju. Nije riječ o nekoj većoj količini krvi, nego o vrlo, vrlo malenoj količini.”

Strobel: “Je li to još nekako utjecalo na njegovo tijelo?” Metherell : “Zbog toga mu je koža postala užasno osjetljiva, tako da je morala biti vrlo, vrlo bolna kad ju je sutradan bičevao rimski vojnik.”

Strobel: “Recite mi, kakvo je bilo to bičevanje?” Metherell: “Poznato je da su rimska bičevanja bila užasno okrutna. Obično je bila riječ o trideset devet udaraca bičem, no često ih je bilo i više, ovisno o raspoloženju vojnika s bičem. Rimski liktor – izvršitelj kazne

Vojnik bi se služio bičem od ispletenih kožnih remena u koje su bile upletene metalne kuglice. Kad bi bič udario kožu, kuglice bi izazivale modrice, nagnječenja ili kontuzije, koje bi se otvorile nakon daljnjih udaraca. Bič je imao i komadiće oštrih kostiju, koje bi duboko rezale kožu.

Leđa bi nakon toga bila toliko razrezana i izranjavana da su se u dubokim porezotinama katkad nazirali i dijelovi kralježnice. Bič bi sustavno zahvaćao sve od ramena do križa, stražnjice i stražnjeg dijela bedara. Užas.” Metherell je načas zašutio. “Nastavite”, rekao sam.
“Jedan liječnik koji je proučavao rimska premlaćivanja rekao je: ‘S nastavkom bičevanja, porezotine bi prodirale i u donje mišiće kostura i tako biste dobivali uzdrhtale pruge raskrvarenog mesa.’ Povjesničar iz 3. stoljeća po imenu Euzebije ovako je opisao bičevanje: ‘Ogoljele su se kažnjenikove vene, i sami mišići, tetive, a i utroba žrtve došla je na vidjelo.’

Znamo da bi mnogi umrli od takvog premlaćivanja i prije razapinjanja na križ. U najmanju ruku, žrtva bi proživljavala stravičnu bol i utonula u hipovolemički šok.” Metherell je upotrijebio meni nepoznat medicinski izraz. “Što znači hipovolemički šok?” upitao sam.

“Hypo znači ‘ispod, nedovoljno’, dok se vol odnosi na količinu, volumen, dok se emic na engleskome odnosi na ‘krv’, pa je tako hipovolemički šok stanje u kojem osoba pati od posljedica gubitka velike količine krvi”, objasnio mi je liječnik. “A to ima četiri posljedice.

Kao prvo, srce ubrzava rad jer pokušava tjerati krv koje nema. Kao drugo, pada krvni tlak, zbog čega dolazi do nesvjestice i kolabiranja. Kao treće, bubrezi ne stvaraju urin, kako bi održali postojeći volumen. I kao četvrto, čovjek postaje užasno žedan jer tijelo žudi za tekućinom koja bi nadoknadila izgubljenu količinu krvi.”

“Vidite li u evanđeljima dokaze za takvo stanje?” “Da, izvan svake sumnje”, odgovorio je. “Isus je bio u hipovolemičkom šoku dok je teturao cestom prema Kalvariji i pritom nosio vodoravnu gredu križa. Na kraju je kolabirao, a rimski je vojnik Šimunu naredio da ponese križ umjesto njega.

Kasnije čitamo da je Isus rekao ‘Žeđam’ i tada su mu dali gutljaj octa. Zbog strašnih posljedica tog premlaćivanja, uopće nema sumnje da je Isus već bio u teškom do kritičnome stanju, čak i prije no što su mu u dlanove i stopala zarili čavle.”

Agonija na Križu 

Koliko god opis bičevanja bio stravičan, znao sam da slijedi još odbojniji dio. Razlog je činjenica da povjesničari jednoglasno tvrde da je Isus tog dana preživio bičevanje i da su ga potom stavili na križ – i upravo tu dolazimo do pravih pitanja.

Kad danas osuđene zločince vežu za ležaj i ubrizgavaju im otrov, ili za drvenu stolicu i podvrgavaju ih strujnom udaru, sve se odvija u vrlo kontroliranim okolnostima. Do smrti dolazi brzo i posve predvidivo. Mrtvozornik pomno određuje trenutak u kojem je nastupila smrt. Iz velike blizine svjedoci prate sve, od početka do završetka.
No koliko je smrt bila sigurna i pouzdana kad je riječ o tom surovom, polaganom i poprilično nepreciznom načinu smaknuća koji nazivamo raspećem? Štoviše, većina ljudi točno ne zna kako križ usmrćuje žrtve. A bez stručnog mrtvozornika koji bi službeno potvrdio Isusovu smrt, je li moguće da je smrt izbjegao izmučen i raskrvaren, ali ipak živ?

Sada sam se posvetio upravo tim temama. “Što se dogodilo kad je došao na mjesto raspeća?” upitao sam. “Ondje su ga vjerojatno položili, raširili mu ruke i čavlima ih učvrstili za vodoravnu gredu. Ta poprečna greda nazivala se patibulum, i u to je vrijeme bila odvojena od okomite grede, trajno postavljene u zemlju.”
To mi je bilo teško zamisliti. Trebao sam još pojedinosti. “Kako su ih učvrstili i gdje?” “Rimljani su se služili klinovima dugačkima petnaestak centimetara. Njima su probijali ručne zglobove”, rekao je Metherell i prstom pokazao mjesto na dva-tri centimetra ispod lijevog dlana. “Samo trenutak”, prekinuo sam ga. “Mislio sam da su mu čavlima probili dlanove. Tako je na svim slikama. Štoviše, riječ je o uobičajenu simbolu koji prikazuje raspeće.”

“Klinovi ili šiljci išli su kroz zapešće”, ponovio je Metherell. “Bio je to čvrst položaj zahvaljujući kojem dlan ostaje nepomičan. Da su probijali dlanove, zbog težine tijela koža bi pucala i tijelo bi palo s križa. Stoga su šiljke zabijali u zapešće, iako se ono u tadašnjem jeziku smatralo dijelom šake.
Važno je shvatiti i da je takav klin najčešće prolazio mjestom kojim prolazi središnji živac. Riječ je o najvećem živcu koji vodi do šake, a takav čavao nedvojbeno bi ga prekinuo.” Budući da poznajem tek osnove anatomije, nije mi bilo posve jasno što to znači. “O kakvoj je boli riječ?” upitao sam.

“Recimo to ovako”, odgovorio je. “Znate kakvu bol osjetite kad se negdje slučajno udarite u lakatnu kost? Tu je zapravo riječ o jednom drugom živcu. Takav je slučajan udarac vrlo bolan.
Sad zamislite da kliještima stišćete i izokrećete taj živac”, rekao je, pritom naglašavajući riječ stišćete i okrećući zamišljena kliješta. “Iskusili biste bol sličnu onome što je osjećao Isus.” Lecnuo sam se i stao se meškoljiti od nelagode.

“Bol je bila krajnje nepodnošljiva”, nastavio je. “Štoviše, doslovce neopisiva riječima. Za nju su morali izmisliti novu riječ: excruciare. U doslovnome smislu korijen tog izraza znači ‘s križa’. Promislite malo: morali su stvoriti novu riječ jer u jeziku nije bilo izraza kojim bi se opisala intenzivna patnja i bol koju čovjek osjeća kad je razapet na križu.

Gredu su potom postavili na okomiti držač i tako podignuli Isusa na križ te mu šiljcima probili stopala i tako ga učvrstili za okomiti dio. Pri tom su mu, dakako, stradali živci u stopalima, tako da je bol i u tom slučaju bila sličnog intenziteta.”

Tako je ispunjeno starozavjetno proročanstvo iz 22. psalma, u kojem se raspeće predviđa stotinama godina prije samog događaja i gdje stoji: ‘Sve mi se kosti rasuše.’” Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim. Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene. Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. Ps 22,15/19Zgnječeni i prekinuti živci već su sami po sebi užasna stvar, no mene je zanimalo kako je na Isusa djelovalo to što je visio s križa. “Kako je to opterećivalo njegovo tijelo?”

Metherell je odgovorio ovako: “Kao prvo, ruke su mu se odmah razvukle, vjerojatno za petnaestak centimetara u duljinu, a oba se ramena iščašila – to je moguće odrediti jednostavnim matematičkim jednadžbama.


Uzrok smrti 

Metherell je vrlo zorno dočarao bol na početku raspeća. No mene je zanimalo što u završnici prekida život žrtve raspeća jer je riječ o pitanju presudnom za odgovor na pitanje je li smrt moguće odglumiti ili izbjeći. Stoga sam se izravno raspitao o uzroku smrti.

“Kad čovjek visi tako, u okomitu položaju,” odgovorio je Metherell, “raspeće je u biti užasno bolno, usporeno umiranje od gušenja.

Razlog leži u tome što pritisak na mišiće i dijafragmu prsa dovodi u položaj udaha. U biti, da bi ispustio zrak, čovjek se mora pridignuti nogama, kako bi na trenutak smanjio napetost mišića. Pritom čavao prolazi kroz stopalo i na kraju se zaustavlja uz tarzalne kosti.

Nakon što je ispustio zrak, čovjek bi se morao malo opustititi i ponovno udahnuti. Za izdah bi se ponovno morao pridignuti, krvavim leđima derući po grubom drvu križa. To bi tako trajalo sve dok ga ne bi obuzela potpuna iscrpljenost pa se više ne bi mogao pridizati i disati.

Kad uspori disanje, čovjek upada u takozvanu respiratornu acidozu – ugljični dioksid u krvi razlaže se kao ugljikova kiselina, zbog čega se povećava kiselost krvi. To u završnici dovodi do poremećaja ritma srca. Zapravo, uz toliko nepravilan rad srca, Isus bi znao da je došao trenutak smrti te u tom trenutku izgovoriti: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”, nakon čega je umro od srčanog aresta.”

Nikada ranije nisam čuo toliko jasno objašnjenje smrti na križu. Međutim, Metherell još nije završio. Još i prije nego što je umro – a to je također važno – zbog hipovolemičkog šoka srce mu je neprestano ubrzano radilo, što je također dalo prilog zatajenju srca, rezultirajući skupljanjem tekućine u membrani oko srca, što se naziva perikardijalnom efuzijom, kao i oko pluća, a to je takozvana pleuralna efuzija.”

“Zašto je to važno?” “Zbog toga što se dogodilo kad je do njega došao rimski vojnik koji mu je, poprilično uvjeren da je Isus mrtav, u područje slabina, s desne strane, zario koplje. Vjerojatno je riječ o desnoj strani. To ne znamo pouzdano, ali po opisu se čini da je po svoj prilici riječ o desnoj strani, između rebara.

Izgleda da je koplje prošlo kroz desno plućno krilo i zarilo se u srce pa je, kad je vojnik izvukao koplje, iz tijela izišlo i nešto tekućine – perikardijalne i pleuralne efuzije. Ta je tekućina prozirna, poput vode, a za njom je istekla velika količina krvi, što u svom evanđelju navodi svjedok Ivan.”

Ivan vjerojatno nije imao pojma zašto vidi i krv i prozirnu tekućinu – laik poput njega to nikako ne bi očekivao. Ipak, Ivanov je opis dosljedan s očekivanjima suvremene medicine. U prvi mah čini se da to pridaje vjerodostojnost Ivanu kao svjedoku. Međutim, činilo se da u svemu postoji i velik nedostatak.

Izvadio sam Bibliju i potražio Evanđelje po Ivanu, 19,34. “Samo trenutak, doktore”, pobunio sam se. “Kad pomno pročitate Ivanove riječi, uvidjet ćete da je vidio da iz tijela izlaze ‘krv i voda’. Riječi je hotimice naveo tim redom. No, prema vašem prikazu, prva bi iz tijela izišla bistra voda. Riječ je o važnom razmimoilaženju.”

Metherell se blago nasmiješio. “Nisam stručnjak za grčki,” rekao je, “no prema onima koji dobro poznaju taj jezik, redoslijed riječi u starom grčkome jeziku nije se nužno određivao prema slijedu, već prema važnosti. Kako je krvi bilo daleko više nego vode, znači da bi bilo logično da Ivan prvo spominje krv.”

Priznao sam da je to moguće, ali sam to ipak zapamtio kao nešto što još moram kasnije potvrditi. “U kakvom je u toj fazi stanju bio Isus?” upitao sam. Metherell me pogledao izravno u oči. Odgovorio je krajnje odlučno i uvjereno. “Nema ni najmanje sumnje da je Isus bio mrtav.”


Odgovor skepticima

Činilo se da dokazi u cijelosti potkrjepljuju tvrdnje dr. Metherella. No bilo je još pojedinosti kojima sam se htio pozabaviti – preostala je i još jedna osjetljiva točka u njegovu prikazu koja bi vrlo lako potkopala vjerodostojnost biblijskoga prikaza.

“U evanđeljima stoji da su vojnici slomili noge dvojici koju su razapeli s Isusom”, rekao sam. “Zašto?” “Ako su željeli ubrzati smrt – a s obzirom na blizinu šabata i Pashe, židovski vođe to su svakako htjeli riješiti prije zalaska Sunca – Rimljani su se vjerojatno poslužili željeznom šipkom ili kratkim rimskim kopljem i tako žrtvi slomili potkoljenice. Čovjek se tako ne bi mogao pridizati da diše, a do smrti zbog gušenja došlo bi za samo nekoliko minuta.
Dakako, u Novom zavjetu piše da Isusu nisu prebili noge jer su vojnici već zaključili da je mrtav pa su to samo potvrdili kopljem. Riječ je o još jednom ispunjenju starozavjetnog proročanstva o Mesiji: «Nijedna mu se kost neće slomiti.”
Ponovno sam ga prekinuo. “Neki su pokušali baciti sumnju na prikaze u evanđeljima, napadaj ući priču o raspeću”, rekao sam. “Primjerice, u jednom davnom članku u Harvard Theological Reviewu zaključuje se kako postoji ‘nevjerojatno malo dokaza da su čavlima probijali stopala osobe na križu.’ Umjesto toga, stoji u članku, žrtvi su ruke i noge za križ vezivali konopcima Ne mislite li da to dovodi u pitanje vjerodostojnost novozavjetnih prikaza?”

Dr. Metherell pomaknuo se tako da je sad sjedio na rubu naslonjača. “Ne,” odgovorio je, “jer je arheologija utvrdila da je korištenje čavala, ili šiljaka, povijesna činjenica – iako nedvojbeno priznajem da su se ponekad koristili i konopci.” “Koji su dokazi za to?”

“Godine 1968. arheolozi su u Jeruzalemu pronašli ostatke približno trideset petero Židova koji su umrli tijekom ustanka protiv rimske vlasti, negdje oko 70. g. Jedna žrtva, po svemu sudeći, čovjek se zvao Yohanan, bila je razapeta. U njegovu stopalu pronašli su sedamnaest centimetara dugačak čavao, uz komadiće maslinova drva s križa. Riječ je o izvrsnoj arheološkoj potvrdi ključne pojedinosti u opisu raspeća.”

Svaka čast, pomislio sam. “No još jedna prijeporna pojedinost odnosi se na stručnost Rimljana u utvrđivanju Isusove smrti”, istaknuo sam. “Ti su ljudi bili vrlo primitivni kad je riječ o shvaćanju medicine, anatomije i tako dalje – kako znamo da nisu jednostavno pogriješili kad su ustvrdili da Isus više nije živ?”

“Priznajem da ti vojnici nisu studirali medicinu. No sjetite se da su bili stručnjaci za ubijanje – to im je bio posao i odrađivali su ga vrlo dobro. Bez imalo sumnje znali su kad je netko mrtav, a to zapravo doista nije tako strašno teško utvrditi.
Osim toga, kad bi zatočenik nekim slučajem pobjegao, smaknuli bi za to odgovorne vojnike, tako da su i te kako imali motiva biti posve sigurni da su sve žrtve pri skidanju s križa doista mrtve.”


Završni argument

Pozivajući se na povijest, medicinu, arheologiju, čak i rimska vojna pravila, Metherell je pokrio sve eventualne rupe: Isus nikako nije mogao s križa sići živ. Ipak, još sam ga malko pritisnuo. “Postoji li ikakva mogućnost – bilo kakvi izgledi – da je Isus sve to nekako preživio?”

Metherell je odmahnuo glavom i uzdignuo prst, naglašavajući riječi. “Aposlutno ne”, rekao je. “Sjetite se da je još prije početka razapinjanja bio u hipervolemičkom šoku od silnog gubitka krvi. Nikako nije mogao odglumiti smrt jer čovjek ne može dugo glumiti da ne može disati. Osim toga,
koplje koje su mu zarili u srce u svakom bi slučaju definitivno riješilo stvar. A Rimljani se nisu htjeli izložiti opasnosti od toga da i sami poginu zbog previda, u slučaju da se on izvuče živ.” “Dakle,” rekao sam, “kad vam neki kažu da se Isus možda samo onesvijestio na križu … ” “Kažem im da je to nemoguće. Riječ je o maštovitoj teoriji bez uporišta u činjenicama.
I unatoč tome, još nisam bio posve spreman odustati od iste teme. lako sam znao da ću time možda naljutiti i uzrujati sugovornika, rekao sam: “Pretpostavimo da se nekako dogodilo nemoguće i da je Isus na neki način preživio raspeće.
Recimo da je uspio pobjeći iz platnenog ovoja, ukloniti divovski kamen s ulaza u grob te proći pokraj rimskih vojnika koji su ondje stražarili. U kojem bi stanju, s medicinskog stajališta, bio u trenutku kad je pronašao učenike?”
Metherell nije bio odviše voljan priključiti se toj igri. “Ponavljam,” naglasio je, sad već nešto energičnije, “nema teorije da je preživio križ.
Ali da se to nekako i dogodilo, kako bi hodao ako su mu stopala bili probijena čavlima? Kako bi se ubrzo zatim pojavio na putu za Emaus, hodao kilometrima i kilometrima? Kako bi se služio rukama, onako istegnutima i iščašenima? Nemojte smetnuti s uma i da je na leđima imao velike rane te ranu od koplja u prsnom košu.”
U tom je trenutku načas zašutio. Nešto mu je kliknulo u glavi i sad je već bio pripravan iznijeti završni argument koji će definitivno, jednom za svagda, probosti srce teorije o nesvjestici. Riječ je o argumentu koji nitko nije uspio pobiti još otkako ga je 1835. iznio njemački teolog David Strauss.

“Čujte,” rekao je Metherell, “čovjek u takvu stanju nikako ne bi mogao nadahnuti učenike da šire glas o tome kako je Gospodar života koji je nadvladao smrt.

Shvaćate što želim reći? Nakon tako užasnih muka i zlostavljanja, uz katastrofalan gubitak krvi i traumu, izgledao bi toliko jadno da ga učenici ni slučajno ne bi slavili kao nekoga tko je čudesno pobijedio smrt. Žalili bi ga i pokušavali izliječiti.
Stoga je upravo apsurdno misliti da su sljedbenici, ako im se ukazao u tako užasnu stanju, osjetili potrebu da utemelje i šire pokret na temelju nade da će i oni jednom uskrsnuti u takvom obliku. Jednostavno nema teorije … ”


Pitanje za srce 

Uvjerljivo i majstorski, Metherell je svoju argumentaciju iznio tako da nije ostavio mjesta ni tračku sumnje. Pritom se usredotočio isključivo na pitanje “kako”; kako su Isusa smaknuli tako da je smrt bila apsolutno sigurna?
No dok smo dovršavali razgovor, učinilo mi se da nešto ipak nedostaje. Upoznao sam se s njegovim znanjem, no nisam došao do njegova srca. I tako sam, kad smo već stajali i rukovali se na rastanku, osjetio potrebu da postavim i pitanje “zašto”.
“Prije nego što pođem, dopustite da vas upitam još nešto. Zanima me vaše mišljenje … ne stručno, medicinsko, ne znanstvena procjena, već nešto iz srca.” Osjetio sam kako njegovi obrambeni mehanizmi pomalo popuštaju. “Da”, rekao je, “recite, a ja ću pokušati odgovoriti.”
“Isus se hotimice izložio čovjeku koji ga je izdao, nije se opirao privođenju, nije se branio na suđenju – bilo je očito da se svojevoljno podvrgava onome što ste nazvali ponižavajućim mučenjem uz neviđenu bol. Zanima me zašto. Što jednog čovjeka uopće može nagnati da pristane na takvu kaznu?”

Alexander Metherell – ovaj put čovjek, a ne liječnik – očito je tražio odgovarajuće riječi. “Iskreno govoreći, mislim da običan čovjek to ne bi bio u stanju učiniti i podnijeti”, odgovorio je na kraju. “No Isus je znao što se sprema i bio je voljan to izdržati jer nas je jedino tako mogao otkupiti ¬ služeći kao naša zamjena i plaćajući smrtnom kaznom koju smo mi zaslužili pobunom protiv Boga. To je bio smisao njegove misije dolaska na Zemlju.”

I nakon tih riječi slutio sam da Metherellov nesmiljeno racionalan, logičan i organiziran um nastoji svesti moje pitanje na najtemeljniji odgovor koji dalje nije moguće reducirati.
“Stoga, kad pitate koji su mu bili motivi,” zaključio je, “eto … čini mi se da se odgovor može sažeti u jednu riječ – ljubav.”

Dok sam se automobilom udaljavao od njegove kuće, upravo mi je taj odgovor neprestano odzvanjao mislima.

(STROBEL, Lee, Slučaj Isus, Barka, Zagreb, 2006. str. 212-224)

Objavljeno 20.4.2014. u 13:00

Kako se određuje datum Uskrsa?

Uskrs se u početku slavio svake nedjelje, a kasnije se počinje slaviti jedanput godišnje tj. između 22. ožujka i 24. travnja. Saznajte zašto svake godine dolazi do promjene datuma i kako se taj datum izračunava.

Mijenjanje datuma godišnje proslave Gospodinova uskrsnuća povezano je s činjenicom da se uskrsnuće dogodilo u nedjelju nakon proslave židovske Pashe kao njezino ispunjenje i dovršenje. Krist je vazmeni – pashalni Jaganjac Novoga saveza žrtvovan na križu i blagovan u dvorani Posljednje večere. On je onaj koji je u svojoj muci, smrti i uskrsnuću pobijedio smrt i zlo, on je onaj koji je donio svijetu spasenje. Kao što je Pasha bila liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje izabranoga naroda iz egipatskoga sužanjstva, tako je i godišnja proslava Uskrsa liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje i spasenje čitavoga čovječanstva. Zbog svih ovih razloga, način određivanja godišnje proslave Pashe, na koji se kasnije nadogradio običaj da se Uskrs slavi nedjeljom, postao je temeljem sustava za određivanje datuma proslave Uskrsa.

Pasha se slavila četrnaestoga nisana (prije babilonskoga sužanjstva taj se mjesec zvao abib), tj. četrnaestoga dana prvoga proljetnog mjeseca koji odgovara našem ožujku – travnju. Četrnaesti nisan ne odgovara, kao ni proslava Uskrsa, jednom određenom datumu našega kalendara, već je to dan – bolje rečeno noć – prvoga proljetnog punog mjeseca. Vrlo vjerojatno i Crkva apostolskih vremena slavi godišnju proslavu muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova na dan židovske Pashe, tj. četrnaestoga nisana.

Kako se uskrsnuće dogodilo u nedjelju – a za kršćane je svaka nedjelja Uskrs – to se u nekim dijelovima Crkve s vremenom pojavila praksa da se i godišnja proslava Gospodinova uskrsnuća slavi nedjeljom. Ovim se želi istaći važnost koju za kršćane ima nedjelja, ali i izbjeći u to vrijeme prisutnu opasnost da se Uskrs poistovjeti sa židovskom Pashom te kršćane sa židovskom sektom. Nisu se svi slagali s ovom praksom i razlozima na kojima je počivala pa se neko vrijeme Uskrs u pojedinim dijelovima Crkve slavio na dan Pashe bez obzira na dan u tjednu, a u drugim se slavio u nedjelju nakon Pashe. Nije to bila samo različita praksa, nego i povod za žučne rasprave koje su zaključene tek godine 325. na Prvom ekumenskom saboru u Niceji. Sabor je odredio, želeći zaključiti raspravu koja je dijelila Crkvu, da se godišnja proslava Uskrsa slavi nedjeljom koja slijedi nakon dana prvoga proljetnog punog mjeseca. Ovom odlukom, koja je i danas na snazi i prema kojoj se i danas određuje datum Uskrsa, Sabor je uspio, zadržavajući teološku vezu između vazmenoga otajstva muke, smrti i uskrsnuća i starozavjetne Pashe, izbjeći opasnost poistovjećivanja kršćanskoga pashalnog otajstva sa židovskom Pashom te je uspio zadržati liturgijski običaj da se Uskrs slavi nedjeljom. Ovaj način određivanja datuma godišnje proslave Uskrsa dozvoljava proslavu Uskrsa u rasponu od pet tjedana, tj. od 22. ožujka do 24. travnja.

Zbog novih okolnosti modernoga društva kojemu ne odgovara tako velika pomičnost datuma godišnje proslave Uskrsa, u posljednjim se desetljećima pojavila potreba stabilnijega datuma proslave Uskrsa. U tom smislu su već vođeni ekumenski razgovori između različitih Crkava i crkvenih zajednica iz kojih su izišla dva vrlo slična prijedloga. Prvim se za proslavu Uskrsa predlaže nedjelja nakon druge subote u travnju (od 9. do 15.travnja), a drugim se kao dan proslave Uskrsa predlaže druga nedjelja u travnju (od 8. do 14. travnja). Uz pozitivnu tradiciju Crkve kojom se Uskrs slavi nedjeljom, oba prijedloga uvažavaju povijesne činjenice jer veliki broj znanstvenika, unatoč kronološkim problemima povezanim uz određivanje datuma iz Isusova života, smatra vrlo vjerojatnim kao datum Kristova raspeća petak 7. travnja 30., a nedjelju 9. travnja 30. kao nedjelju uskrsnuća Gospodinova. Premda nijedna od zainteresiranih Crkava i crkvenih zajednica nema prigovora oko ovih prijedloga, dogovor još nije postignut. Ostaje za pretpostaviti da se Uskrs zbog njegove povezanosti s nedjeljom ni u slučaju dogovora ne će svake godine slaviti istoga datuma.

Mate Uzinić, biskup Dubrovački

Objavljeno 13.4.2014. u 14:22

Put od tvrđave Antonije tj. mjesta na kojem je Isus osuđen na smrt do mjesta raspeća dug je 600 metara.

Objavljeno 6.4.2014. u 14:28  

Saladinov brat Malek al-Adel Seifed-Din koji je izgubio osjetilo mirisa doživio je čudesno ozdravljenje za vrijeme hodočašća Gospi od Saidnaya (marijansko svetište 20 km od Damaska). U znak zahvalnosti poklonio je svetištu zlatnu ružu ukrašenu draguljima od koje je kako tradicija pripovijeda zamirisala cijela Sirijska pustinja. Ova se tradicija povezuje sa zazivom "Ružo otajstvena".

Objavljeno 30.3.2014. u 13:05

Prvi sačuvani oblik pobožnosti križnog puta nalazimo u Georgijanskom lekcionaru u kojem su opisani obredi što su se u Jeruzalemu obavljali između 5. i 8. stoljeća.

Objavljeno 23.3.2014. u 13:52

U Kraljevoj Sutjesci u Bosni mladi su stoljećima na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka, tetovirali križ na tijelo kao simbol pripadnosti kršćanskoj vjeri. Običaj postoji od turskih osvajanja a prije šezdesetak godina se gotovo ugasio. Danas se križ može vidjeti na rukama starijih žena i na ponekoj mlađoj ruci.

Objavljeno 16.3.2014. u 12:54

 PRIRODA GOVORI O BOGU


Sve oko nas kao da govori da mora biti Netko tko je sve isplanirao i sve drži pod svojm kontrolom.

Mora biti izvor rijeke vremena, mora biti čvrsta ruka koja drži željezne zakone prirode, mora biti umjetnički zanos koji je stvarao cvjetove, mora biti planer koji je svrhovito stvarao trave i životinje, muško i žensko, žeđ i vodu, glad i hranu, pluća i zrak, oči i svjetlo, uši i glas, riječ i razum, noge i ceste, krila i vjetar, brodove i more. Sve se u svemiru i u atomskom svijetu kreće savršenom točnošću. Zato možemo proračunavati, zato čovjek može znanstveno istraživati, zato se može osloniti na znakove prirode. Zamisli da se poremete zakoni - kakav bi nered nastao! Tko je sve to učvrstio? Tko se pobrinuo da vrapci imaju i zimi što jesti? Da vukovi i medvjedi zimi ne uginu? Da lastavice i rode odlaze u tople krajeve? Da ptice prave tako savršena gnijezda, da pčela pravi med, da se krtica skrije, da riba može živjeti u vodi?

Prema nekim znanstvenicima evolucija ne tumači ništa. Nedostaje vremena za razvoj tako savršenih vrsta i organizama. Zemlja je premala da bi se na njoj sve to moglo razviti. A onda, nema prijelaznih oblika. Antropologija je otkrila da je čovjekov kostur od tri milijuna godina sličniji kosturu današnjeg čovjekla nego kostur od tri stotine tisuća godina. Ni slučaj, niti nerazumni razvoj!

Nego...? Razum. Koji?..

Svjetski poznati fizičar, sveučilišni profesor fizike, kemije kondenzirane materije i optoelektronike u Lausanni u Švicarskoj dr.Davor Pavuna, znanstveno uvjerava da Stvoritelj posvuda trenutačno jest. Bog zna u svakom trenutku za svaki stvoreni atom u bilo kojem dijelu Svemira.

Priča kaže da je po završetku stvaranja svijeta Bog svakome narodu na Zemlji dao kutak gdje će živjeti,a najljepši dio ostavio je za sebe.Međutim jedan narod ostade kratkih rukava i bez mjesta za obitavanje. Pogodite koji. Hrvati,naravno! I odlučiše se oni požaliti Bogu na svoju nevolju.Bog vidje da je previdio Hrvate te im reče“Ostavio sam na Zemlji jedan kutak raja za sebe,ali eto dajem ga vama da imate gdje obitavati,pođite i nastanite se tamo“.I Bog otide na Nebo,a Hrvati dobiše najljepši kutak na Zemlji i nazvaše svoju domovinu Lijepa naša.A u tom raju na Zemlji smjestila se zlatna dolina sa lijepom rijekom koja utiče u najljepše more na svijetu. Pogađate li o kojoj dolini je riječ. I zato čuvajmo ovaj Božiji dar koji su nam naši preci sačuvali,predajmo ga i mi sačuvanog i čistog našim potomcima,jer zapamtimo jedno,uništavanje Božjeg djela je grijeh. Bog je milosrdan, oprašta grijehe, a Priroda ne, Priroda sve pamti i vrati.

Duplo!


Razmislimo o ovome uz današnje prvo čitanje iz knjige postanka, te poruci iz evanđelja "Ne živi čovjek samo o kruhu nego i o svakoj riječi što izlazi iz usta Božjih."


Objavljeno 9.3.2014. u 12:15

Svakog dana rodi se 364 321 beba a umre 147 137 dakle Planeta je svakoga dana bogatija za 217 184 čovjeka.

Objavljeno 2.3.2014. u 14:05

Kad bismo cijelo svjetsko stanovništvo sveli na selo sa stotinu stanovnika u njemu bi živjelo:

57 Azijata, 21 Europljanin, 14 Amerikanaca i 8 Afrikanaca. Živjele bi tu 52 žene i 48 muškaraca, 70 ne-bijelaca i 30 bijelaca, 70 ne-kršćana i 30 kršćana.  Šest  osoba posjedovalo bi 59% svega privatnog bogatstva, a sva šestorica bi bila iz SAD-a. U nastambama bez najosnovnijih uvjeta stanovanja obitavalo bi njih 80. 70 bi ih bilo nepismenih, 50 neishranjenih, 1 bi umirao, 1 bi se rađao, samo bi 1 imao računalo i samo bi se 1 mogao pohvaliti sveučilišnom diplomom.

Objavljeno 23.2.2014. u 13:16

Jeste li znali da je blaženi Alojzije Stepinac poslije mature 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Objavljeno 16.2.2014. u 00:01